Nike Furiosa

nedjelja, 29.01.2012.

Gdje je nestao onaj tvoj osmjeh?

Taman s pogledom prema banu Jelačiću, s rukama iza leđa, stoji Stjepan Radić savjetujući nas svaki dan, izliven onako u bronci, da ne srljamo ko guske u maglu.
No, hrpa željeza, hrpa je željeza.
Baš kao što vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad, tako i guske ostaju guske.
Nema Boga koji valjda to može promijeniti.
Zastala sam malo kraj Stjepana, stavila na postolje kipa netom kupljene novine i Illy kavu koju fantastično naprave (čak i za van) konobari kino-kafića Grič, pomiješala šećer, stavila poklopac i krenula prema svojoj omiljenoj knjižnici.

Dan je bio bistro hladan. Kad kažem bistro hladan znači da je bilo hladno, ali ugodno hladno. Zimski hladno. Većina ljudi voli toplinu, ali meni hladnoća bistri mozak. Možda ga malo ohladi, kao i krv pa sam u stanju hladnokrvnije razmišljati no tijekom ostalih godišnjih doba.
Grozna vrućina koju sam trpila ne samo u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, već i cijelom rujnu prošle godine, izludila me je.

Više od vrućine izluđuju me ljudi. Ne mogu to opisati, ali osijećam da u sebi imam neki detektor i detektiram laži, lažno izrečene želje, lažno zaželjeno sve najbolje drugim ljudima.
Osijećam kako ljepotu grada – svog rodnog, ovog u kojem živim, a valjda i svakog drugog, nagrđuje lažnost ljudi, lažnost života.

Rekla si da ga voliš, ali misliš na nekog drugog. Rekla si da želiš živjeti svoj život bez da te koče očekivanja obitelji i okoline, ali požrtvovno odlaziš na obiteljska okupljanja i ručkove koliko god da se kasnije osijećaš loše. Nisi majčinski tip, ne voliš djecu, ne znaš što bi ni kud bi sama sa sobom, ali trudna si ... jer uskoro će biti prekasno. Udat ćeš se, jer to je jedino u čemu nećeš kiksati. Željela si vjenčanje samo s kumovima, ali broj pozivnica koje se tiskaju već se popeo na preko 100. Da. Bila si na sajmu vjenčanja, jer su to htjele tvoja mama i sestra. Imat ćeš ljiljane, bacat ćeš buket i podvezicu, a kad je bal- nek je maskembal pa će biti i tamburaša. Haljina će na kraju biti svijetla – boja šampanjca, starinskog štiha, možda čak i bijela, iako si godinama zamišljala kako se pojavljuješ pred matičarem u YSL bijelom odijelu, ružu boje vina, zalizanoj punđi. Ispod sakoa, naravno, nemaš ništa. Želiš taj dan biti nešto alla Angelina Jolie u svojim ludim danima.

No i Angelina ima šestero dičurlije danas.

- Ljudi se mijenjaju, znaš. Odrastaju, postaju ozbiljniji. Shvate neke stvari.
Dok to pričaš, gledaš u jednu točku u kafiću, osjećam se odjednom nemoćno jer ne mogu opisati besciljnost koja je cijelo vrijeme u zraku.
Uvjeravajući mene, uvjeravaš sebe.
A imala si tako prekrasan osmjeh nekad.

Oko mene su ljudi koji su lažni. Koji su se nekada i pitali, ali više čak niti to.
Što se krije tamo negdje... iza duge koju su sanjali kao djeca.

Prije nekoliko subota nosila sam knjige koje nam više ne trebaju, a za koje nismo ni emotivno vezani u knjižnicu. Da stavim u košaru za „besplatne primjerke“ pa će možda nekome dobro doći. Na putu tamo, vidjela sam čovjeka koji svaki dan stoji na ulazu odnosno izlazu jednog prolaza između zgrada. Svaki dan uredno raspostrane knjige koje dotegli tamo. Nisam nikad vidjela da ih je netko kupio. Nisam doduše ni duže promatrala njegovu „prodavaonicu“ nasred ceste.
Zastala sam jer sam se sjetila da imam dvije knjige koje teško da će netko iz knjižnice uzeti. Stručne knjige iz elektrotehnike, jedna iz '86., a druga iz '89. Tvrdog svijetlosivog uveza. Palo mi je na pamet da dam čovjeku koji je s posebnom pozornošću upravo slagao svoje knjige na pod.
- Izvrsno! Najprije ću sam prelistati te knjige, iako sam ih daaavno daaavno i nekoliko puta dobro pročitao. Znate, ja sam završio elektrotehniku.
Nasmiješio mi se, a nedostajao mu je pokoji zub. Zahvalio mi se, a ja sam se uputila prema knjižnici.
A onda vratila natrag. I dala mu sve preostale knjige. Svi nastavci Harry Pottera na engleskom. Možda bi to čak mogao i prodati?
I nekako se nadam da hoće.

Svatko od nas ima svoju priču. Prodavač starih, rabljenih knjiga na ulazu u jedan prolaz. Prodavačica koja mi fantastično nareže mortadelu s maslinama. Gospođa iz fotokopiraonice koja mi je dala izvrstan popust. Žena na pijaci koja prodaje prekrasne naranče i limune.

Ljudi koji nikad nisu dobili priliku raditi posao koji su željeli raditi. Za koji su se školovali, ili ne.
Jer su u nekom davnom vremenu aktom ondašnje vlasti bio proglašeni državnim neprijateljima (kad im je vrlo vjerojatno bila konfisciran i bokunić stana ili zemlje koji su imali) pa su živjeli i umrli u neimaštini ili otišli van zemlje i radili teške fizičke poslove pokušavajući se izboriti za (bolji) život.
Jer su u neko drugo doba također bili nepodobni.
Jer su zbog nekih osobnih nedostataka, invaliditeta ili bolesti, ove-one orjentacije, ovog-onog porijekla bili neželjeni.
Jer su bili sami na svijetu bez ikoga tko bi ih gurao.
Jer su odlučili biti svoji. A na žalost to je u mnogim slučajevima značilo i biti sami. Biti usamljeni.

Kad umataš poklon, to mora biti baš onako kako si zamislila. Ljubičasti celofan, mašna boje lavande i mali cvjetić u obliku jorgovana. Sve ostao bilo bi neprikladno. Hoćeš sliku koja će ići uz zahvalnicu za goste pred kraj večeri, iza gulaša, ali prije torte? Crno-bijela, ti i on fotografirani ispod fenjera u polumraku na mjestu gdje ste se prvi put šetali.
– Ali koga briga, pa ionako ti srce titra samo kad vidiš Znaš Već Koga, a ne tvog budućeg.
– Red je red.
– Aha, nek on misli da je najposebnija osoba u tvom životu, kad ti već znaš da nije.
Odmahuješ rukom, vjerojatno sam samo ljubomorna.

Pijem čaj i razmišljam da li da zamirišem stan tortom od naranče ili „Monte“ tortom čija je krema od bijele čokolade, a glazura od crne.
Nazvao me brat i rekao da je u tavanu pronašao 20 vreća punih stare odjeće i knjiga.
Mislim da znam kamo ću s knjigama.

Osmjehnem se osjmehom kakav si ti izgubila.
Negdje između pokušaja da slijediš svoje snove i pokušaja da budeš ono što jesi.

Strah od boli, gladi, neimaštine gadna je stvar.
Strah od samoće još je gori jer pretvara ljude u guske.
Sasvim je svejedno stoje li na mjestu ili idu u maglu – jer štogod da rade, nije njihova volja.

subota, 14.01.2012.

Carpe diem. Aut?

M.Aldrige, Vogue Italia, marzo 2009

Uvijek su me fascinirali profesori iz američkih filmova ili popularnih tinejđerskih serija. Počevši od Michaela Douglasa koji je s nesretnim Carpe diem zarazio valjda pola svijeta. Među njima, najdraži su mi oni koji kažu:
- Carpe diem! To na latinskom znači iskoristi dan! Iako latinski u životu nisu otvorili, no naglašavanjem da je riječ o latinskom, bez da ih je itko išta pitao, zapravo najviše otkrivaju o crtama svoje ličnosti, a da valjda ni sami toga nisu svjesni.
Da je više takvih filmova, pjevali bi ljudi na latinskom.
Proturječnost se javlja kad te iste ljude upitaš jesu li učili latinski, a oni onako bahato odbruse da nisu jer od toga ionako nema koristi kad je latinski mrtav jezik. (Jednom mi je čak frajer koji igra World of Warcraft najmanje 12 sati na dan, kad sam mu pričala da sam volila latinski, rekao da ne radi ni ne uči ništa što je nekorisno. Sapienti sat?) Na to samo što ne izustim kako imam pohvalnicu s državnog natjecanja iz latinskog, samo da ih izazovem na verbalni dvoboj u kojem bih rado istresla koju latinsku, kompliciraniju od ove s dvije riječi koja najčešće krasi imena klubova, lounge barova, kafića. (Ako ništa drugo, oni ne bi ni skužili ako bih propustila neku riječ ili je krivo izgovorila :)
No nisam nikad vidila smisla u tome da ljudima koje to ne zanima, pričam o onome što MENE zanima i samo o onome što JA znam. Ne samo što je to vrlo egoistično, već je i nepristojno. Čak i kad su u pitanju i oni koji zaslužuju da im malo pametujem.
Za razliku od recimo jedne teatrologinje koja gnjavi ljude u KSETU na Septici o recenziji neke predstave koju je tako i tako vidjelo valjda sve skupa 100 ljudi u Hrvatskoj.

I uopće ne kuže da su na dvije rečenice koje su nesmisleno zaredom izgovorili, pobili sve ono što zapravo žele biti i potvrdili ono što zapravo jesu – uskogrudni, uskoumni, bahati malograđani.

Pa da mi nije draži od njih jedan pošteni seljak? Koji se ne srami onog što je. A onda je automatski i puno zanimljivija osoba za razgovor.

Ironično ili ako ste optimističnije i vedrije nastrojeni – onda neka bude smiješno to što nas tako kafić mami da provodeći vrijeme u njemu iskoristimo dan. A što je najbolje, zaista ima mjesta pa i ljudi u usporedbi s kojima je provođenje vremena cijeli dan u kafiću zaista dobro iskorišten dan.
U kafićima se često obave važne i korisne stvari. Neki sklapaju dogovore, sastanke, ljudi se druže i opuštaju. Ili samo piju svoju kavu i čitaju novine, knjigu ili čak pišu u miru - razgovori i glazba u kafićima kao pozadina, mogu biti vrlo inspirativni i motivirajući.
Odmor za dušu uvijek je koristan.

Da se vratim na ono što sam zapravo htjela reći. Profesori iz američkih filmova/serija. Oni su bili ti za kojima sam ja čeznula.
Naime, ako uzmem za primjer Beverly Hills.
Odjevne kombinacije Kelly i Donne bile su mrak za djevojčicu/tinejđerku moje dobi i mog imovinskog stanja. Ali to je bila samo odjeća.
Kuća na plaži i život s cimerima – također vrlo privlačno za tinejđerku. No riječ je opet bila samo o stanu i životu s prijateljima (usput, odmah smo suočeni i s brdom problema koje donosi zajednički život, nije to samo tulum od 0-24), a i računala sam da ću otići studirati pa da ću iskusiti jednog dana i takve čari.
Oni blesavi Walshovi – mama i tata Walsh koji su inzistirali da s djecom svako jutro doručkuju i večeraju i pričaju o školi i prijateljima na takav način da je proizlazilo kako su oni bili sigurni u to da poznaju svoju djecu samo jer su ih ispitivali svaki dan glupastim i iskreno, nevažnim pitanjima.
Kome su oni bili idealni roditelji (a bilo je takvih koji su ih idealizirali), good luck! Nadam se da su u međuvremenu promijenili mišljenje jer ako nisu... onda mi je žao jer danas su odrasli i vjerojatno od svoje obitelji žele pretvoriti dosadne, naporne i izvještačene Walshove.
Dakle, roditelji nisu bili ono što mi se sviđalo. Bome ni frajeri. Dylan je bio zanimljiv prvih par epizoda. Poslije se ponavljao i postao predvidljivo dosadan. Dop**dio mi je vrlo brzo i onaj njegov polunamršteni pogled zbog kojeg je dobio 3-4 valovite i duboke bore na čelu.

Profesori. Koji su redom svi bili do kraja posvećeni učenicima odnosno studentima. Prenošenje znanja, cilj da svoje učenike nauče razmišljati, da budu pošteni i ne prepisuju (ima jedna epizoda gdje je Steve prepisao test i oni od toga napravili cijelu epizodu i preispitivanje poštenja, a ja sam ostala u čudu jer... pa kod nas su oni koji nikad nisu prepisivali bili izopćeni – to sam na svojoj koži iskusila..), profesori kojima je bilo i privatno stalo do učenika. Ako bi primijetili da je netko popustio ili da je čudnog raspoloženja na satu, odmah bi ga pozivali na razgovor, pokušavali pomoći, pa i sam ravnatelj škole, na kraju karajeva.
Dok recimo ja svog ravnatelja valjda nisam nikad ni vidjela.
Nije mi čestitiao ni na jednom osvojenom mjestu na natjecanjima, ali što je bilo najbolje od svega – ja to nisam ni očekivala, mislila sam da je to normalno.

Profesori kojima je njihovo zanimanje ne posao nego poziv.

Znala sam da to ni u njihovim stvarnim školama vjerojatno nije tako. Da profesore boli briga za učenike. Svejedno, gledajući sve te serije, patila sam za profesorima koji će imati ljudskost, neće biti nadrkani da bi se zbog privatnih problema i frustracija iskaljivali na učenicima.
Na faksu je bilo još gore jer zbog velikog broja studenata, (ne)obaveznih predavanja na kojima se tako i tako izmjenjivalo nekoliko profesora s katedre, imala sam pogotovo feeling da ih baš briga za nas, a da ne kažem koliko su znali biti neugodni na ispitima te si dozvoljavali rušiti ljude uz neprilične i neugodne komentare.
Osim grupe od valjda dvadesetak studenata sa seminara i onih koji su hodočastili na konzultacije, često da postave neko bezvezno pitanje, ali zapravo s pametnim ciljem – da ih profesor zapamti i na ispitu prepozna – nisu imali uvid u to koliko smo se trudili naučiti gradivo, jesmo li lijeni ili vrijedni, kakvi smo mi to ljudi.
Osijećala sam se kao uljez.
Cijelo vrijeme svog fakulteta.

Ima nas brdo koji dan danas kad tramvajem prolazimo kraj famozne zgrade, okrenemo iz navike glavu na drugu stranu.

Jedna je poznanica, kad se nakon faksa zaposlila u školi, bila u šoku kad je čula razgovore profesora u zbornici.
- Nisu uopće pričali o učenicima, o predmetima, samo o plaćama, potplaćenosti, štrajku, kako im je sve teško i naporno, a bila sam u šoku kad sam vidila koliko su nepripremljeni i kako nisu ni otvorili nove knjige iz kojih bi trebali predavati učenicima gradivo. Rekli su mi da je sve to isto.

Danas, i ona je jedna od takvih. Potplaćena je, kaže, i nema smisla toliko se pripremati i „prenositi stečeno znanje“ za pišljivih 5 500 kn. Mašta o tome da piše svoju kolumnu popout Carrie Bradshaw i tako se oblači i živi, no plaća joj ne dostaje ni za jedne poštene cipele.
Rekla sam joj da njene želje nemaju veze s učenicima koji joj nisu za ništa krivi. Neka proba onda otići u NY i ostavriti svoj san, a vjerujem da na burzi ima još profesora engleskog jezika koji će možda biti još manje zainteresirani za taj posao, ali možda će biti upravo suprotno.

I inače mi je totalno nebulozno kad ljudi koji se zaposle u školi, Centru za socijalnu skrb, fakultetu, državnoj službi općenito, da bi na neki način bili u službi svog zvanja, to svoje radno mjsto prvenstveno procjenjuju kroz prizmu zarade.
To je doduše tema za sebe jer će mi samo za to trebati tri strane. I to ako se budem suzdržavala.

Posvećujem ovaj post dobrim profesorima, gdjegod bili.
Jer ima dobrih profesora. Ima časnih izuzetaka. Čak boljih od profesora iz američkih serija.
No na žalost, rijetko dođu do izražaja od galamdžija i ovih koji stalno kukaju. Jer oni samo rade svoj posao kojeg vole.
I želim da ih je više.
Jer je nejvjerojatno koliko pozitivno mogu utjecati na učenike, njihovo raspoloženje, način razmišljanja, utješiti ih kad ih lome mnoge unutarnje dvojbe. Ovih s negativnim utjecajem zaista je previše.
Takvi profesori ne uče o Carpe diem.
Oni usmjeravaju na Carpe vitam.

<	siječanj, 2012					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?