Nike Furiosa

četvrtak, 05.10.2006.

1. rujna

Otkinula sam list s kalendara i mjesec kolovoz zajedno s usamljenom barkom na pučini pred zalazak sunca završio je u kanti za smeće.
Obukla sam crni kostim za kupanje, travazelenu tuniku koja mi je sezala do bedara. Pokupila šugamane sa sušila, jedan s džunglom u pozadini i tigrom u prvom planu, drugi s koraljima i morskim ribama i utrpala u svoju ogromnu torbu.

«Stignem!» Mislila sam si.

Već s ceste zjapilo je prazno parkiralište kluba i to mi se jako svidjelo.
Dala sam desni žmigavac i lagano zakočila pred rampom.

«Oho ho! Što je reći da ste s kolima jutros?»
«Ma, moram još usput u dućan pa mi je vespa nepraktična. A za 3 sata moram u Zagreb pa sam došla još malo iskoristiti privilegije.»
«Vi stvarno uvijek iskoristite svaki trenutak!»
«A vi sve uvijek primjetite.. a što da lažem, znate mene. Do kraja ili ništa!»

Dala sam mu kovanice, on meni cjelodnevni tiket.

«Moja gospođo..» započne pa zastane rukama podižući rampu.. «kao u jednoj srpskoj pjesmi..vjerojatno je ni ne znate, al kaže pjesma UZMI SVE!» i krezubo se nasmiješi.

«Pa dobro onda, žena koja uzima sve vas pozdravlja!» uzvratila sam osmjeh, uzela tiket, ubacila u prvu i odvezla se tik uz plažu.

A cijela plaža samo za mene i još dvije žene.. Za razliku od špice sezone.
More je bilo hladnije nakon nekoliko dana uzastopne kiše, no meni to nije smetalo nikada. Otplivala sam svoju standardnu rutu i jedino što sam čula bili su moji zamasi rukama i poneki motor broda u daljini.
U moru, u trenucima kad nema gužve i kad se osjeti spokoj, osijećam da sve stoji. I svijet i vrijeme. Ponekad osjetim da držim trenutak u šaci, a ponekad da je sve što vidim moje. Bilo mi je žao što moram ići, baš sad kad od mora mogu uzeti najviše.

Sunce je ugodno grijalo, a ja sam u glavi odbrojavala koliko još pa moram krenuti.. moram za 5 minuta krenuti, u dućan, moram još spakirati cipele i kozmetiku, ne smijem zaboraviti knjigu...

Mobitel. Lijevom sam rukom kopala po torbi ne mičući se iz horizontale. Nisam ni pogledala tko zove, napipavši tipku za odgovor.
«Eeeej, jesi se spremila, kad stižeš?»
«Oko 5.»
«Čekat ću te!»

«A znaš li gdje sam sad?»
Čula sam s druge strane brujanje makete, tipkanje po tipkovnici.
«Mmmmm...u knjižnici?»
«Ne.»
«Mmmm...u dućanu?»
«Ne.»
«Mmmmm...»
«Ah, nisam na Marsu! Di bi još mogla biti?»
«Na plaži?»
«E! A možeš i birati!»
«Što?»
«Slana ili beslana?»
«Ne razumijem.»
«Ajmeee... kao da biraš štapiće! One sa soli ili bez soli?»
Tipkanje...5-6 sekundi tišine pa
«Aaaaa... ne volim štapiće bez soli.»
«Pa to je bio samo primjer! Hoćeš me slanu ili beslanu?»
«Aaaah! Radio sam noćnu, pa odmah jutros sam morao doći na posao jer su iskrsli problemi pa ne funkcioniram baš.. Uvijek slanu, u svakom pogledu!»
Mogao me poslat i kvragu, on radi, a ja dokoličarim i iz dosade laprdam štogod mi padne na pamet.
«OK, kad već moraš raditi, ja ću ti donijeti more na koži da se podsjetiš..»
«Super! Vidimo see!»

Dok sam spremala šugamane u portapak, iz torbe sam izvadila tiket.
Aha!
Iako je izlazna rampa uvijek podignuta, zastala sam i čovjek s rampe s kojim već nekoliko ljeta za redom svaki dan ugodno popričam prišao je mom prozoru.

«Što se niste danas dovoljno napričali?»
«Ma ne, nego izvolite tiket nazad. Više se ne vraćam.»
«Aaaa pa niste bili niti pola sata. vratit ću vam novac!»
«Nee... Nikako, a ionako nemam kome dati tiket pa ga izdajte nekome drugome. I popijte kavu, zaslužili ste.»

«A drugi put ........zbog čega»
Nisam ga čula od brujanja svog remusa.
«Oprostite, nisam vas čula?»
«A drugi puta ću saznati zbog čega sam zaslužio!»

U retrovizoru sam vidjela kako mi maše. I viče SRETAN PUT..

Do dogodine...

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Komentari da/ne?