Nike Furiosa

nedjelja, 16.11.2014.

Pokloni

To je kad se D. vrati sa službenog puta :-)
A u gradiću u kojem je bio postoji divna tvornica čokolade u sklopu koje se nalazi ogroman dućan.
Pun raznoraznih čokolada, pralina, bombonijera..
Rekla bi moja baba čokolade „svake vele“.

D. zna za moju priču iz djetinjstva. Točnije običaj.
Kad god bi se netko vraćao s puta (mama, tata) ili kad mi je dolazila teta iz Italije, bakina sestra iz Francuske, s nestrpljenjem sam ih čekala.
U skladu s time kako sam bila odgojena (a sumnjam da su današnja djeca takva), ja ni roditelje nisam nikad pitala što su mi donijeli. Samo sam čekala otvaranje kofera i nadala se.

Jednom mi je tata iz Mađarske donio veliku Milku i mislila sam da ne postoji ništa bolje na svijetu.
E da, Milka. Još pamtim njezin okus u ustima. A nema veze s njezinim okusom danas.
Zato Milke više ne kupujem.

Izbjegavam nepotrebna razočarenja.

U srednjoj školi, jedna profesorica mi je rekla da je podsjećam na to kakva je ona bila kad je bila mlada. I da ću vremenom postati drukčija, da ću izgubiti silne ideale koji me vode.

Znam da sam se prestrašila i rekla sebi – Nikad nećeš postati drukčija.

Žrvanj vremena i života u kombinaciji te melje. I postala sam drukčija.
Ali nisam postala (bar mislim da nisam) osoba bez ideala. I dalje imam ono dječje u sebi.

Živi dokaz su ove čokolade.

Danas kad ima baš svega, ja sam i dalje presretna kad se D. vraća s puta.
Prvo jer se sretno vratio.
A drugo... jer se veselim svemu što je od srca :-)

Jednom sam otvorila kofere i bila presretna zbog – senfova.
Poredala sam ih u frižideru jedan do drugoga, a brdo sam ih i podijelila.
Senfove inače ne volim previše, onako od okusa najmanje volim gorko.
No iskorisitim ih u nekim dresinzima, umacima, za marinirati meso.
To je u stvari i nebitno. Bitno je da se veselim svemu što mi netko donese od srca.
Biljni liker karakterističan za određeni grad jer se tamo proizvodi po posebnoj recepturi? Može. (Izvrstan za žgaravicu prouzrokovanu lošim pecivima iz pekara.)
Čokolada? Što pitaš uopće.
Senfovi? Ofc.
Nakit – bižuterija iz Etiopije? Jupiiii!
Magnetske narukvice na moment malo kičaste, ali koga briga kad su stigle ravno s Madagaskara?
Čips koji je D-u ostao iz noćne smjene (ali kakvog kod nas nema) i limenka Coca-cole na njemačkom (kojeg pojma nemam) i ilistracijom Djeda Mraza koji vuče kesu punu poklona? Jeeeeee – taman za gledanje filmova u kućnoj atmosferi :-)
(A i uz pomoć google translatea sam otkrila što je to Weihnachten)
Mali stakleni svijećnjak ručno oslikan žutom i narančastom bojom s crnim palmama iz Angole?
Dovoljno je da upališ lučicu i uvjeriš se da je to nešto najbolje ikad :-)

Uglavnom te noći kad se D. vraćao s puta, išla sam spavati, ali osluškivala sam zvukove u haustoru. Kad sam čula otvaranje vrata, kotačiće kofera, skočila sam iz kreveta i dočekala D-a. Kofer sam odmah išla ja otvarati.
A iz njega su doslovno ispadale čokolade i vrećice pune raznih kombinacija bombona..
Uh.
Nisam mogla kasnije oka sklopiti od uzbuđenja.
Odnijela sam dio i na posao, neke namijenila pokloniti, one s najduljim rokom trajanja – sakrila od same sebe :-)

Kao što mi je Ružica napisala na društvenoj mreži – i ovdje potvrđujem – ja sam stvarno jako bogata žena. I ne moram napominjati da to nije zbog čokolada ili ičeg materijalnog.

Osim toga, jučer je bio naporan dan (jer je svugdje bila enormna gužva – previše ljudi – u prometu, na Interliberu, u shopping centru gdje je i IMAX kino da smo se D. i ja samo pogledali od muke – zar svi ovi ljudi ovako provode vikende..), no istovremeno prekrasan.
Na Interliberu sam kupila par knjiga (imamo mi e-readere koji su stvarno super, ali volimo i knjige - pogotovo ja - uživam u divnim naslovnicama, papiru koji šuška pod prstima kao što mi je neki dan šuškalo otpalo lišće u predivnim bakrenim i zlatnim nijansama pod čizmicama), organizirala sam se pa sam brzo bila gotova, ispred smo pojeli sendvič s domaćim sirom i pršutom koji je dečko rezao ispred nas.
Poslije sam, nakon što smo jedva našli parking ispred tog centra, malo shoppingirala pa smo nakon brzinski popijene kave uz zvukove glasne graje pustih ljudi - s užitkom uronili u udobne naslonjače kina i pogledali Interstellar.

Film koji me baš inspirirao danas. OK, Gravitacija mi je bolje snimljena, prekrasno zapravo. George i Sandra su mi odlični glumci dok Anne Hathaway ne volim i ovdje mi je bila baš loša.
Ali film je otvorio toliko pitanja ... relativnost vremena koja me oduvijek fascicnira, putovanje kroz vrijeme koje mi je i dalje totalno nezamislivo, pitanje iskrenosti i je li potrebno biti iskren pod svaku cijenu (ili je dovoljno 90% iskrenosti :-) , pitanje žrtvovanja za druge, ali i za čovječanstvo općenito. I jesmo li zaslužili da se netko za nas žrtvuje, ako jesmo – čime?
Kad smo u pravilu puni altruizma, ali smo jedan drugome i dalje vukovi?
Homo homini lupus – za Onoga Koji Smatra Da Sve Što Se Ne Koristi Ne Bi Nitko Ni Trebao Učiti (unatoč tome što se i dalje koristi, ali njemu je to minorno i on to ne zna.)

Ja sad idem maštati o nekom drugom paralelnom svijetu i napraviti ručak.
Uostalom i Einstein je do svih svojih fenomenalnih zaključaka došao samo razmišljanjem.
Matematičke formule su to samo potvrdile.
(Kao što je i Poirot svaki slučaj razriješio tek nakon što bi se povukao u stan, sjeo i angažirao svoje sive stanice.)
Kad smo kod Einsteina – zanimljivo mi je da unatoč nespornom talentu nije mogao dobiti posao „jer nije imao dobre ocjene“.
I da mu nije pomogao prijatelj, što bi s njim bilo na kraju?

Što bi bilo s nama?

I što će s nama biti?

Uživajte u nedjelji dok kuham nastavak priče o Rimu.

:-*

nedjelja, 09.11.2014.

Samo kratko prije nastavka s postovima :-)

Nije da nisam ovih mjeseci napisala pokoji post, ali nisam ništa objavila – ne znam ni sama zašto.
Htjela sam prvo dovršiti putopis (i hoću), ali nikako naći jedan slobodan dan za uvaliti se u ljepotu prošlog putovanja – meni je to savršena relaksacija, uživam u sjećanjima :-)
Volim raditi stvari onako kako sam zaplanirala, ali isto tako, nije mi problem okrenuti u drugom smjeru pa ću se ponovno okrenuti pisanju koje je stvarno dio mene jer nema dana da u svoj rokovnik ne napišem bar rečenicu.
(Još kao mala obožavala sam i pisanje i čitanje, a sve to me prati i dan danas.)
No, razlog za nepisanje postova je dobar – radim posao koji OBOŽAVAM i u kojem uživam – svaki, ali svaki dan. Ima napornijih dana, no kao što vjerojatno znate – kad radite posao koji volite to nije veliki problem.
I zato se vikendom trudim bar naspavati, odmoriti i pripremiti za nove radne pobjede.
Doduše, vikend nekad bude naporan jer se treba obaviti brdo skupljenih kućanskih poslova, ali ajde.. ne zamaram se time previše.

Jesen mi je lijepa, nije prehladno, nije prevruće (jedino je nezgodno kad pada jaka kiša, a ja svaki dan na zagrebačkim cestama i autocesti).. uživam kad ujutro dok grad još spava dođem do auta i na njemu vidim otpale listove predivnih jesenskih boja. Nekad uzmem list sa sobom – na suvozačko sjedalo, da me prati :-)
Stanice na radiju su sve to gore. Rijetko se nađe stanica gdje nije ista playlista.
No dobro, poslušam vrijeme u 6:20 na Radio Sljemenu i onda okrenem na CD ili USB.

Poslije posla, trudim se bar 2 ili 3 puta tjedno otići na pilates ili aerobik jer me leđa manje bole i osjećam se super.

A vikendom bih najrađe da me dočeka sve čisto i uredno i to „samo od sebe“ (nemoguća misija) pa da mogu pola dana listati časopise, knjige, gledati filmove. OK, filmove stvarno često gledam jer redovito idemo u kino. A odem i na koju kavu ili ručak s prijateljicama.

Uglavnom, lijepo, lijepo.

Ali moram se samo malo bolje organizirati :-)

Idem srediti suđe, oprati robu, možda nešto ispeglati, napraviti kolač od badema, limuna i skute, odreći se dijela starih časopisa i staviti u reciklažu, a trebala bih i skuhati ručak.

I onda malo odmoriti.

Čitamo se uskoro. Svakakve mi teme naviru, a jesen i zima su idealne za pisanje.

<	studeni, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?