Nike Furiosa

subota, 23.02.2013.

Malo dobrih ljudi

Pogledao je na svoj stari Casio sat koji je dobio od mame i tate nakon što je uspješno položio prvu godinu na fakultetu. Sat je bio točan kao sat. Pokazivao je 6:48. Stigne zapaliti još jednu. Konobar je gledao reprizu Prijatelja na jednom od naših tv programa.
- Ovaj Joey.. legenda, da mi je njegova pamet, a i izgled bar na dva dana da se dobro odmorim, a i ...... znaš!

Misli. Njegove su ga misli uvijek spašavale od toga da ne zaglibi do kraja u tzv. stvarnost.
Recimo, da nije došlo do rata, tko zna kakav bi poklon dobio tek za diplomu.
Paleći cigaretu sjetio se svoje prve cigarete u životu. 160. Ukrao je od ujaka jednu, dok je ovaj išao na wc.
Donio je u dvorište pa su on i File zapalili.
OK, kašljali su kao ludi i nisu je popušili do kraja, ali dobro se sjeća da se tog dana osijećao kao da je odrastao.
Ostavio je 10 kuna, pozdravio konobara i izašao.
S nadom da fiskalizacija neće pokopati i ovaj kafić.

Mrzio je dane koje je „morao na teren“. Prvih godina mislio je da će dati otkaz, no kome god da je rekao za taj svoj plan, usljedila je paljba – jer nitko normalan ne daje otkaz u državnoj firmi.
Uostalom, čak je i izlazak na teren plaćen.

Taj je dan na redu bio Savko.
Savka je znao iz viđenja, išli su u istu školu, samo što je Savko bio dvije godine stariji.
Jednom kad su ga osmaši uhvatili za vrijeme odmora i oko njega stvorili krug pa ga naguravali, dodavali se njime, rugali mu se, došao je Savko, udario jednog od njih i rekao im da su kukavice kad više njih napada jednog i to slabijeg. Osmaši su se s negodovanjem povukli, a Savko mu je pomogao staviti torbu na leđa.
- Jesi dobro, mali?
- Jesam, hvala.
- Kukavice, ološ. Eto to su oni. Ništa više od ološa.

Kad je počeo rat, on je bio na studiju. Kao i većina iz one grupe osmaša koji su ga tog dana bili napali.
Savko se, za razliku od njih, prvog dana prijavio u hrvatsku vojsku. Iako je bio Srbin.
Na jednoj pijanki, kasno u noći, u unajmljenom stanu jednog od njih, a na kojoj je i sam prisustvovao, Igor se našao biti faca pa je uzeo telefonski imenik, pronašao Savkov broj i zasjeo na telefon.
Hrabar na jeziku, potpomognut alkoholom iz udobne fotelje, daleko od fronta vikao je na osobu s druge strane da su četnici, da će im zapaliti kuću i nek odu odavde.
Posli se kreveljio i rekao da se javila Savkova mama i da je plakala.
A on je samo stajao. Nije učinio baš ništa.
Kukavica. Koji se družio s kukavicama.

E pa i danas se osijećao upravo kao kukavica.
Iako je imao sve što mu treba.
Spis je čist kao suza. Sve su radnje uredno provedene.

Naporna plavuša čekala ga je na dogovorenom mjestu. Htjela je i ona ići, ZA SVAKI SLUČAJ – ZLU NE TREBALO .
U mislima joj je rekao da se „osigurani slučaj“ na koji se ona pozivala dogodilo u trenutku kad mu se odlučila pridružiti jer je ona sama utjelovljenje zla.
Kao i obično, nije rekao ništa. Dok je ona klafrala i klafrala. I tražila stanicu lokalnog radija „jer su baš trebali nešto nju spomenuti“ uz „Znaš li ti tko sam ja??? INVESTITOR! KONSTRUKTOR!“
- „Prije destruktor. Koja se vozi u mom starom golfu trici..“ – odgovorio joj je. Opet u sebi.
Kako joj samo pada na pamet prišivati si takve imenice. To je zapravo zato što ona ni nema pameti. Smijao se u sebi svojim tihim replikama.

Dok nisu došli pred Zadarsku 89.

Pozvonio je na Savkovo prezime.
Je li on posljednja osoba koja mu zvoni taj posljednji dan koji provodi u svom stanu?
Preko parlafona, Savko im je otvorio vrata i dočekao ih na ulaznim vratima.
- Evo izvolite, uđite.
- Hvala.
Stan je bio ispražnjen, opran i svježe pofarban.
- Dobro da ste sve makli iz stana, pitala sam se koliko ću još posla imati s onom starudijom – dok to bacim, dok naručim odvoz...
- Gospođo, pa piše lijepo i u rješenju, a i u zakonu da stan trebam predati ispražnjen.
- Ma da da... ok, ok, samo kažem, pa tko danas postupa po rješenjima, zakonima i tako.. znate...
- Eto, ja postupam.

Kiselo se nasmiješila i u jeftinim, plastičnim kričavo plavim cipelama s debelim potplatima i potpeticama od 18 cm nabadala po parketu.
Iste je takve cipele vidio kod striptizete u „The old times passed away“ baru. Poslije mu je Monika pričala gdje i po kojoj cijeni nabavlja radne cipele.
- Te cipele i nisu nego za uvijati se malo uz šipku. Ne možeš hodati u tome, znaš.
Palo mu je na pamet da plavušu pita radi li u striptiz baru ili slično kad nosi profesionalne cipele. Ali nije želio konflikte koji su inače rezervirani za osobe koje se deložiraju ili koje prema sporazumu ili odluci određeni dan trebaju napustiti dom.
Uostalom, uvrijedio bi i striptizete.

- Samo, tu je jedna kutija, čisto da pogledate.. negdje sam čitao da je to izuzeto od ovrhe, ali ja to ne razumijem...
Bacio je pogled u kutiju u kojoj su uredno bile posložene uokvirene fotografije, neka pisma i dokumenti, ratne spomenice i medalje te Savkov vjenčani prsten.
- Ma Savko, u redu je to. Ta se odredba odnosi na ovrhu na pokretninama, u tom slučaju su te neke osobne stvari izuzete od ovrhe. U tvom se slučaju išlo na ovrhu na nekretnini.

Savko ga je nakon svih formalnosti pozvao na kavu.
Plavuša je, sva sreća, odbila.
Uvijek mu je bila ekstra antipatična jer je pohodila sud i nadgledala sve javne dražbe koje su se zakazivale po drugi put pa je početna cijena nekretnine koju je kupac nudio iznosila 1/3 vrijednosti iste.
Ako ništa drugo, malo mu se više sviđala odredba novog Ovršnog zakona prema kojemu se na drugom ročištu za dražbu, nekretnina ne može prodati ispod jedne polovine njezine utvrđene vrijednosti.
Savko ni ovoga puta nije imao sreće, čak ni s postotkom. Da je malo odugovlačio... ali i da je znao, on to ne bi napravio. Postoje i takvi ljudi.

- Znaš, sve je to meni jasno. Zato smo se i borili. Pravna država, moraš to poštivati. Čitam ja malo zakon i lijepo piše da se ovrha ne može provesti na stvarima i pravima koja su nužna za zadovoljenje osnovnih potreba ovršenika. A onda piše da se nekretnine za stanovanje ne smatraju nužnima za zadovoljenje osnovnih potreba. Nekako mi to nije jasno. Možda sam glup, nisam ništa studirao i tako, ali nekako... došlo mi je da se zapitam, tko je tu lud? Znam da nije bolje ni u Americi, ali što nismo mi daleko od Amerike?
- A jebi ga, Savko.
- Znam, mislim nisi ti ništa kriv. Nisam trebao dizati kredite. Ali eto, mlada, zgodna žena, bilo mi žao da joj ne kupim te neke stvari koje je željela. Plavuša kao ova, malo me na nju podsjetila. Našao sam joj posao u Fini i tako... bar je ona sigurna.
- Ali ostavila te, što ne?
- Je, ali nije ona kriva. Pa neće nas valjda ona uzdržavati?
Uzdahnuo je, da ne kaže nešto krivo.
- Gdje ćeš sad, Savko?
- Ma ne brini se, snaći ću se ja. Imam nešto dogovoreno za sezonu, vlasnik jednog privatnog hotela uvijek me pozove. A do tada ću pomagati tati i mami. Tata se bavi pčelarstvom, a mama pravi sir, malo povrtlarstvo, bit će to ok.

Savko ga je potapšao po ramenu, pružio mu ruku i ostavio 20 kuna na stolu.
- Ma daj me nemoj zezati, ja ću platiti!
- A ne, znam ja kako imaš malu plaću.. a i ja sam pozvao tebe. Idem sad, vidimo se, hvala ti na svemu.
U želucu ga je u tom trenutku probola žgaravica.

Imaš danas ljude i neljude. Kako je dan odmicao svom kraju, činilo mu se da i on i plavuša na žalost spadaju u ovu drugu kategoriju.
Za plavušu je jasno.
A on ne zato jer je radio nešto krivo. Nego zato jer nije radio stvari ispravno.
Npr. nije inzistirao na tome da plati račun, nije obranio Savkove roditelje onaj dan pred mulcima, nije poslao plavušu kvragu u više navrata tog dana. I toliko još toga u njegovu prosječnom životu.
Da jest, bio bi bolji čovjek.

Nekoliko dana kasnije, vrativši se kući, na stolu ga je čekao uredno složen paketić.
- Danas neki čovjek donio, poznat mi od nekud..rekao da je za tebe – obavijestila ga je mama.

Dragi Miro, šaljem ti mali znak pažnje. Čisto da vidiš da sam dobro, da sam se snašao. Onog dana djelovao si mi potresenije i snuždenije od mene. Sve to skupa nije lako, ali vidio sam da ti je zaista bilo teško, da ti je stalo do malih ljudi kao što sam ja. Razmišljao sam o tebi i kako je tvoj posao zapravo jako težak. Vjerojatno svaki dan gledaš tugu i jad. A ja evo, polako stajem na svoje noge. Uglavnom, vrijeme je gripe, hladno, snježno... malo mog meda dobro će ti doći. A šaljem ti i domaći čaj s listićima mente i komad maminog sira za marendu. Ako ti što treba, samo javi. A i ako ne treba, možemo još koji put popiti kavu. Čuvaj se! Savko

<	veljača, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28

Komentari da/ne?