(p)Lutanja vodenog goveda
Iduci smo dan pak namjeravali u samom Yangshuo-u iznajmiti camac i provozati se po Li Jiang-u, odnosno rijeci koja protice kroz mjesto, ali i to nam je bilo preskupo (mora da Kinezi tamo mrze strance jer smo svi bili totalne cicije. Domaci turisti zapravo potrose puno vise novaca.) pa smo odlucili malo otpjesaciti uzvodno rijekom. Medjutim, kako je dio ekipe bio umoran od jucerasnjeg pjesacenja, nakon cetrdesetak su se minuta odlucili vratiti nazad. Sto sam ja iskoristio da skinem sve sa sebe (osim sata i kupacih) potrpam to u ruksak i ostavim ga Billu, a sam se otputim dalje uzvodno. Nakon jos jedno dva i po sata hodanja, pri cemu sam na svu srecu prosao samo kroz jedno selo (na svu srecu, jer mozete pretpostaviti kakve su face napravili lokalni Kinezi kad su vidjeli stranca kako se bosonog i, uz iznimku kupacih, gol sulja kroz selo), obala je postala potpuno neprohodna (ne mogu reci ni da je dotad bas postojao neki put, ali nije bila prestrma pa se dalo probiti) te sam zakljucio da je doslo vrijeme da se krene nizvodno.
Trebalo bi prvo reci da je rijeka inace prekrasna, usjecena duboko u kanjon izmedju onih cunjastih planina i stjencuga sasavih oblika, za kineske pojmove vrlo cista (znaci dovoljno da bih se usudio okupati), ali jedina je nezgodacija sto smo mi bili tamo usred najgore turisticke sezone kad njome bez prestanka prolaze stotine brodova u oba smjera, prevozeci svoj stocnoturisticki teret i pritom bjesomucno trubeci. Ipak moram odati priznanje kapetanima brodova jer sam uistinu bio fasciniran kako uskom, plitkom i iznimno brzom rijekom manevriraju svojim prilicno velikim brodinama, vozeci jedan iza drugoga na pogibeljnih, jedva dvadesetak metara, a usput uspjevaju izbjeci i one koji dolaze iz suprotnog pravca.
Na svu srecu je doslo vrijeme za veceru, sto znaci da je sav promet odjednom nestao i da sam se konacno mogao spustiti niz rijeku onako kako bih htio, a da pritom imam neke sanse i prezivjeti tu avanturu. Svejedno se nisam usudio plivati sredinom rijeke, jer bi svako toliko jos uvijek odnekud iza okuke iznenada dozujao kakav gliser, tako da je propao moj plan da samo plutam nazad. Sto je najgore, uz obalu su uglavnom bili neki virovi tako da sam, iako sam isao nizvodno, vecinu vremena morao plivati protiv struje. Kad sam konacno naisao na pogodno mjesto za plutanje, uletio sam ravno u stado, mojim prisustvom totalno zbunjenih, goveda koje se tamo brckalo (Kinezi ih zovu “vodeno govedo” i ustinu sam ih vise vidio u rijeci nego vani na suhom).
A stalno prolazio i kroz golema jata pataka koje domaci tamo pustaju da se slobodno nasetavaju po rijeci. Najzabavnije je ipak bilo kad se pri samom ulazu u mjesto spustio takav pljusak da nisam vidio ni pol metra pred nosom. A zaboravio sam da su tamo napravili nekakav betonski preljev. U trenutku kad sam skuzio da struja opasno ubrzava, bilo je vec nemoguce da se izvucem plivanjem uzvodno. E u tom sam se trenutku usro. Znao sam da je nad preljevom samo tridesetak centimetara vode, ali nije mi preostalo nista drugo, nego potpuno se ispruziti i nadati se da necu kicmom ili glavom kresnuti u beton. I nadati se da se u uzburkanoj i zapjenjenoj vodi ispod preljeva ne skriva nikakvo kamenje. Bilo je to nadasve posebno i interesantno iskustvo jer nemam bas cesto priliku naci se u situaciji gdje ne mogu bas nista napraviti, vec samo zazmiriti i nadati se da cu prezivjeti.
Nisam se bas imao puno vremena veseliti cinjenici da sam prezivio, jer me vec nekih dvadesetak metara nize cekao iduci, opasniji preljev. Ipak sam se uspio iskobeljati iz glavne matice i kroz nesto mirniju se vodu spustiti dolje, gdje me cekao i hepiend ove price. Naime, s ostatkom sam se ekipe dogovorio da me cekaju u birtiji koja je na samoj rijeci. Tako da mi po izlasku iz vode nije trebalo ni par koraka do stola na kojem me cekala rosna piva. Pasala je.
Dok sam se ja bavio opisanim aktivnostima, ostali su radili ovo:
Hepi rijunion.
Vidjevsi ovu sliku, neke frendice Amerikanke su zgrozeno komentirale kako uistinu jos samo Istocnoevropljani mogu nositi speedo kupace. Na sto sam ja, pun ponosa, odvratio da su u krivu i da cak i u istocnoj Evropi moras biti nerd najgore vrste da bi ucinio tako nesto. (Ove ocale sam nasao na obali dok sam hodao uz vodu i zakljucio da ce biti zabavno doplutam li u grad s tamnim naocalama. Ali moram priznati da to vjerojatno i nije bila najbolja ideja jer je i taj detaljcic mozda donekle pridonio da prekasno uocim onaj preljev.)
|
