Nike Furiosa

ponedjeljak, 31.12.2012.

Srebrne kuglice

Promrzla sam sjedila na božićnoj misi za mlade u podne. Moj svečani sako ipak nije bio dovoljan jer suprotno očekivanom, pop nije upalio grijanje. Ukrasi za crkveni bor koji je sezao do stropa još uvijek su isti, srebrne kuglice. Dok je zbor za mlade tiho i poprilično neinspirativno pjevao Kyrie eleison, moram priznati da su se meni glavom motale misli koje nisu imale veze s Isusovim rođenjem. Kuglice su me podsjetile na jedan od incidenata, dok sam bila srednjoškolka (i također pjevala u zboru koji je tada – možda si umišljam, ali moram reći – bio puno življi), a riječ je bila o tome da su se dvije žene posvađale oko kićenja crkvenog bora.

Jedna od njih, Marina, dogovorila se s časnom da će ona kititi borove i danima je smišljala kombinacije za bor. Druga, Seka, obrlatila je časnu na probi za pjevanje Velikog zbora da njoj povjeri kićenje. Učinila je to na svoj vlaški način – bila je Marinina podstanarka pa je časni rekla da je Marina na jednoj kavi opisala kakve je ukrase osmislila i da se ona boji kako će svi na ponoćki gledati u borove, a da propovijed uopće neće slušati.

Borove.. jer tad su bila dva bora, a recesija je sasjekla taj običaj na jedan bor.

Kako god, časna se predomislila i nazvala Marinu. Da joj je žao, ali budžet je takav da će se morati koristiti kuglice od prošlih godina. Marina je rekla da nema problema, sama će donijeti dodatne ukrase, o svom trošku, ali da raspolaže mašnama, lametama, perlicama koje misli posuditi crkvi i uz koje će srebrne kuglice samo dobiti dodatan sjaj. Časni se ideja nije činila kičastom kako je Seka opisala, no imala je previše posla za napraviti i nije mogla gubiti pola dana na dodatna dogovaranja oko kićenja bora pa je Marinu uputila da razgovara sa Sekom i nek se zajedno dogovore i lipo zajedno, u božićnom duhu, okite borove.

Božićni duh često ne stanuje u dušama onih-koji-stalno-vise-u-crkvi, pa je Seka Marini vlaški odrješito obznanila odbosno – lagala da je časna u konačnici samo nju zadužila za borove.

Marina se naljutila. Nazvala je moju mamu koja joj je inače bila krizmana kuma i isplakala kao kišna godina. I onda je moja mama, vidjevši u kojem smjeru ide „drama“ njoj lijepo rekla da ona neće na ponoćku, ali da ja idem pa se Marina lijepo prikačila meni. Sve bi to bilo divno i krasno jer kako je Marina od mene bila starija desetak godina, pasalo mi je njeno društvo (uvijek mi se činilo da sam bila zrelija od svojih vršnjaka), no te večeri u hladnoj crkvi, zgurna u klupi, slušala sam samo o … borovima.
A Marina po prvi put uopće nije bila niti zrela, niti dorasla situaciji.
- Ma pogledaj koliko su ti borovi seljački!
Realno, koliko god da je Seka vlajnasta (njene odjevne kombinacije bile su „za zaborav“), borovi okićeni srebrnim kuglicama mogli bi se nazvati oskudnima, minimalističkima (ili siromašnima ?), neinventivnima, ali seljačkima – teško.

Nisam ponosna na sebe, ali tada sam i ja počinila usred ponoćke grijeh nakon kojeg sam se uredno pričestila (kao i većina tračara iz klupa – to vam je taj kršćanski neposluh u samoj crkvi kojeg se svi javno odriču i kojeg nitko ne želi priznati – da je popriličnom broju „vjernika“ odlazak na misu idealan tjedni rasadnik svježih tračeva) i kojeg, kad malo bolje promislim, nisam nikad ispovjedila : eto, osobno sam pokleknula u leglu tračarenja i potvrdila Marini sve njezine komentare, čak i neke s kojima se uopće nisam slagala i to ponajviše zbog toga što mi Seka nimalo nije bila simpatična. Naprotiv.
Ta se žena gurala gdje god bi stigla.
Na zbor. Imala je glasa, ali je zavijala svaku pjesmu nešto kao danas Šušnjara u Magazinu. Samo što je Magazin zabavna grupa idealna za pijanke. Zbor je nešto drugo. Kićenje crkve, slaganje aranžmana, kićenje bora, slaganje jaslica, PREDAVANJE VJERONAUKA iako nije imala nikakve škole za to – kriteriji kompetentnosti uglavnom su se svodili na namtanje i gotovo svakodnevno boravljenje u crkvi, zatim najprije je čitala obavezno jedno čitanje u crkvi, a onda više nije knjigu čitanja ispuštala iz ruku pa je na kraju čitala oba čitanja plus psalame čije je refrene zavijala u mikrofon, a kad nije bilo djece s vjeronauka (ljeti) čitala je i sve molitve vjernika; zatim se javljala samoinicijativno da „čuva red“ na misama za djecu (tko bi se normalan sam javio za tu ulogu?), glumljenje u predstavama (dječjim!) u kojima je i vlaškim zavijanjem i sa svojom visinom od 1,86 m bila baš ko slon u staklani – jedina odrasla osoba u društvu djece, nadgledala je čak čovjeka koji 30 godina skuplja lemozinu (milodar) svake nedjelje i koji taj svoj zadatak drži osobitom čašću te se za svaku misu pomno uredi i obuče odijelo – bilo mi je žao čovjeka kad sam vidjela kako ga presreće ispred ulaza u sakristiju i otima baršunastu vreću jer se jadan čovjek zbog nje osijećao jadno, kao da netko sumnja u njegove namjere, kao da je netko doveo u pitanje njegovo tridesetogodišnje djelovanje...ma mislim … a što je najbolje od svega, u svemu što je radila nisam vidjela nimalo iskrenosti.

Dok sam danas promatrala oskudan bor sa srebrnim kuglicama, iz prisjećanja me prenuo dobro poznat glas.
- Uuuu sveeee vriuujeeeme guuoooodiiištuuuuuaaaaaa….
Seka. Seka?? Pogledala sam onako kratkovidna prema zboru s druge strane dvorane, ali tamo nije bilo Seke. No, glas je to njezini ničiji drugo.
Jedina visoka osoba bila je u odori časne. Časna?
E pa da. Čula sam da je Seka otišla u časne i valjda sam se prenerazila pa zaboravila na to.

I tako sam, neispovjeđena i nepričešćena. slušala njezin pjev i gledala u bor s njezinim potpisom.
Baš za vrijeme pričesti, dok su dokone babe gledale tko ide po hostiju, a tko ne odnosno tko je pun grijeha došao na misu (kao ja), a tko se uredno ispovjedio, bacila sam pogled na ministrante.
Vidjela sam jednog susjeda koji nije znao što bi sa sobom pa otišao u popove, a ostali su bili dečki na redu za krizmu.
Pa sam se prisjetila još jednog poluskandala, točnije teme koja se prepričavala uz sve kave i kolače na koje se ide poslije mise i to mjesecima od saznanja za odluku jednog našeg župljanina.

Ono što je, mogu reći na temelju svog sjećanja kao tadašnje srednjoškolke, zapravo šokiralo sve cure koje su išle na misu i vjeronauk u mom kvartu jest vijest o zaređivanju jednog frajera. „Problem“ je bio što je to bio jedan od najzgodnijih frajera kojeg smo do tada, pa i od tada ikada vidjele. Danijela i ja upravo smo njega smatrale primjerom kanonske ljepote.
Uz sve to, zvao se Adam.
Valjda smo sve potajno bile bar malo zaljubljene u njega.
Ja, svjesnija od većine (blago mi se gdje me pusta svjesnost dovela), nisam gajila neke nade, on je jedan, a nas stotinjak. Statistika mi nije išla u prilog jer kad sam sve nas matematički „zbrojila, oduzela, podijelila“ skontala sam da nema vajde od Adama.
Uostalom, bio je zgodan, ali to je bilo to.
Nikada me nije gledao „onako“ pa mi je odmah bio manje bitan.
To je ta moja zrelost kakvu sam na ljubavnom planu uvijek imala. Nisam se zamarala onima koji za mene nisu pokazivali interes. Pa ipak, moram priznati, kad god bi nam se pogledi sreli, u nekoj šetnji subotom/nedjeljom po Boriku, meni je mrvicu zatitralo srce. Njegove lijepe, tople smeđe oči.
Zapravo smo strepile od dana kad ćemo čuti koju je točno odabrao. Kako je bio redovit na misi i počeo je predavati vjeronauk, mnoge su išle isključivo zbog njega u crkvu, a sve smo se trsile da dospijemo u njegovu grupu. Pa i ja. No nisam imala sreće.

Ali sreće nisu imale ni jače pretendentice od mene.
Razmišljajući o svemu tome s odmakom, danas mi se čini da u misiji Osvajanja mladića Adama ne bi bila uspjela ni Kate Middleton herself.

Uglavnom, taj sam dan sjedila sam i rješavala domaći rad, a moja je mama uletila u dnevni boravak i pitala me znam li tko će se zarediti.
Počela sam pogađati navodeći valjda sve one koji su mi djelovali nezanimljivi, povučeni i dosadni.
Ante V.? Ne. Ivica L. ? Ne. Ne? Ma jel ga uopće znam? Da, da, znaš ga, ide svake nedilje na misu u podne. Hm. Pa nabrojala sam sve „sumnjive“.
Adam.
Adam?
Da.

334-XX4.

- Dobar dan, teta M. molim Vas dajte mi Danijelu.
- Ali ona suši kosu.
- Nema veze, dajte mi je.
- Ali Nikolina…
Danijela je mrzila kad ju je netko prekidao u sušenju kose ili šminkanju.
- Recite da je hitno.
- Dobro.

E da, Danijela je s poluisfeniranom kosom izletjela iz kuće i po prvi put nije kasnila.
Otišle smo raspraviti novitet u Gagicu (i usput prošle kraj Adamove kuće,no nismo ga vidjele).
O da, šokirale smo se, ne možemo reći da nismo. Ali nije to bio nikakav šok kojeg komad motanog, vrućeg bureka sa sirom koji se služi na pijatu s nožem i vilicom, cappuccino i dec soka od jagode (to nam je tad bilo in, iako mi se sad okeće u želucu od te kombinacije) ne bi riješio. Odrezala sam komadić, stavila u usta i rekla:
- Da se bar nekome drugome okrenulo u glavi.
- Ma rekla sam ti ja odmah da je meni sumnjivo da ON nema curu.
- Pa dobro nije jedini koji je zgodan, a nema curu.
- Uostalom puno je vrimena baš provodio u crkvi.
- Znam, ali i njegovi frendovi puno vrimena provode u crkvi pa neće baš svi u popove?!
- Neće…. Valjda.
- A što se Damir V. ne odluči ići u popove, spasija bi sve žene u okolici od ispilavajućih „uleta“, nego baš Adam!
- Nije ženski rod sriće da Damir ode u popove!
- Hm. A možda je to neka dezinformacija?
- Da, možda je sve to rastrubila neka „radio-Mileva“!
- Hahaha.

Nije bila dezinformacija niti radio-Mileva. Bila je to realnost, ali kad se sve zbroji, potreslo nas je puno manje nego što smo mislile da hoće. Malo drame, malo filozofiranja na tu temu, razlog za odlazak na burek i cappuccino (za koji mi je novac dala baka- da, ona ista baka koja me zamalo nije išibala zbog prokockanih jaja u Panama torti J).
- Uostalom, nije on zadnji muškarac na svijetu. - pametno sam zaključila.
- Eto zašto me podsjećaš na Scarlett!
- Nije poanta da mi plačemo, nas stotinjak za jednim frajerom. Poanta je da njih najmanje dvadeset treba patiti za svakom od nas.
- Koliko ja znam, za nama ne pati nitko. Bar ne očito.
Ako je tad nisam trisnula, neću nikad. Uostalom, znala sam jednog koji je patio za mnom. Al jedan ko nijedan. Pa sam sudbonosno poentirala:
- U tome i je stvar. Moramo poraditi na tome.

Negdje u to vrijeme sam krenula sa svojim projektom „pričica“ i samo Danijela zna što se krije iza tog koda :)

Poslije mise, ugrijalo me sunce. Raskopčala sam svoj svečani sako. Falio mi je netko s kim bih u tom trenu otišla negdje na kavu i pretumbala sve ovo što mi se motalo po glavi.

Naime, često smo poslije mise, a prije ručka odlazile na neku brzinsku kavu.
–To nije u duhu vjere. Nedjelja je dan koji se posveti obitelji. – govorio je dosadni i samodopadni Damir V. koji nas, sigurna sam, da smo ga ikad pozvale na kavu ne bi odbio.
No nije bio te sreće.
- Jesi na ušima sjedio? Svi smo mi obitelj. Ja upravo s jednim članom idem na kavu.
- E moja Nikolina, nikad prave vjernice od tebe!
- Znaš što je šteta Damire? Da umisto Adama ti ne odeš u popove!
Dok je zgroženo, skamenjen gledao u mene, Danijela je zadala završni udarac.
- Nije Bog lud. Pa on bi i samom Bogu dosadio!

Ugrijane od sunca, ali i od vlastitih komentara, smijale smo se glasno i ruku pod ruku cupkajući otišle do auta u kojem smo raspalile glazbu i otvorile sve prozore.
Damir V. odmahivao je glavom s očitim neodobravanjem, onaj jedan za kojeg sam bila sigurna da sam mu tiha patnja pratio nas je pogledom, Adam nam je uputio topao osmjeh, jedan susjed nam je mahao, a drugi se (neuspješno) pokušao uvaliti da ga vozimo doma.

Što je najbolje od svega, uopće nismo imale dojam da radimo nešto krivo. Niti smo išta krivo radile.

Danijela je danas u NY i tamo živi tako kako živi. Njen bor odiše toplinom.
Ja živim ovako kako živim, još uvijek u RH. I ne kitim bor jer ne stane u stan.
Adam je u zatvorenom samostanu na jednom otočiću. Kažu da je ispunjen i sretan i da moli za svoje župljane. O njegovom boru nemam podataka.
Damir V. oženjen je čovjek, otac ne znam točno kojeg broja djece. I dalje je jako naporan i dosadan, a bor krasi figurama od slame.
Marina je radila u pošti, a kad je prekinula vezu s ljubavnikom i našla muža – izgubio joj se svaki trag. Ono što znam je to da su ukrasi njezinog bora svake godine drugačiji.
Seka je časna, pjeva u zboru, kiti jelku uvijek na isti način, istim kuglicama. Crna haljina i veo zamaskirale su vlašku pakost.

Palo mi je na pamet da su zapravo Seka i Damir V. mogli biti savršen bračni par.

Ne mora uvijek neko jelo ili miris biti okidač koji priziva sjećanja.
Jedne prosinačke nedjelje meni su to bile srebrne kuglice.
Netko bi rekao da su one okinule moje griješne misli.
A da na ispovjedi kažem da su corpus meae culpae srebrne kuglice, i sam bi me pop poslao - kvragu.
Osim ukoliko taj pop ne bi bio Adam :)

<	prosinac, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Komentari da/ne?