Nike Furiosa

nedjelja, 31.12.2006.

Novogodišnji recept

mjesec dana mozganja „gdje slaviti“

tjedan dana vaganja „što obući“

10satni obavezni shopping

obavezni „ZADNJI TREN“ shopping
(za ono što ste bili odbacili da će vam trebati)

poneka petodnevna dijeta
(nakon prežderavanja za Božić)

za žene, nešto crveno ispod toalete / pidžame / casual varijante

pokloni ispod jelke (oni od Božića se više ne računaju, uz preporuku, zaobiđite made-in-china svijećnjake…svi ih imamo već otprilike 57 u kolekciji)

velika očekivanja
„ove godine party MORA biti dobar!“
(za razliku od prijašnjih deset)

brdo alkohola da sakrijete razočaranje,
da zaboravite neispunjenih 8/10 lanjskih novogodišnjih odluka

ako ste sreće, jeftin ili ako niste, skup aranžman dočeka

a onda i tješenje samih sebe :
barem ne slavim sam/a

beskrajna dosada…
slušanje ljudi koji su
kvazifilozofi
kvazialternativci
kvazivegetarijanci
kvaziintelektualci
kvaziiskreni
kvazisvoji
ALI ZATO
do zla Boga
naporni
škrtavi
ljubomorni
zavidni
hvalisavi
neinteligentni
no što je najžalosnije
s dobrotom u sebi u tragovima

ali ipak
ne prežu od toga
da vam dadu do znanja
da su bolji od svih tamo
uključujući i vas

ne preostaje vam ništa do li nadolijevanje čaše

ako ste sreće bit će tu obilan švedski stol
ako niste, barem imate razlog za žderačinu sutra

ako ste sreće glazba po vašem ukusu ili barem neka vesela
ako niste, glazba prigodna za rezenje vena
skakanje s vrha zgrade
otrovanje opijatima
iz ormarića za prvu pomoć u wc-u

ako ste sreće netko (barem netko) zabavan
s kim ćete se zezati
možda ogovarati nabrijanu domaćicu
ili odjevne kombinacije samozvanih
fashion i inih gurua
ako niste
slušanje rasprave o tome
kako su geni u ljudi skroz
nebitna stvar

i trenutak očaja kad pomislite
da ste možda ipak trebali
ostati doma
i gledati već reprizirani blockbuster
ili stari dobri klasik


onda opet red tješenja..
naime još nije gotovo
i sve može kreniti nabolje

izute štikle s potpeticama od 15 cm
koje ste tražili po dućanima danima
pa i potrošili trećinu plaće (ako ste dobro prošli)
rasparane mrežastočipkaste najlonke
razdrljane muške košulje
a eventualne kravate zataknute za fikus
te razmrljan krvavocrveni ruž
preko rubova usana

slabina od lošeg pića
podmetnutog vina
glavobolje
a nije lako-
sutra vas čeka
laganje prijateljicama
kako je provod bio savršen
te stavljanje novih odluka na papir
uz prigodnu
već predobro naučenu parolu
„ove godine bit će bolje“

možda…
kad bi glave prestale biti
pokondirene tikve

nedjelja, 24.12.2006.

Not for sale

Jednostavno me kupi.
Ili ukradi.
Ne želim i ovaj Božić
proslaviti
gledajući se
s lutkama preko puta.

Po noći sam sama.
Ponekad samo neki pijani tinejdžer
priljubi usne na staklo
a drugi mi dobaci neslanu šalu.
Kao da ne čujem.

Beskućnici
i slomljeni ljudi
koji se više ne vesele
samo prođu.
Kao da me nema.

Odjeća mi je mahom veselih boja
ali ne osjetim njen dodir
kao ni okus sladoleda.

Božić, Nova godina, Uskrs,
maškare.
Dok mi plastična frizura
ne izađe iz mode
sasvim je svejedno.

Samo gledam.
Čak se ni ne smijem.

subota, 16.12.2006.

Normalan tip

Nisam mogla sklopiti oči pa sam se otišla voziti gradom.
Uvijek u takvoj situaciji voljela sam misliti da su ceste napuštene samo za mene, a ne da sam najusamljenija žena u gradu u ovaj sat. Nepotrebno sam stala na crveno na semaforu i gledala kako se delfin od svijetlećih lampica pali gasi iznad mosta.
Nije bilo ni pasa da me cinka, nijednog policajca koji bi se dosađivao i zaustavio me da mi provjeri dokumente, pita me zašto je mlada dama sama.
Mokri asfalt, a tamo gdje nije bilo lampica, mrkli mrak i moji farovi.
Stoput preslušani cd-i, tugaljke na radiju i akvarel od šminke na mom licu.
Odvozila sam nekoliko krugova, a nisam naišla na drugog vozača.
Nemoguće je da sam projicirala otuđenost na cijeli grad.
A i lako moguće da sam poprimila istu od grada.
Prošla sam kraj dežurne pumpe, zatim kraj hitne ambulante no i tamo je bilo spokojno.
Jedino mi je preostao van sezone zatvoren hotel.
Da.
Na parkingu punom otpalog lišća ugledala sam „red devil“.


Stajao si naslonjen na haubu u crnoj kožnoj jakni, pušio si i nikakvom kretnjom nisi odavao da znaš da više nisi sam. Niti da si iznenađen što sam se stvorila tamo.

„Vozila si se?“
„Da.“
„Opet ne možeš spavati…“
„Aha.. A ti? … nikad nisi imao takvih problema.“
Otpuhnuo si zadnji dim i bacio cigaretu na šljunak te je zgazio.
„Ne, mogu spavati, al mi se ne da.“

Šutjela sam.
„Hoćemo negdje na piće? Ili ćemo prošetati i smrzavati se?“ pitao si raspakiravši novu kutiju Marlbora.

„Gdje ti je žena?“
„Spava.“
„Kćer?“
„Isto.“
„Zašto si ti tu?“
Tek si me tad pogledao.
„Želio sam te vidjeti..“

Nisam te pitala kako si znao da ću doći baš tamo, iako ni sama nisam znala gdje ću završiti.
Obukla sam kaput i zalupila vratima svog auta.
Naslonila sam se do tebe.
„Taj tvoj feeling!“
Iz džepa si izvukao vrećicu punu čokoladnih grožđica i pružio mi je te zapalio novi cigaret.

„Nije mi nimalo u redu to da me izbijegavaš.“
„A što bi ti htio?“
„Da bude sve onako kako je moglo biti.“
„Ja nisam mogla obaviti prljav posao za tebe, to ti je jasno.“
„Nisi me dovoljno podržala…“
Nekoliko grožđica kliznulo mi je kroz prste i palo na tlo.
„Ah, da, zaboravljam..opet sam ja trebala ispasti bitch.“
„Ne, nisi. Samo nisi djelovala kao da znaš što želiš. Kao da sam baš ja taj kojeg želiš.“
„Svejedno je sada. kako se kaže, prošla baba s kolačima!“

Bacio si cigaret, odmaknuo mi kosu s lica i zataknuo pramen iza uha.
„Ali jednog dana bi sve moglo doći na svoje! Ne odbacuj tu mogućnost!“
„Ne odbacujem, jednostavno ne želim misliti što bi moglo biti jednog dana. Danas mislim na danas. Večeras na večeras. O sutra želim mislit s onima koji će sutra biti uz mene. To nisi ti. Kasno je, žao mi je.!“
„Nemoguće da je kasno.“
„Taman i da nije, više mi se ne da. Nemam volje, nemam živaca, nemam…vremena!“
Posprdno si se nasmijao..
„Vremena…mogla si bilo što reći, al to ne, trošiš sve vrijeme svijeta na gluposti!“
„Eto, ti više ne spadaš niti u glupost!“

Pustio si me iz euforičnog zagrljaja i ponovno se naslonio na auto.
Tako si se lako predavao.
I kad sam bila najslabija, opet sam bila duplo jača od tebe.
Nikad se nisi volio boriti.
Opet si ispao kukavica.
Doduše samo u mojim očima. Drugima si i dalje frajer.
Opet nisi shvatio.
Opet si po tko zna koji put pogriješio.

Ne, nisi me pokušao razuvjeriti, dokazati niti argumentirati ZAŠTO bi možda JEDNOG DANA bilo bolje.
„Da. Ali večeras si sama. I na obzoru nema nikoga s kim bi mogla biti sutra.“
Sarkazam kod mene nikad nije palio.
„Sva sreća što to i s tobom nije slučaj!“

Vratila sam bombone u tvoj džep.
„Laku noć!“
Poljubila sam te u obraz. Prstima si brisao otiske mog ruža s obraza.
„Usne ti mirišu na maline. Vrti mi se u glavi.“
„Vidimo se..jednog dana, jel….“

Čim sam okrenula ključ i upalila motor, stakla auta automatski su se zamaglila.
Stajao si i dalje baš onako kako sam te našla.
Sreća što nisi mogao vidjeti izraz moga lica.

ponedjeljak, 11.12.2006.

Grazie

Hvala ti što sam se na tebe uvijek mogla osloniti.
Što si čovjek kojem vjerujem.
Čovjek koji mi nikada nije lagao.
Hvala ti što me nikada nisi opterećivao.
Što si sam prolazio kroz sve teške trenutke.
Hvala ti što ti ništa za mene nije teško napraviti.
Hvala ti što tvoju ljubav uvijek osjećam.
Ni kad te ne vidim mjesecima, godinama.
Što znam da nema granica
Ma gdje god one i bile.
Hvala ti što me poznaješ.
Hvala ti što nikad nisi posumnjao u mene.
Što taman i da jesi
ne bi se umanjio u mojim očima.
Hvala ti na svemu što imam.
Hvala ti na onome što ću ikada imati.
Hvala ti što nisi previše pričao
a sve što si rekao
zauvijek je usađeno u mojoj glavi.
Hvala ti što si dobar i inteligentan
i nadasve velikodušan.
Što ti je najveća želja
sreća i smijeh ljudi koje voliš.



Hvala ti na odvratnosti.
Hvala ti na površnosti.
Hvala ti na hladnoći
koja je uvijek bila ogrnuta
tankim lancunom topline
(za druge).
Hvala ti na neredima svih vrsta.
Hvala ti na drukčijosti, netipičnosti.
Hvala ti što sam te doživljavala
savršenstvom
dok nisam progledala.
Hvala ti na zainteresiranosti
za nebitne stvari
koju sam kasnije preusmjerila
na ipak bitnije od tvojih.
Hvala ti na latentnosti
i tome što si bila kao vjetar.
Hvala ti jer sam naučila voljeti ljude
čak i kad nisu dobri prema meni.
Hvala ti što sam uspjela propoznati
kakav ne treba biti.



Hvala ti što me voliš.
Što bi prolio i krv za mene,
a znam da nije samo o floskuli riječ.
Hvala ti što me možeš povrijediti
kao što ne može nitko drugi
i što kasnije na tvojim očima vidim
da ti je žao.
Hvala ti jer me ne bi trebao razumjeti
ali ti razumiješ.
Hvala ti što sam te podcijenila
zanemarila
a nisi mi to uzeo za zlo.
Hvala ti što me nisi otpisao
iako ti nisam pružila slamku spasa,
iako sam te prezirala i ignorirala
kad ti je trebala najveća podrška.
Hvala ti što ti je srce
mekše od moga.
Hvala ti jer s tobom
nikada nisam sama.



Hvala ti jer mrziš licemjere.
Hvala ti jer voliš biti
takva kakva jesi
čak i kada znaš da će te ljudi
drukčije gledati.
Hvala ti što nikada nisi glumila.
Hvala ti što sam plovila
tvojom neobičnom familijom
kao da je o najnormalnijoj riječ
te što sam tako ukinula
brdo svojih predrasuda.
Hvala ti što si tako naivna
i dopustiš da te drugi tlače
ali sve do “jednog puta”
kad su izgubljeni zauvijek za tebe.
Hvala ti što si idealna prijateljica.
Hvala ti što si mi rekla
da nisi uvijek raspoložena
za moje tramontane.
Hvala ti što s tobom
ama baš svaki put
dobro znam na čemu sam.
Hvala jer si ostala tako
neiskvarena i dobra.
Sirova do kraja
ali kao najbolji carpaccio
na svijetu.



Hvala ti jer voliš najviše sebe.
Hvala ti jer ti je dosadno
slušati probleme.
Hvala ti što te ne zanima trač
i što te zanimaju filmovi
rađeni za široke mase
te obiteljske drame.
Hvala ti jer sam se nebrojeno puta
osijećala loše zbog tebe.
Hvala ti što si me godinama shvaćala
zdravo za gotovo.
Hvala ti što mi nikad nisi priznala
koliko si pogriješila,
ali si pokazala to.
Hvala ti što si uvijek bila svoja.
I što smo se uvijek doživljavale
kao sestra jedna drugoj.
Hvala ti što si jedna od rijetkih
koji bi me mogle zgaziti,
a ja bih ti to dopustila opet
jer svaki put izrastem
veličanstvenija nego prije.



Hvala ti jer si kombinacija
svega i svačega.
Hvala ti jer si naoko presavršena,
a u drugom trenutku
koji rijetki uhvate
pokažeš sve svoje mane
poput djevojčice koja otvori
kutiju šibica
a tamo se nađu petarde.
Hvala ti što si med i mlijeko
i što si otrov
u čudnom koktelu.
Hvala ti što si baš ti
jedna od dvojca
koji me natjerao da
PROGLEDAM,
otkrijem drugu dimenziju sebe.
Hvala ti što si jedina
s kojom se nisam nikad posvađala
a dobro znamo da se ta vrlina
nikako ne može pripisati meni.
Hvala ti što se u tvom prisustvu
nikada nisam osijećala loše
osim jednom.
Hvala ti što ti je teško
više negoli drugi to mogu zamisliti,
a dostojanstvenošću prikrivaš
i najmanju slabost.
Hvala ti na tvojoj krhkoj čvrstini.
Hvala na najboljoj mogućoj
kamuflaži na svijetu
koja može naštetiti najviše tebi
a zatim onome
tko te najviše voli.
Hvala ti što si najponosnija osoba koju znam
I što riječi (samo) sažaljenje
ne postoje na nijednoj razini
tvoje ličnosti.
Hvala ti što si mi ukazala
na vrijednost običnog zagrljaja
koji ponekad može slomiti
i najtvrđu obrambenu zidinu,
biti vrijedniji
od milijun drugih stvari.
Hvala ti što sam shvatila
da mi ponekad baš to nedostaje,
ono kad me zgromi sekunda-dvije
paralizirajuće tjeskobe.
A prije sam mislila da mi treba
voda.
Hvala ti što si
britka, zločesta, dobra
i unatoč svemu
nesvakidašnje romantična
da saudade može biti tvoja hrana.



Hvala ti jer si najdobriji čovjek
na svijetu.
A tvoja je dobrota
poput
najčistijeg zlata.
Jer kad radiš bilo što
za bilo koga
NIKADA nisi tražio NIŠTA zauzvrat,
čak ni razumijevanje.
Hvala ti jer te se može iskoristiti
I ne osijećati se loše radi toga.
Hvala ti jer si sve samo ne običan
a uvjeren si da si nezanimljiv
i dosadan.
Hvala ti jer si stalno vesel
i nasmijan.
Jer si zakinut za analiziranje
i procjenjivanje tuđeg ponašanja
i jer držiš nebitnima
stvari koje jesu nebitne.
Jer si naizgled slab
ali jači si od stijene.
Hvala ti jer si jednostavan.
i jer si kompliciran
samo na onim poljima
gdej su komplikacije poželjne.
Hvala ti jer ne vidiš
i jer ne tražiš
zlo u drugima.
Jer te nije sram
reći da nešto ne znaš
ili da te ne zanima.
Hvala ti jer nikada nisi lagao.
Jer nema iskrenije osobe od tebe.
Hvala ti što nisi uvijek objektivan
iako objektivnost držim
visoko na listi mojih načela življenja.
Jer si tabula rasa
kad bi trebao saslušat obje strane
pa odlučiti.
Jer te I najobičnije fritule
razvesele više
I od najskupljeg poklona.
Hvala ti na natprosječnoj inteligenciji
i još natprosječnijoj skromnosti.
Hvala ti što ispadaš emocionalno hladan
a nježniji si i topliji
od svih koji se tim osobinama
glasno hvale.
Hvala ti jer činiš
sve Vagabunde, Machomane, Casanove,
Mr.Perfecte, Vječne dječake, Terminatore
i ostale
manjima od makovog zrna
I što vidim da zbilja mogu
voliti toliko jako
da ni žrtvovanje jednog dijela
moga karaktera
ne bi bio problem.
A tvoja veličina
ni ne traži to od mene.



Duboko iz srce, hvala. Grazie a tutti. Vi voglio bene.
N

nedjelja, 10.12.2006.

m,

zbog tebe
nikada neću biti sama

sretan rođendan

eli,

come una mattina di acqua cristallina
come una finestra che mi illumina il cuscino
calda come il pane
ombra sotto un pino
come un passaporto con la foto di un bambino
bella come un tondo
grande come il mondo calda di scirocco e fresca come tramontana
come a fortuna
tu cosě opportuna...


auguri, cara cugina, ti voglio bene

subota, 02.12.2006.

Izlet (1.dio)

Pogledao ju je onako ravnodušno... baš kao da mu je svejedno je li tu...
A pojma nije imao da je samo sekunda odlučivala o tome hoće li doći ili ne... Nije joj se pilalo, gnjavilo... nestajalo... nije joj se ništa radilo... a opet kad je malo bolje pogledala oko sebe... na žalost .. nije bilo nikoga s kim bi rađe provela vrijeme.
Nije bila u formi za ništa, razdražljiva, razočarana, tužna i bijesna... Svu je rezervu ljubaznosti i dragosti iscrpila... Kao obično, ceh su plaćali oni koji su najmanje zaslužni za takvo stanje...
Strpljiv i siguran... činilo se ... ako nije bio vrhunski prevarant...
A ona je bila vrhunski test za ispitivanje strpljivosti...
Dok je gledala zvijezde s balkona i pila neki odvratan sok koji je nasla u frižideru odlučila je da neće ići... Bosa je šetala po hladnim pločicama, u crnoj potkošulji i satenskim gaćicama... Uočila je susjeda koji je bio nalakćen na prozor... ni on nije mogao spavat, od vrućine il grižnje savjesti, sasvim nebitno za nju, mahnuo joj... Njih dvoje insomničara, svaku su večer imali prešutnu seansu... A na cesti se jedva i pozdravljali..
Sjela je na vlažan kušin, digla lijevu nogu na ogradu i istresla mliječnobijeli losion mirisa vanilije...
'daaaj molim te, mirišeš na sladoled!!!!' , sjetila se kako se bunio... i kako je ona bila neumoljiva. Kad se radilo o vaniliji.
Stigao je sms... 'imaš možda koju naranču?'
'za kog će ti boga?'
'Dioniza naravno... dodijalo mu vino.. triba bi se malo ličiti'
'samo one sicilijanske'
'sočne, crvene i gorke?'
'pa... pomalo i ljubičaste'
'odlično... ponesi ih'
'al ja ne idem...'
'u 6 i po... vrag te i zove... donesi ih pa možeš di oćeš...'
Susjed je, vidjela je, upalio svijeću i zapalio cigaret... pijuckao je nešto garant bolje od njenog soka. Imao je ukusa, imao je stila... znala je da je bio dobar čovjek... i što ostali o njemu nisu imali pojma... bio je gay... (sreća njena jer se inače ne bi noćima baš onako mogla prošetavat terasom)...
vratila se porukama neodoljivog muljatora...
'briga me za dioniza, a ti se, njegov pokloniče, snađi kako znaš... '...
odmahnula je susjedu koji je pušio sad neku od svojih kubanki i uvalila se u krevet... pokrila laganom plahtom da se očuva od komaraca... i zaspala uz osmjeh....

....odjednom... strah da kasni... i onda se sjeti da je odlučila ne ići... ...
ipak, još stigne...
lijeno se izvuče, obuče, uzme torbu ''za avanturu''... potrpa naranče u nju... valjda će je čekati kava... uzme sandale sa sobom i bosa otrči do auta.....
''Dobro jutro, pa ko bi rekao, da se tako rano dižete gospođo...'' upitao ju je čovjek koji je otvarao rampu na ulazu u marinu i klub...''nije valjda da ste umorni od odmaranja''
''Dobro jutro.... ne... baš evo radim... dostavljam naranče...'' i dobaci jednu i njemu..
''Hm... a nemate dostavno vozilo... al hvala vam.... preporučim vas ...''
''Ne trebate, hvala, ne može svatko priuštit si moju dostavu...'' i namigne...
To svakako, pomisli čovjek i spusti rampu...
'bacite oko na auto mi, ako odem slučajno na nagradno putovanje!'... vikne mu kroz prozor.

Nasmiješio se, ušao u svoju kućicu, otpio vode, pogledao na sat... još pola sata i dolazi smjena...uz dubok uzdah, uzeo je kemijsku u ruku i nastavio rješavat križaljku... ranjivo mjesto (fig.) ... B...A ...KA
BOLNA TOČKA.... da....

Vidjela je da je njegov frend odmjerava dok im je prilazila, a on... uhvatio ju je samo krajičkom oka i nastavio radit svoje...
“Dobro jutro...“, osmjehne se prijatelju pogledavši ga direktno u oči davši mu do znanja da dobro zna da neće odolit ne komentirat je ostatku društva čim isplove...
A on..
Kao da je očekivao da će se pojaviti, kao da se to podrazumijevalo, unatoč porukama “da ona ipak ne ide“... očekivala je malo vise oduševljenja s njegove strane....pa je poluuvrijeđeno nestala u kabini...
I odmah se odobrovolji, vidjevši espresso lončić... i njene pan di stelle na pijatiću....
Uđe, a da ga nije čula, pa joj uhvati osmjeh..
" 'smo spremni?"
kimne glavom.... i ispruži se na kušinima....

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Komentari da/ne?