Počinje iznova.
Utapam se u bezbrojnim slikama koje slapovima protiču ispred mojih očiju.
Prolaze kao i život, prebrzo.
Uvijek sam se pitao da li je moguće pretvoriti te slike u stvarnost.
Da li su to smjerovi kojima je život mogao krenuti, samo da sam se malo poigrao sa sudbinom, iznenađujući sebe jednim nelogičnim odgovorom, radnjom.
Na koliko sam mjesta zapleo prečvrsti čvor, tvrdoglav kao svemir koji ne odaje svoje tajne, ne dopuštajući nikome da prodre u dubine skrivenih osjećaja potisnutih duboko u meni.. Da li sam si time omogućio gledanje ovih predivnih nedovršenih pustolovina, krivih ili pravih odabira, možda u nekoj drugoj dimenziji proživljenih epizoda.
Jednostavno -da umjesto –ne, malo više hrabrosti, ili gluposti.
Osjećaji na slici bili bi oni koje bih sada nosio u sebi.
Sreće nošene toplim morima delekog Pacifika u uvali tropskog otoka sakrivenog od ostatka svijeta neprobojnim plaštevima najljepših snova.
Tuge bi se spoticale o mora svojih suza u bezdanima bez dna.
Više mi se sviđaju slike nego život.
U njima postoje pravila, makar i nestvarna, pisana samo mojom voljom. Mašte mi nikad nije nedostajalo, kao ni volje. Barem za kršenje pravila.
A u stvarnosti kao da se Nebeski Nadglednici ovog nereda igraju, pomičući me poput figurice u nedovršenoj, beskonačnoj partiji besmislene igre smišljene u njihovim još dječjim glavama.
Baš kada potok postane rijeka oni mi izgrade nepremostivu branu, obuzdaju me u začetku, akumulirajući moje osjećaje, spremne da se preliju ili da me utope.
Njima je ta koncentracija emocija samo jedno pero u jastuku koje drže pod glavama prekrivajući njime svemir, grijući ga, i samo misleći na njegovu nesavršenost stvaraju neke nove planete, nadopunjujući praznine, dodajući oblike koji im nedostaju.
Post je objavljen 14.04.2007. u 00:57 sati.