26.04.2007., četvrtak

Ljut sam Biti će prostih riječi, molim one osjetljivijeg želuca i maloljetne, da ne čitaju. Hvala. Ili ne, ne bih to nazvao ljutnjom, nadrkan, možda frustriran, ili razočaran, u svakom slučaju nisam dobre volje... Postoje trenuci kada bih htio napraviti nešto, ni sam ne znam što, nešto razbiti, kao da bi zvuk lomljenja donio olakšanje... Smatram da nisam incidentan (potukao sam se jednom u životu), ali onaj osjećaj koji me ponekad preplavi, kada znam da mi malo fali da ne prođem glavom kroz zid, fuj, ali u isto vrijeme i to je je dio života i prihvatim ga kao takvog. Kada vidim nepravdu, da netko pati, ili ni kriv ni dužan strada, pati, da ne kažem najebe zbog nečega ni kriv ni dužan... I sad ja stojim tu ko budala, pokušavam izmisliti neku riječ utjehe, nešto, ni sam ne znam što, da bih pomogao toj osobi, utješio je, pomogao... Emocije divljaju u meni, tu nema previše razmišljanja glavom i znam da bih na krivi pogled bio nekome spreman glavu odgristi... I onda se pitam kome je tu pomoć potrebnija, povređenoj osobi ili meni. Da li je to neljudski, izraz nemoći bijesa izbaciti na taj način iz sebe? Nešto polomiti pa kud puklo da puklo. Ljudi su zajebana vrsta, svi bi htjeli sve, a da ne moraju ništa napraviti. Najlakše je okriviti nekog drugog: ''Nisam ja, samo se bla-bla,nisam stigao(stigla), mogao(mogla), pukla mi nit na čarapi...'', neki kurac - palac. Budi čovjek, progutaj govno i vozi dalje. Nitko te neće ubiti, prijetiti tvojim bližnjima ili nešto slično. Ali neeee..., svaka isprika je dobra isprika. Ma jebeš to. I sad ja stojim tu loše volje, razočaran, frustriran, ma jebeš ga, ljut i ne mogu napraviti ništa nego šutjeti i čekati da stanu suze. Riječi bi bile suvišne. Dovoljno je što sam tu, valjda je, što sam spreman poslušati, biti blizu i ne praviti se (bar ne previše) pametan s izjavama tipa: '' Ja bih ..., Da je meni...''. Jesam li rekao da sam ljut...

- 23:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

24.04.2007., utorak

Meni jako draga pjesma... "Dust In The Wind" (Kerry Livgren) I close my eyes, only for a moment, and the moment's gone All my dreams, pass before my eyes, a curiosity Dust in the wind, all they are is dust in the wind Same old song, just a drop of water in an endless sea All we do, crumbles to the ground, though we refuse to see Dust in the wind, All we are is dust in the wind Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky It slips away, all your money won't another minute buy Dust in the wind, All we are is dust in the wind

- 20:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.04.2007., nedjelja

Jedina U beskrajnim šetnjama gradom javi se osjećaj da poznati me pogled prati. Kada se okrenem - privid, bolna misao, Ti, grč mi se na lice vrati. Sjetim se kako smo zagrljeni hodali, na nasipu sanjali, zajedno kisli. U našim su mokrim glavama carevale šarene, vesele, zabranjene, lude misli. Od kada Ti nisi pored mene, na ovom svijetu, među živima, sreću i ljubav uporno tražim u stalno novim, bez sjaja, ispraznim očima, uvijek krivima. Jednom se godišnje spustim niz nasip, do Save, do samog ruba, obale njene. Suze mi krenu, znam, koliko god tražio, za mene, osim tebe, nikad neće biti druge žene.

- 21:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.04.2007., utorak

Eto prolazi... Usnula si snove anđela... Ležim pokraj tebe, slušam kako dišeš. Pokrivam tvoje golo tijelo, Osjetim na licu tvoj dah. U zraku je miris tvog parfema, strah me zaspati. Hoće li java još jedan san postati? Da li će bajka prestati? Budim se sam, otvaram oči u hladnom krevetu. Kroz otvoren prozor dopire zvuk kiše. ...još jedan dan bez tebe...

- 11:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.04.2007., subota

Putovanje Opet sam sanjao zvijezde. Novo putovanje nesagledivim prostranstvima svemira. Bez napora sam prelazio svjetlosne godine u potrazi za... Nekoliko je zvijezdica drugačije sjalo. Učinilo mi se da sam našao... Ne... Nedostajalo je ono nešto. Hvatao me umor, bližio se kraj još jednoj odiseji u svijetu snova. Odjednom, zvijezde su ispisale tvoje ime, tamo, u daljini, gdje još nisam bio. Napustio me san, na tren... Tuga... Sekunda kasnije mir, spoznaja, sreća. Postojiš...

- 11:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Još jedna večer... Počinje iznova. Utapam se u bezbrojnim slikama koje slapovima protiču ispred mojih očiju. Prolaze kao i život, prebrzo. Uvijek sam se pitao da li je moguće pretvoriti te slike u stvarnost. Da li su to smjerovi kojima je život mogao krenuti, samo da sam se malo poigrao sa sudbinom, iznenađujući sebe jednim nelogičnim odgovorom, radnjom. Na koliko sam mjesta zapleo prečvrsti čvor, tvrdoglav kao svemir koji ne odaje svoje tajne, ne dopuštajući nikome da prodre u dubine skrivenih osjećaja potisnutih duboko u meni.. Da li sam si time omogućio gledanje ovih predivnih nedovršenih pustolovina, krivih ili pravih odabira, možda u nekoj drugoj dimenziji proživljenih epizoda. Jednostavno -da umjesto –ne, malo više hrabrosti, ili gluposti. Osjećaji na slici bili bi oni koje bih sada nosio u sebi. Sreće nošene toplim morima delekog Pacifika u uvali tropskog otoka sakrivenog od ostatka svijeta neprobojnim plaštevima najljepših snova. Tuge bi se spoticale o mora svojih suza u bezdanima bez dna. Više mi se sviđaju slike nego život. U njima postoje pravila, makar i nestvarna, pisana samo mojom voljom. Mašte mi nikad nije nedostajalo, kao ni volje. Barem za kršenje pravila. A u stvarnosti kao da se Nebeski Nadglednici ovog nereda igraju, pomičući me poput figurice u nedovršenoj, beskonačnoj partiji besmislene igre smišljene u njihovim još dječjim glavama. Baš kada potok postane rijeka oni mi izgrade nepremostivu branu, obuzdaju me u začetku, akumulirajući moje osjećaje, spremne da se preliju ili da me utope. Njima je ta koncentracija emocija samo jedno pero u jastuku koje drže pod glavama prekrivajući njime svemir, grijući ga, i samo misleći na njegovu nesavršenost stvaraju neke nove planete, nadopunjujući praznine, dodajući oblike koji im nedostaju.

- 00:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #