U beskrajnim šetnjama gradom
javi se osjećaj da poznati me pogled prati.
Kada se okrenem - privid, bolna misao, Ti,
grč mi se na lice vrati.
Sjetim se kako smo zagrljeni hodali,
na nasipu sanjali, zajedno kisli.
U našim su mokrim glavama carevale
šarene, vesele, zabranjene, lude misli.
Od kada Ti nisi pored mene,
na ovom svijetu, među živima,
sreću i ljubav uporno tražim u stalno novim,
bez sjaja, ispraznim očima, uvijek krivima.
Jednom se godišnje spustim niz nasip, do Save,
do samog ruba, obale njene.
Suze mi krenu, znam, koliko god tražio,
za mene, osim tebe, nikad neće biti druge žene.
Post je objavljen 22.04.2007. u 21:30 sati.