ponedjeljak, 30.01.2006.

Modra Elegija

Postojao si, živo i modro, trenutak. I nestao si.
I ništa od tebe nisi ostavio. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim ovaj uzavreli čas.
Onaj oštar blijesak tvoje prisutnosti.
Gledam more i nebo i tražim boju tvojih zjenica.
Slušam lahor (s juga dolazi) i lovim u njemu val
Tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju nije li možda
Bar malo na njima ostalo leda od tvoje vatre,
Pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine, krv tvoju u svojoj krvi,
Prisutnost tvoju u svojoj odsutnosti. Ali ništa.
I nigdje. I sjećanje je nemoćno pred tvojim modrim letom.
Ni ono nije moglo zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
Od tvog toplog plavetnila. I more šumi modro.
A tebe nema. I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema. I ne znam gdje si,
Ni gdje sam. Nitko te više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu, ni u moru. Ni u ovoj modroj elegiji koja te uzalud traži.


Ovo je jedna savršena pjesma...

nedjelja, 29.01.2006.

Moj dan, moja knjiga...

Bog! Vjeravatno je svima već dosadila škola unatoč tomu što su prošla tek 2 tjedna. Kod mene, kao i kod svih uvjek postoje neki periodi kad nam nedostaje škola...a postoje i oni kad je poželimo spaliti! Ja sam se već odlučila za srednju...to će najvjerovatnije biti Ekonomska, smijer: upravni referent...naravno ako bude bodova...Dan je bio prilično dobar, krštenje mog bratića Donata. Znate već atmosferu, puno ljudi, raznovrsna jela...uglavnom. ja sam najradije htjela poči doma i raspaliti Nightwish onako kako Bog zapovijeda! Ali zato smo se ja i Angelis napričale do mile volje, nije bilo ometanja od strane roditelja i braće...uhh spas-to je bila jedna od bolih strana zabave...Rukomet!!! Užas smo igrali. Rusi i mi 8 razlike...sva sreća da je na kraju spalo samo 1 razlike...Zadnjih par minuta smo pritisnuli ali te dvi proklete sekunde nam nisu dopustile da izjednačimo to već jednom. Živci su me izdali. Ali sva sreća da idemo dalje i bez tih 4 boda. Naši su malo popustili. Danas im je bio dan D. Toliko o rukometu... A tek razgovori mene i Angelis, to vam ne trebam ni pričati. Bilo je tu svašta.
Pošto je ona sad popodne u školi morali smo istrošiti sve teme da bi bili mirni do daljnjega....
Eto dragi moji to bi bilo to za danas!!!

Ovo je samo mali dio onoga što sam napisala u 1. poglavlju...naslov još ne znam ali kad je cijelu završim smislit ću i naslov...*AKO TKO IMA VOLJE ZA ČITANJE NEK ČITA!*

Sve je počelo u malom gradiću zvanom Caiaphas...U tom gradiću živjela je vrlo čudna djevojka. Zvala se Nemo. Nemo je zapravo živjela svojom voljom, slobodna i bez ikoga da se za nju brine. U školu je rijetko kad išla ali i kad bi se uputila prema školi uvjek bi je nešto spriječilo...Nemo jednostavno nije voljela biti s ljudima, dane bi provodila sa životinjama koje su joj jedine pravile društvo, ali ona je to voljela...Za roditelje nikad nije čula. Sama je zaključila, -Vjerovatno me nisu htjeli, te su me zabacili kao kojekakvu istrošenu robu...Ali Nemo nije žalila za roditeljima, žalila je za toplim domom jer ga nije imala. Imala je samo kućicu na stablu koju je sama izgradila. U njoj je imala samo dekicu i mali jastučić kako bi mogla prisloniti glavu. Za jesti nije imala pa je često ulazila u bande kradljivaca, koji su je naučili kako krasti robu iz dućana. Jednog oblačnog i tmurnog dana, Nemo je vidjela da su ulice puste te odlučila to iskoristiti. Otišla je u šetnju sa svojom papigom Aamu. Otišle su na livadu pored koje je bila gusta šuma. Nemo je odlučila ostati na livadi neko vrijeme. Kada je sjela na travu, sa strahom u kostima iza sebe je pogledala šumu. Bila je tako gusta da se činilo da su stabla u njoj doslovce crne boje...Nemo je osjetila trnce. Naglo se okrenula te vidjela neki ljubičasti odsjaj u šumi. Nemo se pitala: ''Što bi to moglo biti? U ovu šumu nitko ne zalazi otkako postoji legenda o crnim vilenjacima koji bacaju proklestvo na bilo koga tko uđe u ''Crnu Šumu'' Nemo ni sama nije vjerovala u te priče. Ona bi samo odmahnila glavu i rekla sama sebi.-Ma to su samo pričice za zločestu djecu. Ubrzo odsjaj je nestao. Nemo se brzo probudila iz misli, te odlučno kenula prema šumi pogledati o čemu je riječ. Ljubičasto svijetlo je nestajalo, Nemo se približila i nije mogla vjerovati svojim očima. Malo sitno stvorenje stajalo je pored drveta u kojemu je bila rupa... Kad se Nemo još više približila, malo vilinsko biče je netragom nestalo... ''Čudno!'' Zaključila je Nemo. ''Sigurno mi se priviđa, što sam li danas pojela. Ah da to je sigurno od one sirove ribe koju sam morala jesti jer dučani nisu radili. Fuj. Nikad više, radije ću skapavati od gladi nego jesti ribu od koje mi se priviđaju raznovrsne stvari...'' Nemo je krenula u svoju kako je ona to nazivala bjednu kolibicu...Ali u tom trenutku kad je okrenula leđa, čula je zvuk nekih laganih koraka koji se vuću iz grma u grm. Prvo na što je pomislila utjeralo joj je stah u kosti. ''Možda ipak nisam sama, možda je legenda istinita!'' Polako joj se cijedio niz lice onaj hladni znoj koji je osječala kada je ulazila u šumu. Naglo se okrenula ali u grmlju nije bilo nikoga. Papiga Aamu je poletjela iz Nemoina ramena. ''Mora da je nešto ovdje kad je Aamu odletjela!! Bolje da i ja krenem prije nego što padne mrak.'' Nemo je krenula k svojoj kolibici onako oskudno odjevena po hladnom zraku koji se širio kako je padao mrak. Nemo je odjednom počela trčati, trčati koliko su je noge nosile. I tako stigla je do drveta i popela se u kolibu... ''Brrr, kako li je samo hladno, zaboravila sam drva za potpalu!!!Ali neću ići vani već je mrak pao...radije ću se smrzavati...'' Nemo se sjetila bića iz šume i počela razmišljati, dali je to što je vidjela samo priviđenje? Dali vile, vještice i vilenjaci zaista postoje? Nemo te misli nije nikako mogla izbaciti iz glave. ''Sutra je novi dan, ponovno ću ići u onu šumu!'' Odlučila je Nemo. Jutro je napokon došlo. Oblaci su nestali, dan je bio prekrasan. Nemo je vidjela da je dan predivan, ali sjetila se da sada ljudi nemilice šeću ulicama. ''Ma nema veze!!'' Rekla je. ''Ionako me nitko ni ne primječuje!''
Čim je ustala, obukla je svoju najstariju odječu i brzo krenula prema šumi. Tebalo je nekih dvadesetak minuta hodanja da bi se stiglo do šume. I napokon stigla je. ''Ovo je veliki korak za mene.'' Odlučno je rekla Nemo. ''Samo se nemoj bojati, samo ne sad!'' Ohrabrivala je samu sebe. Krenula je prema šumi i ušla duboko u nju. Grane su i dalje bile crne unatoć veoma sunčanom danu . *Ne zovu je nizašto Crnom šumom* promislila je...
U ušima joj je odzvanjao onaj jaki cvrkut ptica koji se širio cijelom šumom. Nemo je tražila stablo kod kojeg je bilo ono malo vilinsko biće. Ali nije ga nigdje bilo... Kad je napokon došla na mjesto gdje je bilo to drvo, vidjela je samo tragove korjena ostalih na zemlji. ''Ovo stablo je netko izgulio. Vjerovatno ona mala bića koja su bila pored njega, ali ipak to je nemoguće, nigdje nema tragova malih stopica, a i ne vjerujem da je takvo sićušno biće sposobno dignuti tako teško i golemo stablo...'' promislila je. Kako ničega nije bilo uputila se kući. Putem prema kući skrenula je do obale, sjela na žal i razmišljala o svemu što joj se ovih dana događalo...''Kako li je teško živjeti sam, kako li je teško sve tajne zadržati za sebe, bez prijatelja, bez osmijeha na licu...'' Nemo je zaplakala, suze su samo tekle niz lice uz veliku bol koju je osijećala. Vjetar je jaće zapuhao, uz šum mora i pjesmu galebova Nemo je prilegla na žal i zaspala, sanjarila o životu s ljudima, o životu nakon smrti...
Jutro je već došlo. Nemo se probudila te vidjela da je prespavala na žalu, osjetila je hladnoču, bila je sva promrzla, prste nije osječala. Dignula se te krenula do kolibice da se zagrije...''Već danima nisam jela, oh kako sam gladna.'' Promislila je. Kada je stigla do kolibice, popela se u nju i pojela mali djelič kruha koji je ostao od jučer. Odlučila je i danas poći u šumu da vidi što se tamo zbiva. Krenula je prema šumi ali se ovaj put nije usudila ući u nju jer je dan bio tako oblačan da se ni jedna zraka sunca nije uspijela probiti kroz tako crne i guste oblake. Sjela je na livadu i čekala da sunce bar na trenutak iziđe vani. Zraka se probila i Nemo je ušla u šumu. Ni danas nije vidjela ništa neobičnoga te krenula razočarana kući...kako nije imala što raditi uzela je svoju gitaru te svirala dok se nije zamračilo. Već je bila ponoč. Nemo je pošla u krevet. Olučila se malo opustiti i uhvatiti nešto sna. Ali nije imala mira, ustala se, obukla i krenula prema šumi. Vjetar je snažno udarao u drveče ali Nemo se nije bojala odlučno je krenula u šumu i duboko udahnula. ''Mjesec je pun, barem će mi nešto osvjetljavati put.'' Rekla je. Ušla je u šumu ali su grane prekrivale mjesec pa svijetlo uopče nije dopiralo u šumu. Što je dublje ulazila, mrak je bio sve veči. Osjetila je hladnoču, no nije se obazirala. Iza velikog stabla dopirala je svjetlost.
Nemo je otišla iza stabla provjeriti što se događa. Kad je ugladala Nemo je promislila: *Sanjam, ovo je sigurno san, ne može biti stvarnost.* Vidjela je potpaljenu vatru, oko vatre su se vrtjela sitna bića nalik vilenjacima iz bajki.
Jedan vilenjak je krenuo u susret njoj...Bio je crn, imao je crvene oči, šiljate uši i velike kandže na rukama...približavao joj se. Kad je ugledao, iz usta su mu dopirali neki glasani i stravični krikovi. Nemo je stavila ruke da prekrije uši ali joj je krik prebijao bubnjiče. Onesvijestila se na licu mjesta. Kad se probudila već je bio dan, vidjela je zrake sunca, ležala je na lokvi krvi, udarila se u nogu dok je pokušavala pobječi. Dignula se ali nije mogla hodati, dopuzala se do obližnjeg stabla da se nasloni. U glavi joj je još odzvanjala ona strašna buka.
*Što li je to bilo, moram brzo iz ove šume!* Nemo je razmišljala. Ali nije nigdje mogla ići u ovakvom stanju. Noga joj je bila slomljena, krvava...Kad je vidjela da nikako ne može pomaknuti nogu, predala se. ''Ostati ću u šumi!'' rekla je na sav glas. Predala se šumi i odlučila pustiti sudbinu da je vodi.


POZZ! Nadam se da je početak dobar drugom prilikom ću vam staviti i drugi dio!! :)))

petak, 27.01.2006.

I am home, I am in peace

Pozdrav svima, evo ja našla vremena da napišem post... pogledala sam vaše blogove ali nisam imala vremena za komentare jer sam bila na informatici...blogovi su vam zanimljivi i jako dobro dizajnirani...Posebno mi se sviđa blog od Bloody Ene jer imamo puno toga zajedničkog počevši od crtanja, pisanja i Nightwisha...Ne znam možda se nađe i još što. Uhh ne znam što da vam pišem, stanje u školi je dobro, osim fizike i matematike naravno-ne znam što će mi grafovi i korijeni služiti u životu, no dobro što je tu je. A što se tiče komentara o crnim noktima, pa Bože crna boja je boja ko i svaka druga – *tko voli nek' izvoli* nije li tako...
A Nightwish...jako sam se razočarala u Tarju...mislila sam da je bolja osoba nego tako niska kako se očituje u Tuomasovom pismu. Jako mi je žao naročito zbog Tarjinog veličanstvenog glasa, ne znam hoće li je tko uspijeti zamijeniti ali ja se duboko nadam da hoče. Eto samo sam to htijela napomenuti...

Moja abeceda...

Anđela-moja sestra, njoj se mogu potpuno povijeriti...
Braća-volim ih oboje...
Cd-ovi-imam ih puno ih obožavam ih slušati...
Duša- najvažniji dio čovjeka
Emppu-za mene najbolji gitarist na svijetu (nightwish)...
Friend or foe-dobra pjesma od jako dobre grupe t.A.T.u.
Glas- ne znam što bi da sam njema...
Hrabrost- veoma mi je potrebna...
Iskrenost- jedna od najboljih vrlina koju čovjek može imati...
Jukka-bubnjar nightwisha...za mene najbolji
Knjige-pišem jednu trenutno i volim ih čitati...
List-bez njega ne mogu crtati...
Ljubav- najljepši osjećaj koji se može probuditi u čovjeku...
Moskva- sanjam da ću jednom poči u taj grad...divno
Nightwish-za mene najbolja grupa svih vremena
Oprost- ljudi si trebaju više opraštati jedni drugima...
Prijateljstvo- jedna od najvažnijh stvari na svijetu.
Roditelji- doveli me na ovaj svijet, volim ih...
Smrt- svi je jednom dočekamo...
Tuomas- čovjek koji je stvorio grupu nightwish i napisao sve one predivne riječi pjesama i glazbu...
Umišljenost- takvi ljudi me jednostavno živciraju.
Voda- bez nje mi nema života...
Zlo- uvijek ima zla i uvijek će biti...nažalost :(


Pozdrav i čitam vas!!! :)))

srijeda, 25.01.2006.

...White Night Fantasy...

Danas nemam baš neke volje za pisati ali ću vam napisati ponešto o meni što još nisam napisala...prijateljstvo-jedna od najvažnijih stvari u mom životu, naravno imam najbolju prijateljicu i naše prijateljstvo već jakoo dugo traje nekih 13 godina...prilično dugo...među nama nikada nije bilo nekih posebno važnih prepirki...poznajemo se dugo i znamo sve jedna o drugoj...to je prijateljski položaj u mene. A o ljubavi da vam ni ne pričam...zadnja dva ljeta ja i moja sestra Angelis bile smo zaljubljene u istu osobu...koji kaos...Ali ta ljubav je NASREĆU prestala bar za mene.. Prestala je zbog toga jer je taj dečko izjavio nešto veoma nisko, rekao je da ne voli da se mi djevojke oblačimo u crno i imamo crne nokte, ne voli žestoku glazbu. Ali što je najgore rekao je da mu je najvažnija vanjska ljepota... Koji Idiot on ne cijeni unutarnju ljepotu duše već ušminkano lice i zategnut osmijeh...toliko o toj prokletoj ljubavi...Ali bez obzira na sve Ljubav i dalje ostaje meni najvažniji osječaj u mom životu!!

Nemo my Name Forevermore!!!

petak, 20.01.2006.

...Napokon vrijeme za post...

U ovom prvom postu nisam apsolutno ništa napisala o sebi pa ću se u kratkim crtama opisati.
Zovem se Anamarija, Imam 14 godina, živim u Bibinju, slušam metal a posebice grupu Nightwish... a i još neke grupe kao Darkwell, For my pain, Within Temptation, HiM...Po horoskopu sam Ribe. Nemam baš puno hobija ali glavni hobi mi je GLAZBA. Pjevam u zboru Magnificat... I što još reći nego To je To!!! Uglavnom... :)))) pozz

srijeda, 18.01.2006.

...All about me...

Bok svima koji ulaze na moj blog!
Ja sam Anamarija zovu me Mia!!!
Nemam sad vremena za pisanje pa moram ići !!!! Bye čujemo se