tko zna....nitko nista ne zna...krhko je znanje

srijeda, 07.09.2005.

Jesen...

Ok ok, ne morate me ispravljati, znam da još nije dosla sluzbeno, ali meni je jesen u glavi, oko mene sve je nekako "blue", uspavano, usporeno i zakazalo.

Citah danas nakon podosta vremena blog jedne drage prijateljice. Kako je lako citati retke, a kako ih je tesko sam napisati.

Vani sunce, ali svi se na nešto zale. Te glava, te ovo te ono....'alo ekipa, pa nismo jos za gerijatriju. Ima za to vremena.

Jeste li se ikada osjecali krivima i bjezali od rjesenja i suocavanja s problemom? Jeste li ikada pokusali ne misliti i pozeljeli da se nesto nije dogodilo, te se nadali da ce jednostavno nestati ako na to ne mislite? E tako je meni neko vrijeme. Stotinu puta napisah mail i neposlah ga. Stotinu puta primih se GSM-a i pozeljeh napisati, reci, objasniti, no ne ucinih to. Ne bjezah, vec jednostavno pozeljeh da nesto nestane i promijeni se samo od sebe.

Kako nista u zivotu ne dobijamo besplatno, kako za sve vrijedi princip razmjene (koliko das, toliko dobijes zauzvrat), tako rjesenje neke situacije nece se desiti magicnim putem, ok ok mozda kozmicke sile imaju neke veze s tkanjem nase sudbine, ma necem opce u taj dio se upustati niti sad o tome pisati....

Mozda je put do vlastitog blazenstva oprostiti sebi pogreske, oprostiti si za bol nanesenu kroz dobre namjere (kazu da je put do pakla poplocen dobrim namjerama ....). Zelis nekome od svega srca dobro, i sto ucinis - najvece zlo na svijetu. Osoba zbog tvog cinjenja prozivi pakao, a tvoje su namjere od prvoga trenutka bile dobre, iskrene i nesebicne.

Jedan dragi prijatelj mi non stop govori "nemoj dopustiti da te tudji problemi toliko opterecuju. svatko od nas samostalno donosi odluke koje su na njegovu/njezinu korist ili stetu. niti mozes sprijeciti nekoga u odlucivanju niti odluciti umjesto te osobe."
Dragi moj prijatelju, lako je to reci, ali prvo treba sebi oprostiti za ono "nisam znala, nisam mogla niti pretpostaviti, sanjati ma ni zamisliti tako nesto".

I mozda vam drugi oproste, mozda i ne. Mozda vas drugi nastoje uvjeriti da to nije vasa greska, no najteze je oprostiti sebi i krenuti dalje. Ostaje jedan tup bolni podsjetnik - sto ako ponovim gresku? Nisam osoba koja ce zbog straha prestati koracati, plasiti se napraviti odlucujuci potez, isprobati nesto novo, no boli me kad zbog mog neznanja, naivnosti i pretjeranog povjerenja pate dragi ljudi.

Skepticne sam prirode. Uvijek bila i sumnjam da cu se promijeniti. Ono sto me muci je kako sam mogla biti tako slijepa, naivna i jednostavno povjerovati u ne obicnu laz, vec cijelu mrezu lazi, doslovno od lazi sagradjenog karaktera, od lazi, prijevare i obmane sazdanog hm.... tzv. covjeka.

Ona je mogla oprostiti, ali nece zaboraviti. No osobno niti mogu zaboraviti a oprostiti - nikada! Sto je najgore, u pocetku sam zeljela razumjeti, shvatiti zasto, zanimao me odgovor. Sada - NE!

I tako prolazi jos jedan dan, jos jedno poglavlje u zivotnoj knjizi ispisuje se, a mene muci iskonsko pitanje koje si je svatko od nas postavio barem jednom u zivotu - kako oprostiti sebi za zlo pocinjeno dobrim namjerama, kako se osloboditi osjecaja krivnje za nesto sto skrivih bez zle namjere?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

CURRENT MOON

lunar phases