Nike Furiosa

četvrtak, 30.04.2009.

Žena drugog sistema

U maniri self-help filozofije (ne, nisam u međuvremenu čitala ništa na tu temu) odlučila sam napraviti jedan eksperiment pa se prestati samoprozivati ludom (a to je svakako dobra ideja, dok me se ne dokopaju neke ustanove te uistinu postave takvu dijagnozu nakon koje bih se ja ipak zgrozila i rekla O NE SAD SAM I SLUŽBENO LUDA; A VJEROVALA SAM DA JE SVE TO SAMO DOBRA ŠALA NA VLASTITI RAČUN, pa da dakle uživam dok još mogu u „formalnoj normalnosti“)... te rađe o sebi misliti da sam zapravo „žena drugog sistema“.
(Kratki intermezzo. Tko me pozna, zna i da ne volim Azru. Moja nenaklonost toj grupi bila je više inatljive prirode. Nisam ja lagala kad sam rekla da je ne volim. Ja sam samo odbijala poslušati je odmah u strartu vičući da me živcira.
U nedostatku pametnijeg posla išla sam malo čitati tekstove pjesama i to onih čiji me naziv privukao i tekstovi su me osvojili. Pitala sam dal je pjevač sam pisao tekstove na što sam dobila očekivani odgovor da. A onda sam išla poslušati te neke pjesme. Aranžman me većine njih nije impresionirao - osjećam neku nervozu, ludost i većina njih me dosta uznemirila. Ali neke su mi ispale fenomenalne. Ono najbolje u svemu tome je da mi se čini da pjevač i misli to što pjeva. Na što rijetko kada naiđem.)
Da ne skrenem s teme. Svakoj ženi koja imalo drži do sebe i svog ega, teško da ne bi imponiralo da je netko smatra ženom drugog sistema (u maniri te pjesme). Pitam se kako se osijećala ta žena kojoj je ta pjesma posvećena (a neka mu je sigurno poslužila kao inspiracija) i da li uopće ona zna da je glavna junakinja te pjesme (ako nikad nije saznala ni ne zna što je propustila).
Da je meni takvo nešto posvećeno, valjda bi me cijeli život nosilo.
Kako god, eto i ja sam se pronašla u toj pjesmi; volim si umišljati da sam i ja posebna na neki način. I onda ako sebe kao laik, bez diplome medicinskog fakulteta mogu prozvat ludom, zašto se onda ne bih prozvala i ženom drugog sistema; za ovo drugo pak ne treba nikakva diploma, samo malo ega.

Inače, travanj mi je protekao na slijedeći način. 1/3 travnja na glavobolje (najjače do sada u životu s povraćanjem i čak gubitkom pamćenja od boli...); 1/3 travnja na istraživanje uzroka istih (još se ne zna), a 1/3 na pokušavanje učenja uz neprekidne smetnje ljudi koji ne razumiju da ne želim da me se smeta kad mi je koncentracija i bez njih loša...
I šta da ja mislim o ljudima koji ne razumiju rečenicu MORAM UČITI i rečenicu TEŠKO MI SE KONCENTRIRATI ili ih odbijaju razumjeti te umjesto da mi pomognu ne dirajući me krenu (nanovo i nanovo) pričati o sebi?
1. Sebični su. / Vole samo sebe i nije ih brige za druge.
2. Pate od nedostatka pameti.
3. Unatoč svemu imaju žarku želju ispovijediti se BAŠ meni iako nisam ni psiholog, ni psihijatar ni frizerka ni pop.

(Napomena: nakon što ih ipak otkantam (ponekad nimalo suptilno jer kad sam nervozna i bijesna nemam razumijevanja za ničiju „emocionalnu osjetljivost“ – osobinu koju si sami pripišu) redovito budem proglašena egoističnom (točka 1, gore)

Kako je svijet pun takvih ljudi, meni se nameće samo jedan zaključak.
Definitivno sam u drugom sistemu (a nije komunističkog tipa).

<	travanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Komentari da/ne?