I malo bijeloga za kraj
 U mjestu po imenu Baisha (Bijeli Pijesak) podno Snijezne Planine Zmaja od Zada zivi svjetski poznati travar i doktor po imenu He (na Zapadu je ipak poznatiji po imenu Ho). Taman smo pred njegovom kucom u miru pregledavali ploce s novinskim izrescima i u osnovnim se crtama upoznavali s njegovim likom i djelom, kadli iz kuce izleti starcic s tipicnom kineskom, rijetkom bradicom, ali poprilicne duzine (mislim na bradicu) i pun elana, rasirenih ruku pocne vikati “Heloooou, ajm vorld fejmous doktor Ho! Kamin, kamin!” I sto nam je drugo preostalo, nego uci i sa strahopostovanjem procitati sve novinske clanke o njemu (u plasticnim navlakama, i to s dobrm razlogom, jer i ovako su od prekomjerne upotrebe vec prilicno pohabani), uvjeriti se da ga je posjetio i Michael Palin na jednom od svojih putovanja (volio bih vidjeti tu epizodu jer si vec sad zamisljam onaj Palinov nevinovrckavoironicni smjesak dok mu ovaj raspreda o svojim uspjesima) i procitati sva pisma zahvalnih mu za cudotvorna izlijecenja. Nakon jedno pola sata, zapakirao nam je svakome po paketic svog poznatog “healthy tea” (uglavnom vuce na neku metvicu) i rekao da on nikad nikome nista ne naplacuje i da je i ovo besplatno, ali da mozemo ostaviti mali prilog za potporu njegovom radu ako zelimo. Taman smo mi udijelili svoje donacije kadli se pred kucom pojavise dvije engleske gospodje... “Heloooou, ajm vorld fejmous doktor Ho! Kamin, kamin!”…
I tako ostavismo mi barba Filu da prica o svojoj luli i polako krenusmo nazad prema Kunmingu, gdje ce se Yunnan jos jednom potvrditi kao mjesto potpuno drukcije od ostatka Kine, jer je u baru u koji smo otisli prvo neka Australka, strasno seksi, podrapanim glasom pjevala bluz (a i svirala saksofon), a potom smo upoznali i dvojicu opicenih Svedjana, jednome od kojih je Kusturicin “crnamackabelimacor” (ili obrnuto, nikad necu nauciti) najbolji film kojeg je ikad vidio, a ovaj drugi ima bend po imenu “Fishermen’s finn”, koji radi pjesme iskljucivo o bolesnom i nastranom seksu s ribama. Prva stvar koju su napravili je bila obrada “Twist and shout”, ali u njihovoj je verziji to “Fist a trout”. Najbolja stvar do sada im je ipak “Fuck a shark”; tipicno svedska prica o tipu koji se napije, padne u more, posevi s nekim strasno seksi morskim psom (pasicom?) i kasnije ga cijeli zivot progoni ta uspomena jer zna da vise nikad nece dozivjeti tako dobar seks. To bih definitivno htio preslusati.
Ali nije Yunnan drukciji samo zbog stranaca koji se tuda smucaju, nego su i domaci ljudi ovdje i izgledom i ponasanjem potpuno drukciji od ostatka Kine: tamnoputi su (stalno suncano) i izgledaju vrlo divlje, cak polucivilizirano (sto se meni, naravno, strasno dopada). Uglavnom pripadaju raznim manjinama, tako da im se i kultura razlikuje (upravo u Lijiangu zivi manjina Naxi, koja se sluzi pismom za koje tvrde da je posljednje hijeroglifsko pismo na svijetu koje je jos uvijek u upotrebi, a u jednom selu, koje nam je nazalost bilo predaleko da bismo otisli do tamo, je cak prezivio i matrijarhat) i, za razliku od Kineza, stalno pjevaju i plesu i opcenito su mnogo strastveniji i zivotniji. Tu sam prvi puta vidio Kineze (muske) s dugom kosom i prvi puta vidio Kineze s osjecajem za ritam. A bome sam prvi puta vidio i Kineza koji ima curu bjelkinju. Inace ih cure ne smirglaju pet posto.
I jos je po necemu totalno drukcije: obicno sam potpuno imun na bolest zvanu kupovanje odjece i u Wuhanu, ne samo da nisam kupio nijedan komad otkad sam tu (lazem, kupio sam jedne kratke hlace, ali i to samo stoga sto su mi se sve moje iz nekog misterioznog razloga stisnule i poceli su se pojavljivati stanoviti problemi pri pokusajima da uvucem guzicu u njih), vec mi je sve toliko bezveze da nisam ni pozelio nista kupiti, a u Yunnanu mi je sve bilo toliko interesantno i prekrasno da me uhvatila totalna pomama za kupovanjem. Od nekog opseznijeg trosenja novaca spasila me cinjenica da je doslo vrijeme da se ukrcam na avion i krenem put Xiamena.
|
