Nike Furiosa

subota, 31.05.2014.

Bim - bam - Bologna -buf!



Napomena: Oboružajte se dobrim ugođajem, kavom ili čajem i uživajte. One dijelove u italicu možete i preskočiti jer nemaju veze s Bolognom :-)


Ovo pišem dok vani rominja kiša, svibanj je, ali sviđa mi se ovo promjenjivo vrijeme. Takvo bi i trebalo biti proljeće kakvo pamtim iz djetinjstva. Ne prevruće kao proteklih godina. Ono, u travnju +30.

Kraj mene su časopisi kojima sam se natovarila u Rimu jer su troduplo jeftiniji negoli kod nas.
Još ih nisam stigla pročitati, ali i samo prelistavanje vraća me u predivan grad koji me oduševio svojom arhitekturom, ali i vibrom kojom zrači.
Jako dobro sam se osijećala u Rimu, a nakon povratka, još me drži produhovljenost. I gdjegod da se u Zagrebu pomaknem, sve mi se čini malim nakon grada u kojemu je skoro svaka građevina, čak i kad se o fontani radi - monumentalna.
Svaki red koji moram čekati je ništa u usporedbi s redovima u Rimu. Čak i promet se čini prejednostavan pa sam u autu, dok sam čekala u Vukovarkoj da se pokrene kolona koja skreće lijevo, bila dodatno opuštenija.

Prije samog Rima, stali smo u Bolognu. Imali smo dva sata na raspolaganju, što je definitivno premalo za valjda bilo koji grad, pogotovo kad to uključuje i odlazak na ručak.
D. je htio u Bologni pojesti „bolognese“, no baš u restorančiću u koji smo stali – njih nije bilo.
Zapravo, prije ručka htjeli smo pogledati par znamenitosti koje su nam bile u krugu jer poslije ručka elan bar malo padne. Imali smo sreće što je nasumičan restoran bio u stvari restoran u kojem se plati 9 eura – i možeš jesti koliko god želiš, a uz to je uključena voda u boci i kava.
Bila sam malo skeptična jer sam u glavi odmah vidjela aranžmane nekih naših restorana, odnosno kvalitetu hrane kakvu bi ponudili naši ugostitelji, no nije mi se dalo tražiti dalje (ovaj nam se izvana činio jako zgodan i uređenjem).
Hrana je bila poslužena u obliku švedskog stola i štogod sam uzela bilo je poprilično dobro. Nisam se prenatovarila, čak nisam uzela ni kavu jer mi nije pasala odmah nakon ručka, no bilo je baš dobro, a i jeftinije negoli kod nas.
Pečene tikvice, balancane, paprika na žaru, feta sir, razne vrste pašte sa zanimljivim umacima, meso, meso u šugu, rižota, lasagne, a i izbor deserata je bio ok. Plus voće.

Kažu da je Bologna grad koji se može opisati u tri riječi – Bologna la Dotta, Bologna la Grassa, Bologna la Rossa. Ti pridjevi [grassa (debela), dotta (učena), rossa (crvena)] definiraju grad poznat po najstarijem sveučilištu, dobroj kuhinji i crvenoj boji cigle kojom su gradili palače.
Dva sata je premalo da se čovjek uvjeri do kraja u tu poznatu tvrdnju, ali mogu vam reći – bila sam na dobrom tragu. Najela se jesam, građevina s poznatom crvenom bojom/opekom je bilo mnogo, a posjetila sam i poznato sveučilište.

Ako pitate građane Bologne (Ako kažem Bolonjezi – mislit ću samo na jelo, ako kažem Bolonjci .. a ne znam jel' to pravilno) oni će reći da u rečenici koja opisuje grad Bologna la Dotta, Bologna la Grassa, Bologna la Rossa nedostaje još jedan segment i to onaj po kojemu je, kad je ljudi posjete, najkarektirističnija: Bologna cittŕ dei Portici.

Portici su vrlo specifični prolazi koji samo u povijesnom dijelu grada - centru čine kolonadu od 38 kilometara.
Mi smo se u Bologni prvo susreli upravo s Porticijima jer smo od mjesta gdje nas je iskrcao bus do same jezgre grada došli šetnjom kroz te zgodne prolaze koji su pratili njihovu Ulicu nezavosnosti – Via dell' Indipendenza. Zgodni jer omogućuju prolaznicima zaklon od kiše ili vrućeg ljetnog sunca.




Riječ je o nadsvođenim prolazima (arkadama, trijemovima – portici se inače prevode kao arkade, ali ja ću ih nazivati kao prolazi jer oni to i jesu) za koje sam u jednom stručnom talijanskom članku pročitala zanimljiv podatak.
Naime, kad se nakon izgradnje sveučilišta 1088. godine grad počeo još više razvijati pa je broj stanovnika rastao poput gljiva poslije kiše, javio se problem smještaja. Grad je postao premalen pa su tome doskočili tako da prošire postojeće zgrade. Na zgradu su, uz dužinu ceste izgradili kolonade stupova iznad kojih su postavili svodove, a iznad njih sagradili su – stanove. Propisana visina i širina tih prolaza bila je 7 bolonjeških koraka (a to je oko 2,66 m = kažu dovoljna visina da bi tuda mogao proći čovjek na konju). To je bilo navodno propisano zbog toga što se na dotadašnjim stanovima u prizemljima zgrada javljala vlaga i skupljala nečistoća zbog doticaja sa šporkicom, blatom i gljivicama s ceste pa je prvi kat novoizgrađenog dijela zgrade trebao biti najmanje 2,66 m iznad ceste. Inače, u siromašnijim djelovima grada nisu se pridržavali ovih mjera, tek se trebalo poštivati da zgrada ima kakve-takve arkade.


Portici i stanovi iznad Porticija


Stanovi iznad Porticija

Meni se jako svidjelo kako su lijepo izgrađene, a što su s unutrašnje strane – dakle u zgradama i mnogi lijepi dučančići koji su uređeni – ne bih rekla starinski, ali nisu ni pošto-poto izmodernizirani do krajnjih granica. Volim te male slatke parfumerije, u koje nisam imala vremena ući, a u kojima se osim parfema može kupiti i bižuterija, neki srebrni nakit, marame, kozmetika.. i sve mi je to bilo pomalo nostalgično jer je sličnih dućana bilo i u mom rodnom Zadru prije opće konzumerističke pošasti koja je te male slatke dućane istrijebila, kao i butike.
E sad, nostalgirala me i činjenica, (a pazite, tek sam nakon dugo vremena stupila u neki talijanski gradić), što sam odmah pogledala radno vrijeme tih slatkih dućana i vidjela ono što sam očekivala vidjeti: u mnogima se i dalje radi dvokratno.





Koliko god meni to dvokratno radno vrijeme nikad nije bilo previše jasno ni drago (uvijek mi je bilo žao prodavačica koje su radile zapravo cijeli dan i koje nisu živjele blizu dućana pa netom što su došle doma, zapalile cigaru i popile kavu, nisu ni stigle ručati, već morale natrag u dućan), eto i to me vratilo u prijeratni Zadar kad je bilo nekoliko butika koji su radili dvokratno.

Sjećam se i prve Terranove koja je krajem 80-ih i početkom 90-ih u Zadru na Kalelargi bila hit hitova i koliko je odjeća bila kvalitetnija, a doduše i skuplja. Tamo je radilo nekoliko bahatih prodavačica, koje su svih odmjeravale.
Uglavnom, jednom sam poslije škole škicnula unutra i uočila predivnu haljinu u koju sam se odmah zaljubila. Od uzbuđenja nisam dobro vidjela cijenu, čudila se kako nije skupa i kući mami ispričala o tome pa je mama je rekla da mi je može kupiti. Skakala sam valjda do neba od sreće jer sam bila svjesna da smo imali malo novaca. Čak mamu nisam nikad ni nagovarala da mi nešto kupi. Bila bih sretna ako bih dobila koju sitnicu po sezoni. Nosili smo tada svi ispletene đempere godinama, isparane traperice i običan bijeli T-shirt. Kad malo razmislim, bili smo pravo modno osvješteni :-)

Kako god, par dana kasnije (a cijelo vrijeme sam se tresla da haljinu slučajno nisu prodali), mama i ja ušle smo u dućan. Isprobala sam haljinu još jednom, a kako se svidjela i mami - odnijele smo je na blagajnu. Ali. Ispalo je da je haljina bila puno skuplja.

Mama nije imala toliko novaca i nismo je mogle kupiti. Kao da to nije bilo dovoljno, bezobrazna prodavačica, koja je ujedno bila i vlasnica - gospođa Vesna, rekla je ljutito, odmjeravajući nas od glave do pete, sjevajući očima – Što bolje ne gledate što si možete priuštiti i koliko novaca imate!
Pokunjeno smo izašle iz dućana.
Kao pravu noćnu moru, ja te njezine riječi pamtim i dan danas. I kako sam se taj čas i danima kasnije osjećala – užasno i osramoćeno.

I nakon nemilog događaja (ali nekoliko mjeseci kasnije, moleći Boga da me vlasnica ne prepozna) s prijateljicama sam poslije nastave znala doći vidjeti novitete, no izbjegavala sam ući kad sam kroz vrata vidjela na blagajni Vesnu i čekala kad će biti za blagajnom njihova najljubaznija prodavačica – Tihana.
I mama je kasnije kad sam već postala studentica, a kada su cijene zbog novootvaranih dućana punih kineske robe ful pale, znala kupiti neke komade odjeće za mene „na karticu“ kako je ona to zvala, a mislila je naravno na rate, pa mi ih je kao iznenađenje slala u Zagreb. Tihana ju je često savjetovala što bi mi se moglo svidjeti :-)
Terranova odavna nije radila dvokratno, nego cijeli dan i to je bilo baš super jer vlasnice nije bilo stalno u dućanu. A i zatekla ju je sudbina mnogih dućana.

Jednog ljeta malo prije negoli će se zauvijek zatvoriti, ušla sam unutra i kupila par jeftinih stvari doslovno za jednu sezonu. Cijene su bile bagatela. Na blagajni je stajala upravo vlasnica.
Ma nisam joj nikada ništa loše poželjela u životu. Samo, kao što sam napisala, ni dan danas ne mogu zaboraviti osjećaj kako sam se jadno osjećala tog dana, kao da nisam imala pravo ni stupiti u taj „vrhunski“ dućan :-(
Krivila sam sebe što sam mami priuštila da se osjeća osramoćeno zbog komada robe.
Gledala sam tu ženu, koja je i dalje bila lijepa, sitnija ženica s lijepim plavim očima, tog dana nasmiješena čak i kad je curi ispred mene kojoj kartica nije prošla ljubazno ostavila vrećicu s kupljenom odjećom ispod pulta da dođe po nju sutra kad će nekako pribaviti gotovinu.
Bilo mi je drago da ne osjećam nimalo gorčine prema njoj. Ja sam sve svoje bahatosti, a nije ih bilo mnogo, skupo platila. Tako da sam sigurna da su i njoj njezina bahata ponašanja došla na naplatu.
Konzumerizam jede svoju djecu, bila bahata ili ne. Tako je pojeo i nju.


Nakon ove ogromne digresije, pokušat ću se vratiti malo na Bolognu da ovo ne izgubi nit putopisa.

Sve ovo što pišem o Bologni je iz spomenutog članka i malo proučavanja na internetu. Voditeljica nam je samo kratko na Piazzi del Nettuno pokazala gdje je što i bilo smo „slobodni“ kao što sam rekla, jedno 2 sata da sami istražujemo i ručamo.
D. i ja išli smo po redu pa smo prvo ušli u knjižnicu Sala Borsa:

Na ulazu u knjižnicu na stepenicama sjede studenti :-)

Eh, koliko ja volim knjižnice, a ova je stvarno divna, divna i rado bih nešto učila, čitala ili pisala u njoj.


Mogli smo ući slobodno unutra, a u tijeku je bila i izložba La camera dei bambini (Dječja soba). Riječ je o izložbi igračaka i namještaja iz dječjih soba talijanskih majstora u razdoblju od 1900 do 1950. godine. Meni se jako svidjela i nisam imala vremena ići na drugi kat pogledati ostale igračke, namještaj, i prostore knjižnice, ali sam uspjela okinuti par fotografija pa uživajte :-)
Link za izložbu koja je preslatka i za one koji žele još više slika (imate i englesku verziju stranice).




Autić koji mi bolje izgleda, negoli autići za djecu danas.. genijalan je i mislim da bi ga svako dijete voljelo imati (da, ne samo dečki)


Uh, klupa i stolić za učenje - a ne, nema naslona, djeco, naučite se uspravno sjediti i držati! :-)

Slatkiš za kraj (iako sam poslikala još brdo toga, no ne mogu sve staviti na žalost):

Kad sam ugledala ovu predivnu sobicu prvo što mi je palo na pamet: Kako je netko jako volio djevojčicu kad je takvu sobu naručio. Mora da je bila jako sretna.

Sljedeći na redu su bili Neptunova fontana (La fontana del Nettuno), bazilika čije se pročelje obnavlja (unutra se nije smjelo fotografirati i to je valjda jedina crkva gdje smo to doslovno poslušali.. odmah napomena za povjesničare umjetnosti i sve one koji ne podržavaju fotografiranje unutar crkvi – mi kad smo i fotkali, nismo koristili nikad blic), i atrakcija – Due torri.
Zadržat ću se malo na Neptunovoj fontani:


Khm.. zanimljivo da ona na prvi pogled zrači erotizmom. Vidite golog Neptuna koji rukama zapravo smiruje vodu, ali ispod njega su četri gole nimfe koje se diraju za grudi dok svuda uokolo prska voda, čak i iz njihovih grudi – ne znam tko tu koga ili što „smiruje“ :-)
Zanimljivo je to jer je fontanu sponzorirao kardinal Borromeo koji je htio preurediti Piazzu Maggiore i koji je fontanu posvetio novoizabranom papi Piu IV koji mu je bio i rođeni ujak.
Ne znam, meni je pomalo čudno da takav erotični spomenik bude u čast i slavu crkve, pogotovo što je na vrhu fontane „poganski“ bog Neptun. Ali nije ni prvi ni zadnji, jel'. Dobro da Panteon nisu srušili.
Fontanu je dizajnirao arhitekt i slikar Thomas Laureti Palermo 1563., a na vrhu iste stoji dakle brončani kip rimskog boga mora Neptuna kojeg je izradio kipar poznat kao Giambologna. Fontana je imala čak 90 špina (pipi).
Inače, kažu da je Giambologna dok je izrađivao kip htio napraviti puno veće genitalije na Neptunu, no crkva nije dala. On nije odustajao od ideje pa je napravio jednu optičku igru s kipom pod određenim kutom gledanja – postoji crni kamen na pločniku pijace na koji treba stati i onda se Neptunove genitalije u kombinaciji s položajem njegove ruke pričine poput erekcije. Nisam se išla uvjeravati :-) Taj crni kamen zvali su "della vergogna" – kamen sramote.
I još jedna zanimljivost - običaj je da studenti, prije nego odu na važan ispit - za sreću naprave dva kruga oko fontane, u obrnutom smjeru od kazaljke na satu.
Naime, legenda kaže da je tako i Giambologna dva puta napravio krug oko postolja fontane da mu donese sreću pri realizaciji (jer je u Firenzi nekoliko godina ranije doživio "debakl" tj. nije prošao na natječaju za izradu tamošnje Neptunove fontane)


Bazilika



Bologna je grad u kojem su na mnogim mjestima još vidljivi orginalni rimski bedemi, koji su dograđivani za srednjeg vijeka. U gradu i danas ima dvadeset srednjovjekovnih obrambenih tornjeva.
Najpoznatiji su ukošeni Torre degli Asinelli (97,20 m.) i Torre della Garisenda (48 m.) izgrađeni u 12. st., koji su danas simbol grada - znani kao Due torri - Dva tornja.

E.. njih treba vidjeti uživo i doći blizu njih. Koliko god se trudili dobro ih slikati, ta nevjerojatna kosina uživo je stvarno impresivna. Čovjek se pita KAKO su se tako nakosili i to oba? Ima sigurno neko objašnjenje, ali ostavit ću i sebe malo u neznanju. Jer post ne bi bio objavljen, ali ono, nikad.
No ako netko od vas zna, bit ću mu zahvalna ako to podijeli u komentaru :-)

Ok, via Zamboni.. odmah lijevo od tornjeva. Kažu, srce sveučilišnog života.
Morala sam vidjeti to sveučilište pa kud puklo, iako sam baš bila gladnaaaa.



Sveučilište u Bologni, kao što sam već napisala – najstarije je sveučilište u Europi. Moto ili čak, drugo ime mu je „Alma mater studiorum“. Majka znanja – po mome. I to bi bilo OK da nije one „alme“ na početku. Doslovan prijevod za almu mater bi značio – majka hraniteljica, ali meni se to ne uklapa u koncept kad se almi mater doda još i „studiorum“.
Međutim Amerikanci nemaju problema s tim jer je njihov prijevod za almu mater studiorum = „nourishing mother of studies“. Ono... Alma mater da je majka hraniteljica, OK. Ali dajte se malo maknite od doslovnih prijevoda. Bolje da su preveli kao GLAVNA MATER. MATER NAD MATERAMA,bar bi bilo zabavno.. Moja mater te traži i to.
Eto, netko mi je rekao – pa malo više o tom sveučilištu.. ma molim? Pa imala sam 5 minuta za sveučilište. I onda se ne mogu maknuti dalje od mota, sve zbog latinskog. Kojeg KAO znam. Tko mi je ono rekao da najviše voli moje slobodne prijevode? ;-)
Brižna majka znanja? Majka pokroviteljica znanja?
Kako god, sama sam sebi nakon dizertacije o almi mater asocijacija na poslovicu: Puno zujim, a malo meda dajem.
Poanta je samo u tome da je Sveučilište u Bologni majka svih sveučilišta i to joj je priznato 1888. godine. I zato je to TA MATER :-) To joj je samo drugo ime, a ne moto.

I možda par informacija koje sam vidjela na web stranici sveučilišta – institucija kakvu poznamo danas razvila se u smislu organizacije na samim počecima – krajem 11. stoljeća osnovan je studij prava kojem su se posvetili učitelji logike, gramatike i govorništva. Zanimljivo, danas na pravnim fakultetima ne podučavaju ove kolegije. Šteta.
U 14. stoljeću su tu već bili studiji medicine, astronomije, logike i teologije. Medicina je imala svoju procvat negdje u 17. stoljeću. Tek.
Od poznatih polaznika ovog sveučilišta to su: Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Thomas Becket, Carlo Goldoni.
Nikola Kopernik (Nicolaus Copernicus) u Bologni je završio tri godine studija, a studirao je papinsko pravo. Za vrijeme studija posvetio se astrologiji i započeo promatranje zvijezda pa je u svom radu De revolutionibus orbium coelestium spomenuo nekoliko zanimljivih zapažanja neba baš iz Bologne 9. ožujka 1497.
(To sad nek D. detaljnije pojasni.. on je inzistirao da spomenem Giordana Bruna, ali nisam naišla na podatak da je ovaj studirao na tom sveučilištu pa će mu valjda ovo biti dovoljno.)

Legenda je da je prva predavačica na sveučilištu između 12. i 13. stoljeća bila Bettisia Gozzadini i da je privlačila toliku masu studenata da lekcije nije držala u učinici, već na javnim trgovima.
Žene profesori, dakle spominju se od 12. stoljeća, ali žene studentice su se na sveučilište mogle upisati negdje u 18. stoljeću.
Među najpopularnijim profesoricama bila je Laura Bassi: 1732. dodijeljena joj je katedra filozofije, a 1776. katedra eksperimentalne fizike pa je poučavala studente logici, metafizici, filozofiji, kemiji, hidraulici, matematici, mehanici, algebri, geometriji te starim i suvremenim jezicima. Impresivno.
U 18. stoljeću Sveučilište je poduprlo razvoj znanosti i tehnologije pa se spominju imena kao što su Galvani koji je bio osnivač elektrotehničkih studija zajedno s Alessandrom Voltom, Benjaminom Franklinom i Henryijem Cavendishom.

Specifično za bolonjski studij je to da nisu samo učitelji ocjenjivali učenike, već i obrnuto. I ne samo to, učitelji na početku nisu imali klasičnu plaću, već su im studenti davali tzv. collectio što se smatralo poklonom, jer se u to doba i znanost smatrala Božjim darom. Na sreću jadnih učitelja, vremenom se collectio ipak pretvorio u plaću.
Kad bismo mi našim političarima davali collectio, a s obzirom na njihove "zasluge", bojim se da ne bi baš lagodno živjeli.

E moja Bologna.. lijepo to sve u teoriji zvuči, a u praksi je kod njih vjerojatno dobro uigran cijeli program (imali su skoro tisuću godina za uigravanje), dok kod nas (nama će trebati najmanje 3000)... Uglavnom, možda i jest bolje, ali drago mi je da sam izbjegla „studiranje po bologni“. Jedino što bih, da imam priliku, rado studirala u pravoj Bologni, djeluje mi ful kozmopolitski grad, ne prevelik, siguran, nekako taman. Poželim opet biti studentica, no u drukčijim okvirima negoli sam bila i na DEFINITIVNO drugom fakultetu, negdje u Italiji npr.

Zanimljivo je da su čelnici Bologne u to vrijeme (1088) razmišljali u što uložiti novac i planirali izgraditi neku crkvu ili baziliku i u zadnji tren donesena je odluka da ipak izgrade sveučilište što se pokazalo valjda najboljom odlukom ikad.

Uličice su lijepe. Naime, Bologna se razvijala duž rimske ceste Via Emilia, ona i danas prolazi kroz grad, samo pod drugim imenima, kao; Strada Maggiore, Rizzoli, Ugo Bassi i San Felice. Kako se razvila na tlocrtu rimskih cesta, ulice u centru Bologne i danas slijede taj uzorak. (Volim taj pravilni oblik okomitih i vodoravnih ulica i na poluotoku u Zadru).
Lijepe uličice, lijepi dućani, a i jedno od najčešćih sredstava prijevoza – vespe ili skuteri.



Pogledajte samo kako se prozorska stakla "stakle" - uglancani do bola :-)


Portici i skuteri - spoj starinskog i modernog - ovo je u Via Zamboni


Kad smo kod dućana – eh, iznenadila sam se jer sam vidjela nekoliko njih s medicinskom operemom, onako mali, više starinski ( = nimalo svemirski kako izgleda sve više ljekarni u RH) i baš onako s pro stvarčicama. Htjela sam kupiti toplomjer jer su kroz minijaturne izloge svi ti predmeti izgledali toliko kvalitetno, kao da će me na ulasku zatražiti dokaz da sam završila medicinu jer ih inače ne prodaju bilo kome :-) Ali... to dvokratno radno vrijeme :-)

A toplomjer.. zašto mi treba... eh, duga priča. Koji god sam kupila zadnjih par godina, bio on sa živom ili bez, nije na meni radio. Ja i moja temperatura smo individue za sebe. Jedan odličan toplomjer mi je doma u Zadru, ali meni treba jedan i na prebivalištu. Zadnji sam nedavno razbila pa sam tri dana skupljala živu uokolo... imala sam pravu akciju jer se upila u omiljenu mi fotelju koju sam na kraju morala baciti :-( Ostala i bez fotelje i bez toplomjera. I odjeće na sebi koju sam morala također baciti. Jer je živa prštala posvuda.
A zašto se razbio? Jer sam ga prejako protresla? Da. A zašto sam ga prejako protresla? Jer SVAKI koji sam kupila (pored ovog posljednjeg Mohikanca sa živom, imam još 2-3 bez) je toliko koma da svom snagom moram tresti da se živa odnosno tvar unutra spusti ispod 35 ili bar 36.
Tako ja već godinama tražim dobar toplomjer, sa živom ili ne (prije ne kad smo u EU) i poučena iskustvom, vjerujem da bi ovaj bolonjski bio ipak bolji od ovih po našim ljekarnama. Ah. I onda igrom slučaja, eto me u Bologni, dućan „samo takav“, ali PROBLEM. Radi popodnevnu smjenu od 3:30. A mi na stajalištu za bus trebamo biti ...kad? Pa u 3:30. Divno.
I ne kužim ovo – makli živu iz toplomjera, kao štetna, a štedne žarulje pune žive. Sad su i one navodno zabranjene? Što je sljedeće?


Uglavnom, ono što jako volim su prozori, balkoni i vrata. U Rimu sam ih se naslikala kako bi moja pokojna baba rekla „Da Bog pomogne!“.. e pa.. uvijek se pitam što se to odvija iza tih zavjesa.. što doručkuju ili ručaju, o čemu pričaju, kako zapravo žive.


U Bologni su mi fora bili mnogi, ali najviše su me se dojmili bordo zastori od teškog, grubog materijala totalno uklopljeni u priču pripadajućeg balkona i cijele palače.. kao iz nekog davnog doba, djeluju kao da imaju preko 100 godina.


Totalno mi je to zanimljivo. Vjerujem da stanovnici iza tih teških, prašnjavih zastora mogu kupiti nove, ali ne žele. A i kad kupe nove ili vjerojatnije – dadu sašiti nove – ti novi su istog materijala i dizajna kao i stari. Drže do imidža, a ne pomodnosti.

Na vrijeme smo krenuli prema busu. Laganini. Žao mi je da nisam istražila više, ali ima vremena. Ako ne prije, onda kad u nekom drugom životu budem studirala u Bologni. Giurisprudenzu možda? Aha, kako da ne ;-)

Dva sata tamo i ovoliki post. Malo previše pričam, a shodno tome i pišem. Bilo bi jednostavnije nekako da stavim sliku i ispod nje napišem – "Ovo je bazilika" . Ali opet, onda to ne bih bila ja, a i ostat će mi još ljepša uspomena ako se, dok je vrijeme, prisjetim što je više moguće detalja.
Čitamo se dalje.. na redu je Rim. Nadam se da mi nije ispario. Jer ako on ispari, onda kreću moje, a ne Kopernikove opservacije :-)

p.s. Tko je propustio - nek obavezno skokne do Pompeja!

Oznake: Bologna

31.05.2014. u 15:55 • 23 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Komentari da/ne?

nike_furiosa@yahoo.com

za sve ono što biste mi možda željeli reći ili me pitati off the record :)

Da li spavam:


Sa mnom ste pili koktel: