Nike Furiosa

subota, 30.06.2012.

Sladoledni kup

Auto je klizio po mraku. Vozač je upalio klimu koja me, neprirodna kakva je, gušila pa sam otvorila prozor i udisala sparinu koja je isijavala iz asfalta.
Dvadeset godina poslije susreta u sudnici, na suprotnim stranama, našli smo se večeras slučajno.

Kao da nije prošlo toliko vremena, izlozi i dalje svijetle po noći, jedino je problem što to nisu oni izlozi otprije.
Već sutra, pitanje je što li će ih zamijeniti.

Hladnoća u kostima obuzme me unatoč vanjskoj temperaturi kad se sjetim nečega iz prošlog života koji kao da se odigrao prije sto godina, kao da sam odspavala čitavo stoljeće, a onda me probudilo nešto jako neugodno, a ne princ iz bajke.

Nedostaju mi neonski natpisi dućana, restorana i kafića... ono kad svjetlo jednog slova ne radi pa se čini da piše nešto drugo, kada se niz prekine.
Onda prođe neko vrijeme dok se vlasnik ne sjeti zamijeniti žaruljicu pa uskoro zašteka neko drugo slovo.

Pitala sam se gdje si i što je s tobom, svako malo sam te se sjetila, obično vikendom kad sam bila usamljenija no inače.
Shvatila sam kako moje odgađanje da odradim posao odmah ima korijen u tome da kad sam besposlena padam u sjećanja od kojih postanem depresivna.

I da je uvijek dobro imati posao kao backup, kao sigurno utočište koje će me prisiliti da ne razmišljam o onome o čemu je najbolje ne razmišljati.

Sjedila sam, ostarjela, za šankom, oko mene su skakale mlade, lijepe cure, studentice medicine, prava i molekularne biologije.
Vrtila sam slamku i pitala se što radim tamo gdje me svi čudno promatraju, no unatoč tome, osmjehnula sam im se.
Nisam mogla biti čak ni zavidna.

Ono predratno ljeto kad sam bila na pragu diplome i plesala na fešti u imitaciji haljine kakvu je nosila Tajči – narančastoj sa pozlaćenim krugovima bila sam 100 posto uvjerena da je svijet moj.

Konobar mi je dao plastičnu miješalicu za koktel, plavu s plosnatim ananasom na vrhu.
Imala sam slične u jednoj kutiji s uspomenama.
Kao mala naručivala sam kup u Ledu najviše zbog šlaga i kišobrana koji je bio zaboden u pahuljastu teksturu.
Voće na dnu sam uvijek ostavljala.
Odlazak na kup bio je uvijek dogovoren i predstavljao je poseban doživljaj.
Nikada mi, kao većini djece moje genreacije, nije padalo na pamet stalno tražiti sladoled, kamoli kup.

Volim način na koji smo bili odgajani.

Je li možda upravo taj odgoj doveo do toga da je usamljenost postala načinom mog života?
Telefon nije zvonio mjesecima, pismo, čestitka niti e-mail osobne prirode nisam dobila godinama.
Jednog dana kad me ne bude, nitko neće znati ni da sam postojala, da sam bila osoba koju je netko, jednom davno volio.
Da sam čuvala kišobrane s kupova, markice s pisama, stare čestitke i pisma, fotografije.
Časopise koji su me podsjećali na neki lijep mjesec neke davne godine.

Kroz prozor sam ugledala zgradu djevojke koju sam znala s faksa, sada žene.
Vozač je vozio polako kroz noć jer je znao da me to umiruje.
Na francuskom prozoru, zavjese su bile razgrnute, gorilo je svjetlo, vidila sam obrise žene i muškarca koji su se upravo kucnuli čašama.
Rekla sam mu da zastane na trenutak.

Prije dvadeset godina ni u snu nisam mogla zamisliti da ću se pretvoriti u voajera nečijeg ljepšeg života.
Damu visokog stila koja nema s kime podijeliti sladoledni kup.

ponedjeljak, 04.06.2012.

SaBa

Dok sam u zagrijanom slatkom vrhnju lagano otapala tamnu čokoladu, sjetila sam se kako sam dugo zazirala od ganache kreme misleći da to mora biti nešto jako komplicirano.
Kao i inače, vani je padala kiša, stan je bio zakrcan odjećom koju je trebalo opeglati, onom koju je trebalo oprati, suđa koje je trebalo staviti u mašinu, povrća u frižideru koje se trebalo pretvoriti u proljetni minestrone, voća koje bi, da nije krcato tko zna kojim kemijskim spojevima odavno istrunulo, biljke koja odumire godinama i koje se nije imala srca riješiti, sjenila i ruževa starih i preko deset godina koji su se čuvali za uspomenu, novina za koje sam znala da ih nikad neću pročitati, neotvorenih kuharica, nepogledanih filmova i serija koje sam kupovala uz neke od dnevnih novina.

Sarina je poruka bila isprazna. Štogod da je ona ikad napisala djelovalo je izvještačeno i nije imalo nikakve snage. Mislila je da će me valjda pogoditi to što joj se na kraju balade ipak javio ljubavnik i to ne samo javio, već i najavio da će doći poskrivečki iza 5 popodne u njezin usidjelički stan, doduše moderno namješten, sve u crno-bijeloj kombinaciji s jednostavnim linijama.

Sara nije bila neprivlačna, to svakako ne.
Imala je zanimljive priče koje su joj uvijek pripremljene negdje u glavi i koje izvlači po potrebi, u skladu s prigodom.
Ogovarala je susjede, virila ispod škura, prisluškivala kroz zid, olajavala i vlastitu prijateljicu koja joj je našla divan i dobro plaćen posao ne birajući kome će sve iznijeti tajne iz prijateljičine bračne ložnice, pa sam i sama mnogo puta čula i oo što me ama baš nimalo ne zanima.
Jedino su izgriženi nokti odavali problem. Koji Sara, uz brdo pričuvnih priča ima u svojoj tintari.
Ako ste ikad s njom pričali, vrlo je vjerojatno da ste i vi upali u neku inskonstruiranu anegdotu.
Već se u četvrtak grizla hoće li joj se ljubavnik javiti, u petak je, sukladno savjetu iz Cosmopolitana izbrisala njegov broj i ugasila mobitel te ga ostavila u autu.
No nije ni došla do ureda, već se liftom spuštala natrag u garažu, a kad smo kod lifta, u njemu je srela kolegu-ljubavnika kako koketira s jednom starijom, ali vrlo zgodnom i uspješnom ženom koja im je uz sve to skupa bila nadređena. Nije ju šljivio, što bi se reklo, ni 5 %.
Zajapurena je ušla u auto, uzela mobitel i lupila ga o pod.
Počela je u sebi ponavljati mantru life coacha - Misli da će sve biti pozitivno i bit će. Ja imam kontrolu sama nad sobom i nitko i ništa neće me izbaciti iz balansa.
Balans. Balans, misli na balans.

Već tamo negdje oko pauze za kavu, poslala mi je poruku da je zauvijek gotovo između nje i kolege.
Par je sati kasnije pilala prijatelja koji je uvijek nadugo i naširoko saslušava grickajući kikiriki i ispijajući pivo u lokalnom kafiću, ne komentirajući njezine postupke, a pogotovo neanalizirajući što je kolega mislio s time kad je nije ni pogledao u liftu.
O da, liniju je održavala nejedenjem. I kad bi se prežderala, kao npr u petak kikirikijem, jednostavno bi povratila.
Između dva čina drame, sjetila se imati i ljubomorni ispad na svoju prijateljicu koja je uvijek bila bolja od nje u školi i na faksu, ovaj se puta obrušivši na to što se žena jednom tjedno frizira u lokalnom frizeraju. Činjenica da je žena na vrlo odgovornoj funkciji i da se od nje očekuje uredan izgled, a na kraju karajeva i činjenica da nije riječ o ne znam kojoj cifri nisu je urazumile. Iako vrlo škrtava, ne može prijateljica biti bolja od nje, zgrabila je skršeni mobitel i nazvala frizeraj.
Imat će i ona frizuru, a bome i sjaj u kosi.
U subotu se inače lajavoj frizerki smučilo kad je Saru vidjela na vratima. Kad ona plaća, makar i prepovoljnih 50 kuna za frizuru, želi da joj stave poseban šampon, regenerator, a i masku za kosu. Tijekom friziranja neprestano zanovijeta, ova lokna neka bude ovamo, ona tamo. Iako je svega toga too much, ona hoće i malo mlijeka za kosu na vrhove, silikona, a neka bude i laka.
5o kuna na kraju jedva iskešira.

Uvijek mi se činilo da je frizerkama neugodno kad nju imaju na repertoaru. Kao da joj najrađe ne bi ni naplatile.
Znaju one dobro kako je to kad mušterija izađe van pa se one obruše na nju. – Neš mi ti doktorice, jesi joj vidila nokte na rukama. – A jesi vidila onoj nepočupane dlačice iznad usana... odvjetnica je, kako joj nije neugodno. – Nije to ništa, ona napirlitana iz Ministarstva u skupim kostimima i skupim torbama, a noge sa stražnje stane iznad kolina – pune dlačurina. I uvijek nam dođe s premasnom kosom, pere ju li ikad????
Sa Sarom je slučaj bio obrnut, znale su da se ona obrušavala na njih čim bi istupila nogom iz frizeraja.
I bile su u pravu, nazivala ih je glupačama, neškolovanim tukama, napirlitanim ženturačama koje (pazite sad) čitaju Cosmopolitan, Lisu i Moju tajnu, kojima je stalo samo do izgleda, frizure, a ako bi u sklopu frizeraja bio i kozmetički salon, onda i do pedikure odnosno manikure.
Frizerke su zaključile da bi Sara bila izvrsna frizerka, imala je mota. No eto, fakultetska diploma dala joj je ekstra polet. Znate one žene koje stalno, makar i prodavačicama u dućanu, babama u tramvaju koje nikad više neće sresti imaju potrebu reći da su akademski obrazovane? E pa Sara je jedna od tih.
Kako god, dok je komentirala frizerki listajući Gloriju kako ne razumije odakle Vlatki Pokos toliko novaca da ima tako dobru odjeću, da izgleda tako njegovano uspoređujući je ni manje ni više nego sa samom sobom, iako je sebe uzdigla na 89 pragova iznad Vlatke, stigao joj je ljubavnikov sms da bi došao do nje popodne.
Naglo je zašutila i odmah naručila manikuru i pedikuru jer „uletio je super poziv koji ne može odbiti“.
Odlučila ga je malo pržiti na vatri pa nije odgovorila odmah iste minute.
Odgovorila je nakon 4 minute i 38 sekundi.
Cijelu noć zbog budale nije spavala, vrtila je strane programe, gledala stare epizode Tračerice i zaspala negdje oko 4.

Bila je usamljena. A stalno je pričala o brdu prijateljica, različitih tipova društava čiji je dio, uključila se u planinarenje, izradu vaza, kuglica za bor, kutijica s printom salveta, izradu sapuna (to je planirala poklanjati za Božić), bacila se na kuhanje i tvrdila da je njezina čokoladna torta bolja od svih koje proba po restoranima i slastičarnama – no sama zapravo stvari koje spremi nije jela.
Kuhanje je vježba za obiteljski život koji joj je cilj broj jedan.
Razgovarala je o svom problemu sa svećenikom, htjela je i kod psihoanalitičara, no to joj je bilo preskupo, istina nisam srela niti jednu ženu koja se toliko trudi.
I vjerujem da će jednog dana uspjeti jer toliki trud mora izroditi nečim.
A njezinom mužu tada neka sam Bog pomogne.

Sapunčić koji mi je poklonila za Božić raspao se čim sam s njim pokušala oprati ruke. U biti nekako sam se i nadala tome jer mislim da je u tom sapunu bilo skupljeno toliko negativne energije da me ne bi uopće oprao nego naprotiv, još bi mi nakalemio nad vratom malo depresije, kao da je i bez sapuna i Sare nemam.
Jednom mi je poklonila podmetače za čaše iako je itekako znala da ja šalice ostavljam svugdje po stanu, a namještaj je što Ikein, a što neki iskoristi-pa-baci, kao ni da nemam staklenih površina, ma niti ičega vrijednog velike pažnje ili drame. Kasnije joj je izletilo da je podmetače dobila od neke grozne kolegice.
Pa ih je uvalila meni.
Dojam koji je svu silu htjela ostaviti na sve nas, prijatelje, poznanike, sudionike raznoraznih „grupa“ bio je kako živi divnim životom.
Kako meni nije nikad padalo na pamet da nekoga uvjeravam da je stanje onakvo kakvo nije – eventualno bih nekome tko voli da drugi, pa onda i ja – pati uskratila odgovor uz vrlo neugodan komentar u smislu što je/ga se to tiče, ali Sarina je šarada meni zapravo bila vrlo zanimljiva i zanimalo me je što će se dogoditi kad dosegne vrh.
Bore na njezinu licu uvjeravale su me da se vrh približava.

Odlučila je ljubavniku pripremiti večeru, predjelo, glavno jelo i desert – upravo onu spomenutu čokoladnu tortu pa je potegnula do dućana.
Namaz za predjelo imala je već spreman, za glavno jelo će samo pofrigati šnicele uz malo salate, a za pommes frittes nema vremena. Pričala mi je sve to nazvavši me iz dućana, sve do puta prema doma.
Razmišljala je samo hoće li komad torte poslati ljubavnikovoj ženi jer ona je bila također jedna od njezinih „prijateljica“ i to iz grupe za izradu vazi od staklenki krastavaca, koja ju je i upoznala sa svojim mužem. A kad je još skužila da on radi u drugom odjelu iste firme, 3 kata ispod nje, shvatila je to kao prst sudbine.
Tako će ljubavnik misliti da ona zapravo nema ništa osobno protiv njegove žene. A ženi može reći da je Saru slučajno sreo popodne i da ga je pozvala na tortu koju ionako ne može pojesti sama.
Nije ona sebi tražila alibi, dapače, bilo bi joj zgodno da je njegova žena saznala za njih, bilo bi zgodno da ostane trudna (zato mu je lagala da pije kontracepcijske pilule), bila bi u centru pažnje jedne od mnogih sapunica koje život sapuna.
No znala je da nikako ne smije nagliti i da je bolje da svki korak bude što temeljitije isplaniran. Najprije se treba isplesti čuvana paukova mreža.
Još će ona ispasti pozitivac.
Jer ako se zavrzlama odvije prema njezinu planu, niti jednu riječ i dalje neće reći protiv njegove žene, koju mi je opisivala s gađenjem u licu da je debela, nemarna, neuredna, a kako joj je muž bogat i ima super plaću – mogla bi biti najsređenija ženska od svih njih skupa.
Dapače, plan je da ljubavnikovu ženu čak i brani, kako je savršeno razumije jer joj nije lako, jer su je izdali i prijateljica i muž koje je osobno ona upoznala.
Preuzet će potpunu odgovornost na sebe, a te će dane, kad njegova žena bude podbuhla od plača i tješenja same sebe kilom sladoleda od burbon vanilije, ona posebnu pažnju posvećivati svom izgledu i odabiru toaleta.
Govore isprike završavat će time da bi ostavila ona ljubavnika, ali kad se dogdila ljubav... tolika da joj čak ni ona, tako racionalna ne može odoljeti.

Ako ponekad pomislite da su ljudi koji u svemu djeluju racionalno, zapravo čista supstanca iracionalnog, ali za to nemate konkretnih, materijalnih dokaza pa se sličnim tvrdnjama ne možete razbacivati okolo naokolo, vjerujte mi – vrlo je vjerojatno da ste u pravu.
I nećete moći napraviti ama baš ništa, dok ne puknu kao kokice.
Kad će svima postati sve jasno – naravno, prekasno.

Gledala se u ogledalo i povlačila crnu crtu iznad trepavica. Došlo joj je čak da si nacrta i madež na licu koliko se „merlinmonroovski“ osijećala. Prenulo ju je zvono na vratima pa je poljubila salvetu da upije višak ruža, provjerila je li se crvena mašna na crnoj podvezici razvezala i krenula prema vratima.

Dok je namještala osmjeh u ženskim časopisima poznat i numeriran kao osmjeh broj pet, ženi njezina ljubavnika raspadao se sapunčić u ruci. Ona se pak nasmiješila osmjehom koji nema numeraciju, a koji dolazi iz točno nepoznate lokacije, negdje blizu srca.
Od cijelog sapuna ostao je jedan veliki balon koji se nespretno kotrljao prema gore, tu i tamo prelijevajući se u dugine boje vidljive na rubovima.
Kad je došao do visine njezinih obraza, žena je lagano puhnula u balon koji je zatitrao, a zatim se nježno rasplinuo, kao da ga nikada nije ni bilo.

<	lipanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?