Postojao si, živo i modro, trenutak. I nestao si.
I ništa od tebe nisi ostavio. Ni dah u zraku.
Ni miris u lišću. Ni oblik svoj u vjetru.
Ništa. Tvoj trzaj je bio brz i odlučan.
A ja evo mučim sva čula, da oživim ovaj uzavreli čas.
Onaj oštar blijesak tvoje prisutnosti.
Gledam more i nebo i tražim boju tvojih zjenica.
Slušam lahor (s juga dolazi) i lovim u njemu val
Tvoga glasa. Pipam vrške svojih prstiju nije li možda
Bar malo na njima ostalo leda od tvoje vatre,
Pepela tvoje ljubavi?
Tražim dušu tvoju u duši tišine, krv tvoju u svojoj krvi,
Prisutnost tvoju u svojoj odsutnosti. Ali ništa.
I nigdje. I sjećanje je nemoćno pred tvojim modrim letom.
Ni ono nije moglo zadržati ništa od tvoje plahe pojave,
Od tvog toplog plavetnila. I more šumi modro.
A tebe nema. I dan šumori modrinom daljine i neba.
I vedro je. I toplo. A mene nema. I ne znam gdje si,
Ni gdje sam. Nitko te više ne pozna. I nema te nigdje.
Ni na nebu, ni u moru. Ni u ovoj modroj elegiji koja te uzalud traži.
Ovo je jedna savršena pjesma...
Post je objavljen 30.01.2006. u 14:07 sati.