Marketing
Susret kod 4 kantuna nakon kojega više ništa nije bilo isto
(iz Vogue Paris dec 2010)
U lipnju 1989. godine jedva sam čekala kraj školske godine. Još si nisam bila oprostila ocjenu -3 iz matematike koju sam tim više dobila iz listića kojeg sam imala doma. Grižnja savjesti zašto ga nisam ni pogledala bila je jača od opravdanja. A moje je opravdanje (u glavi, jer me nitko nije maltretirao radi ocjena) bilo da nisam mogla podnijeti te žute hrapave listove na otkidanje koji su imali čudan miris. Čim bih bacila pogled na listiće iz matematike, uhvatila me neka depresija.
(Hvala Bogu da su se kasnije listići poput Pepeljugine bundeve pretvorili u listove A4 formata blistave bijele boje, glatki na dodir).
Imala sam ja na kraju iz matematike 5, ali osjećaj da se nisam potrudila, da nisam bila dovoljno savjesna pratili su me od onog trenutka kad je drugarica Anka svojim partizanskim strogim glasom i mrkim pogledom, u končanom džemperu sumorne prljavoroze nijanse i sivoj suknji do koljena bez forme (sve su joj suknje bile iste takve, bezvezne, samo u različitim bojama, jednoj goroj od druge), prozvala da dođem po listić na kojemu je crvenom kemijskom pisalo "– 3" uz komentar „Možeš bolje!“
Da sam samo znala da će to ljeto biti za pamćenje, uživala bih više u iščekivanju, a manje bih se driblala glupostima. (Ali ok, to uvijek kažem.)
Iako je radnja smještena u doba socijalizma kada nije ni bilo nekog ekstra izbora dječje obuće i odjeće, to je bilo ljeto kada sam otkrila moć kombinacija i slaganja boja. Započelo je kupnjom sandala. Nekad je mama sama znala kupiti odjeću za mene, ali kako je igra s brojem uvijek zeznuta, u kupovanje obuće išla sam s njom. Izabrale smo crne lakirane sandale sa sitnim bijelim točkicama, s malom punom petom, mrvicu otvorene naprijed na prstima s mašnicom. Dok nije ful zatoplilo, išle su naravno s dokoljenkama/soknama na rupice... najčešće bijelim.
Sjećam se da mi je taj mali otvor na prstima bio jako šik. Inače volim sandale koje su naprijed zatvorene jer sam vidjela puno ružnih noktiju, pa svoje štitim. Ove godine čak razmišljam o tome da si kupim ljetne čizme.
Za razliku od prijašnjih ljeta, te je godine kvart bio krcat djecom. Kao da je sva moguća rodbina izmigoljila iz kontinentalnih krajeva i došla na more. Meni je odgovaralo jer sam imala izbora oko društva. I napominjem, i dalje sam se uglavnom družila s dečkima jer cura niotkud, ali s bitnom razlikom. Mene nisu ponijele muške igre niti njihova odjeća pa sam bila sve samo ne muškobanjasta. Bila sam promatrač, komentator i analitičar.
Ja sam se družila razgovorom, ne igrom.
U tim svojim sandalama (nepraktičnima za trčanje), zelenoj suknji na roze cvjetiće i bijeloj majici te rajfom u kosi došla sam do „4 kantuna“ gdje je svake večeri, nakon dolaska s mora i večere u obliku brzog sendviča započinjala igra kukala.
Bilo je par novih likova, ali moje su se oči zaledile na dečku crne kose, drskog pogleda, tankih usana. Njegova je „modna“ kombinacija bila bezvezna, iako je došao ravno iz metropole (kod bake), tamnoplave kratke gaće (koje su u školama bile obavezne za dečke na tjelesnom) i bijelu polo majicu sa zelenim prugama.
Bila je fora jer je i on gledao u mene, tim više - krenuo je prema meni.
- Šta je, šta si blenula? Ja sam Vlado.
Pružio mi je ruku.
Ono „blenula“ mi se nimalo nije svidjelo i tog je trenutka postavio pravila igre. Nastavila sam ga gledati u oči, a moje su se usne skupile, kao i uvijek kada sam ljuta.
- Nisam blenula, nego sam gledala. I to ne u tebe.
Okrenuo se i pogledao, a sva sreća, iza njega se zaista nalazio još neki dečko. Znao je da lažem i da sam gledala njega.
Njegova ruka još je visila u zraku, ali ja svoju nisam pružala.
(Kako žalim što sam u međuvremenu smanjila tu svoju taštinu ;-)
- Aha... znači gledala si mog brata!
Povukao je ruku, a kako sam već u toj dobi pročitala nekolicinu ljubića koje sam ukrala mami, sjećam se da sam njegov pogled okarakterizirala kao ciničan. Pozvao je dečka iza sebe uz komentar: „Netko te želi upoznati!“
Njegov brat je u tom trenutku bio zadnji kojeg sam htjela upoznati, ali što je tu je.
- Nikolina.
- Josip.
Upravo taj prvi potez zakomplicirao je tijek cijelih ljetnih praznika.
A mogli smo od prvog dana biti zaljubljeni par.
(I živjeti sretno do kraja ljeta.)
...to be continued....
Post je objavljen 08.05.2011. u 14:37 sati.