Nike Furiosa

ponedjeljak, 30.05.2011.

Tko zvoni u nedjelju u 8 ujutro, a nije Peco*?

*PECO
(16.7.2007.)

Nedjelja. Dan kad ne moram čekati poštara koji obično dođe oko 8 ipo da mi donese kakvu odbijenicu. Sat ne zvoni, nema nikakvog testiranja u zraku. Mogu spavati ako ću i do podne. Ipak, bilo bi dobro da se dignem bar u 10 da ne zakasnim na pijacu, a ima tako lipih trešanja. Jučer sam smazala kilu. Ali, netko je ipak sjeo na zvono.

Odlučim ne silaziti i ne otvarati vrata. Poštar nije, a nitko tko me zna ne bi bez najave zvonio u 8 ujutro bez da me bar zvrcne prije toga na mobitel. Pogledam mobitel, al poziva nema.

Hm, a da nije zbilja poštar? Da me nije možda netko hitno odlučio zaposliti već od sutra pa je alarmirao dežurne poštare (koji su valjda dežurni radi hitnih brzojava povodom smrti ili rjeđe, rođenja? Rođenja mogu čekati, ali smrt i ne.)

Kad se u meni, dakle, pobudio tračak sumnje, da spadam eto u kategoriju smrti i izvanrednih zaposlenja (posljednja „kategorija“, jasno je, pojavila se tog jutra samo u mojoj glavi), ustala sam se, malo mi se zavrtilo u glavi i nekako sam se dogegala do parlafona.
- Da? – čujem da netko zvecka ključevima i odmah skontam da nije poštar.
- Možete otvoriti vrata?

Kako je moja zgrada posebna priča i kako brdo njih ne zna taktiku otvaranja vrata, odlučim biti ljubazna pa kao i gospođi, novoj susjedi koja mi je zadnje vrijeme stalno zvonila, objasniti taktiku otvaranja. Ona mi se, zajedno s mužem, zahvaljivala nekoliko puta „jer više nikome ne mora zvoniti“ presretna što su uspjeli sami otvoriti vrata.
- Prije negoli okrenete ključ, povucite vrata sebi i onda će se tek otvoriti.
Živčani lik koji me bez beda probudio odbrusi:
- Znam. Ali ovako mi je lakše.

I kako da se ne iznervira čovjek čim otvori oči?
Poklopila sam slušalicu bez da sam stisla gumb. Čula sam da je sam otvorio vrata. Mislila sam, hoću li poput kakve luđakinje izaći onakva na hodnik i svašta mu izgovoriti.
Ali ne bi imalo smisla. To su takvi ljudi. A ovo je svijet u kojem takvi ljudi čine većinu. Čak i kad se pretvaraju da su pristojni.
Mora da nekome tko nas gleda odozgo cijela Zemlja blješti u oči od pustog celofana.

nedjelja, 08.05.2011.

Susret kod 4 kantuna nakon kojega više ništa nije bilo isto

(iz Vogue Paris dec 2010)

U lipnju 1989. godine jedva sam čekala kraj školske godine. Još si nisam bila oprostila ocjenu -3 iz matematike koju sam tim više dobila iz listića kojeg sam imala doma. Grižnja savjesti zašto ga nisam ni pogledala bila je jača od opravdanja. A moje je opravdanje (u glavi, jer me nitko nije maltretirao radi ocjena) bilo da nisam mogla podnijeti te žute hrapave listove na otkidanje koji su imali čudan miris. Čim bih bacila pogled na listiće iz matematike, uhvatila me neka depresija.
(Hvala Bogu da su se kasnije listići poput Pepeljugine bundeve pretvorili u listove A4 formata blistave bijele boje, glatki na dodir).

Imala sam ja na kraju iz matematike 5, ali osjećaj da se nisam potrudila, da nisam bila dovoljno savjesna pratili su me od onog trenutka kad je drugarica Anka svojim partizanskim strogim glasom i mrkim pogledom, u končanom džemperu sumorne prljavoroze nijanse i sivoj suknji do koljena bez forme (sve su joj suknje bile iste takve, bezvezne, samo u različitim bojama, jednoj goroj od druge), prozvala da dođem po listić na kojemu je crvenom kemijskom pisalo "– 3" uz komentar „Možeš bolje!“

Da sam samo znala da će to ljeto biti za pamćenje, uživala bih više u iščekivanju, a manje bih se driblala glupostima. (Ali ok, to uvijek kažem.)

Iako je radnja smještena u doba socijalizma kada nije ni bilo nekog ekstra izbora dječje obuće i odjeće, to je bilo ljeto kada sam otkrila moć kombinacija i slaganja boja. Započelo je kupnjom sandala. Nekad je mama sama znala kupiti odjeću za mene, ali kako je igra s brojem uvijek zeznuta, u kupovanje obuće išla sam s njom. Izabrale smo crne lakirane sandale sa sitnim bijelim točkicama, s malom punom petom, mrvicu otvorene naprijed na prstima s mašnicom. Dok nije ful zatoplilo, išle su naravno s dokoljenkama/soknama na rupice... najčešće bijelim.
Sjećam se da mi je taj mali otvor na prstima bio jako šik. Inače volim sandale koje su naprijed zatvorene jer sam vidjela puno ružnih noktiju, pa svoje štitim. Ove godine čak razmišljam o tome da si kupim ljetne čizme.

Za razliku od prijašnjih ljeta, te je godine kvart bio krcat djecom. Kao da je sva moguća rodbina izmigoljila iz kontinentalnih krajeva i došla na more. Meni je odgovaralo jer sam imala izbora oko društva. I napominjem, i dalje sam se uglavnom družila s dečkima jer cura niotkud, ali s bitnom razlikom. Mene nisu ponijele muške igre niti njihova odjeća pa sam bila sve samo ne muškobanjasta. Bila sam promatrač, komentator i analitičar.
Ja sam se družila razgovorom, ne igrom.

U tim svojim sandalama (nepraktičnima za trčanje), zelenoj suknji na roze cvjetiće i bijeloj majici te rajfom u kosi došla sam do „4 kantuna“ gdje je svake večeri, nakon dolaska s mora i večere u obliku brzog sendviča započinjala igra kukala.
Bilo je par novih likova, ali moje su se oči zaledile na dečku crne kose, drskog pogleda, tankih usana. Njegova je „modna“ kombinacija bila bezvezna, iako je došao ravno iz metropole (kod bake), tamnoplave kratke gaće (koje su u školama bile obavezne za dečke na tjelesnom) i bijelu polo majicu sa zelenim prugama.

Bila je fora jer je i on gledao u mene, tim više - krenuo je prema meni.
- Šta je, šta si blenula? Ja sam Vlado.

Pružio mi je ruku.
Ono „blenula“ mi se nimalo nije svidjelo i tog je trenutka postavio pravila igre. Nastavila sam ga gledati u oči, a moje su se usne skupile, kao i uvijek kada sam ljuta.
- Nisam blenula, nego sam gledala. I to ne u tebe.

Okrenuo se i pogledao, a sva sreća, iza njega se zaista nalazio još neki dečko. Znao je da lažem i da sam gledala njega.
Njegova ruka još je visila u zraku, ali ja svoju nisam pružala.
(Kako žalim što sam u međuvremenu smanjila tu svoju taštinu ;-)
- Aha... znači gledala si mog brata!

Povukao je ruku, a kako sam već u toj dobi pročitala nekolicinu ljubića koje sam ukrala mami, sjećam se da sam njegov pogled okarakterizirala kao ciničan. Pozvao je dečka iza sebe uz komentar: „Netko te želi upoznati!“

Njegov brat je u tom trenutku bio zadnji kojeg sam htjela upoznati, ali što je tu je.
- Nikolina.
- Josip.

Upravo taj prvi potez zakomplicirao je tijek cijelih ljetnih praznika.
A mogli smo od prvog dana biti zaljubljeni par.
(I živjeti sretno do kraja ljeta.)

...to be continued....

<	svibanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?