Nike Furiosa

petak, 14.03.2014.

Psihofikcija - Marta 1.

Gledala sam u razmaknute prednje zube Njegove sestre dok je palila cigaretu i trudila se ispričati sve čega se sjećala tog kobnog dana.
- Sjećam te se, ali onako kroz maglu, doveo te moj brat na sekundu, on je samo trebao uzeti jaketu, a ti si stajala onako skockana ko da ćeš na neki pir, a ne vani u lokalnu birtiju.
Nasmiješila sam se, rekla nešto u stilu – MA da!?! Stvarno???, iako sam se predobro sjećala zgode.
(Imala sam crne uske hlače sa zlatnim sitnim šljokicama s pripadajućim pozlaćenim lancem umjesto remena, crnu pripijenu majicu, crne štikle, kosu sam nekako svezala u punđu, zalizala, a na kapcima sam imala naneseno novo zlatno kremasto Pupino sjenilo (tad je koštalo visokih 66 kuna i nalazilo se u prozirnoj plastičnoj ambalaži u obliku bubamare. A ona je imala na sebi široku sivu trenerku, razvučenu, u lijevoj ruci je držala upaljenu cigaretu, a u desnoj šalicu kave. Nasmijala se i tad sam vidila te razmaknute zube koji su na njoj bili ful simpa, nabacila je neki nezgodan komentar u smislu – Oh, ti si mu neka nova? – i iako mi je bilo pomalo neugodno, sviđala mi se ta izravnost, a poslije sam skužila i zašto – i ona je bila horoskopski Strijelac, baš kao i ja, baš kao i on. Baš kao i skoro svi divni ljudi, uključujući u to i Brad Pitta.)

No, kobni dan na koji se odnosila priča, nije nikako bio taj kad smo se prvi put slučajno srele u njihovom stanu.
- Ne znam ni sama, nisam pametna bi li ti o tome pričala ili ne. Kažu da si the best, a meni sad to treba.
- Možeš pokušati pa ukoliko ti se ne svidi, ili budeš imala problema oko toga kako se osjećaš tijekom terapije, ne moraš više dolaziti, i to je onda to.
- Ma ok.- Uzela je cigaretu i kopala po torbi tražeći upaljač, dok sam ja izvukla iz jedne ladice pepeljaru i pružila joj istu. - Hvala što mogu zapaliti.
- Inače se ovdje ne puši, ali da... dok se ne počneš opuštati, jedna cigareta neće škoditi. Otvorit ću prozor. Da drugi pacijenti ne misle da njih diskriminiram zabranom pušenja. Kava, može?
- Da.

Otišla sam do svog fensi aparata. Imam čudnu naviku da si za sve velike životne stvari ne poklanjam skupi nakit, komade odjeće, torbe, nego najčešće kućanski aparat. Doduše, preskupom narukvicom se počastim čisto kad mi dođe, primjerice neki 4. veljače šetam gradom, vidim je kroz izlog dućana, zamislim je na svojoj ruci, uđem, probam, desi se čarolija i kupim je, dok prodavačica u čudu gleda jer se nije morala uopće potruditi da mi nešto proda. Easy money, rekli bi neki. Za razliku od toga, aparatura treba biti na neki način „zaslužena“. Nema neke logike, možda bih da prokopam malo po svojoj podsvijesti pronašla razlog. No, dok je riječ o nečem tako benignom, neka te moje navike. Taj sam si Bugatti Casa aparat za kavu kupila kad sam doktorirala. Zgodan je za ordinaciju i kuha predobru kavu. Iako je prostoriju u kojoj primam pacijente glupo zvati ordinacija kad se radi o nekoj vrsti dnevnog boravka.

Taj dan kad sam prvi put vidjela Njegovu sestru prošlo mi je kroz glavu – Nadam se da nikad neću ovako zapušteno izgledati. Nekoliko godina kasnije mi je sinulo da ta žena uopće nije bila zapuštena, nimalo više negoli sam to bila ja u trenucima kad sam u piđami danima sjedila u stanu i učila, ne vidjevši ni sunca ni mjeseca. Njezina je kosa tada bila lijepa, crna, čista, a koža svježa, dok je moja kosa bila masna i svezana u neki Božeteoslobodi rep.

Ipak, dok sam nam nosila kave, osjećala sam se pomalo svemoćno. Bio je petak i imala sam na sebi crne traperice s izvezenim baršunastim cvjetovima, crne polučizmice s visokom petom, bijeli meki đemper velikog lađa izreza tako da mi je klizio na lijevom ramenu. U petak obično nisam naručivala nikoga ili možda nekog „laganog“ ili nekog tko me hitno trebao, a svi su drugi termini bili zauzeti, pod uvjetom da mi se na neki način svidio jer teškom pričom nisam željela završavati tjedan.
No, jučer me nazvala rodica i pitala me mogu li primiti Martu, što je prije moguće objasnivši mi ukratko tko je ona i što je otprilike muči. Nikome nisam ništa dugovala, to što je preporučila moja rodica, samo po sebi ne znači previše jer svi me preporučuju svakome, bez reda i šesta, ali s obzirom na neke činjenice koje sam znala, odlučila sam je primiti u petak. Na kraju mi se čini da je na tu odluku najviše utjecalo to što je Njegova sestra, iako ni ona sama nikad ne bi pomislila da je primam tako brzo isključivo zbog te činjenice i čistog kurioziteta. Na to nisu pomislili ni moja rodica, ni vjerojatno On, a gotovo pa ni ja sama – da nisam oduvijek bila brutalno iskrena prema samoj sebi. Toliko sam vješto kamuflirala da mi je nekad značio nešto.

- Wow. Predobra šalica, predobra kava. Sad kad te gledam, imam osjećaj da te znam, a zapravo nas dvije osim tada i možda još koji put što smo izmijenile koju rečenicu – mi se uopće ne znamo.
- To je dobro. Da se znamo, teško da bih ti mogla biti terapeut.
- Je. Ali bitno mi je da imam feeling da mogu pričati. Štogod.
- Pričaj onda. Sve što mi želiš reći za početak.
- Nećeš me ti ispitivati? Mislim, nisam nikad bila ni kod psihijatra, ni psihoterapeuta, ma nigdi pa ne znam kako to funkcionira.
- Ako me što bude zanimalo, pitat ću te. Možeš početi s tim zašto si tu, zašto je bilo toliko hitno da te primim, zašto misliš da ti ja mogu pomoći?
- Iskreno... ne znam. Ne znam odgovore, ne znam ni zašto sam tu. Mislim zapravo da sam na tragu odgovora – tu sam jer sam osjećala da više ne mogu živjeti, ne sad da imam suicidalne misli, nego ne mogu živjeti u svojoj koži, treba mi neki rez, treba mi nešto da se posložim, krenem ispočetka, ono iz nule ako treba. Imam kao puno prijatelja, ali nemam nikoga da mislim da me kuži. Čak i ako me kuži, ne znaju što bi mi rekli. Skontala sam da trebam nekog objektivnog, neke razgovore. A opet, da se ne osjećam da sam ja toj osobi bankomat pa samo keširam lovu, a zauzvrat ne dobijem ništa. Zato mi je bitno da se tu ful ok osjećam.
- Jel' se osjećaš onda ok ovdje?
- Da.. za sad, rekla sam ti. Mislim, možemo na ti?
Zavalila sam se na svoju fotelju, prekrižila noge.
- Čula sam da si pred razvodom ili si razvedena? To je manje više to što ja uopće znam o tebi. Jel' to bio možda okidač tvog raspoloženja? Ili si i prije osjećala da nešto ne štima, ne u braku, nego u životu općenito?
- Osjećala sam ja to nekako odavno. U životu - još u školi, srednjoj pogotovo. Mislim, vidiš doma starog i staru i nekako – sve ti je jasno. Znala sam da se neće rastaviti nikad, nitko od njih nije imao ljubavnicu ni ljubavnika sa strane- ono – rade cili život, stari u tvornici, mater je prodavala namještaj, skroman život, pomoć ni od koga, uvik podstanari, nikad nisu uspili kupiti ni svoj stan, nisu bili u partiji kad su od poduzeća možda mogli dobiti stančić prije '90-te... nikad nisu pričali međusobno previše, kad su nešto pričali to je bilo o nama, o roditeljima koji su bili bolesni, tko će ići do bolnice, tko doli na otok pomoći okopati kumpire i tako. Našim je domom vladala tišina. Nije bilo drame, ni vike, ali nije bilo ni smjeha. Nisu nam pregledavali domaći rad, tu i tamo su išli do škole, brat i ja smo bili srednji učenici, ono prolazili s uglavnom četri, koji se razred zalomio da smo prošli s trojkom. Ja odstudirala višu turističku, brat, ko što znaš, pomorski i to je to. No nekako sam tad već znala da ne želim takav život, da hoću nešto više.
- Pojasni mi malo to „više“, u kojem smislu više?
- Da želim stvaran život. S nekim s kim ću pričati o glupostima, ne samo o obavezama i problemima. Zvuči sad čudno to – da kažem da su gluposti stvaran život. Ali eto. Da gledamo isti film i smijemo se istim forama jer nam to dođe samo od sebe, da jedemo čips, pijemo pivo. Idemo vani, zezamo se. Zamišljala sam da s frendovima pravimo roštilj kod nekoga ili u polju ako treba, da se svi opušteno zezamo, da ne odmjeravamo jedni druge, da posli ne ogovaram s jednom prijateljicom drugu. Mislim, išli smo mi na roštilje, pa i sve su slike stavljene na FB i na instagram.. i da nas netko drugi gleda, rekao bi da smo imali savršen život, no sve je to daleko od istine.
- Pa rijetko tko stavi na društvenu mrežu nešto negativno ili loše. Ali ok, o tome ćemo malo poslije. Vrati se na ovo „više“.
- Više od života je živjeti nekako normalno, opušteno. OK – posao, stres, djeca, sve je to dio života i ubrajam pod normalno. Ali nisam željela da mi se život svede samo na to. Željela sam živjeti s nekim s kim ću se ono, ali ful razumiti, i kad pričamo i kad ne pričamo. Bez moranja. Neku lakoću življenja. Podnošljivu, a ne ko iz knjige nepodnošljivu. Doduše, lakoću nisam nikad osjetila, čak ni nepodnošljivu, ali da sad ne zabrijem previše u neke filozofije...
- To si sve shvatila prije braka?
- Da... što je najgore. Pala sam pod onu zamku, imala sam 34 godine, još uvijek bez stalnog dečka, sve moje prijateljice..... ama standardna priča. A ja nisam Madonna, kult ličnosti, ikona i te fore pa da ne padnem pod utjecaj društvenih vrijednosti i normi. Sve su se udale, neke već rastavile, nisam imala s nikim izaći vani, ko da sam svima samo držala svijeću... sve su imale djecu, bar jedno dijete, neke dvoje, osjećala sam se da život prolazi, a htjela sam da ne prođe, da budem dio svijeta. Još u trenutku udaje znala da on nije onaj pravi, ali sam se trudila ne razmišljati o tome, čekala sam pravog još od 18-e valjda. Već sam se vidila ko stara cura koju sažalijevaju i prijatelji i obitelj i rodbina.
Zastala je na sekundu, natočila vodu iz vrča u čašu, malo otpila.
- Ne znam, najgore mi je to što sam mislila da sam pametnija, da sam prepametna, a da bi me zaista ikad bolila briga što će drugi reći. I onda sve te teorije koje sam imala u glavi padnu pod pritiskom normi. Mislila sam da sam jača. A ispada da sam htjela da me prihvate – zbog toga što sam udana i imam dijete. I eto. Lovre nije bio loš, ono frajer i to. Ne znam jel' ga znaš iz grada. Zgodan, pametan. Imao je dobre fore, ne znam. Klikla sam ja s njim... iskreno, da sam imala 20 kad sam ga upoznala, ma i 30 čak, otkantala bih ga nakon što bismo se malo pozabavili i to je to. Jebivjetar. Jel' nam treba takav u životu? Međutim, nisam ga otkantala, ostala sam trudna s njim i udala se. ŽMK, rekla bi Jelena Rozga, bila sam i žena i majka i osjećala sam se ko kraljica, a ne neka luzerica – solerica bez djece.
Udahnula je duboko, a ja sam vrtila svoju šalicu u ruci. Imala sam i ja 20 kad sam upoznala Njezinog brata. I mislila sam uvijek da sam dobro odlučila što mu nisam htjela dati šansu da s nama bude išta ozbiljnije.
- I udaš se, taj dan prođe u organizaciji, misliš da radiš nešto jako važno i bitno. Sve sumnje, unutarnje alarme koji vrište da radiš nešto u biti protiv sebe – jednostavno ugasiš. Čašom vode, u mom slučaju votke. A te čaše simboliziraju potiskivanje pravih emocija i razuma.
- Potiskivanja nisu uvijek loša, čisto da ti to napomenem.
- Je. Ali stvar je krivog osjećaja. I to nikad ne može biti krivo. Kad te intucija upozorava. Više puta, a kako se dan vjenčanja približavao, gotovo svakodnevno. Taj sam dan bila jako važna. Kome? Ljudima s kojima ni inače ne komuniciram, ne družim se. Ali sam im bila važna. Ha ha ha... važan nebitnim ljudima, ljudima koji ti u životu uopće nisu bitni i za koje te inače boli briga. A sve mi nekako na kraju čeznemo da i bitnima i nebitnima budemo važne. Kako nema puno bitnih, eto pomame za nebitnim ljudima. I zanimljivo, baš taj dan, kad mi je društvena zajednica priznavala to da sam i sama VRIJEDNA, da nešto značim, ja sam skužila kako sam si svjesno počela potkopavati svoj identitet, svoje pravo ja. Ono što ja jesam. Radi čega? Draga moja, radi šake konfeta i šake riže. Zbog gladi za pažnjom, prihvaćenošću, a ne zbog same sebe. Nisam imala snage da se nekako suočim sama sa sobom. Onaj čudan feeling – želiš ostati svoj, a moraš se prodati da drugi ne bi mislili da si lud, drukčiji. A znaš da sve ide kvragu. Već prvu bračnu noć. Već depresija slijedećeg jutra kojom je protkan apartman za mladence u hotelu s tri zvjezdice u kojem je tvoj muž ispio pola mini bara, a iz kojeg moraš izaći do 10 ujutro. Gledala sam u otužne naranče presvučene voskom u kojima valjda nije bilo kapi soka i banane prošarane smeđim točkicama te jabuke sumnjivog oblika u ružnoj zdjeli za voće na stolu kraj koje je stajao natpis – Sretno mladenci! I gle me sad.
- Hm, ja vidim pred sobom jednu poprilično normalnu i pametnu ženu.
- Hvala Bogu, jer ja ne vidim. Ispred sebe vidim samo tebe kojoj pričam stvari koje ne bih nikome rekla. I koja me gleda iz te udobne fotelje koju bih najrađe ukrala i odnila doma. I zapravo nemam pojma jel' lažeš da bi me namamila da ponovno dođem ili govoriš istinu. I što je uopće istina meni, a što tebi.
- Rekla sam ti odmah da ako se ne budeš dobro osjećala, nema daljnjih susreta. Ako mi ne vjeruješ, također. Sve što si mi danas na seansi rekla, slijevalo se.. Sve što si rekla, ima smisla i jasno mi je zašto i bi i ne bi iz svoje kože van.
- Rekla sam da bih htjela iz kože van, ali ne i to da istovremeno ne bih iz nje van.
- Ali ti istovremeno ne želiš van iz svoje kože. Tebi se sviđa biti ti, ona koja jesi. Samo se osjećaš malo pogubljeno i imaš neke dvojbe. Stalno se preispituješ tko je tu u pravu, ti ili okolina i strahuješ da je odgovor ovo potonje.
- OK. Vjerojatno. To je onda valjda za danas to. Ne znam jesam li ti poremetila planove. Znam da si me primila navrat-nanos. I da, htjela bih doći ponovno. Osjećam se i grozno i nekako lakše. Ne znam, ali nisam mogla prestati pričati. Prošlo mi je u sekundu.
- Dobro.
Pogledala sam u rokovnik koji je do kraja slijedećeg mjeseca bio pun.
- Jel' može slijedeći petak u 10 ujutro?
- Može.

Nisam joj rekla da se neki ni nakon mjeseci dolaženja nisu toliko otvorili. A nisu ni bili svjesni što je njihov problem koji smo trebali skupa razotkriti i onda mukotrpno raditi na „osvještavanju“ i rasvjetljavanju problema ... a koliki samo nisu htjeli ni doznati više o sebi, na sam znak otvaranja i nekog pomaka, zatvarali su se u ljušture u tili čas. Prečesti su bili slučajevi da nakon mjeseci i mjeseci rada napraviš korak naprijed, a onda u jednu minutu tri nazad. Činilo mi se da ovdje neću imati tih problema. Ovdje je problem nešto drugo. A realizacija nije nimalo lagana.
Nakon što je otišla, oprala sam šalice od kave, odlučila izaći vani, kupiti novine, sjesti na sunce i pokušati ne razmišljati o tome hoće li svom bratu ispričati o tome da je bila kod mene.
Na kraju krajeva i ja imam život koji moram živjeti i koji sam predobro posložila, a da bih ga sad dovela u pitanje.

<	ožujak, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari da/ne?