06.05.2007., nedjelja

Vjenčanje Najprije, čestitam Karlu i Mihaeli, želim vam svu sreću svijeta. Samo jedna priča sa vjenčanja. Nakon što je Mihaela bacala buket, red je došao na Karla da napravi kako su dečki iz benda rekli svoju prvu bračnu dužnost. Nakon (+/-) 4.38 metara puzanja na koljenima majstorski je skinuo (zubima naravno) podvezicu sa noge svoje drage. Malo se dugo zadržao pod vjenčanicom, ali šta se tu može... I onda slijedi poziv neoženjenim "mužjacima" da izađu na podij. Naravno, kao i svaki put u takvoj situaciji slobodni dio muške populacije je osjetio potrebu za odlaskom na WC, iznenadni napad neke egzotične bolesti ili jednostavno potrebu utisnuti svoju guzicu još dublje u stolicu. Edin (jesam li dobro zapamtio ime?), Davor i ja (za stolom smo sjedili u omjeru muško - ženski 3 -3) smo krenuli prvi. U tom trenu Davor gledajući kako se nitko ne diže sa svoga mjesta izgovara: "Vidi koliko nas ima hrabrih". Trenutak inspiracije (neki bi rekli ludosti), dižem ruke, okrećem se prema bendu i Karlu i počinjem pjevati: "Kol'ko nas ima, jebote kol'ko nas ima...". Dečki iz benda prihvaćaju i uskoro se dvoranom ori pjesma... Ekipa "slobodnih mužjaka " se diže i skuplja oko nas. Na kraju se skupio respektabilan broj slobodnih dobrodržećih primjeraka. Uglavnom, da skratim priču. Kad je podvezica poletila zrakom "hrabri" su razvili teške slučajeve artritisa. Podvezica je, naravno, završila u mojim "slavodobitnim" rukama. Hvala ti Karlo, ko bratu. Ostatak večeri sam je nosio na lijevoj nadlaktici, majke su režale kako bih se približavao stolovima gdje su sjedile sa svojom ženskom čeljadi, jednom riječju - idila... Svi koji me poznaju znaju da nemam veze sa plesom... Djevojka imenom Sandra (ona je ulovila buket) junački je otrpjela ples koji smo otplesali solo na podiju. Čak mislim da je nisam niti jednom nagazio, što je za mene uspjeh popriličnih razmjera... Hvala dečkima iz benda što nisu svirali duže od minute i pol.

- 14:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #