Prošao je, eto, i taj razgovor sa roditeljima kojeg sam se tako bojala...
Na sreću, prošao je znatno bolje nego što sam očekivala.
Jest da sam tijekom dva sata između dolaska mog tate i Joea i njegove mame, dok sam sama razgovarala sa svojim roditeljima, plakala kao malo dijete (rekli bi oni, i ponašala se kao malo dijete - ja ne znam) - no hvala Bogu, izostala je svađa, moj otac se još jednom dokazao kao čovjek koji je u stanju smiriti i najhisteričniju situaciju... tako da je to u biti bio samo razgovor. I mama se, bit će, smirila u ovih tjedan dana, iako se stvari još nisu vratile u poptpunu normalu.
Ukratko - oni se brinu. Kao i uvijek. I ja to znam, itekako sam svjesna toga da se moji roditelji brinu za mene zato što me vole, ZNAM to, i znam da se grozno osjećaju zbog toga što nemaju novaca da mi mogu pomoći u svemu tome (da njihova kćer ima savršenu svadbu... makar, moj i njihov pojam savršene svadbe se malko razlikuju), da budu osiguranje u slučaju da nešto pođe krivo i da nam troškovi budu veći nego što smo pretpostavljali... Znam da se boje da ulijećem u nešto prenaglo... Znam i da se još uvijek čude mojoj iznenadnoj promjeni mišljenja i stavova (ne kužim jedino zašto im je tako teško prihvatiti da je UVID nešto što je u mojoj situaciji vrlo uobičajeno i poželjno, čak bih se usudila reći cilj svega - sad ne kužite o čemu pišem, ali nema veze, neke stvari ću ipak zadržati za sebe)...
Uglavnom, tijekom ta dva sata su mi sve to objašnjavali, zapravo su bili jako okej i ja sam plakala čisto zato što mi se plakalo (a naučila sam ne skrivati suze), zato što sam se bojala stvari koje sam napisala u prethodnom postu... Srećom, eto, neutemeljeno. Pokušavali su me nagovoriti da barem odgodimo svadbu za proljeće - i ja zaista RAZUMIJEM njihove razloge, neka bude jasno jednom za svagda... Ali se jednako tako ZAISTA želim udati i ne želim to više odgađati.
Kad su Joe i njegova mama došli, nagovaranje se znatno smanjilo i naglasak je više bio na konkretnom planiranju i upozorenjima da će biti jako teško to sve izorganizirati za tako malo vremena (znam... znam... ali teško, ne i nemoguće, duboko vjerujem da mi to možemo) i strahovima da ćemo biti nesretni... No rekli su da će biti tamo i napraviti sve što se od njih očekuje (HVALA TI, BOŽE!).
Na kraju smo se našli na svojevrsnom kompromisu - ako se Joe i ja nađemo pred nepredvidivim i nepremostivim teškoćama (tipa financiranje, organizacija... - sad samo molim Boga da Joe dobije taj kredit jer bez njega bismo definitivno morali odgoditi), pomaknut ćemo datum i odgoditi vjenčanje za barem nekoliko mjeseci. Ja se najiskrenije nadam da do toga neće doći, naravno.
U svakom slučaju, prošlo je dobro, znatno bolje nego što sam očekivala, i iako znam da će biti potrebno još neko vrijeme da im to sve skupa sasvim sjedne, bolje je...
Post je objavljen 20.05.2007. u 12:47 sati.