Nike Furiosa

ponedjeljak, 16.10.2006.

011 Mr. Perfect

(iz Odbrojavanja...)


Išao si u crkvu.
Čitao poslanice,pjevao u zboru.
Na poslu si bio svako jutro
najprvi od svih,
odlazio uvijek
posljednji.
Jeo si točno 2000 kcal dnevno
trčao jutrima tri puta tjedno
a dva puta išao na golf.
Prao si robu na ruke sapunom
uživajući kako se bijelila
na štriku.
Sam si peglao svoja odijela,
pohranjivao ih u svilene vreće
s vješalicama
namirisane lavandom.

Na automobilu,
finom roveru crne boje
s bež kožom iznutra
nije bilo nijedne ogrebotine
a kad si otvorio vrata
zapuhnuo te miris
royal pine zelenog kartona.

Šahovska polja
na podu i na zidu
tvoje kuhinje
pozivala su me da odigram
sicilijansko otvaranje
no kako je na kuhinjskom stolu
stajao pribor za razbijanje leda
brzo sam produžila dalje.

Sterilan stan
gumene rukavice,
vata i alkohol iz ljekarne
pretočen u kristalne boce
visili su
na svakom kantunu.
Zato su te zvali Higijeničar
a neki i Kirurgom.
"Ja doktor?" smijao si se,
ne vidjevši logike u tome.

I dok ti se manjina divi
a većina te se plaši
ja sam zamišljala
malo drukčiji film.
Da ti je ledenica puna
uredno poslaganih
zaleđenih
ljudskih dijelova tijela.
I da ih ni sama
ne bih znala razaznati
između teletine, svinjetine
ili drugog mesa.
Dok se smiješ blistavim zubima
od uha do uha
i pažljivo, ne kapavši
lijevaš koktel u ispoliranu čašu
pitam te
“što sve ima unutra“
a ti kažeš
da ima neka čarobna svojstva.

Nadam se,
prolazeći pokraj tvoje sobe
u koju nisam željela niti zaviriti
da me ne želiš odvesti u krevet
jer teško bih podnijela
voditi operaciju
umjesto ljubav.

Pa ipak, doktore,
gledajući vašu pilicu za kosti
nije li šteta
secirati ovakav um?
Slažem se pokorno
da neki su zaslužili
lobotomiju mozga
od vaše ili čije druge ruke
i da je to baš izvanredna metoda
za njih.
Muči me što sam odbacila krvoproliće,
elektrošok i otrovanje
te se ne mogu se dosjetiti
što ste lijepoga namijenili za mene?
A još više od toga
što ne osjećam baš nikakav strah.

Pijemo koktele na sveže promijenjenim
prekrivačima tamnoplave boje
na novoj garnituri dnevnog boravka
i ruke mi drhte od nastojanja
da ičim ne pokvarim bolesni ambijent.
Čudim se sama sebi
što ni ne pomišljam na bijeg, odustanak
ili jednostavni odlazak
kad bi kap vode na perzijskom tepihu
mogla značiti moju smrt?

Utom me zoveš
da ti se pridružim na večeri,
a ne kažeš što je na meniju
do li "iznenađenja".
I već te vidim kako
kidaš maslac,
cijediš limun,
zagrijavaš tavu,
stavljaš češnjak
i čupaš iz lončanica
mirodijske trave.
U bijelom lanenom odijelu
tučeš po dasci neke proteine.
"Ne bih hvala, moram na dijetu!"
i zahvaljujem se Bogu
po prvi puta na višku kila.

Otvaraš mi vrata, pridržavaš kaput,
pališ svijetla u haustoru,
nakloniš mi se uz riječi
"Eto, nije bilo teško izdržati dulje od minutu.."

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?