Lady of the Lake Scrolls

Sutra tata dolazi u Karlovac... Na "razgovor" (za koji ja pretpostavljam da će se svesti na nizanje argumenata zašto se Joe i ja ne bismo trebali ženiti, tj. zašto bismo trebali odgoditi to barem za godinu dana i sl.). Moram priznati da se bojim. I dalje se bojim nerazumijevanja i svojih reakcija na njihove - jer znam se i ne bih se čudila da se opet pretvorim u histeričnu vrištalicu (tako reagiram kad me netko uporno odbija pokušati shvatiti i kad ponavlja već milijun puta rečene stvari... kad, ukratko, netko gleda samo ravno pred sebe i nema čak ni perfierni vid. If you know what I mean) od nemoći da promijenim njihov pogled na cijelu priču, da ih natjeram da shvate, da shvate da se ne radi ni o tome da sam slijepo zaljubljena balavica ni o tome da se inatim ili poigravam njima...
Posvađala sam se i s bakom preko telefona... maloprije... Ona tvrdi da ćemo biti nesretni - a ne zna to (naravno, slažem se ja s tim da je moguće da stvari krenu nizbrdo - ali ja barem uzimam u obzir mogućnost da ipak ne bude tako, unlike all of them), kaže da će Joe u kuću u N. Gradišku stupiti samo preko nje mrtve - a nije ga nikad ni upoznala... Mislim, sve ja to kužim, tradicionalnost i sve to - ali POBOGU! Zar baš nitko od nih nimalo ne razmišlja o tome kako se ja osjećam u svemu ovome?...

Što ako moj rođeni otac odbije doći na moje vjenčanje?... A majka?... Bože, ne želim ni razmišljati o tome, to mi je najgora noćna mora!

Jedino što me sprečava da sad budem u potpunosti sretna (jer - položila sma jedan ispit, radim diplomski, UDAJEM SE...) je upravo cijela ta situacija sa njihovim reakcijama...

Bit će zanimljivo sutra... i teško.

U svakom slučaju, hvala Bogu na podrški tolikih ljudi... Hvala Bogu što barem bratovu podršku imam - i to BEZUVJETNU.... Hvala vama, blogerima koji ste me također podržali, umirili me svojim komentarima... It all means so much to me...