Nike Furiosa

petak, 07.02.2014.

Odvedi me

Snova se inače nije sjećala, ali kad god bi sanjala njega, sjećala se svega do zadnjeg detalja.
I uvijek bi se probudila sa smješkom.

Dan je morao biti dobar.
Kad ti je svaki dan gotovo pa isti, i jedna mala vijest na portalu za nezaposlene probudi nadu da će se nešto pomaknuti.

Kad nema velikih stvari, onda su i male stvari ok.
Tko kaže da su male stvari bolje od velikih laže, zadovoljava se osrednjošću i željom da ne bude gore.
Velike su stvari bolje, samo su rjeđe.
Pritom, nekima su rjeđe nego drugima.
Nekima velike stvari nikad ne dođu.
Što je nepravedno i bolno, ako ti isti imaju talent, dobrotu i dušu.

No, život nije fer.
Prema nekima doduše je, a prema nekima je previše fer.
Prema nekima uopće ne.
Otuda valjda to da su male stvari one prave.


Znala je da na nju misli netko iz Floride.
Znala je da je se sjeti netko iz rodnog grada.
Ima i nekih koji je se sjete samo kad im nešto treba, najčešće pravni savjet ili rame za plakanje kako im je teško u životu.
(Takvih je na žalost najviše.)
Ali kad god bi sanjala njega, a to nije bilo prečesto, znala je da je upravo tada mislio na nju.
Nekad bi je san probudio usred noći, nekad ujutro.
Jednom joj se ukazao usred rasprave. Stajao je pored maloljetnika kojem se sudilo zbog razbojništva.

Nije bilo velikih riječi.
Nije bilo zapravo ničega posebno.
U snovima je uvijek pušio, nije je gledao u oči, nego u neku svoju točku, a ako je bilo prozora, onda je gledao kroz njega.
U snovima u kojima bi joj se javio uvijek je bilo tmurno vrijeme, često je padala kiša, nikad nije bilo vruće.

Zašto ne znam gdje si sad?

Na radiju je Ivana Z. primala želje slušatelja i čekala da završi popodnevna šihta da može doma pojesti paštu sa šalšom. Odmoriti malo i možda na kupanje.
Mora ga nazvati, vjerojatno se kurva negdje po otoku, ali uskoro je ljeto gotovo i ona fufa odlazi nazad na studiranje, ako se to tako može nazvati, pa je tad, htio ne htio, samo njen.
- Ovde Jure. Možel' od GULIJANA Srna i zec?
- Mislite Srna i vuk?
- E to, srićo!
- Može.
- I nek ide za jednu lipu žensku. Znaće ona koja je.
- Ima više lipih cura, Jure.
- E, nek ide za sve lipe cura, al za jednu od njih posebno! Pa da se nijedna lipa ne uvridi. Možel' tako unda?
- Ajde, može – za sve lipe cure – Srna i vuk.
- I nek paze te cure da ih vuk ne poide. Bilo bi šteta.
- A što s ovim curama.. koje nisu baš tako lipe?
- E njih nek đava nosi! Ahahahaha.
O Bože, a kladila bi se da je ovaj JURE posebno „lip“. Dok je svirala želja, sjetila se karaoka od prije tjedan dana. Bili su u Staru i tad je zapravo dobro vidjela (i čula) Fufu. Njezine fufaste prijateljice su je prijavila da „pjeva“ od Magazina Ginem pa je imala čak i uvodne riječi. Kako je ono rekla? „Slažem se s Goranom Barom da Vjekoslava Huljić, a ni Jelena Rozga ne znaju kako se osijeća vojnik na noćnoj straži, no s guštom ću otpjevati ovu pjesmu i posvetiti je ..“ i tad je zastala, pogledala prema njihovom stolu, rekla njegovo ime i počela zavijati.
Glupača. – ponavljala je.. nije se mogla smiriti, nije je mogla prestati psovati, crvena u licu iskapila je dupli pelin do kraja i zivkala konobara da donese još.
- Što si ti tako skuliran, je li?
- Zašto ne bih bio?
- A da, ti si zvijezda večeri, naravno, pjevaju ti da GINU ZA TOBOM. KO VOJNICI NA NOĆNOJ STRAŽI, KO ČOVJEK KOJI SREĆU TRAŽI.
- Jel' ti kužiš da vičeš? Da se dereš ko luđakinja?
- JA?
- Ne, ja.
- Pa one tuke me provociraju... ona i one njene. A ti... baš je našla što će ti posvetiti, u biti, ne zaslužuješ nego takve pjesmuljke.
- Ako su te i htjele isprovocirati – zapljeskao je rukama – uspjele su.
- Seljačino!
Ustala se, uzela njegovu pivu, prolila ga i otišla.
Par sati kasnije poslao joj je sms : „One imaju dvadesetak godina, ne znaju ni di su ni što su, a ti s 35 praviš bauk od toga što one pjevaju. Zapitaj se malo. Pa mi se tek onda javi.“
Znala je odmah da je pogriješila i da je bio u pravu.
A sad kad je čula Juru, bilo joj je još više žao.


Zašto ne možemo pričati kroz neku pukotinu u vremenu i prostoru?
Zašto oboje znamo – da živimo i dvjesto godina, ma da imamo i bezgranično vremena – ne bismo se pomaknuli s mrtve točke?

Zato jer nam nikad ne bi dosadilo biti na mrtvoj točki?

Kad si prisiljen biti zadovoljan malim stvarima, onda piješ kavu, googlaš, stavljaš statuse na FB. Preko istog sada na većini radija možeš i naručiti pjesmu.
Sve manje ljudi zove u eter.
Dobro jutro svitu, kako smo? Idemo dalje u nove radne ili neradne pobjede, kako ko. Ivana Z. L. je s vama. I ispunjava glazbene želje. napišite koju pismu oćete čuti i zbog čega. XOXO
Izgooglala je to jutro Ivanu Z. L. koja još uvijek radi na istoj radijskoj postaji.
Kako besmisleno, da nije završila na burzi, bavila bi se poslom koji obožava, ne bi pregledavala zid jedne od radijskih postaja, a ne bi se ni sjetila Ivane Z., pardon Ivane Z. L.
Bila bi sretna zbog velikih stvari koje je radila. I to dobro radila.
Ali zanimljivo je to, kad god bi se sjetila njega, kad god bi ga sanjala, do danas nije nikad pomislila na Ivanu.
Nasmiješila se.
Tako kriva žena za njega. Ali koju god da bi izabrao, bila bi kriva. Kad ni ona sama nije prava.
Dobro jutro, može od Magazina Ginem. Nek ide za jednog gospodina L. Iako nikad nisam znala kako se osjeća vojnik na noćnoj straži. Ali znam kako se osjeća čovjek koji sreću traži. Nikad sretno. XOXO

U snu, iako je bilo hladno i padala je kiša, prozor je bio otvoren. Ležala je na krevetu zavijena u plahtu, a on je sjedio na tamnozelenoj prastaroj fotelji i gledao vani. Vjetar je razmahao pepeo iz pepeljare pa je nekoliko zrnaca došlo do nje. Odnekud je pjevao Bare.
Odakle dolaziš ljepotice, nikad nisam vidio takvo lice. Koji je svijet tvoj dom, učini zadovoljstvo radoznalom srcu mom.
Okrenuo se prema njoj. Činilo se da mu se usne nisu pomaknule, ali ona je prepoznala osmjeh. Povukao je plahtu preko njezine desne noge koja je bila otkivena, stavio cigarete u džep i izašao kroz nepostojeća vrata.

<	veljača, 2014					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28

Komentari da/ne?