Potaknut Rutvicinim, a i nekim drugim komentarima (ipak moram krivicu za ovaj davez prebaciti na nekog drugog), i cinjenicom da sam dosad uglavnom bezuspjesno pokusavao dokazati da se ruznoca (sredisnje) Kine ne moze usporediti ni sa cime sto sam prije vidio, odlucio se baciti u filozofiranje te zagnjaviti sve one koji u ovom trenutku ne prestanu citati.
Sjetio sam se komentara one dvojice Engleza koje sam opisao koji post ranije. Naime, primijetili ste vjerojatno da sam ja Kunming dozivio kao bajkovit, prekrasan, svjetski grad, pun duha, originalnosti i zanimljivih ljudi. A kad smo njih dvojicu pitali kako im se dopao Kunming, slegnuli su ramenima i rekli da je jos samo jedan u nizu prljavih i ruznih velegradova bez duha. I vjerojatno su u pravu. Pretpostavljam da bih i ja tako razmisljao da sam iz Svijeta dosao ravno u Kunming. Ali nisam, zapravo nismo, jer i Bill i ja smo bili jednako odusevljeni gradom, dosli smo iz centralne Kine, dapace iz Wuhana. I nase poimanje ruznoce je potpuno promijenjeno. Zato mi je jasno da, kad ja pisem o ruznoci u Kini, ljudi misle da pretjerujem i da se to moze i kod nas vidjeti. Naravno da se moze, naravno da se i kod nas mogu vidjeti odvratno ruzna vikendaska naselja uz obalu, ruzni gradovi, ruzna brzorastuca prigradska naselja i ruzna sela koja su izgubila seoski duh. Ali to su samo komadicci ruznoce iz kojih se moze pobjeci. Ili cete naici na ostatak stare gradske jezgre, ili na kakvu staru, simpaticnu drvenu kucicu, ili (da me ne biste prozvali radikalnim nostalgicarem (sto mozda i ne bi bilo potpuno neosnovano)) na pokoju lijepu novoizgradjenu kucu, zeleno dvoriste, livadu, sumu, ne preprljavu rijeku, potok, starog, zahrdjalog ficeka u dvoristu… Ovdje toga nema. Ne, nema cak ni livada. Ni zelenih dvorista. Nicega. Ali ono sto je najgore, odnosno sto stvara osjecaj klaustrofobije i depresije, je cinjenica da se mozes 24 sata voziti vlakom, stalno gledati iste, podjednako ruzne prizore, i na kraju ponovo naci identican svijet onome odakle si krenuo. Kineska je ruznoca poput sveobuhvatnog, teskog, golemog, zagusujuceg, sivog plasta koji se spustio preko cijele zemlje. Koji kao da je isisao i ugusio svu ljepotu i svjezinu i sad je ostala samo klaustrofobicna, umorna, tmurna, bezvoljna, turobna ljustura. Dobro, priznajem da sam ja zagrizeni mizantrop, ovisan o sumama, planinama i divljini. I da gundjam ako negdje u daljini slucajno vidim kakvog covjeka ili cujem kakav zvuk civilizacije. I da samim time nisam bas prava osoba za zivot u ovako ekstremno prenapucenoj zemlji gdje se ne moze pobjeci od ljudi (ne ubrajam u Kinu rubne dijelove poput Tibeta, Xinjianga, Unutarnje Mongolije i tome slicno), ali cak i ljudi koji su cijeli zivot proveli u gradu i nemaju bas nikakvu potrebu, dapace, ne pada im na pamet maknuti se iz civilizacije, imaju potpuno jednak dozivljaj Kine. Jer, nije problem samo u prenapucenosti, vec i u nezamislivoj ruznoci gradova. U tipicno komunistickom stilu, nemilice su rusene sve stare kuce, tako da je u golemom gradu poput Wuhana, ali ni drugdje situacija nije nista bolja, prezivjelo svega nekoliko starijih zgrada u sklopu budistickih samostana (I to su sve hramovi. Znaci – ne interesira me.) A sve ostalo je najgora moguca socrealisticka arhitektura. Jos kad se tome pridoda nedostatak urbanog mentaliteta i nedostatak bilo kakvih sadrzaja (zapravo, jos je gore kad i odes na onih par mjesta koja bi trebala sluziti za zabavu i shvatis o kakvoj se jeftinoj, plasticnoj, komercijaliziranoj, kicastoj, supljoj i dosadnoj zabavi radi), dobiju se visemilijunske deprimirajuce radionicospavaonice.
Citam kaj sam napisao i vidim da opet nisam dobro uspio opisati kinesku ruznocu. Nista, morati cete pricekati da netko talentiraniji od mene pokusa to opisati. Ali u svakom slucaju, doputujete li ikada do ovih krajeva, zelite li uistinu upoznati pravu Kinu, nemojte, kao vecina turista, obici samo rubne dijelove i Beijing, sjednite na vlak i krenite prema unutrasnjosti. Nisam bez veze jedan od tekstova koje sam napisao naslovio sa “Srce tame”. Upravo se tako osjecam uvijek kada se vracam u centralnu Kinu.
|
