Nike Furiosa

subota, 30.06.2012.

Sladoledni kup

Auto je klizio po mraku. Vozač je upalio klimu koja me, neprirodna kakva je, gušila pa sam otvorila prozor i udisala sparinu koja je isijavala iz asfalta.
Dvadeset godina poslije susreta u sudnici, na suprotnim stranama, našli smo se večeras slučajno.

Kao da nije prošlo toliko vremena, izlozi i dalje svijetle po noći, jedino je problem što to nisu oni izlozi otprije.
Već sutra, pitanje je što li će ih zamijeniti.

Hladnoća u kostima obuzme me unatoč vanjskoj temperaturi kad se sjetim nečega iz prošlog života koji kao da se odigrao prije sto godina, kao da sam odspavala čitavo stoljeće, a onda me probudilo nešto jako neugodno, a ne princ iz bajke.

Nedostaju mi neonski natpisi dućana, restorana i kafića... ono kad svjetlo jednog slova ne radi pa se čini da piše nešto drugo, kada se niz prekine.
Onda prođe neko vrijeme dok se vlasnik ne sjeti zamijeniti žaruljicu pa uskoro zašteka neko drugo slovo.

Pitala sam se gdje si i što je s tobom, svako malo sam te se sjetila, obično vikendom kad sam bila usamljenija no inače.
Shvatila sam kako moje odgađanje da odradim posao odmah ima korijen u tome da kad sam besposlena padam u sjećanja od kojih postanem depresivna.

I da je uvijek dobro imati posao kao backup, kao sigurno utočište koje će me prisiliti da ne razmišljam o onome o čemu je najbolje ne razmišljati.

Sjedila sam, ostarjela, za šankom, oko mene su skakale mlade, lijepe cure, studentice medicine, prava i molekularne biologije.
Vrtila sam slamku i pitala se što radim tamo gdje me svi čudno promatraju, no unatoč tome, osmjehnula sam im se.
Nisam mogla biti čak ni zavidna.

Ono predratno ljeto kad sam bila na pragu diplome i plesala na fešti u imitaciji haljine kakvu je nosila Tajči – narančastoj sa pozlaćenim krugovima bila sam 100 posto uvjerena da je svijet moj.

Konobar mi je dao plastičnu miješalicu za koktel, plavu s plosnatim ananasom na vrhu.
Imala sam slične u jednoj kutiji s uspomenama.
Kao mala naručivala sam kup u Ledu najviše zbog šlaga i kišobrana koji je bio zaboden u pahuljastu teksturu.
Voće na dnu sam uvijek ostavljala.
Odlazak na kup bio je uvijek dogovoren i predstavljao je poseban doživljaj.
Nikada mi, kao većini djece moje genreacije, nije padalo na pamet stalno tražiti sladoled, kamoli kup.

Volim način na koji smo bili odgajani.

Je li možda upravo taj odgoj doveo do toga da je usamljenost postala načinom mog života?
Telefon nije zvonio mjesecima, pismo, čestitka niti e-mail osobne prirode nisam dobila godinama.
Jednog dana kad me ne bude, nitko neće znati ni da sam postojala, da sam bila osoba koju je netko, jednom davno volio.
Da sam čuvala kišobrane s kupova, markice s pisama, stare čestitke i pisma, fotografije.
Časopise koji su me podsjećali na neki lijep mjesec neke davne godine.

Kroz prozor sam ugledala zgradu djevojke koju sam znala s faksa, sada žene.
Vozač je vozio polako kroz noć jer je znao da me to umiruje.
Na francuskom prozoru, zavjese su bile razgrnute, gorilo je svjetlo, vidila sam obrise žene i muškarca koji su se upravo kucnuli čašama.
Rekla sam mu da zastane na trenutak.

Prije dvadeset godina ni u snu nisam mogla zamisliti da ću se pretvoriti u voajera nečijeg ljepšeg života.
Damu visokog stila koja nema s kime podijeliti sladoledni kup.

<	lipanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Komentari da/ne?