30.05.2007., srijeda

Navika Nakon još jedne svađe... Ne mogu više ovako. Jesi sigurna? Jesam. I šta ćemo sad? Ne znam. Jesi sigurna? Nisam. Pa zašto mi to onda govoriš? I opet... nastupa... tišina...

- 21:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.05.2007., nedjelja

Vijest dana Jučerašnja vijest dana. Vlatka Pokos i Josip Radeljak. Važni likovi u našim životima, zar ne? Naslovi na naslovnicama novina ko da su nogometaši osvojili barem Europsko prvenstvo. Otvoriš bilo koji portal eto ti njih dvoje. Pa tko je ovdje lud. Kakva smo mi to zemlja u kojoj to može biti glavna vijest. Joža jednom nogom u grobu, ne sjećam se dal je ikad spomenut u ozbiljnim novinama u pozitivnom svjetlu, odnosno da je napravio nešto konstruktivno (probijanje vrata kroz zid u gradu Dubrovniku - bravo majstore!!!), a ova je čini mi se već jednom tako letila iz stana - veze. Ponavljanje je majka mudrosti, zar ne? Al ništa zato, sudskim putem će ona naplatiti svo vrijeme provedeno u braku (ima koliko čujem jedno dvije godine). Već vidim naslove za koji dan. Važnije od života će biti da li će Vlatkić dobiti nešto novaca ili svoju kolekciju haljinica od zločestog stričeka koji ju je bacio na ulicu. U biti nemrem zamisliti veći peh za jadnu nju. Baš kad je Armani otvorio dućan u Zagrebu ovo se desi. A novine, izgleda da smo se skroz amerikanizirali, prodaju samo žutilo i loše vijesti. Od 360 +- dana koliko izlaze novine, 300 ih je vijest iz crne kronike na naslovnici. Može li nešto dobroga na naslovnicu, a da to nije sportska vijest? Ili jednostavno nemamo dobrih vijesti za objaviti? A da vidimo sada popis firmi u kojima radnici nisu dobili plaću preko 3 mjeseca. Opa, nebumo ništa takvoga na naslovnicu, da se gazde ili stečajni upravitelji ne bi uvrijedili. Seljaci se nešto bune, prijete blokadom prometnica. Ma ko ih šiša, nije filmski napeta priča. Ako već moraju loše vijesti opalite po "konkretnim" problemima, a ovo dvoje to svakako jesu. I svaka pohvala gospodinu saborskom zastupniku Slavenu Letici. Taj zbilja brine o narodu. Nazvat će on ministra Kirina da vidi može li se što učiniti za Jožeka. Pa nije u redu da se uzorni građanin tako, sa kavice diže i legitimira. I još pred svim tim svijetom privodi, ko zadnji ološ. Sram vas bilo policajci, samo stvarate neugodnosti ljudima. U iščekivanju Kirine izjave, ako uopće smije pričati izvan zgrade ministarstva i svoga stana i Letičinog pravdanja da se ne miješa on u policijske istrage zajedno ćemo pratiti nastavak ove uzbudljive sage.

- 22:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.05.2007., subota

'bem ti zid Odradio se još jedan izlazak u petak navečer, ovaj put u revijalnom tonu. Obišla su se mjesta na koja se inače nikad, ni pod prisilom, ne izlazi, ali izvanredne prilike zahtijevaju izvanredne žrtve. Movie pub (u principu podnošljiva muzika u atmosferi parne kupelji) i Papaya ili Piranja, kako god da se već zove ona štala na Jarunu u koju svi pokušavaju ući kao da je začarana špilja puna blaga, bogatstva i sreće. U biti i je, ali za vlasnike toga zdanja. Kako je rekao buraz - ekipa brije da je na moru, a u biti gledaju u TV toranj na neboderu u Srednjacima. A ja bih dodao i u akvarije sa glupo - vjerojatno apsolutno gluhim ribicama koje bi jadne vjerojatno da mogu same sebe pojele od muke. Naravno frajeri bi najrađe sa autima došla drito na terasu da im se to omogući, pa da vidimo kome je tata kupio, pardon, ko ima bolju makinu. Ozbiljno sumnjam da se sve manje zvijezda na nebu vidi zbog utjecaja javne rasvjete. Mislim da sam vidio par žena koje su doslovno u nosu nosile cijele planete koje su skinule sa neba koliko su nosiće dignule u zrak. I odmah isprika normalnoj ekipi koja se tamo okuplja. Ima li takvih uopće? Da ne bi rekli, nisam jalan, meni je to užasno smiješno i zabavno za gledati. E sad, da se vratim na temu. Došlo se kući, aproksimativno oko 4 ujutro, ptičice cvrkuću (jebi ga, preko dana sama sebe nema šanse da čuje od buke gradskog prometa, a kamoli da je čuje ptičica suprotnog spola na 10 metara udaljenom drvetu - sjebali smo pticama bioritam i ljubavni život), dvojbeno je bilo samo oprati zube odmah ili to ostaviti za poslije sna. Oprao sam ih odmah. Zalego sam ko krava,te zaspao snom pravednika. A tada, umjesto da se donekle naspavam i osposobim za radno subotnje popodne - (opet psovka) jebem ti radni vikend uslijedio je šok. U 9.00 u stanu do moga oglasila se bušilica, ubodna pila ili šta ga ja znam čime se ruše zidovi. Zvuci alata i rušenja zida bili su glasniji od moga psovanja. Osjećao sam se ko ptičice par redaka gore usred bijela dana, slika bez tona. Ajde dovoljno sam umoran da to pregrmim, jastuk preko glave i pokušaj spavanja dalje. A onda majstor uspijeva par puta zaredom pogoditi, pretpostavljam armaturu, jer to su bile takve vibracije da mi se krevet tresao i plombe cvokatale u zubima. Psovanje, psovanje i još malo psovanja... Milost se ukazala oko 10 kad je vjerojatno pao zid. Mislim da sa Berlinskim nije bilo toliko muke kao sa ovim. Nije da sam rušio ijedan od dva navedena, ali ovaj susjedov mi je svakako bio mrskiji.

- 23:39 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.05.2007., petak

Tenks !!! Buraz, Elena – ČESTITAM !!! Sa malim zakašnjenjem želim zahvaliti svima koji su se odazvali pozivu i došli na proslavu moga rođendana. Hvala na gostoprimstvu koje ste mi pružili B i T. Hvala ti B na prolivenom znoju za roštiljem. Opeklinu si vješto sakrio. Hvala ti T na torti. Gaf prilikom rezanja ćemo zaboraviti. :))) Hvala Kruni, Feđi, mojoj najdražoj kolegici Tanji, burazu i Eleni (ljudi - postat ću šogi). I moram se pohvaliti – aparatczyk je usprkos svim pozivima koje je primio za roštilje prekinuo učenje i odlučio se ukazati uglavnom u struku proširenoj javnosti upravo na mome rođendanu, odnosno roštilju... Respect ! Svima koje nisam pozvao: Sorry ekipa. Posebno se moram ispričati Gogi. Oprosti što sam ti zaboravio rođendan, i obećajem ću ti se iskupiti za to. Oprosti molim te, pliz. I daj, zaleti se do Zagreba. Prije ćeš ti k meni nego ja tebi i Bojanu.

- 18:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #

23.05.2007., srijeda

Štanga Bila je to obična štanga, tako metar, metar i pol duga. Tko će znati kada ili zašto odbačena. Skupljala je prašinu, brojala svoje dosadne dane u šupi kod Gige čekajući dan kada će je se netko sjetiti. Giga nije previše mario za tu štangu. Nije ni znao da ona postoji. Nije se Giga volio spuštati u starim drvenim gredama i kartonom zatvorenu šupu. Podsjećala ga je na poslove koje je radio, sva dosadna i kako je on tada mislio glupo provedena poslijepodneva sa ocem. Gomila alata, većina nikad upotrebljenog, koje je njegov stari skupljao vatreno kao on sličice Životinjskog carstva. Na kuki je visio okvir ponija koji ga je vraćao u neke bolje godine kada je još vozio bicikl po nasipu. Stara kosilica koju je stari dovukao iz Austrije za tko zna koliko novaca u nosnicama je budila mirise košenja trave kod bake. Kako li je tek mrzio taj vrt, bakino urlanje iz kuhinje da pazi na cvijeće i kihanje koje je slijedilo, jer naravno, Giga nije znao da je alergičan na pelud. U biti malo je toga volio kad je bio mali, a još manje stvari voli sada kada je odrastao. Ajde, kao i većina ekipe sa kvarta volio je i još uvijek voli otići na Dinamove utakmice. Kad ga je stari vodio kao klinca uživao je u njima i znao imena svih igrača napamet. Danas kada ode na tekmu zasjedne negdje na istok i sa ekipom vrijeđa sve igrače redom, bilo protivničke ekipe, bilo Dinamove. Poseban pik ima na suce. Ili na njihove žene, kako vam drago. Ne bi se on ni te subote spuštao u šupu da ga stari nije poslao da potraži staru gajbu Žuje, ode u dućan i zamjeni je za novu. Po Murphyjevom zakonu ono što tražiš zakopano je ispod najveće hrpe smeća koju si u životu vidio. Ili iza nje. I prolaz ti zaklanja još veća hrpa smeća. Kako je razbacivao godinama nabacivane kante od boje, polomljene stolice, odbačeni kuhinjski element, bubanj od veš-mašine i ostali otpad pogled mu padne na štangu. U trenutku mu glavom proleti ideja kakve se dugo nije dosjetio. Odnosno, padale su mu na pamet svakakve psine, samo je bio prelijen provesti ih u dijelo. Klipšući sa prašnjavom gajbom do dućana razradio je ideju i skoro se nasmiješio prodavačici kad mu je zapuhana od cukanja gajbe iz skladišta uzvratila kusur. Giga se rijetko smiješio. Na povratku iz dućana zaključio je da će mu trebati pomoć za provođenje ideje. Izbor je pao na Tihog. Tihi i Giga su bili frendovi otkad znaju za sebe. Giga nije bio od velikih riječi, a Tihi nije bio od nikakvih. Ako bi taj čovjek progovorio više od 10 riječi u jednoj večeri to bi bilo čudo. A i tih deset se ponavljalo i uglavnom glasilo: '' Daj mi Žuju, 'ko mi da pljugu i idem pišat.'' Kada je čuo plan Tihi je veselo i s puno, samo njemu svojstvenog, flegmatičnog uzbuđenja rekao: ''OK.'' Za pripremu osim same štange, trebalo im je nešto šmirgl papira, kantica sa sivom bojom, bezbojni lak i kist. Nije ih iznenadilo kada su sve to pronašli u Giginoj šupi. Najbolje da će još trošiti novce za nešto tako jednostavno, a opet genijalno. Štanga je uskoro zablistala, ošmirglana, pofarbana, sva blistava. Odabir je pao na subotu. Subotom je najviše ljudi u tramvajima prema Dolcu i Glavnom kolodvoru. Od kumica ujutro do pijane ekipe koja se tijekom noći vraća iz centra doma u kasni sat. Giga je oduvijek mrzio te gužve u 6-tici i noćnoj 31-ci. Uvijek bi tu bio neki pijanac koji bi gnjavio ekipu u drugim kolima, ili upišan ili još gore zasran zaspao na sjedalici točno tako da usmrdi cijelu prikolicu. Ne pomaže tu ni otvaranje svih prozora. Giga se uvijek pitao kako netko tako pijan uvijek uđe u prikolicu, gotovo po pravilu, a ne u prva kola. U čemu je bila fora njegovog 'briljantnog' plana? Ekipa uđe u tramvaj, i naravno kad isti krene, svi se love za štangu. E sad ako se pojavi još koja štanga za koju se možeš uloviti iznad glave – super, pogotovo ako je gužva. U subotu su se probudili oko 5. Krenuli su jako rano ujutro držeći svaki svoj kraj štange koju su držali posred prikolice taman toliko da se kumice mogu uhvatiti za nju. Kada bi se kumica ulovila oni bi polako počeli dizati ili spuštati štangu, ili je njihati lijevo desno. Puno bi gore prošle ušminkane gospođe koje su krenule na Dolac. Kad bi se koja takva uhvatila oni bi je povišenim glasom, dok je tramvaj vozio između stanica, 'upozorili' da je to njihova šipka i da šta se ona ima držati za nju, neka je izvoli pustiti. Čak je i Tihi odradio svoj dio posla i sasvim se dobro držao u verbalnim napadima na zbunjene gospođe. Nijedna se žrtva baš i nije posebno dobro snašla. Nakon par sati ujutro, odlučili su to ponoviti navečer. Nakon par krugova navečer u kojima su si dali oduška na par polupijanih klinaca i jednom ozbiljno načetom pijancu kojeg su doslovno iznijeli iz tramvaja nakon što su skužili da ih apsolutno ništa ne razumije odlučili su napraviti još krug, dva i doma. Uto su u tramvaj ušla dva klipana i počela laprdati o tome kako su danas zajebali onog papka Matka i kako su ga izvrijeđali i kako su mu... Slušajući ih Giga i Tihi su skužili da pričaju o Bucinom mlađem bratu. Buco je jedan od frendova iz kvarta, jedan od najfrendova. Matko je mucao cijeli život, i iako su se i oni znali šaliti i sprdati sa njim bili su uvijek zaštitnički nastrojeni prema njemu. Pogledali su se, nasmiješili i pustili štangu. Štanga je opalila po glavi klipane koji nisu ni skužili šta im se desilo ni otkud ta štanga koja im se kotrlja pod nogama. Naši su junaci kao nevine ovčice izašli iz tramvaja na idućoj stanici, zapalili pljugu i bez riječi otišli na pivu. A štanga, ma koga briga za štangu.

- 21:49 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.05.2007., ponedjeljak

Smiju li se piti suze? Sada će pasti pitanje kakav je to naslov?! Nekakav sam morao napisati... Kažu da smijeh liječi, ja to tvrdim i za suze. Šta reći osobi koja tvrdi da nikad ne plače? Da li on(a) svoje frustracije, strahove, emocije izbacuje iz sebe na druge načine? Vožnjom bicikla, trčanjem, udaranjem vreče, urlanjem na Mjesec, heklanjem, štrikanjem... Meni nije normalno da čovjek, muškarac ili žena, svejedno, ne isplače dušu tu i tamo. Kaj sam manje muško zbog toga? Mo'š si mislit... Je li vam poznato ono olakšanje nakon što ste se dobro isplakali? Znate li onu prazninu, iscjeđenost, jad, ali i ispunjenje mišlju da je taj kamen što vas je stiskao oko srca uklonjen, ponekad i zdrobljen snagom bujice suza. Ne tvrdim da će suze riješiti životne probleme, u 99% slučajeva neće. Ali nemojte se pretvarati u robote, hodajuće tvrđave koje gaze kroz život bez iskazivanja emocija. Kad vam je nešto smiješno smijete se. Zašto ne bi, kad ste tužni, plakali? Kada sam tužan, u depri, meni je normalno zabiti glavu u jastuk i isplakati se k'o što monsunski oblak lije kišu. Znam ja odlično plakati. Smiju li se piti suze?

- 12:31 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.05.2007., četvrtak

Umor Oni koji me poznaju upoznati su sa činjenicom da dva tjedna u mjesecu radim dva posla. Probudim se oko 7 ujutro, krenem raditi, imam stanku za ručak i tuširanje oko 12 i nastavak do 9 navečer. Naravno dok dođem doma već je 10, a počesto i 11 navečer, i ne da nemam volje nego nemam snage za ništa. Još bi to i izgurao, naučio sam se, napisao nešto, ali... Situacija je takva da su mi se roditelji doselili na dva tjedna... Nije bed, ali ne živimo zajedno nekih desetak godina i iako se vidimo svaki dan, ipak živimo zasebne živote i imamo dosta različite navike, pa ti sad vidi... Inače, izdržao sam dva dana a da se nisam posvađao sa majkom, odnosno do jučer navečer. Razlog naravno, banalan, kao i sve naše svađe, ali majko, daj shvati da nemam 8 godina i da iako jako cijenim to što hoćeš napraviti i pomoći svome sineku baš u svemu, to nije potrebno a i pogubno utječe na moju psihu. Naime, osjećam se ko bedaček kad mi stalno govori - sine hoćeš ovo, hoćeš ono, deka ti je tamo,jagode u frižideru, jesi gladan, trebao bi sutra ovo ili ono... By the way - matermater kako je od milja zovemo buraz i ja ne čita moje uratke koje dijelim sa vama. No tako valjda mora biti, sve su majke, a dodale bi one, i sinovi isti. No dobro nije sve tako crno, ni loše, bar sam ovih dana oslobođen pranja veša, spremanja sobe, brisanja, usisavanja i inih kućanskih poslova. Pohvale majci, ali moram iskazati i bojazan da kad ona ode neću moći pronaći ništa u stanu. Naravno, da u kreativnom neredu koji vlada buraz i ja znamo ispod koje hrpe zmazanog veša se šta nalazi, ali kada tuđa ruka krene to čistiti, JAO. No dobro, preživjeli smo mladu hrvatsku demokraciju, preživjet ću i ja dva tjedna majčinske (malčice za moj ukus) pretjerane ljubavi. E da, danas mi je pizdoizlazna obljetnica iliti po hrvatskom rođendan. Jedna stvar je sigurna, nisam ništa odrasliji nego prošle godine, štoviše čak ponašam se još djetinjastije i bedastije. Još samo da kao moj deda počnem jesti juhu sa žličicom za šečer i mogli bi mi reći da sam puk'o k'o čevap. Dobro ajde, ljudi mi govore da sam lud, ali u pozitivnom kontekstu, mada neki vjerojatno misle da sam zbilja prolupao, no to je već njihov problem... ili moj? Ma nema veze, oni koji su mi bliski, znaju da je to sve velika zajebancija.

- 16:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

11.05.2007., petak

Jedna noć Latice ruža svuda po krevetu. Neprospavana noć. Dodiri, mirisi. Strast... Ležimo u mraku. Dim cigarete. Tiho, nježno šaputanje. Nehajno ti milujem kosu. Spuštam ruku ispod plahte. Kada te dotaknem pogledi se sretnu. Izdahneš zadnji dim. Cigareta je dogorjela...

- 11:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.05.2007., četvrtak

Na pola puta (Đ. Balašević) Hej, mnoge vatre sam ložio, i mnoge vode zamutio nošen srećom i zlom. I da znaš, tri sam banke potrošio, a da nisam ni slutio, da sve to tek prohuji s vihorom, jednom za uvek... Hej, gde su sad oni klikeri, trešnje sa periferije, sveske iz šestog b? Gde su sad svi gimnazijski šminkeri, prve studentske ferije i čežnjiva pisma iz armije? I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim! I fotografije od vremena izbledele. I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele. Hej, čudne staze do uspeha, čvrsta vera u drugove, sve je to varljiva stvar. I sad, ako postoji uteha, ja nisam praštao dugove i svakom sam vratio isto bar. I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim! I fotografije od vremena izbledele. I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele. Hej, sada znam gde sam grešio i gde sam, na žalost, bio gad, a gde, na žalost, ne. I da znaš, sve sam rebuse rešio, ali ipak se ponekad još zaletim na vetrenjače. I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim! I fotografije od vremena izbledele. I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti, budi vodič moj kroz mutne predele.

- 12:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.05.2007., srijeda

Iza ugla Bubamara mi je jučer sletjela na ruku. Kao da je hipnotizirana madežima na mojoj desnoj ruci jurila je od jednog do drugog. Njene male nožice su me nježno škakljale, a ja sam je gledao i pokušavao u hodu dokučiti gdje joj se tako žuri i zašto čim dotakne jedan madež kao oklopljeni srednjovjekovni vitez juriša na idući. Gledajući tu jurnjavu na svojoj ruci, u zadnji tren spazih djevojku ispred mene koja mi je išla u susret, očito ne pazeći kuda hoda, gledala je svoju lijevu ruku. Bubamara se odletjela. "Oprosti Ksenija, nisam gledao kuda hodam." "Joj, oprosti ti meni..." reče ona izgovorivši moje ime. Na tren smo se zbunjeno pogledali i nastavili svatko svojim putem. Tek sam kasnije, možda prekasno shvatio da sam tu djevojku tada prvi put vidio u životu i da mi je bubamara u žurbi ispisala njeno ime na ruci. Glavom mi se vrte misli, ne mogu naći odgovore... Da li se okrenula da pogleda mene kako skrećem iza ugla ili je pokušavala vidjeti neku svoju bubamaru, svog malog viteza koji je ispisao moje ime na njenoj ruci?

- 10:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.05.2007., nedjelja

Vjenčanje Najprije, čestitam Karlu i Mihaeli, želim vam svu sreću svijeta. Samo jedna priča sa vjenčanja. Nakon što je Mihaela bacala buket, red je došao na Karla da napravi kako su dečki iz benda rekli svoju prvu bračnu dužnost. Nakon (+/-) 4.38 metara puzanja na koljenima majstorski je skinuo (zubima naravno) podvezicu sa noge svoje drage. Malo se dugo zadržao pod vjenčanicom, ali šta se tu može... I onda slijedi poziv neoženjenim "mužjacima" da izađu na podij. Naravno, kao i svaki put u takvoj situaciji slobodni dio muške populacije je osjetio potrebu za odlaskom na WC, iznenadni napad neke egzotične bolesti ili jednostavno potrebu utisnuti svoju guzicu još dublje u stolicu. Edin (jesam li dobro zapamtio ime?), Davor i ja (za stolom smo sjedili u omjeru muško - ženski 3 -3) smo krenuli prvi. U tom trenu Davor gledajući kako se nitko ne diže sa svoga mjesta izgovara: "Vidi koliko nas ima hrabrih". Trenutak inspiracije (neki bi rekli ludosti), dižem ruke, okrećem se prema bendu i Karlu i počinjem pjevati: "Kol'ko nas ima, jebote kol'ko nas ima...". Dečki iz benda prihvaćaju i uskoro se dvoranom ori pjesma... Ekipa "slobodnih mužjaka " se diže i skuplja oko nas. Na kraju se skupio respektabilan broj slobodnih dobrodržećih primjeraka. Uglavnom, da skratim priču. Kad je podvezica poletila zrakom "hrabri" su razvili teške slučajeve artritisa. Podvezica je, naravno, završila u mojim "slavodobitnim" rukama. Hvala ti Karlo, ko bratu. Ostatak večeri sam je nosio na lijevoj nadlaktici, majke su režale kako bih se približavao stolovima gdje su sjedile sa svojom ženskom čeljadi, jednom riječju - idila... Svi koji me poznaju znaju da nemam veze sa plesom... Djevojka imenom Sandra (ona je ulovila buket) junački je otrpjela ples koji smo otplesali solo na podiju. Čak mislim da je nisam niti jednom nagazio, što je za mene uspjeh popriličnih razmjera... Hvala dečkima iz benda što nisu svirali duže od minute i pol.

- 14:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.05.2007., subota

Portret života mog O'šo ja na vjenčanje, a vi čitajte Đoletovu pjesmu... Vetar prosipa bokal fosfora. Vitraž mraza na oknu prozora. Jedne nosi k'o ova, znače Bog, doslikaću portret života svog. Silueta se davno nazire. Neko uzdahne, neko zazire. Isto vide a razno tumače, đavo prste u farbu umače. Prave si boje dodala na taj portret života mog: talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog. I lila, tamnu, čežnjivu, i boju breskve, nežnu i sramežljivu, setno sivu, nepogrešivu. Roze nađoh međ' starim pismima, modru vrpcu nad teškim mislima, ukrah riđu iz pera drozdova, laki purpur iz prvih grozdova. Uzeh oker sa svece svečarske, drap sa svilene masne bećarske, mrku s tambure tužnih tonova a cinober sa nosa klovnova. Prave si boje dodala na taj portret života mog: talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog. A crnu nisi štedela, ali bez nje bi bela još izbledela - bez crne bela ne bi vredela. Srce je moje napuklo k'o kora starog bagrema, al' u tvom oku kao lane zadrema. I, jedva, kao šapati, niču u uglovima zlatne paprati. Pramen sna u sliku navrati. Vetar dokono senke spopada. Huk u ambis tišine propada. Jedne noći, k'o ove, znače Bog, doslikaću portret života svog.

- 14:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak

Promjena Evo, malo sam promijenio izgled bloga. Da malo... puno, al meni se sada više sviđa. Danas mi je jedna osoba misleći me kritizirati rekla da sam neozbiljan, previše neozbiljan za svoje godine. Odgovorio sam: "Hvala." Šta sam još pomislio ne smijem ni napisati... On ne shvaća da moje ponašanje nema veze sa brojem mojih godina, nego da sam takav kakav sam, blesav, lud, šašav, tužan, sjetan i sretan, kako kada, neka kombinacija ili sve odjednom. Ni ja to ne mogu opisati, a ne netko tko me uopće ne poznaje. PS Danas je moj brat napravio ogroman korak u životu. Buraz svaka čast.

- 20:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

03.05.2007., četvrtak

Svim mojim leptiri(ca)ma Gusta prašuma koja mi okružuje srce krije pogibeljne opasnosti, smrtonosne zamke, ali i očaravajuće ljepote utkane u biserne kapi vodopada što se poput kugli od stakla razbijaju padajući na glatke stijene izlizane beskonačnom snagom vode tijekom godina. S tupim mačem u ruci, nespokojan, u strahu, krenuo sam u borbu sa labirintom nepregledne prašume, šumskog svoda prekrivenog isprepletenim stogodišnjim krošnjama. Po tlu meki tepih razasutog perja tropskih ptica utišavao je moje korake, ubrzo se pretvarajući u blatnu kaljužu, kao da želi dodati uteg oko ionako olovnih nogu. Bez kompasa, karte ni zvijezda da pokazuju put pronalazak izlaza se činio beznadnim. Po licu i tijelu ožiljke su mi ostavljali trnje i zvijeri, a najdublje, najbolnije rane sam si urezao sam, glupo i nepotrebno, iz sadašnje perspektive, bez smisla, nesretno i nespretno se izlažući rizicima pokušavajući pronaći neki svoj idealizirani El Dorado. Pokušavao sam riješiti svaku zamku na putu, proniknuti svo znamenje, sve tajne što su mi se našle na putu. Umoran od svega, spazio sam tragove u tlu, otiske poznatih cipela, mojih. Vrtili su se u krug. U nedostatku snage i ideje odlučio sam ih pratiti. Završili su u središtu labirinta. Poznata slika, ali opet, zakleo bih se da ovdje nisam nikad bio, na proplanku mirisnom i tihom, gdje sunčeve zrake šaraju rapsodiju boja provlačeći se kroz krila leptira. Tada sam shvatio da ne trebam tražiti izlaz, barem dok ne riješim slagalice u samom sebi, dok zadnji komadić mozaika, prije tko zna koliko i kako slomljenog, ne sjedne na svoje mjesto. Samopouzdanje, vjera u sebe ispunili su mi misli. Iznenada me je svladao umor, vjeđe su se kao teška brodska sidra počela spuštati i znao sam da mi nema druge nego noćiti ovdje, gdje sam se zatekao. Tu noć, dok sam spavao leptir je sletio na moje lice, nakon njega još jedan, pa mnogi po cijelome tijelu, nježno me milujući svojim krilima, masirajući toplim zrakom koji su stvarali leteći milimetre iznad mene. Probudili su me, a ja se nisam opirao toj najezdi... Prekrili su me cijeloga, i dok sam gledao njihovu igru, kao da sam jedan od njih, što nadam se postajem, leptiri su me podigli i krenuli nositi izvan moga labirinta. Tek iz te, njihove, moje, perspektive sam shvatio jednostavnost svega...

- 18:24 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.05.2007., utorak

Pjesma Ostao sam bez inspiracije... Riječi su isparile, beskrajna praznina. Jesam li potrošio ideje? Je li jednostavno takav dan? Nasmiješena djevojka u tramvaju otključala je bravu. Lagani povjetarac kroz odškrinuta vrata pokrenuo je misao. Šuškanje zavjesa i odraz Sunca na prozoru stvorili su sliku. Misao, slika...

- 23:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #