Bog! Vjeravatno je svima već dosadila škola unatoč tomu što su prošla tek 2 tjedna. Kod mene, kao i kod svih uvjek postoje neki periodi kad nam nedostaje škola...a postoje i oni kad je poželimo spaliti! Ja sam se već odlučila za srednju...to će najvjerovatnije biti Ekonomska, smijer: upravni referent...naravno ako bude bodova...Dan je bio prilično dobar, krštenje mog bratića Donata. Znate već atmosferu, puno ljudi, raznovrsna jela...uglavnom. ja sam najradije htjela poči doma i raspaliti Nightwish onako kako Bog zapovijeda! Ali zato smo se ja i Angelis napričale do mile volje, nije bilo ometanja od strane roditelja i braće...uhh spas-to je bila jedna od bolih strana zabave...Rukomet!!! Užas smo igrali. Rusi i mi 8 razlike...sva sreća da je na kraju spalo samo 1 razlike...Zadnjih par minuta smo pritisnuli ali te dvi proklete sekunde nam nisu dopustile da izjednačimo to već jednom. Živci su me izdali. Ali sva sreća da idemo dalje i bez tih 4 boda. Naši su malo popustili. Danas im je bio dan D. Toliko o rukometu... A tek razgovori mene i Angelis, to vam ne trebam ni pričati. Bilo je tu svašta.
Pošto je ona sad popodne u školi morali smo istrošiti sve teme da bi bili mirni do daljnjega....
Eto dragi moji to bi bilo to za danas!!!
Ovo je samo mali dio onoga što sam napisala u 1. poglavlju...naslov još ne znam ali kad je cijelu završim smislit ću i naslov...*AKO TKO IMA VOLJE ZA ČITANJE NEK ČITA!*
Sve je počelo u malom gradiću zvanom Caiaphas...U tom gradiću živjela je vrlo čudna djevojka. Zvala se Nemo. Nemo je zapravo živjela svojom voljom, slobodna i bez ikoga da se za nju brine. U školu je rijetko kad išla ali i kad bi se uputila prema školi uvjek bi je nešto spriječilo...Nemo jednostavno nije voljela biti s ljudima, dane bi provodila sa životinjama koje su joj jedine pravile društvo, ali ona je to voljela...Za roditelje nikad nije čula. Sama je zaključila, -Vjerovatno me nisu htjeli, te su me zabacili kao kojekakvu istrošenu robu...Ali Nemo nije žalila za roditeljima, žalila je za toplim domom jer ga nije imala. Imala je samo kućicu na stablu koju je sama izgradila. U njoj je imala samo dekicu i mali jastučić kako bi mogla prisloniti glavu. Za jesti nije imala pa je često ulazila u bande kradljivaca, koji su je naučili kako krasti robu iz dućana. Jednog oblačnog i tmurnog dana, Nemo je vidjela da su ulice puste te odlučila to iskoristiti. Otišla je u šetnju sa svojom papigom Aamu. Otišle su na livadu pored koje je bila gusta šuma. Nemo je odlučila ostati na livadi neko vrijeme. Kada je sjela na travu, sa strahom u kostima iza sebe je pogledala šumu. Bila je tako gusta da se činilo da su stabla u njoj doslovce crne boje...Nemo je osjetila trnce. Naglo se okrenula te vidjela neki ljubičasti odsjaj u šumi. Nemo se pitala: ''Što bi to moglo biti? U ovu šumu nitko ne zalazi otkako postoji legenda o crnim vilenjacima koji bacaju proklestvo na bilo koga tko uđe u ''Crnu Šumu'' Nemo ni sama nije vjerovala u te priče. Ona bi samo odmahnila glavu i rekla sama sebi.-Ma to su samo pričice za zločestu djecu. Ubrzo odsjaj je nestao. Nemo se brzo probudila iz misli, te odlučno kenula prema šumi pogledati o čemu je riječ. Ljubičasto svijetlo je nestajalo, Nemo se približila i nije mogla vjerovati svojim očima. Malo sitno stvorenje stajalo je pored drveta u kojemu je bila rupa... Kad se Nemo još više približila, malo vilinsko biče je netragom nestalo... ''Čudno!'' Zaključila je Nemo. ''Sigurno mi se priviđa, što sam li danas pojela. Ah da to je sigurno od one sirove ribe koju sam morala jesti jer dučani nisu radili. Fuj. Nikad više, radije ću skapavati od gladi nego jesti ribu od koje mi se priviđaju raznovrsne stvari...'' Nemo je krenula u svoju kako je ona to nazivala bjednu kolibicu...Ali u tom trenutku kad je okrenula leđa, čula je zvuk nekih laganih koraka koji se vuću iz grma u grm. Prvo na što je pomislila utjeralo joj je stah u kosti. ''Možda ipak nisam sama, možda je legenda istinita!'' Polako joj se cijedio niz lice onaj hladni znoj koji je osječala kada je ulazila u šumu. Naglo se okrenula ali u grmlju nije bilo nikoga. Papiga Aamu je poletjela iz Nemoina ramena. ''Mora da je nešto ovdje kad je Aamu odletjela!! Bolje da i ja krenem prije nego što padne mrak.'' Nemo je krenula k svojoj kolibici onako oskudno odjevena po hladnom zraku koji se širio kako je padao mrak. Nemo je odjednom počela trčati, trčati koliko su je noge nosile. I tako stigla je do drveta i popela se u kolibu... ''Brrr, kako li je samo hladno, zaboravila sam drva za potpalu!!!Ali neću ići vani već je mrak pao...radije ću se smrzavati...'' Nemo se sjetila bića iz šume i počela razmišljati, dali je to što je vidjela samo priviđenje? Dali vile, vještice i vilenjaci zaista postoje? Nemo te misli nije nikako mogla izbaciti iz glave. ''Sutra je novi dan, ponovno ću ići u onu šumu!'' Odlučila je Nemo. Jutro je napokon došlo. Oblaci su nestali, dan je bio prekrasan. Nemo je vidjela da je dan predivan, ali sjetila se da sada ljudi nemilice šeću ulicama. ''Ma nema veze!!'' Rekla je. ''Ionako me nitko ni ne primječuje!''
Čim je ustala, obukla je svoju najstariju odječu i brzo krenula prema šumi. Tebalo je nekih dvadesetak minuta hodanja da bi se stiglo do šume. I napokon stigla je. ''Ovo je veliki korak za mene.'' Odlučno je rekla Nemo. ''Samo se nemoj bojati, samo ne sad!'' Ohrabrivala je samu sebe. Krenula je prema šumi i ušla duboko u nju. Grane su i dalje bile crne unatoć veoma sunčanom danu . *Ne zovu je nizašto Crnom šumom* promislila je...
U ušima joj je odzvanjao onaj jaki cvrkut ptica koji se širio cijelom šumom. Nemo je tražila stablo kod kojeg je bilo ono malo vilinsko biće. Ali nije ga nigdje bilo... Kad je napokon došla na mjesto gdje je bilo to drvo, vidjela je samo tragove korjena ostalih na zemlji. ''Ovo stablo je netko izgulio. Vjerovatno ona mala bića koja su bila pored njega, ali ipak to je nemoguće, nigdje nema tragova malih stopica, a i ne vjerujem da je takvo sićušno biće sposobno dignuti tako teško i golemo stablo...'' promislila je. Kako ničega nije bilo uputila se kući. Putem prema kući skrenula je do obale, sjela na žal i razmišljala o svemu što joj se ovih dana događalo...''Kako li je teško živjeti sam, kako li je teško sve tajne zadržati za sebe, bez prijatelja, bez osmijeha na licu...'' Nemo je zaplakala, suze su samo tekle niz lice uz veliku bol koju je osijećala. Vjetar je jaće zapuhao, uz šum mora i pjesmu galebova Nemo je prilegla na žal i zaspala, sanjarila o životu s ljudima, o životu nakon smrti...
Jutro je već došlo. Nemo se probudila te vidjela da je prespavala na žalu, osjetila je hladnoču, bila je sva promrzla, prste nije osječala. Dignula se te krenula do kolibice da se zagrije...''Već danima nisam jela, oh kako sam gladna.'' Promislila je. Kada je stigla do kolibice, popela se u nju i pojela mali djelič kruha koji je ostao od jučer. Odlučila je i danas poći u šumu da vidi što se tamo zbiva. Krenula je prema šumi ali se ovaj put nije usudila ući u nju jer je dan bio tako oblačan da se ni jedna zraka sunca nije uspijela probiti kroz tako crne i guste oblake. Sjela je na livadu i čekala da sunce bar na trenutak iziđe vani. Zraka se probila i Nemo je ušla u šumu. Ni danas nije vidjela ništa neobičnoga te krenula razočarana kući...kako nije imala što raditi uzela je svoju gitaru te svirala dok se nije zamračilo. Već je bila ponoč. Nemo je pošla u krevet. Olučila se malo opustiti i uhvatiti nešto sna. Ali nije imala mira, ustala se, obukla i krenula prema šumi. Vjetar je snažno udarao u drveče ali Nemo se nije bojala odlučno je krenula u šumu i duboko udahnula. ''Mjesec je pun, barem će mi nešto osvjetljavati put.'' Rekla je. Ušla je u šumu ali su grane prekrivale mjesec pa svijetlo uopče nije dopiralo u šumu. Što je dublje ulazila, mrak je bio sve veči. Osjetila je hladnoču, no nije se obazirala. Iza velikog stabla dopirala je svjetlost.
Nemo je otišla iza stabla provjeriti što se događa. Kad je ugladala Nemo je promislila: *Sanjam, ovo je sigurno san, ne može biti stvarnost.* Vidjela je potpaljenu vatru, oko vatre su se vrtjela sitna bića nalik vilenjacima iz bajki.
Jedan vilenjak je krenuo u susret njoj...Bio je crn, imao je crvene oči, šiljate uši i velike kandže na rukama...približavao joj se. Kad je ugledao, iz usta su mu dopirali neki glasani i stravični krikovi. Nemo je stavila ruke da prekrije uši ali joj je krik prebijao bubnjiče. Onesvijestila se na licu mjesta. Kad se probudila već je bio dan, vidjela je zrake sunca, ležala je na lokvi krvi, udarila se u nogu dok je pokušavala pobječi. Dignula se ali nije mogla hodati, dopuzala se do obližnjeg stabla da se nasloni. U glavi joj je još odzvanjala ona strašna buka.
*Što li je to bilo, moram brzo iz ove šume!* Nemo je razmišljala. Ali nije nigdje mogla ići u ovakvom stanju. Noga joj je bila slomljena, krvava...Kad je vidjela da nikako ne može pomaknuti nogu, predala se. ''Ostati ću u šumi!'' rekla je na sav glas. Predala se šumi i odlučila pustiti sudbinu da je vodi.
POZZ! Nadam se da je početak dobar drugom prilikom ću vam staviti i drugi dio!! :)))
Post je objavljen 29.01.2006. u 19:22 sati.