Hiperborealni vjetrovi

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Hiperborealni? Hyperborea je prema starogrčkoj predaji zemlja vječnog sunca i ljeta, a nalazi se, kao što to i ime kaže, negdje iza sjevernih vjetrova. Prema jednoj od teorija, riječ je o Kini.
Vjetrovi? Možda i nisu baš sjeverni, ali mojim dolaskom ovamo definitivno su postali mnogo učestaliji. A ovako lagani lahor, eto, dopire čak i do domovine.

Povijest bolesti
Ubrzo pošto sam došao ovamo (Kina, Wuhan), ukratko sam opisao svoje prve dojmove i, poslavši im to na e-mail, zagnjavio svoj najuži krug poznanika. Budući da mi se dopalo to prvo iskustvo, malo pomalo sam počeo eksperimentirati sa sve većim i učestalijim tekstovima te time maltretirati sve veći i veći broj ljudi. Kako to obično i biva, ubrzo sam mahnito zlostavljao sve do čijih sam e-mailova mogao doći. Danas, nakon više od godine dana zlostavljačkog staža, svjestan sam da mi više nema povratka nazad, da sam ovisnik i da me ove dosadašnje doze više ne mogu zadovoljiti. Da, došlo je vrijeme da počnem pisati blog.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Kombiji. Kabrioleti. Kupei...
Flaširani svjetovi.
Očevi. I sinovi.
Parlamenti
Filijale. Uredi. Birokrate.
Svjetovi. Maleni. Ali ne u bocama.
glupani
kentakislimovi
Vjetrovi. Samo.
djedovi
sajmišća
strinovi
talibanovi
koff-koffeinovi
ne odveć bijelo
osloboditelji
Dernistori
Depozitorijumi

Vrijeđajte autora u četiri oka: pklatg@gmail.com

25.04.2006., utorak

Preobraćenik

Nekuvece bijasmo na partiju koji je taman poceo pokazivati tendencije da se pretvori u tulum (jos je ipak bio prilicno daleko od derneka), kadli u neko doba noci odluci ekipa (mozda za vas, neupucene, ipak treba napomenuti da kad spominjem partije, tulume i slicne stvari, to uglavnom ne ukljucuje Kineze, oni toga nemaju), kako je to vec ovdje i obicaj (men’ neshvatljiv, al sto se moze), coporativno se pokupiti u Vox (bar gdje obicno i ja izlazim) (Ipak, u zadnje se vrijeme primjecuju neke naznake da bi se ta praksa mogla promijeniti, jer poceli su se pojavljivati i neki partitulumi gdje se ostaje dojutra. Te pritom pun nacionalnog ponosa mogu izjaviti da je i Hrvatska Iseljenicka Zajednica u Wuhanu (koja se sastoji od Yilan i nizepotpisanog) ulozila znatne napore u tom pravcu i donekle pridonijela promjeni pogresnih tulumskih navada). Ja sam bio motoriziran (ajde, bicikliziran) i taman krenuo odguslati tih par kilometara do Voxa kadli se sjeti neki Kanadjanin koji je pak bio skejtbordiziran da bi se on mogao primiti za bicikl pa da ga slepam. Jedva prijedjosmo koju stotinu metara kad mi on predlozi da i ja probam. Onako pun energije, bistrog uma i ne bas pretjerano visokog postotka krvi u alkoholu, ja zanemario cinjenicu da sam zadnji puta, i to neuspjesno, na skejtbord pokusao stati tamo negdje potkraj osamdesetih, i zakljucio da je to odlicna ideja. Nakon pocetnog lelujanja i neuspjesnog hvatanja ravnoteze konacno sam od bicikla dosao i do borda te se uspio i uspentrati na istog, a sto je najcudnije, uspio se bez padanja cak i slepati za biciklom. Bez padanja sve do trenutka kad sam mu, ohrabren pocetnim uspjehom rekao da ubrza i naletio na neku rupu na cesti sto je rezultiralo time da je bord ostao na mjestu, a ja se nastavio kotrljati po asfaltu. Trebalo bi sada mozda vec spomenuti, jer ce kasnije to odigrati stanovitu ulogu u prici, da je par sati ranije pala kisica i pretvorila uobicajeni sloj prljavstine na Wuhanskim cestama u jedno pol centimetra debelu, crnu, gnjecavu, sluzavu smjesu (vidio sam prljavih ulica u zivotu, ali ovo kako izgledaju Wuhanske ceste nakon kise je nesto najodvratnije sto se moze zamisliti). Buduci da nisam mogao primijetiti nikakve ozbiljnije ozljede na sebi, a i onih par stotina metara koje smo presli nije bilo ni priblizno dovoljno da bar malo prosusi pivom, a bogami i viskijem (prilicno sam siguran da je bilo jos ponesto u igri, ali sjecanje na drugi dio tuluma mi je pomalo mutnjikavo pa ne mogu sa sigurnoscu reci o cemu se radilo) natopljene stanice koje bi covjek u normalnim okolnostima trebao koristiti za logicko rasudjivanje, nije me to nimalo obeshrabrilo. Cini se da sam se ipak malo uspio uhodati (ubordati?) jer ubrzo su kroz potpuno prazni, usnuli i mracni Wuhan, povremeno ispustajuci neke cudne urlike, jurile dvije podjednako cudne spodobe. Kako smo bili vec pomalo na rubnom dijelu grada, rasvjeta je bila slaba i na cesti nije uopce bilo automobila. A navukla se i neka gusta maglustina tako da su oni rijetki komadi rasvjete bacali neko priguseno, pomalo misteriozno svjetlo na cestu. Cak mi je Wuhan u tom trenutku bio lijep!!????
Mozda sam se ipak malo previse uzivio, jer smo, sad vec ne daleko od Voxa, naisli na dugu nizbrdicu i poceli ubrzavati. Pa jos malo ubrzavati. I na kraju piciti punim gasom nizbrdo. Kad sam mu doviknuo da ipak mislim da bismo trebali usporiti, bilo je vec kasno jer mi je bord opasno poceo plesati i ubrzo sam se nasao u zraku, pa punom brzinom kresnuo o asfalt, pa se malo kotrljao, pa se malo klizao. Kad sam se konacno uspio zaustaviti, frend me zabrinuto pitao jesam li u redu. Glupavog li pitanja! Zasto ne bih bio u redu!? Ipak mi je do mozga uspjelo doprijeti da bi mozda bilo dosta bordanja i zadnji komad puta sam proveo na biciklu. Jos sam tako neko vrijeme bauljao po Voxu, maznuo jos pokoju pivu pritom, sve dok me cinjenica da se cijeli bar poceo previse brzo vrtjeti, nije pomalo zabrinula te zakljucio da je ipak vrijeme da se pokupim doma.
Ujutro…hm, ajde u rano popodne, probudivsi se, prvo mi je pogled pao na traperice pored kreveta. Koje su bile skoro potpuno prekrivene crnom, skorenom masom. A ni jakna nije izgledala puno bolje. Nakon neugodne spoznaje da sam takav par sati proveo u krcatom baru (sto me sjetilo izjave neke djevojke s foruma: “Nije ti vikend ak te poslije nije sram”. E pa, prema tom kriteriju, ovo je stvarno bio dobar vikend), sjetio sam se konacno i na koji sam se nacin uspio tako zamazati. I shvatio da sam po svim zakonima fizike morao nesto polomiti ili barem biti potpuno izubijan i izguljen.
I dok sam tako u potpunoj nevjerici neuspjesno po sebi trazio znakove prijeloma, modrica, izguljenosti ili bilo kakvih bolnih mjesta, odjednom sam shvatio…
BOG POSTOJI
i cuva pijance.






Nije wuhanska ulica, vec iz jednog, za kineske standarde vrlo cistog gradica u Sichuanu. Ali utrostrucite li prljavstinu koja se ovdje moze vidjeti na cesti, dobiti cete izgled wuhanskih ulica po kisnom vremenu. I inace mi je ova slika vrlo draga, jer su vrijeme i ugodjaj tipicno Kineski, a usto se lijevo mogu vidjeti i ulicni prodavaci koji donose povrce u pitoresknim kosarama od bambusa i prodaju ga na plocnicima. Da ne bi netko krivo shvatio, ovom slikom uopce nisam htio pokazati kako je Kina ruzna. Zapravo cu se, jednom kad zbrisem odavde, s nostalgijom prisjecati upravo ovakve, najtipicnije slike sredisnje Kine: kisica koja curi danima, sivo oblaci skoro do zemlje, sparno vrijeme, ulice prekrivene gnjecavim slojem one crne grozote, a na njima ulicni prodavaci i ljudi koji u plasticnim japankama hodaju po tome dok im prljavsina polako prekriva stopala.

Image hosting by Photobucket

- 06:54 - Komentari (23) - Isprintaj - #

16.04.2006., nedjelja

Čovjek sa srebrnim zubima


Image hosting by Photobucket Nakon najjeftinijih piva i vina kojima smo se natakali u Yunnanu, bio mi je prilican šok doci u Xiamen i tamo piti samo Martele, Henesije najskuplje viskije i najskuplji kineski Bai Jiu. Otac prijatelja kojeg sam dosao posjetiti je biznismen i ima svoj hotel, karaoke bar i nekolicinu omanjih supermarketa. Bilo je vrlo zabavno i poucno iskustvo nakratko zivjeti u svijetu bogatih i uspjesnih i svaku vecer izjesti i zapiti barem prosjecnu kinesku placu po osobi. I usto gledati sredovjecne, mocne, bogate i utjecajne ljude kako ubijeni od alkohola pricaju gluposti, jedva se drze na nogama, stalno se rukuju s tobom i nazivaju te “waiguo pengyou” (“inozemni prijatelj”)…(bas sam si nesto mislio, stalno pljujem po Kinezima, a ne zasluzuju to i mogli biste dobiti pogresnu sliku pa mislim da je sad dobar trenutak da ispravim tu nepravdu i da kazem da su Kinezi najprijateljskija nacija koju opce mozete zamisliti. Vrlo su ljubopitljivi i jos uvijek nenaviknuti na strance, uvijek spremni pomoci i opcenito, dodjete li ikada u Kinu, vjerujem da cete se odlicno provesti i zavoljeti ljude. Samo nemojte predugo ostati. Svo ovo moje gundjanje su simptomi koji se pojavljuju tek nakon nekoliko nekoliko mjeseci provedenih ovdje.)…dakle nazivaju te “waiguo pengyou”, ljube u obraz, a dobio sam pusu cak i u vrat…vrat???!!!...AAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!… (Opcenito je ovaj put bio obiljezen napadima pogresnog spola na moju malenkost: prvo nas je jedan od one dvojice alkoholiziranih, teleskopograditeljskih Engleza iz jednog od proslih nastavaka na odlasku htio sve poljubiti…jel, u usta. Ovo su dvoje bili dovoljno sto pijani sto napuseni da bi popustili, ali ja ocito nisam pa sam se jedno pet minuta morao braniti dok nije konacno odustao, a potom mi je iducu vecer u istom baru prisao neki Kinez prilicno feminiziranog ponasanja i predlozio mi nesto od cega ja kljucnu rijec nisam razumio, ali za svaki slucaj sam odbio. Onaj dio prijedloga koji sam razumio, definitivno mi je zvucao vrlo sumnjivo. I onda dodjem nazad u Wuhan i doceka me mail od frendice kojim mi javlja da je trudna i opisuje simptome: jutarnja mucnina, stalan umor, zijevanje i nagon za zderanjem mandarina…pa ja sam cijelim putem imao iste simptome!!??… Lastane mogu li zatrudniti ako me decko pokusa poljubiti?) Usto sam se uz njih po prvi puta upoznao i sa onom posebnom vrstom djevojaka kojoj je posao da zabavlja bogate na mjestima gdje oni izlaze. Cak i nije nuzno rijec o seksu (iako pretpostavljam da se i to moze, uz odgovarajucu nadoknadu, dobiti), vec jednostavno pozovu pokoju curu u svoju sobu u karaoke baru da pije i kocka s njima (kocka se u pijenje; ako izgubis – moras piti). Meni je to cak bilo prilicno osvjezavajuce iskustvo nakon svih ovih hihihihijasamstidljivapriglupakokos Kineskinja koje te od silne stidljivosti i pristojnosti ne gledaju u oci dok pricas s njima, jer je za ove ocito da su upoznale kretene svih mogucih vrsta i da se znaju brinuti za sebe. Cim udje u sobu, odma strucno osaca sve koji su unutra i odluci da li ce ostati ili ne. Ali na kraju mi je jedna od takvih ipak dosla glave (zapravo noge), jer je cura voljela plesati pa smo se nas dvoje razbacivali po sobi, ali sam ja malo pretjero za svoju kilazu, godine i kolicinu pive u krvi te prilicno gadno iskrenuo nogu. Ali nije mi sasvim krivo jer me zahvaljujuci tome iduci dan prijatelj odveo na selo nekom cici srebrnih zubi da mi to namjesti. Prvo je par puta njezno pipnuo da utvrdi koje je mjesto najbolnije, a onda je krvnicki poceo gnjeciti bas to mjesto. A ja urlati.
Zapravo steta kaj mi se to nije desilo dan kasnije jer ovako nisam dobro stigao pogledati ni centar Xiamena, a izgleda vrlo specificno, zgrade su do ulice tako da su plocnici nadsvodjeni. Nisam to nigdje drugdje dosad vidio. A jos mi je vise zao kaj se nisam uspio prosetati po otoku ispred grada kojeg su Evropljani prije stotinjak godina koristili kao svoju rezidencijalnu cetvrt. Ima potpuno mediteranski ugodjaj i na trenutke mozes potpuno zaboraviti da si u Kini. Ali nije ni ovako bilo sasvim lose jer sam zadnji dan na jednoj nozi nekako odskakutao do hostela koji je u vrlo mirnom dijelu otoka, sjeo na klupu u dvoristu (moram li uopce spominjati da sam si prije uzeo pivu?) i uzivao u atmosferi.

- 04:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.04.2006., ponedjeljak

Blatne, sive, prljave i ružne misli


Potaknut Rutvicinim, a i nekim drugim komentarima (ipak moram krivicu za ovaj davez prebaciti na nekog drugog), i cinjenicom da sam dosad uglavnom bezuspjesno pokusavao dokazati da se ruznoca (sredisnje) Kine ne moze usporediti ni sa cime sto sam prije vidio, odlucio se baciti u filozofiranje te zagnjaviti sve one koji u ovom trenutku ne prestanu citati.
Sjetio sam se komentara one dvojice Engleza koje sam opisao koji post ranije. Naime, primijetili ste vjerojatno da sam ja Kunming dozivio kao bajkovit, prekrasan, svjetski grad, pun duha, originalnosti i zanimljivih ljudi. A kad smo njih dvojicu pitali kako im se dopao Kunming, slegnuli su ramenima i rekli da je jos samo jedan u nizu prljavih i ruznih velegradova bez duha. I vjerojatno su u pravu. Pretpostavljam da bih i ja tako razmisljao da sam iz Svijeta dosao ravno u Kunming. Ali nisam, zapravo nismo, jer i Bill i ja smo bili jednako odusevljeni gradom, dosli smo iz centralne Kine, dapace iz Wuhana. I nase poimanje ruznoce je potpuno promijenjeno. Zato mi je jasno da, kad ja pisem o ruznoci u Kini, ljudi misle da pretjerujem i da se to moze i kod nas vidjeti. Naravno da se moze, naravno da se i kod nas mogu vidjeti odvratno ruzna vikendaska naselja uz obalu, ruzni gradovi, ruzna brzorastuca prigradska naselja i ruzna sela koja su izgubila seoski duh. Ali to su samo komadicci ruznoce iz kojih se moze pobjeci. Ili cete naici na ostatak stare gradske jezgre, ili na kakvu staru, simpaticnu drvenu kucicu, ili (da me ne biste prozvali radikalnim nostalgicarem (sto mozda i ne bi bilo potpuno neosnovano)) na pokoju lijepu novoizgradjenu kucu, zeleno dvoriste, livadu, sumu, ne preprljavu rijeku, potok, starog, zahrdjalog ficeka u dvoristu… Ovdje toga nema. Ne, nema cak ni livada. Ni zelenih dvorista. Nicega. Ali ono sto je najgore, odnosno sto stvara osjecaj klaustrofobije i depresije, je cinjenica da se mozes 24 sata voziti vlakom, stalno gledati iste, podjednako ruzne prizore, i na kraju ponovo naci identican svijet onome odakle si krenuo. Kineska je ruznoca poput sveobuhvatnog, teskog, golemog, zagusujuceg, sivog plasta koji se spustio preko cijele zemlje. Koji kao da je isisao i ugusio svu ljepotu i svjezinu i sad je ostala samo klaustrofobicna, umorna, tmurna, bezvoljna, turobna ljustura. Dobro, priznajem da sam ja zagrizeni mizantrop, ovisan o sumama, planinama i divljini. I da gundjam ako negdje u daljini slucajno vidim kakvog covjeka ili cujem kakav zvuk civilizacije. I da samim time nisam bas prava osoba za zivot u ovako ekstremno prenapucenoj zemlji gdje se ne moze pobjeci od ljudi (ne ubrajam u Kinu rubne dijelove poput Tibeta, Xinjianga, Unutarnje Mongolije i tome slicno), ali cak i ljudi koji su cijeli zivot proveli u gradu i nemaju bas nikakvu potrebu, dapace, ne pada im na pamet maknuti se iz civilizacije, imaju potpuno jednak dozivljaj Kine. Jer, nije problem samo u prenapucenosti, vec i u nezamislivoj ruznoci gradova. U tipicno komunistickom stilu, nemilice su rusene sve stare kuce, tako da je u golemom gradu poput Wuhana, ali ni drugdje situacija nije nista bolja, prezivjelo svega nekoliko starijih zgrada u sklopu budistickih samostana (I to su sve hramovi. Znaci – ne interesira me.) A sve ostalo je najgora moguca socrealisticka arhitektura. Jos kad se tome pridoda nedostatak urbanog mentaliteta i nedostatak bilo kakvih sadrzaja (zapravo, jos je gore kad i odes na onih par mjesta koja bi trebala sluziti za zabavu i shvatis o kakvoj se jeftinoj, plasticnoj, komercijaliziranoj, kicastoj, supljoj i dosadnoj zabavi radi), dobiju se visemilijunske deprimirajuce radionicospavaonice.
Citam kaj sam napisao i vidim da opet nisam dobro uspio opisati kinesku ruznocu. Nista, morati cete pricekati da netko talentiraniji od mene pokusa to opisati. Ali u svakom slucaju, doputujete li ikada do ovih krajeva, zelite li uistinu upoznati pravu Kinu, nemojte, kao vecina turista, obici samo rubne dijelove i Beijing, sjednite na vlak i krenite prema unutrasnjosti. Nisam bez veze jedan od tekstova koje sam napisao naslovio sa “Srce tame”. Upravo se tako osjecam uvijek kada se vracam u centralnu Kinu.

- 05:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.04.2006., utorak

Strah i prijezir u Yunnanu (e sad je zadnji)


I malo bijeloga za kraj

Image hosting by Photobucket U mjestu po imenu Baisha (Bijeli Pijesak) podno Snijezne Planine Zmaja od Zada zivi svjetski poznati travar i doktor po imenu He (na Zapadu je ipak poznatiji po imenu Ho). Taman smo pred njegovom kucom u miru pregledavali ploce s novinskim izrescima i u osnovnim se crtama upoznavali s njegovim likom i djelom, kadli iz kuce izleti starcic s tipicnom kineskom, rijetkom bradicom, ali poprilicne duzine (mislim na bradicu) i pun elana, rasirenih ruku pocne vikati “Heloooou, ajm vorld fejmous doktor Ho! Kamin, kamin!” I sto nam je drugo preostalo, nego uci i sa strahopostovanjem procitati sve novinske clanke o njemu (u plasticnim navlakama, i to s dobrm razlogom, jer i ovako su od prekomjerne upotrebe vec prilicno pohabani), uvjeriti se da ga je posjetio i Michael Palin na jednom od svojih putovanja (volio bih vidjeti tu epizodu jer si vec sad zamisljam onaj Palinov nevinovrckavoironicni smjesak dok mu ovaj raspreda o svojim uspjesima) i procitati sva pisma zahvalnih mu za cudotvorna izlijecenja. Nakon jedno pola sata, zapakirao nam je svakome po paketic svog poznatog “healthy tea” (uglavnom vuce na neku metvicu) i rekao da on nikad nikome nista ne naplacuje i da je i ovo besplatno, ali da mozemo ostaviti mali prilog za potporu njegovom radu ako zelimo. Taman smo mi udijelili svoje donacije kadli se pred kucom pojavise dvije engleske gospodje... “Heloooou, ajm vorld fejmous doktor Ho! Kamin, kamin!”…
I tako ostavismo mi barba Filu da prica o svojoj luli i polako krenusmo nazad prema Kunmingu, gdje ce se Yunnan jos jednom potvrditi kao mjesto potpuno drukcije od ostatka Kine, jer je u baru u koji smo otisli prvo neka Australka, strasno seksi, podrapanim glasom pjevala bluz (a i svirala saksofon), a potom smo upoznali i dvojicu opicenih Svedjana, jednome od kojih je Kusturicin “crnamackabelimacor” (ili obrnuto, nikad necu nauciti) najbolji film kojeg je ikad vidio, a ovaj drugi ima bend po imenu “Fishermen’s finn”, koji radi pjesme iskljucivo o bolesnom i nastranom seksu s ribama. Prva stvar koju su napravili je bila obrada “Twist and shout”, ali u njihovoj je verziji to “Fist a trout”. Najbolja stvar do sada im je ipak “Fuck a shark”; tipicno svedska prica o tipu koji se napije, padne u more, posevi s nekim strasno seksi morskim psom (pasicom?) i kasnije ga cijeli zivot progoni ta uspomena jer zna da vise nikad nece dozivjeti tako dobar seks. To bih definitivno htio preslusati.
Ali nije Yunnan drukciji samo zbog stranaca koji se tuda smucaju, nego su i domaci ljudi ovdje i izgledom i ponasanjem potpuno drukciji od ostatka Kine: tamnoputi su (stalno suncano) i izgledaju vrlo divlje, cak polucivilizirano (sto se meni, naravno, strasno dopada). Uglavnom pripadaju raznim manjinama, tako da im se i kultura razlikuje (upravo u Lijiangu zivi manjina Naxi, koja se sluzi pismom za koje tvrde da je posljednje hijeroglifsko pismo na svijetu koje je jos uvijek u upotrebi, a u jednom selu, koje nam je nazalost bilo predaleko da bismo otisli do tamo, je cak prezivio i matrijarhat) i, za razliku od Kineza, stalno pjevaju i plesu i opcenito su mnogo strastveniji i zivotniji. Tu sam prvi puta vidio Kineze (muske) s dugom kosom i prvi puta vidio Kineze s osjecajem za ritam. A bome sam prvi puta vidio i Kineza koji ima curu bjelkinju. Inace ih cure ne smirglaju pet posto.
I jos je po necemu totalno drukcije: obicno sam potpuno imun na bolest zvanu kupovanje odjece i u Wuhanu, ne samo da nisam kupio nijedan komad otkad sam tu (lazem, kupio sam jedne kratke hlace, ali i to samo stoga sto su mi se sve moje iz nekog misterioznog razloga stisnule i poceli su se pojavljivati stanoviti problemi pri pokusajima da uvucem guzicu u njih), vec mi je sve toliko bezveze da nisam ni pozelio nista kupiti, a u Yunnanu mi je sve bilo toliko interesantno i prekrasno da me uhvatila totalna pomama za kupovanjem. Od nekog opseznijeg trosenja novaca spasila me cinjenica da je doslo vrijeme da se ukrcam na avion i krenem put Xiamena.

- 15:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>