Lady of the Lake Scrolls

Odmah u startu, direktno - Niniane se udaje....

Da, znam, nije to neki šok, pa nekoliko postova prije sam pisala o svojim i Joeovim zarukama...
Ono po čemu je vijest bombastična je činjenica da ćemo se vjenčati već u rujnu ove godine - umjesto u neko doba iduće godine kako smo prethodno planirali.
Već sam čula pitanje koje neminovno slijedi ovu vijest o takvom ubrzanju vjenčanja (a čut ću ga sigurno još barem nekoliko puta) i zato odmah da odgovorim - nisam trudna.
Sad se zacijelo pitate zašto, pobogu, tako žurimo sa svadbom ako nisam trudna.
Odgovora zapravo - nema.
Barem ne odgovora kakav bi zadovoljio neke ljude, odnosno racionalnog objašnjenja sa svim konkretnim argumentima koji već trebaju pratiti jednu ovakvu odluku. However, nas dvoje ćemo se vjenčati iz jednostavnog razloga što to želimo i što smo već skoro pet godina zajedno, i to u vezi koja je stvarno dobra i kvalitetna. Prošli smo jako puno toga zajedno, od velikih kriza do velikog blaženstva, rekla bih da već dugo nismo zaljubljeni jedno u drugo, ali nas veže ljubav koja je više od osjećaja, koja sadrži poštovanje, prijateljstvo, kompromise, odanost... Ukratko, sve o čemu sam svojedobno pisala ovdje.

Sama po sebi, i s njim naravno, ja sam jako sretna zbog toga što smo se odlučili vjenčati. S tom odlukom kao da mi je ogroman kamen pao sa srca i jednostavno snažno osjećam da je to ispravna odluka, bez obzira na to što još nisam diplomirala i što ne živimo zajedno.

Ono o čemu bih zapravo željela pisati su... reakcije. I to reakcije meni vrlo dragih, čak najdražih ljudi, moje obitelji. Majka ne da nije oduševljena već... ah, ne znam, kao da sam joj priznala da sam ubila nekoga... a otac... ne znam još, idući vikend bismo trebali ići razgovarati s njim u Novu Gradišku i slutim da će to biti barem jednako, ako ne i teže, nego današnji razgovor s mamom. No da ne ulazim u svoju obiteljsku situaciju, što ionako nije tema niti će ikada biti tema mojih postova...

Zanima me samo jedno - zbog čega se jedna takva odluka ne može dočekati s odobravanjem i prihvaćanjem - s radošću?... Zbog čega postoji tolika sumnja da će jedna odgovorna i PREozbiljna mlada žena ikada završiti faks, a na samom kraju je?.. Zbog čega suze i razočaranje zauzimaju mjesto koje bi trebalo biti rezervirano za radost?... Zbog čega nije dovoljno reći da si sretan u vezi i da ti to zaista povjeruju?... Zbog čega se sav trud godinama ulagan u to da te roditelji smatraju odgovornim i zrelim, da im pokažeš da to ZAISTA jesi, istopi u jednom jedinom trenu?... Zbog čega roditelji do te mjere nastoje zaštititi dijete od pogreške da ne shvaćaju da SVATKO ima pravo na svoju odluku, pa makar ona bila i pogrešna?... Da, ako ću pogriješiti, to moram napraviti sama?... Zašto, naposljetku, odbijaju prihvatiti, kako Joea kao osobu koju sam ja odabrala i to je to, tako i odluku o braku?... Zašto, kada svi drugi ljudi znaju koliko si odgovaramo i već nas i gledaju kao par koji je jednom nogom pred oltarom?...

Znam, puno je tu problema... Počevši od financijskih, stambenih, pa do tog mog faksa... Sve ja to ZNAM. Ali očekivala sam da će nas se smatrati odgovornima i zrelima zato što smo vrlo brzo riješili neke važne detalje oko svadbe (tipa restoran...), zato što imamo financijski plan, zato što nismo kao dva zatelebana goluba.... samo to oni ne prepoznaju. Još uvijek u meni, pretpostavljam, vide malu djevojčicu koja nema pojma što radi... A ja NISAM dijete više, imam 24 godine, odrasla sam dovoljno da bih sama mogla donijeti odluku hoću li se udati, kada i za koga.... Zar ne? Ili?

Nije mi jasno zašto nijedno moje objašnjenje nije dovoljno dobro... zašto su sve moje odluke smatrane neodgovornima... točnije, one koje donosim sama, bez da se konzultiram s majkom i onda napravim onako kako ona kaže (a takvih je bilo zapanjujuće malo) Žašto sam, pobogu, ikada svoje mišljenje i svoje odluke prilagođavala njoj kada sada ispadam kao najobičnija lažljivica koja je cijelo vrijeme GLUMILA... a ja sam samo željela da moji roditelji budu mirni, da se ne boje neprekidno da neću završiti faks, da ću u nečemu, bilo čemu, pogriješiti... I naposljetku, nemam li i ja pravo promijeniti mišljenje?....

Opet mi suze dolaze na oči... a ne bih smjela više plakati, isplakala sam milijun suza danas (što je otprilike duplo manje od moje mame) i sutra ću biti sva natečena na poslu nastavim li plakati... A ona je otišla nekamo, ljuta, razočarana, nesretna umjesto sretna, i tko zna kada ću opet doživjeti da me vlastita majka onako iskreno zagrli...

Bože, tako se bojim tatine reakcije... Ne znam otkud ću skupiti energiju za još jednu raspravu o ovome, ovaj put s njim, za obranu svojih i Joeovih odluka, za obranu naše veze i njega.... Uvijek sam željela da moji roditelji na dan mog vjenčanja plaču od sreće. A bojim se da će zaista plakati - ali od tuge i razočaranja. Imate li pojma kako TO boli?... E, pa BOLI!!!! Više od ičega boli spoznaja da moji roditelji nisu zadovoljni mojim odabirom, da sam ih razočarala po milijunti put, da me majka smatra sebičnim djetetom a to NISAM...
Ali odluka stoji... I žao mi je zbog njih, ali moram to napraviti. Moram stajati pri svome ako mislim ikada biti manje ovisna o njihovom mišljenju (a ovisna sam JAKO) - i neka bude jasno da se ne udajem iz inata roditeljima niti, kako mama misli, kako bih što prije otišla od kuće.... Udajem se jer to želim, jer je vrijeme, jer ne mogu čekati još par godina (dok diplomiram, nađem posao, obavim pripravnički staž, položim stručni ispit, živimo zajedno...), jednostavno ne mogu i ne želim - posebno zato što vjerujem da, da sam i najavila vjenčanje godinu dana unaprijed umjesto četiri mjeseca prije, bi i dalje postojala gomila "razloga" da se ne udam za Joea - iz jednostavnog razloga što majka (za tatu ne znam, dosad je imao više razumijevanja i bio realniji po pitanju Joea od mame - ali opet...) nije zadovoljna mojim odabirom - i to je to. Odgoda bi značila samo davanje više vremena da me pokuša razuvjeriti, samo više vremena za nadu da ću ga ja ostaviti....

Ne bi li roditelji trebali biti uz svoju djecu no matter what?... Mama je bratu i meni znala govoriti da bi bila uz nas čak i da smo neki teški zločinci - a eto.... Mami sam ovim vjerojatno slomila srce, razočarala ju - a bojim se d aće tako biti i sa tatom. A ja? Pita li tko kako se JA osjećam u situaciji u kojoj u tako važnoj stvari nemam podršku svojih roditelja?!....
Jer, meni je to strahovito teško........

Ili možda to tako mora ići? Možda svi mladenci imaju iste probleme sa svojim roditeljima?.... Ne znam....

Odužila sam s ovim postom... Mea culpa, ali zaista sam uzrujana i u bedu....