Ne volin rošendane.
Ne jer se osjecan starije nego jer na taj dan i nesvjesno radim retrospektivu i, cak i kada sam zadovoljna onim sta vidin, u sve se potkrade nemila cinjenica da se vrime ne vraca.
Sve se moze nadoknaditi, vratiti u ovon ili onon obliku, na ovaj ili onaj nacin ali, vrime...e to ne ide!
Ovaj tren je samo ovaj tren...evo na...vec ga nema .
No, ono cemu se nikako ne raduje su djecji rodendani, kako moje tako i tuše dice. S tušen rošendana jos nekako mos i utec ali, s rošendana svoje dice....mozda mos i to, padalo je meni i to na pamet ali, nikad nisam smogla hrabrosti za to.
Torte i kolace san uvik sama radila, nikad narucila...jucer san cak nadmasila sebe sa cokoladnom bombon ciji mi se okus jos i sad valja u ustima...kompletan meni slazemo sami...djeca su ok, malo divljaju, malo tuzakaju, tu i tamo se tkogod i pocupa ali, nije da nisan navikla na to.
Problem su matere!
Jbt, svaki put isto!
Takmicenje u tome cije je dite najbolje, najpametnije, najlipse obuceno ili ima najbolju frizuru.
Kad su dica bila malena takmicenje je bilo oko toga cije je dite najprije pocelo kakit u tutu, pa cije je reklo prvu ric, cije je napisalo prvo slovo(nemate pojma kojih san se nebuloza naslusala)...sad su to dica u skoli pa su ocjene te oko koji se vode borbe "moje je najbolje"...mislim, kad smo vec kod toga, moja Dea je prvi zavrsila sa do i jednon peticon a ovo drugo cudo je tek krenulo u prvi ali, to su materina dica i ne moze bit tu nikakvih cetvorki :P
Ma ajde, potrpin ja i to, nije da i sama ne pocnen drobit iako san tipicna moja mater- na jednu pohvalu ide i jedna kritika...a sta iman lagat?!
Ka da nije ocito da je Dea ka iz prasume dosla, izgledom mala metalka koja je najsritnija ako se ima po cemu pentrat ili divljat...a Vancita...to je toliko razmazeno i pekmezavo stvorenje sa obiljezjima krpelja(zalipi se za tebe i pije krv) da ja mogu lagat koliko ocu ali, sve se vidi.
I tako, kazen, sve je to jos podnosljivo ali, kada se dotaknu trudnoce i poroda ja spizdin koliko san duga i siroka!
Ne mogu, bemu misa, ne mogu!
Pa znan do u detalje sve o porodu barem deset zena na otoku i onda, da slucajno to ne zaboravin, na svakom djecjem rodendanu opet se utvrduje znanje, svaki put sa jos pokojin dodanim(vjerojatno izmisljenim) detaljen o tome kako je ovoj bilo teze, ova je bila vise otvorena, ovoj je na bas nezgodnom mistu pukla voda...ma, jebo vas cuk sve!
Odbijam biti sudionica takvih idiotskih okupljanja...
Zakoniti, sestra i brat vide moj ocaj, jedini valjda, i daju mot da izademo...u rukama casa jegera s ledon, u rukama cigareti.
Ali, ja ne pusin...nece me ove ludace dovest do toga...necu, necu, necu...
Cetiri ure posle iden doma...cetvero dice(ne sve moja) i ja u autu, Zakoniti je otisa radit, Brat isto, sestra osla svojoj kuci.
....dica su tiho, umorna od divljanja a i vec je neka ura...Vancita samo zamoljava da stavin cd ali ne! ja palin radio...a mogla san i bez toga jer, Axl pjeva "Where do we go
Where do we go now
Where do we go".........
Naginjem se malo naprijed, gledam prema nebu...Boze, ne muci me, ubij me odmah...ali, eto...to je bio samo dan u kojem sam dala oduska svojem mazohizmu, jos tipkam, jos sam ziva...i danas sam skoro pa super:).
Post je objavljen 11.09.2011. u 18:54 sati.