Nekuvece bijasmo na partiju koji je taman poceo pokazivati tendencije da se pretvori u tulum (jos je ipak bio prilicno daleko od derneka), kadli u neko doba noci odluci ekipa (mozda za vas, neupucene, ipak treba napomenuti da kad spominjem partije, tulume i slicne stvari, to uglavnom ne ukljucuje Kineze, oni toga nemaju), kako je to vec ovdje i obicaj (men’ neshvatljiv, al sto se moze), coporativno se pokupiti u Vox (bar gdje obicno i ja izlazim) (Ipak, u zadnje se vrijeme primjecuju neke naznake da bi se ta praksa mogla promijeniti, jer poceli su se pojavljivati i neki partitulumi gdje se ostaje dojutra. Te pritom pun nacionalnog ponosa mogu izjaviti da je i Hrvatska Iseljenicka Zajednica u Wuhanu (koja se sastoji od Yilan i nizepotpisanog) ulozila znatne napore u tom pravcu i donekle pridonijela promjeni pogresnih tulumskih navada). Ja sam bio motoriziran (ajde, bicikliziran) i taman krenuo odguslati tih par kilometara do Voxa kadli se sjeti neki Kanadjanin koji je pak bio skejtbordiziran da bi se on mogao primiti za bicikl pa da ga slepam. Jedva prijedjosmo koju stotinu metara kad mi on predlozi da i ja probam. Onako pun energije, bistrog uma i ne bas pretjerano visokog postotka krvi u alkoholu, ja zanemario cinjenicu da sam zadnji puta, i to neuspjesno, na skejtbord pokusao stati tamo negdje potkraj osamdesetih, i zakljucio da je to odlicna ideja. Nakon pocetnog lelujanja i neuspjesnog hvatanja ravnoteze konacno sam od bicikla dosao i do borda te se uspio i uspentrati na istog, a sto je najcudnije, uspio se bez padanja cak i slepati za biciklom. Bez padanja sve do trenutka kad sam mu, ohrabren pocetnim uspjehom rekao da ubrza i naletio na neku rupu na cesti sto je rezultiralo time da je bord ostao na mjestu, a ja se nastavio kotrljati po asfaltu. Trebalo bi sada mozda vec spomenuti, jer ce kasnije to odigrati stanovitu ulogu u prici, da je par sati ranije pala kisica i pretvorila uobicajeni sloj prljavstine na Wuhanskim cestama u jedno pol centimetra debelu, crnu, gnjecavu, sluzavu smjesu (vidio sam prljavih ulica u zivotu, ali ovo kako izgledaju Wuhanske ceste nakon kise je nesto najodvratnije sto se moze zamisliti). Buduci da nisam mogao primijetiti nikakve ozbiljnije ozljede na sebi, a i onih par stotina metara koje smo presli nije bilo ni priblizno dovoljno da bar malo prosusi pivom, a bogami i viskijem (prilicno sam siguran da je bilo jos ponesto u igri, ali sjecanje na drugi dio tuluma mi je pomalo mutnjikavo pa ne mogu sa sigurnoscu reci o cemu se radilo) natopljene stanice koje bi covjek u normalnim okolnostima trebao koristiti za logicko rasudjivanje, nije me to nimalo obeshrabrilo. Cini se da sam se ipak malo uspio uhodati (ubordati?) jer ubrzo su kroz potpuno prazni, usnuli i mracni Wuhan, povremeno ispustajuci neke cudne urlike, jurile dvije podjednako cudne spodobe. Kako smo bili vec pomalo na rubnom dijelu grada, rasvjeta je bila slaba i na cesti nije uopce bilo automobila. A navukla se i neka gusta maglustina tako da su oni rijetki komadi rasvjete bacali neko priguseno, pomalo misteriozno svjetlo na cestu. Cak mi je Wuhan u tom trenutku bio lijep!!????
Mozda sam se ipak malo previse uzivio, jer smo, sad vec ne daleko od Voxa, naisli na dugu nizbrdicu i poceli ubrzavati. Pa jos malo ubrzavati. I na kraju piciti punim gasom nizbrdo. Kad sam mu doviknuo da ipak mislim da bismo trebali usporiti, bilo je vec kasno jer mi je bord opasno poceo plesati i ubrzo sam se nasao u zraku, pa punom brzinom kresnuo o asfalt, pa se malo kotrljao, pa se malo klizao. Kad sam se konacno uspio zaustaviti, frend me zabrinuto pitao jesam li u redu. Glupavog li pitanja! Zasto ne bih bio u redu!? Ipak mi je do mozga uspjelo doprijeti da bi mozda bilo dosta bordanja i zadnji komad puta sam proveo na biciklu. Jos sam tako neko vrijeme bauljao po Voxu, maznuo jos pokoju pivu pritom, sve dok me cinjenica da se cijeli bar poceo previse brzo vrtjeti, nije pomalo zabrinula te zakljucio da je ipak vrijeme da se pokupim doma.
Ujutro…hm, ajde u rano popodne, probudivsi se, prvo mi je pogled pao na traperice pored kreveta. Koje su bile skoro potpuno prekrivene crnom, skorenom masom. A ni jakna nije izgledala puno bolje. Nakon neugodne spoznaje da sam takav par sati proveo u krcatom baru (sto me sjetilo izjave neke djevojke s foruma: “Nije ti vikend ak te poslije nije sram”. E pa, prema tom kriteriju, ovo je stvarno bio dobar vikend), sjetio sam se konacno i na koji sam se nacin uspio tako zamazati. I shvatio da sam po svim zakonima fizike morao nesto polomiti ili barem biti potpuno izubijan i izguljen.
I dok sam tako u potpunoj nevjerici neuspjesno po sebi trazio znakove prijeloma, modrica, izguljenosti ili bilo kakvih bolnih mjesta, odjednom sam shvatio…
BOG POSTOJI
i cuva pijance.
Nije wuhanska ulica, vec iz jednog, za kineske standarde vrlo cistog gradica u Sichuanu. Ali utrostrucite li prljavstinu koja se ovdje moze vidjeti na cesti, dobiti cete izgled wuhanskih ulica po kisnom vremenu. I inace mi je ova slika vrlo draga, jer su vrijeme i ugodjaj tipicno Kineski, a usto se lijevo mogu vidjeti i ulicni prodavaci koji donose povrce u pitoresknim kosarama od bambusa i prodaju ga na plocnicima. Da ne bi netko krivo shvatio, ovom slikom uopce nisam htio pokazati kako je Kina ruzna. Zapravo cu se, jednom kad zbrisem odavde, s nostalgijom prisjecati upravo ovakve, najtipicnije slike sredisnje Kine: kisica koja curi danima, sivo oblaci skoro do zemlje, sparno vrijeme, ulice prekrivene gnjecavim slojem one crne grozote, a na njima ulicni prodavaci i ljudi koji u plasticnim japankama hodaju po tome dok im prljavsina polako prekriva stopala.
|
