Pregled posta

Carpe diem. Aut?

M.Aldrige, Vogue Italia, marzo 2009

Uvijek su me fascinirali profesori iz američkih filmova ili popularnih tinejđerskih serija. Počevši od Michaela Douglasa koji je s nesretnim Carpe diem zarazio valjda pola svijeta. Među njima, najdraži su mi oni koji kažu:
- Carpe diem! To na latinskom znači iskoristi dan! Iako latinski u životu nisu otvorili, no naglašavanjem da je riječ o latinskom, bez da ih je itko išta pitao, zapravo najviše otkrivaju o crtama svoje ličnosti, a da valjda ni sami toga nisu svjesni.
Da je više takvih filmova, pjevali bi ljudi na latinskom.
Proturječnost se javlja kad te iste ljude upitaš jesu li učili latinski, a oni onako bahato odbruse da nisu jer od toga ionako nema koristi kad je latinski mrtav jezik. (Jednom mi je čak frajer koji igra World of Warcraft najmanje 12 sati na dan, kad sam mu pričala da sam volila latinski, rekao da ne radi ni ne uči ništa što je nekorisno. Sapienti sat?) Na to samo što ne izustim kako imam pohvalnicu s državnog natjecanja iz latinskog, samo da ih izazovem na verbalni dvoboj u kojem bih rado istresla koju latinsku, kompliciraniju od ove s dvije riječi koja najčešće krasi imena klubova, lounge barova, kafića. (Ako ništa drugo, oni ne bi ni skužili ako bih propustila neku riječ ili je krivo izgovorila :)
No nisam nikad vidila smisla u tome da ljudima koje to ne zanima, pričam o onome što MENE zanima i samo o onome što JA znam. Ne samo što je to vrlo egoistično, već je i nepristojno. Čak i kad su u pitanju i oni koji zaslužuju da im malo pametujem.
Za razliku od recimo jedne teatrologinje koja gnjavi ljude u KSETU na Septici o recenziji neke predstave koju je tako i tako vidjelo valjda sve skupa 100 ljudi u Hrvatskoj.

I uopće ne kuže da su na dvije rečenice koje su nesmisleno zaredom izgovorili, pobili sve ono što zapravo žele biti i potvrdili ono što zapravo jesu – uskogrudni, uskoumni, bahati malograđani.

Pa da mi nije draži od njih jedan pošteni seljak? Koji se ne srami onog što je. A onda je automatski i puno zanimljivija osoba za razgovor.

Ironično ili ako ste optimističnije i vedrije nastrojeni – onda neka bude smiješno to što nas tako kafić mami da provodeći vrijeme u njemu iskoristimo dan. A što je najbolje, zaista ima mjesta pa i ljudi u usporedbi s kojima je provođenje vremena cijeli dan u kafiću zaista dobro iskorišten dan.
U kafićima se često obave važne i korisne stvari. Neki sklapaju dogovore, sastanke, ljudi se druže i opuštaju. Ili samo piju svoju kavu i čitaju novine, knjigu ili čak pišu u miru - razgovori i glazba u kafićima kao pozadina, mogu biti vrlo inspirativni i motivirajući.
Odmor za dušu uvijek je koristan.

Da se vratim na ono što sam zapravo htjela reći. Profesori iz američkih filmova/serija. Oni su bili ti za kojima sam ja čeznula.
Naime, ako uzmem za primjer Beverly Hills.
Odjevne kombinacije Kelly i Donne bile su mrak za djevojčicu/tinejđerku moje dobi i mog imovinskog stanja. Ali to je bila samo odjeća.
Kuća na plaži i život s cimerima – također vrlo privlačno za tinejđerku. No riječ je opet bila samo o stanu i životu s prijateljima (usput, odmah smo suočeni i s brdom problema koje donosi zajednički život, nije to samo tulum od 0-24), a i računala sam da ću otići studirati pa da ću iskusiti jednog dana i takve čari.
Oni blesavi Walshovi – mama i tata Walsh koji su inzistirali da s djecom svako jutro doručkuju i večeraju i pričaju o školi i prijateljima na takav način da je proizlazilo kako su oni bili sigurni u to da poznaju svoju djecu samo jer su ih ispitivali svaki dan glupastim i iskreno, nevažnim pitanjima.
Kome su oni bili idealni roditelji (a bilo je takvih koji su ih idealizirali), good luck! Nadam se da su u međuvremenu promijenili mišljenje jer ako nisu... onda mi je žao jer danas su odrasli i vjerojatno od svoje obitelji žele pretvoriti dosadne, naporne i izvještačene Walshove.
Dakle, roditelji nisu bili ono što mi se sviđalo. Bome ni frajeri. Dylan je bio zanimljiv prvih par epizoda. Poslije se ponavljao i postao predvidljivo dosadan. Dop**dio mi je vrlo brzo i onaj njegov polunamršteni pogled zbog kojeg je dobio 3-4 valovite i duboke bore na čelu.

Profesori. Koji su redom svi bili do kraja posvećeni učenicima odnosno studentima. Prenošenje znanja, cilj da svoje učenike nauče razmišljati, da budu pošteni i ne prepisuju (ima jedna epizoda gdje je Steve prepisao test i oni od toga napravili cijelu epizodu i preispitivanje poštenja, a ja sam ostala u čudu jer... pa kod nas su oni koji nikad nisu prepisivali bili izopćeni – to sam na svojoj koži iskusila..), profesori kojima je bilo i privatno stalo do učenika. Ako bi primijetili da je netko popustio ili da je čudnog raspoloženja na satu, odmah bi ga pozivali na razgovor, pokušavali pomoći, pa i sam ravnatelj škole, na kraju karajeva.
Dok recimo ja svog ravnatelja valjda nisam nikad ni vidjela.
Nije mi čestitiao ni na jednom osvojenom mjestu na natjecanjima, ali što je bilo najbolje od svega – ja to nisam ni očekivala, mislila sam da je to normalno.

Profesori kojima je njihovo zanimanje ne posao nego poziv.

Znala sam da to ni u njihovim stvarnim školama vjerojatno nije tako. Da profesore boli briga za učenike. Svejedno, gledajući sve te serije, patila sam za profesorima koji će imati ljudskost, neće biti nadrkani da bi se zbog privatnih problema i frustracija iskaljivali na učenicima.
Na faksu je bilo još gore jer zbog velikog broja studenata, (ne)obaveznih predavanja na kojima se tako i tako izmjenjivalo nekoliko profesora s katedre, imala sam pogotovo feeling da ih baš briga za nas, a da ne kažem koliko su znali biti neugodni na ispitima te si dozvoljavali rušiti ljude uz neprilične i neugodne komentare.
Osim grupe od valjda dvadesetak studenata sa seminara i onih koji su hodočastili na konzultacije, često da postave neko bezvezno pitanje, ali zapravo s pametnim ciljem – da ih profesor zapamti i na ispitu prepozna – nisu imali uvid u to koliko smo se trudili naučiti gradivo, jesmo li lijeni ili vrijedni, kakvi smo mi to ljudi.
Osijećala sam se kao uljez.
Cijelo vrijeme svog fakulteta.

Ima nas brdo koji dan danas kad tramvajem prolazimo kraj famozne zgrade, okrenemo iz navike glavu na drugu stranu.

Jedna je poznanica, kad se nakon faksa zaposlila u školi, bila u šoku kad je čula razgovore profesora u zbornici.
- Nisu uopće pričali o učenicima, o predmetima, samo o plaćama, potplaćenosti, štrajku, kako im je sve teško i naporno, a bila sam u šoku kad sam vidila koliko su nepripremljeni i kako nisu ni otvorili nove knjige iz kojih bi trebali predavati učenicima gradivo. Rekli su mi da je sve to isto.

Danas, i ona je jedna od takvih. Potplaćena je, kaže, i nema smisla toliko se pripremati i „prenositi stečeno znanje“ za pišljivih 5 500 kn. Mašta o tome da piše svoju kolumnu popout Carrie Bradshaw i tako se oblači i živi, no plaća joj ne dostaje ni za jedne poštene cipele.
Rekla sam joj da njene želje nemaju veze s učenicima koji joj nisu za ništa krivi. Neka proba onda otići u NY i ostavriti svoj san, a vjerujem da na burzi ima još profesora engleskog jezika koji će možda biti još manje zainteresirani za taj posao, ali možda će biti upravo suprotno.

I inače mi je totalno nebulozno kad ljudi koji se zaposle u školi, Centru za socijalnu skrb, fakultetu, državnoj službi općenito, da bi na neki način bili u službi svog zvanja, to svoje radno mjsto prvenstveno procjenjuju kroz prizmu zarade.
To je doduše tema za sebe jer će mi samo za to trebati tri strane. I to ako se budem suzdržavala.

Posvećujem ovaj post dobrim profesorima, gdjegod bili.
Jer ima dobrih profesora. Ima časnih izuzetaka. Čak boljih od profesora iz američkih serija.
No na žalost, rijetko dođu do izražaja od galamdžija i ovih koji stalno kukaju. Jer oni samo rade svoj posao kojeg vole.
I želim da ih je više.
Jer je nejvjerojatno koliko pozitivno mogu utjecati na učenike, njihovo raspoloženje, način razmišljanja, utješiti ih kad ih lome mnoge unutarnje dvojbe. Ovih s negativnim utjecajem zaista je previše.
Takvi profesori ne uče o Carpe diem.
Oni usmjeravaju na Carpe vitam.


Post je objavljen 14.01.2012. u 13:15 sati.