subota, 17.09.2011.
...od krumpirića do koze...
Ja san tribala bit muško(i o tome ce ići priča)!
Jesan!
Priroda je negdi dobro zakazala....
Rodila san se 23 dana prije termina pa si ja još nekako virujen da mi je u ta tri tjedna i neš sitno tribala narast ona muška stvar, jel...znate koja....ali, nije didi imala vrimena čekat!!
No, dobro!
Dakle, nakon šta san se rodila...
...baba je misec dana plakala da ću umrit jer mi je glava veličine sjemenskog krumpira(mogla san i gore proć...da san se rodila na vrime rekla bi da mi je glava ka tikva...baba je uvik sva u poljoprivredi bila)...
No, narasla glava, narasle guzice, cice, sva san izrasla i više nego san ja tila...a zašto?
Zato što su moja mater i otac odlučili da ja ne buden mala i kupili kozu.
Je, kozu!
I, tovili me kozjin mlikon!
Dok ga nisam počela odbijat, prolivat, sakrivat, i šta ja znam šta sve ne samo da ga ne bih pila.
Dobro se sićan tetrapaka alpskog mlika...
I, baš čudno, svako pakiranje koje je mater otvorila smrdilo bi mi na koze a ono koje san ja otvarala je bilo dobro.
Mislim, jesan se rodila s malon glavon ali, narasla glava pa i ono u njoj, nisam glupa, znala san da mater izvodi monade i uliva kozje u tetrapak alpskog mlika.
Kada san se počela mlatit s muškićima, pentrat na svako drvo, kada san prerasla cure u vrtiću za glavu, mater i otac su odlučili riješit se koze...a meni bilo ža, još san čekala da moja Milka, iako je koza a ne krava počne davat čokolade...može i obična nije morala bit ona s lješnjacima.
Ali, Milka se pravila mutava, šta je valjda i bila jer da je malo mislila onon svojon tupaston glavon znala bi da joj ide il čokolade il kraj.
Mater i otac nisu popuštali...il ću pit mliko il Milka ide...i tu se ka zadnji tračak nade pojavi mamina prija iz Austrije i donese mi tempere.
Ljudi moji, kojeg veselja....pokupila ja tempere i nestala.
Milka je za po ure bila na fleke, ljubicaste, naravno.
Ali, ni tu večer, ni dan posle, ni sedam dana posle, Milka nije davala čokoladu...ni jednu jedinu kockicu.
Koza jedna, da koza!
Jedino šta se dogodilo bile su poštene batine kojima me mater tila uvjerit da nisu tempere za farbat kozu...
...ali, moji ionako nikad nisu razumili ni moju kreativnost ni moje potrebe.
Milka je ošla, kažu da san je s gušton jela iako ne virujen.
Ja san izrasla u komad žene koja bi prije umrla nego popila šalicu čistog mlika bilo da se radi o kozjen, kravljem, ptičjem(ok, to bih pristala probat) i pitan se koliko bih drugacija bila da san izdržala još ta 23 dana, da mi je glava bila ka tikva misto ka krumpir i da nije bilo Milke.
Možda bih bila strpljiva, pametna i mudra!
Možda bih znala mučat kad triba mučat, lažno se smješkat kad se to očekuje, ne pitat kada je sve ko fol jasno...ali, ja to ne znan!
Nisan ni strpljiva nit znan mučat a pitan svaki put kada mi nije jasno...i nije mi ža...
Ako je Milka imala veze s tim onda joj pokoj duši...ma i ako nije....ali je, sigurno je.
Milka, fala ti šta san zbog tebe i ja koza!!!!
- 19:38 -
nedjelja, 11.09.2011.
Moj mazohizam i rođendani
Ne volin rođendane.
Ne jer se osjecan starije nego jer na taj dan i nesvjesno radim retrospektivu i, cak i kada sam zadovoljna onim sta vidin, u sve se potkrade nemila cinjenica da se vrime ne vraca.
Sve se moze nadoknaditi, vratiti u ovon ili onon obliku, na ovaj ili onaj nacin ali, vrime...e to ne ide!
Ovaj tren je samo ovaj tren...evo na...vec ga nema .
No, ono cemu se nikako ne raduje su djecji rodendani, kako moje tako i tuđe dice. S tuđen rođendana jos nekako mos i utec ali, s rođendana svoje dice....mozda mos i to, padalo je meni i to na pamet ali, nikad nisam smogla hrabrosti za to.
Torte i kolace san uvik sama radila, nikad narucila...jucer san cak nadmasila sebe sa cokoladnom bombon ciji mi se okus jos i sad valja u ustima...kompletan meni slazemo sami...djeca su ok, malo divljaju, malo tuzakaju, tu i tamo se tkogod i pocupa ali, nije da nisan navikla na to.
Problem su matere!
Jbt, svaki put isto!
Takmicenje u tome cije je dite najbolje, najpametnije, najlipse obuceno ili ima najbolju frizuru.
Kad su dica bila malena takmicenje je bilo oko toga cije je dite najprije pocelo kakit u tutu, pa cije je reklo prvu ric, cije je napisalo prvo slovo(nemate pojma kojih san se nebuloza naslusala)...sad su to dica u skoli pa su ocjene te oko koji se vode borbe "moje je najbolje"...mislim, kad smo vec kod toga, moja Dea je prvi zavrsila sa do i jednon peticon a ovo drugo cudo je tek krenulo u prvi ali, to su materina dica i ne moze bit tu nikakvih cetvorki :P
Ma ajde, potrpin ja i to, nije da i sama ne pocnen drobit iako san tipicna moja mater- na jednu pohvalu ide i jedna kritika...a sta iman lagat?!
Ka da nije ocito da je Dea ka iz prasume dosla, izgledom mala metalka koja je najsritnija ako se ima po cemu pentrat ili divljat...a Vancita...to je toliko razmazeno i pekmezavo stvorenje sa obiljezjima krpelja(zalipi se za tebe i pije krv) da ja mogu lagat koliko ocu ali, sve se vidi.
I tako, kazen, sve je to jos podnosljivo ali, kada se dotaknu trudnoce i poroda ja spizdin koliko san duga i siroka!
Ne mogu, bemu misa, ne mogu!
Pa znan do u detalje sve o porodu barem deset zena na otoku i onda, da slucajno to ne zaboravin, na svakom djecjem rodendanu opet se utvrduje znanje, svaki put sa jos pokojin dodanim(vjerojatno izmisljenim) detaljen o tome kako je ovoj bilo teze, ova je bila vise otvorena, ovoj je na bas nezgodnom mistu pukla voda...ma, jebo vas cuk sve!
Odbijam biti sudionica takvih idiotskih okupljanja...
Zakoniti, sestra i brat vide moj ocaj, jedini valjda, i daju mot da izademo...u rukama casa jegera s ledon, u rukama cigareti.
Ali, ja ne pusin...nece me ove ludace dovest do toga...necu, necu, necu...
Cetiri ure posle iden doma...cetvero dice(ne sve moja) i ja u autu, Zakoniti je otisa radit, Brat isto, sestra osla svojoj kuci.
....dica su tiho, umorna od divljanja a i vec je neka ura...Vancita samo zamoljava da stavin cd ali ne! ja palin radio...a mogla san i bez toga jer, Axl pjeva "Where do we go
Where do we go now
Where do we go".........
Naginjem se malo naprijed, gledam prema nebu...Boze, ne muci me, ubij me odmah...ali, eto...to je bio samo dan u kojem sam dala oduska svojem mazohizmu, jos tipkam, jos sam ziva...i danas sam skoro pa super:).
- 18:54 -
četvrtak, 08.09.2011.
kratkim tijekom misli dokonosti
Drugi dan doma.
Ne radim vise.
Bas sam se radovala ovome ali, jos jednom ispada da sam ja obicno grintalo.
Ne pase mi ni ovo.
Kuhaj!
Peri!
Slazi!
Peglaj!
Bljak!
Sjedim pred kompom, po stoti put slusam Osmi putnik i Tajnu, derem se iz petnih zila no, ni to ne pomaze.
Opet neki nemir.
Bajk pola sata...tus...i opet isto!
Prokletstvo!
Lovim se knjige...mikroekonomija...oooooooooooouuuuuuuuuuuuuje!
Sodoma i Gomora!
Dijagrami a krajickom oka, tren prije nego ga u panici sklapam, vidim nes kao sinus i kosinus!
Isuse!
I pocinje preracunavanje:
u tri godine bit ce nekih 40-ak ispita, oko 35000 stranica koje treba nauciti(s razumijevanjem), nekoliko stotina dijagrama, onih maloprije spomenutih tangensa i slicnih meni apsolutno nerazumljivih ideja davno umrlih matematicara, definicija koje mozda necu ni shvatiti...
Jezim se!
Mogu li ja to?
Smijem li se u takvo nesto upustiti?
A onda osmijeh na lice...sjecanje na zadnji polozeni ispit!
Je, bilo je toliko davno da je vec posteno izblijedila slika ali, osjecaj je jos tu!
Ponos, sreca, osjecaj da je cijeli svijet moj!
E pa, tako bude!
Grijat cu stolicu, jednu, drugu, trecu, kauc, pod, krevet...sve prostorije stana(a kao mnogo ih je)..sve dok ne naucim, dok ne odem na ispit i polozim!
Poslije kava i kremsnita(ako gdin Vlado odrzi obecanje), smjesak na lice i puna ponosa doma...i tako sve dok ne dam i zadnji ispit!
Da...a jos nisam ni upisala :)....zacas ce 30.09.-upis, pa prvi ispit a ni 2014-a i zadnji ispit nisu tako daleko...pa diploma...juuuuuhu!
Samo sto nije! Hihihihi!
Odoh jos jednom poslusat Tajnu i malo se derat...sad mi je bas gust :D.
Ne znas tko sam ja...a ona- sve o tebi znam......
- 19:30 -
nedjelja, 04.09.2011.
Obozavam nausnice.
Imam ih svakojakih boja i velicina, za svaku prigodu i nikad nije dosta.Jer, gubim ih.
Bas kao i novcanike, kljuceve, dokumente...
Zadnji put kad sam radila osobnu cinovnica u policija komentirala je- a Vi cesto gubite osobnu, zar ne?!
A sta cu?!
Malo luda, malo zaboravna, najvise nesmotrena....
Sve su to stvari koje se daju nadoknaditi.
Ako izgubis jedne, kupis il dobijes druge.
Uglavnom jos bolje, ljepse....draze.
Ali, sto kad se izgubi ljubav?
Sjedili smo jedno pored drugoga.
Nije bilo dalje.
Dosli smo do tocke konacnice.
Zagrlila sam ga i pustila da suze teku, provale iz mene.
Ljubav nije nestala...ili je, ne znam.
Putevi su nam se razilazili, u svakom slucaju.
Na tren sam se ponadala da ce se opet spojiti.
Bar nakratko.
Usput.
Ali, ne...bolje ne, nikad vise!
Ljubio mi je vjeđe.
Milovao mi lice usnama.
Pio moje suze koje se, cinilo se, nece presusiti.
Ali, stale su!
"Volim Te"
"Vidimo se u sljedecem zivotu".
Zagrljaj.
Rastanak bez osvrtanja.
Ljubav nije kao nausnice, nije kao novcanik, nije osobna.
Ne da se kupiti, zamijeniti ili stvoriti.
Samo se dogodi!
Najcesce kada joj se ne nadamo i kada je ne ocekujemo.
Mahanje, osmijeh i veliko srce spremno koracati dalje............
Mozda sljedeca ljubav ipak ima nesto slicno sa nausnicama...
mozda bude bolja, ljepsa, draza i kako samo ljubavi znaju biti- snaznija ;)
- 22:56 -
