Nike Furiosa

nedjelja, 12.02.2012.

Razmišljam o tome kako mi, raskopčanoj na -20°C zima ne može ništa. Muče me samo neočišćene ceste i zaleđeni trotoari.
Jer moram gledati u pod, a na svaki mali poskliz, zavrti mi se u glavi.
Protiv hladnoće nemam ništa.
Svi trpaju Dalmatince u isti koš - kao, ne trpimo hladnoću.
Naviknutoj na buru, mogu samo reći da ja ne trpim snijeg kad se njime ne vlada kako treba.
I da nema kontinentalca kojeg sam upoznala, a koji nije kukao zbog hladnoće i dozivao proljeće i ljeto.

Auto mi se u sat vremena nije ugrijao "kako treba", ali svejedno mi je sako bio dovoljan. Dan poslije, u autobusu sam osijećala ugodnu hladnoću u kostima.
Kao dijete voljela sam bajku o snježnoj kaljici.

Danas sam kupila prekrasne marke Hrvatske pošte u obliku srca. Jednu je ljubazna gospođa sa šaltera nalijepila na moje rozo pismo za Danijelu, a s lijeve strane još dodatne naljepnice koje idu uz te marke – Nedostaješ mi! Volim te!

Nisam sladunjav tip, ali u tom trenutku pomislila sam da su te dvije naljepnice, slučajno odabrane, rekle sve ono što zaista mislim. Nekad se riječi ofucaju, od silne uporabe.

Srce mi skače zadnjih dana, a tlak koji je do nedavno bio nizak, postao je visok, nadam se samo privremeno. Osijećala sam se kao u transu.

Pospremanje po stanu i izvlačenje starih pisama u kojima je istinski život i riječi koje uzdrmaju srce. Pisma u velikoj kutiji na ruže najvrjednija su stvar koju imam. Zdravlje, ljubav, malo sreće ionako nisu stvari.
Rečenice moje bake, brata, mame, Danijele, Marine, Ivone, tate, djeda, ujne, svih s kime sam se dopisivala kad sam tek došla u Zagreb, večeras su mi rezale srce.

U jednom starom notesu narančaste boje bilježila sam „obaveze“ studentskih dana i zanimljivo je da sam gotovo pa mogla rekonstruirati pojedine dane.

Subota – ići u Miss Selfridge (kaput); 15:00 Ana – kava
Toga sam recimo dana kupila bež kaput s umjetnim krznom oko vrata u Miss Selfridgeu. Htjela sam crni, ali su bili rasprodani, osim najmanjeg broja pa sam odabrala ovaj.
Ana je poslije rekla da joj je ovaj kupljeni još i ljepši. Dobila sam ga u prekrasnoj rozoj vrećici. Materijal vrećica bio je puno kvalitetniji no danas.
Kavu smo pile u Argentini, ona sa šlagom (na koji su posipali čokoladne mrvice i to one prave – Kraševe), a ja kavu s toplim mlijekom s tim da su tad posluživali odvojeno kavu i uz nju mali vrčić s mlijekom.
Obavezno neki keks ili piškota uz piće.

Sva su ta pisma i fotografije koje sam izdvojila iz albuma kao „ružne“ zapravo prekrasne.
Gledam u taj neki život prije kao u ogledalo sa zamrznutom slikom onakve kakva sam bila.
U duši sam ostala ista, tako mi se čini.
No definitivno u nekim sam segmentima postala osoba kakva nisam željela biti.
Nije mi bed to priznati, dapače. Želim s tim izaći na kraj i popraviti to jer je riječ o stvarima koje se mogu popraviti.

Sjedila sam u 5:20 na kolodvoru jer sam taj dan došla prerano na bus, u strahu od snijega.
Gledala sam ono malo ljudi koji bi prošli kraj mene, a na licima im priče sve tužnije jedna od druge.
Palo mi je na pamet da sam davno jedne noći bila na kolodvoru i iako sam bila svjesna tužnih sudbina drugih ljudi koji su se tamo, umorni zatekli u prolazu, u čekanju, osijećala sma se poletno i živo jer „jednog će dana biti sve bolje“.. Tada sam obično izvadila neki časopis i čitala, a ovog jutra prije par dana zapitala sam se vidi li netko na mom licu tužnu priču?

I da, nije do outfita, do torbe, toplih čizama i jakete do poda. Licem sam to jutro emitirala tugu. Iako sam sretnija negoli sam bila prije nekoliko mjeseci kad sam bila bez posla i počela čak sumnjati hoću li ga ikad i dobiti. Ako ništa drugo, posao mi mami osmjeh na lice :)

Ustala sam se sa stolice i pošla ususret Japancu koji je zbunjeno gledao u kartu pa po zraku, pretpostavljajući da traži gdje je broj perona. Japanac u tako rano jutro može ići samo u jednom smjeru – Plitvice. Znala sam da će vozač poludjeti „jer zbog njega sad mora do Plitvica“, iako su Plitvice formalni dio njegovog redovnog voznog reda. No realizacija istog ovisi o (samo)volji vozača.
Pitala sma ga treba li mu pomoć i objasnila da taj bus dođe malo kasnije na peron i da je dolje dosta hladno pa neka pričeka još nekoliko minuta gore gdje je toplije.

Nasmiješila sam se jer dok radim nešto korisno, emitiranje tuge vjerojatno prestane. U autobusu ga je, očekivano, šofer proglasio Kinezom, a onda je još tralalirao da što će ovaj sad u Plitvicama kad je -20, a snijega ima metaripo.
- Palo je još snijega da zajebe Kineze. Hahahaha.
Smijao se skupa s jednom od redovnih putnica. E da, baš je zato pao snijeg. Jer je Japanac odlučio posjetiti Plitvice.
Komentirala sam poslije Danijelu, što da je neki student iz Plitvica čekao taj autobus na hladnoći da ode do recimo Splita i računao na njega? Ili pri povratku tog busa, kad su mu Plitvice također u itineraru, a student ide za Zagreb? A ovaj lijepo tamo ni ne stane - jer mu se ne da / nema trenutno putnika za tamo, a ovako će uštediti 10 minuta za popiti kavu u nekoj birtiji usput. (I to je još super ako popije samo kavu bez popratnih žestica.)
Zapravo sam sama zaključila pitanje komentarom - kad si jadan, jadan si. Nema ti pomoći.

Gorske službe pronašle su u jednoj spilji čovjeka koji tako živi već 10 godina i ne da se odvući „na sigurno“. Meni se čini da je on gore poprilično siguran.

Euforija oko snijega i hladnoće totalno me sablažnjava – do jučer su svi plakali da je nenormalno da su temperature oko 10°C. A danas jedva čekaju proljeće i plus 40 kad će plakati da ni to nije normalno.
I inače su vijesti totalno bezvezne i loše koncipirane, ali s obzirom na to da već desetak dana melju o snijegu, samo o snijegu i opet o snijegu – pitam se jesmo li potajno postali Sjevernom Korejom pa da nema nikakvih tema, a ni većih problema od onog što je plasirano u novinama.
A to je trenutno nesretni snijeg.
OK, tu je i još četa novinara pred splitskom bolnicom koji se smrzavaju čekajući da Severina rodi, ali bojim se da će i to pasti u drugi plan.

Čaj od kamilice i mente i čajni kolačići, još poneko pismo koje ću nasumice izvući bit će zaslužni za možda pokoju suzu, štrecaj u srcu, ali i ljepši san.
Želim da moje lice svima emitira ljepotu trenutka s pomalo dječje naivnosti, kao nekad prije.

<	veljača, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29

Komentari da/ne?