06.09.2007., četvrtak

Nemojte me zvati do nedjelje (na mob) Dogovorili smo se da ću ja otpratiti, odnosno pokazati put, Eleninoj kumi i njenom mužu do rotora. Oni su bili u Crikvi, došli na vjenčanje, danas se vraćaju na more rentanim autom. Pokupili su me pred zgradom, i ajmo kroz Novi Zagreb u pravcu rotora. Naravno kako je oblačno i nikakvo vrijeme, a ja u trenirci, sve sam stvari utrpao u pederušu. Novčanik, mob, ključeve od stana... Kišobran mi je obvezatna oprema, da ne bi putem natrag doma kiša, kojim slučajem... Iza rotora, malo poslije trgovačkog centra, kojeg neću reklamirati, iskačem ja iz auta i see you, bye - bye, štruć - mruć, sa kišobranom u rukama, a oni kreću dalje, jerbo stršimo na pola krajnje desne trake. Ja (magarac) mašem, kuma sa suvozačkog mjesta maše, pozdravlja me, vidim da sam joj prirastao srcu, a ja mašem jer shvaćam da mi je pederuša ostala u autu. Ja (osjećam se glupo ko ona stvar jer znam da nema pomoći, zajebo sam) mašem i kišobranom, a ona maše još jače. Ma divno, da ti jebem - jebem... Koji sam ja kreten, desi se šta sad... Samo sam čekao da mi na putu doma tramvajem natrči kontrola pa da mu lijepo ispričam priču... Bi li mi vjerovao? Mo'š si mislit... Ak me netko treba, nek me zove na fiksni telefon do nedjelje. Hvala... U petak BB uz ponešto alkohola. Jedva čekam...

- 12:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #