Nike Furiosa

subota, 10.03.2012.

Što bi bilo, da je bilo...

U trenucima kad imam potrebu istresti razmišljanja iz sebe, nađe se tu svega i svačega.
Jedna od najčešćih mislih vezana je za manje „što bi bilo kad bi bilo“, a više za „što bi bilo, da je bilo“. Moj stalni čitatelj D.D. samozvani Babun već je komentirao više puta moju „zaluđenost“ momentima iz prošlosti upuštajući se usput u profiliranje moje ličnosti,tako da njemu nije strano što me zabavljaju misli o tome što se moglo dogoditi nekad davno da su se karte života dotičnim osobama ili samoj sebi drukčije posložile.

Razmišljam ja tako što bi bilo da Meryl Streep onog jutra kad je imala prijemni iz prava na Yaleu nije zaspala? Valjda se sudbina odlučila umiješati i zamolila budilicu da to jutro ipak ne pozvoni u namješteno vrijeme ili su se možda u Merylinoj glavi odvijale igre i svađe njezine podsvjesti kad je netko od ida, ega i superega pobijedio i naredio ostalima da puste curu da spava kladeći se međusobno da ima nešto što sama više želi i u čemu će biti briljantnija negoli u pravu.
Sigurna sam u to da bi Meryl bila vrhunska pravnica. Ali još sam sigurnija u to da bi tada njezina briljantnost bila poznata vrlo malom broju ljudi. Tko zna, doduše, možda bi dogurala i do predsjednice SAD-a pa bi možda i bila poznata i napravila nešto fantastično za cijelu ljudsku povijest, ali nekako mi je vjerojatnije da bi je u tom naumu netko tko pod raznoraznim krinkama „dobrote za čovječanstvo“ brije na dijametralno suprotne vrijednosti, spriječio u tome.

Povukla sam naravno paralelu sa sobom pa se priupitala što bi bilo da sam ja zakasnila na prijemni na pravo.
O da, možda bih se i ja danas šepurila crvenim tepihom i možda dobijala Oscar iz ruku, recimo, Brad Pitta dok bi me Angelina iz prvog reda gledala ispod oka.
A Brad Pitt bi naravno bio oduševljen ne samo mojom pojavom i prorezom na haljini, već i mojim neodoljivim karakterom, što je puno važnije.
Na kraju krajeva, možda mu Angelina ne bi bila ni u planu da je mene upoznao?
Ha ha, ok, sumnjam da bi to išlo nekako tim redom, vjerojatno bih dobila slom živaca što sam propustila rok za upis i molila Boga da i na jesenskom roku ostane slobodnih mjesta.
No ipak... pitanje na koji nikad neću saznati odgovor i to je zapravo ono što mi je uzbudljivo u ovoj igri „što bi bilo“.

Što bi bilo da Edward VIII nije zbog ljubavi prema američkoj razvedenici, kako su je nazivali i nazivaju dan danas, Wallis Simpson abdicirao pa da krunu nije preuzeo njegov brat?
Piše tako da je kraljica Elizabeta tada imala 13 godina i odmah shvatila što to zapravo znači te krenula s poukama iz britanskog Ustava, povijesti, zemljopisa i još mnogih predmeta pripremajući se za svoju veliku ulogu. Njezina joj je sestra Margaret tada tužno rekla – Jadnice!, aludirajući na sve što je čeka, a znajući da je Elizabeta oduvijek sanjala o tome da kao velika živi poput dame na velikom imanju, okružena psima i konjima.
Zgodno je pisalo u tom članku da se u trenutku kad je umro njezin otac ona nalazila na bračnom putovanju i da se upravo bila popentrala na stablo s fotoaparatom da slika neke životinje. Na stablo se popela kao princeza, a sišla kao kraljica. I meni je to baš zvučalo cool.

Istini za volju, ne vjerujem da bi puno drukčije bilo za ljude u svijetu da njezin ujak nije abdicirao i da ona nikad nije postala kraljica. Ali zato vjerujem da bi za nju bilo itekako drukčije. Ne bi morala na dan krunidbe odreći se prezimena svog muža i to u svoje ime i ime svoje djece te uzeti prezime Windsor. A njezin muž ne bi komentirao da je jedini muškarac u zemlji koji ne može rođenoj djeci dati prezime kukajući da se osjeća kao glupa ameba.
Od tog dana, sve je osim njezine glavne uloge palo u drugi plan.
- Dužnost prije svega. Majčinska ljubav mora čekati privatnost doma, komentirao je spiker trenutak kad je Elizabeta vraćajući se s jednog putovanja sina ovlaš poljubila u tjeme.

Hodala sam tako prema aerobic centru, umorna, ali odlučna da ne smijem odustati i zavaliti se na krevet, uostalom i platila sam cijelu mjesečnu članarinu. Bila sam gladna i na putu prema dvorani uzela sam netom ispečene slane fornette punjene sirom. Da me vidi trenerica, zgrozila bi se. Njezin je ručak velika jabuka, u njoj samoj je negdje 45 do 48 kila, a pogled koji mi upućuje svaki put kad se ne mogu okrenuti u (nisam sigurna jel' termin ispravan) „roll over“ odlučim zaboraviti instant nakon što mi ga uputi jer eto ... ja zaista idem vježbati najviše zbog kralježnice.
To što nisam izgubila ni kilu otkad idem (tko zna možda sma i dobila koju), ne smatram brodolomom života. Iako gubitak kila ne bi bio naodmet. Manje me bole leđa i sretna sam zbog toga. Njoj sam valjda na sramotu. Sve ostale upućuje kako da smršaju, a bome ne znam kako se to nije usudila reći i meni. Valjda je (ispravno) zaključila da se ne bi najbolje provela. No kako god, prije ulaska u dvoranu, malo sam pomirisala osjeti li se miris fornetta i ušla unutra. Prije nego smo počeli, opet je spomenula kako nije ni ručala i otvorila malo pakiranje ice coffee jer joj je pao šećer. Otpila je valjda gutljajčić (da joj traje do večere), namrštila čelo i pitala – Hm... kao da osjetim neko lisnato... ili fornette? Jel netko možda od vas donio sa sobom fornette, lisnato...bilo što? Pogledala je u mene. Slegnula sam ramenima i odmahnula glavom. Nisam ni lagala, fornette nisam donijela sa sobom.
– Ali imam čokoladu sa sobom.
Zakolutala je očima. – Ne, ne..baš mi miriše nešto, al ok. Idemo dalje.
Što bi bilo da se moja trenerica odlučila baviti nečim drugim?

Vraćajući se, svratila sam u Dionu, onako razbarušene frizure. Gazirani ISO sport, jupi. Onaj negazirani mi je užas. Blagajnica od nekih 45 godina s prekrasnom frizurom. Plava kosa, frizura ala Kleopatra, šiške naprijed i ravno šišana, nenapadno isfeniranih krajeva i lijepo našminkana. Kad se stigla tako lijepo našminkati, a da još traje? Divila sma se crtama oko njezinih očiju misleći se, a što bi bilo da je ona pravnica? A ja, ako se ujutro i uspijem našminkati, imam osjećaj da to sve nestane za 2 sata. Prema njezinom izgledu, držanju, ali i ljubaznosti – mogla bi žena biti, ne znam, recimo sutkinja. Da je vidim na cesti, svakako ne bi pomislila da je blagajnica u Dioni. Što bi bilo da je ta žena završila Pravni fakultet? Bi li bila vrhunska pravnica ili jedna od onih ja-sam-bolja-od-drugih-jer-sam-pravnica ?

Kad se kraljica Elizabeta udavala, među darovima koje je primila našlo se i 148 pari čarapa, 16 spavaćica, 500 limenki ananasa i ušećerenih badema. Zapitala sam se čak i to – kad je i da li je sama potrošila te čarape, jesu li bile od materijala i u boji koje se joj se sviđale ili ih je dala dalje, kao reciklirane poklone. I što ne bi bila dobra fora nekome danas doći na vjenčanje i pokloniti konzervu ananasa uz poruku – ako je bilo dobro za kraljicu Elizabetu, bit će i za vas. Bojim se da moja šala ne bi bila shvaćena. Čak ni da konzervu isparznim pa u nju stavim novac ili možda neki nakit. Pitanje je bi li limenku samo šutnuli bez da je i otovore.
OK, vodila bih ja računa o tome, napisala bih im- obavezno otvoriti! No opet...

Što bi bilo da sam jedne daaavne nedjelje 2000. godine odlučila ostati doma, piti kavu, doručkovati, učiti? A ne otići na misu pa na pizzu s J.? Da li bih ikad srela svoju srodnu dušu? Ah da, kako sam zaboravila – vjerojatno bih bila u Hollywoodu i primala Oscara, u najmanju ruku bila nova Meryl. Ali kolika je vjerojatnost da bih imala nekoga s kojim sam ono što jesam?

Zanimljiva je to igrica koja budi maštu i popravlja raspoloženje. Legnite na plažu uz more ili na neku livadu. Ma ili jednostavno šetajte gradom ili se igrajte u glavi dok čekate red u banci ili pošti. Što bi bilo, da je bilo.
A možete i što bi bilo kad bi bilo.
Ovo drugo daje motiv ili materijal da pokušamo i realizirati neki san :)

<	ožujak, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?