Između zvijezda, između jave i sna...
...nitko
nikada neće postati kao ja
17.09.2006., nedjelja
summer's gone... too far, too soon
 osim sto su mi predavanja pocela prije tjedan dana i kisa je pocela ubijati ono malo volje sto mi je ostalo da nesto napravim. tesko mi je ustati iz kreveta. napor je cak i otvoriti ujutro oci. samo bih spavala ili ležala i sanjarila. mogla bih razmisljati o ljetu. ili o suncu. mozda o ljubavi ili (be)smislu zivota. mogla bih kovati urote i razvijati teorije. ili slusati muziku i smisljati stihove. pjevati u sebi i stvarati slike u mislima. mogla bih biti s njim... kiso, pusti me na miru i vrati mi ljeto. odi nekamo gdje te zele... hvala! |
09.09.2006., subota
|
ovaj post počela sam pisati s namjerom da se izrodi nešto nadasve pametno i patetično o tome kako sam se riješila jednog dijela sebe kojeg nisam voljela («mrziti» je tu možda ipak prejaka riječ, s obzirom na razinu mojeg samopouzdanja, da ne velimo, samoljublja). no tamo negdje oko desetog retka inspiracija je potpuno isparila i shvatila sam da to zapravo uopće nije ono što želim reći. patetika više nije moj đir. barem ne danas. tada sam počela misliti kako bi to mogao biti dobar početak da se riješim i druge osobine koja me ponekad neizmjerno živcira – sposobnost da sve zakompliciram i da vrlo uspješno od buhe napravim - ne jednog, ne dva, nego tri! – slona. naime, ja si volim misliti kako relativno dobro analiziram misli i osjećaje, ako ne tuđe, pa onda barem svoje. a to dvoje skupa (posebno kad je uključena pokoja čašica nekakvog alkohola što dodatno potiče razmišljanje) je zbilja ubitačna kombinacija. i tako je nastao početak ovog posta, a ja sam i dalje željela napisati nešto pametno i podijeliti svoju mudrost s ostatkom blogerskog svijeta. no, ispalo je na kraju da sam se samo htjela pohvaliti kako se čuda događaju te se i ja mogu povremeno sabrati i razmišljati malo racionalnije. kako to već obično biva kad bog upre prstom u mene i počne se smijati a ja si zabrijem da sam prosvijetljena, lupio me niz kojekakvih shvaćanja. tako mi je sinulo da se ja zapravo nemam s čime hvaliti – ja sam samo jedan pijun u igri i moja je uloga tu da popunim vrijeme u pauzama. moj mali trijumf vjerojatno ne zanima ni mog susjeda a kamoli nekog tko me ne poznaje, ili nedajbože neku višu silu. život će ionako već naći neki način da me opet zajebe. ipak, čovjek je na kraju krajeva ono što si sam zabrije, a ne što drugi misle da jest. dakle, ako misliš da je tvoja osobna pobjeda važna, naletit ćeš barem na jednu osobu koja će se s tobom složiti. međutim, cijela poanta ovog posta, baš kao i onog koji je inicijalno trebao nastati, jest činjenica da stvari nekad idu i unatrag – baš kao što se to meni desilo: nađeš nekog tko će ti pomoći da shvatiš da si savršen baš takav kakav jesi. tada je to ustvari njegov osobni trijumf, a meni preostaje samo da kažem «hvala» i ne puštam ga više iz ruku. uglavnom, tko je shvatio je shvatio, tko nije neka pati. puno sam toga ovdje napisala, malo je toga pametno, ali barem nije patetično. |
07.09.2006., četvrtak
back to zagreb (samo za mrvu)
|
i mislim, mislim sta da napisem, pa se sjetim da se potpisem... ili ne. uglavnom, vratila se ja u zagreb. cudno mi je to sve. nakon mjesec i pol dana u nekim selima (dobro, rovinj se bas ne racuna pod selo, ali usporedi ga sa zagrebom pa da vidis! ) totalno sam izgubila osjecaj za vrijeme. kad sam odlazila bio je to dobri stari zagreb pun finog gradskog smoga na +30°C i nepristojnih ljudi koji uglavnom pricaju samo jednim jezikom i to hrvatskim pa ih barem mogu razumjeti kad mi psuju mater - za razliku od talijana koje kuzim samo po gestikulaciji rukama (i nogama, po potrebi). a sad kad sam se vratila: zetovci promijenili politiku pa se odjednom vozim besplatno, opet nekakve bandićafere, hladno mi je i pitam se kakve su to guzve po tramvajima u 7 navecer. a onda se sjetim da je skola pocela. da, da - dobri stari zagreb je back in the mood. nego, naletila sam neki dan na onaj svoj «new year's resolutions» post i dobro mi je krenulo – ispunila sam otprilike 4ipol od 8 tocaka na listi. jedna od njih je bilo upisivanje faksa. a kad smo vec kod toga, u ponedjeljak pocinju predavanja. izgleda da cu se i ja brzo morati vratiti u ovaj svijet i konacno saznati koji je dan, datum itd. kvragu, a bas mi je bilo dobro...  i na kraju, jos jedna od tocaka na listi bio je odlazak izvan zemlje za praznike. pa nije bas da sam ljetovala na karibima ili tako nesto, ali i jedan dan u veneciji bio je fora. kad je suncano i toplo tamo ima puno (previse) turista. tada ne mozes normalno hodati ulicom i cuju se svi jezici svijeta. kada pak nije suncano i toplo, cini mi se da svi oni kanali smrde otprilike kao kanalizacija. inace, venecija je stvarno poseban grad. lijep i simpatican, a u isto vrijeme cudan i dosadan. svi oni kanali su jako super i simpa dok ih nisi vidio tisucu pa ti je svaki isti kao onaj prethodni. a brodovi... pokusavala sam si zamisliti sebe kako govorim recenicu tipa «ne mogu sad, zurim na brod, moram na faks» i nije mi uspjelo. sve u svemu, venecija mi se cini super odrediste za nekoliko dana odmora, ali mislim da ne bih bas voljela tamo zivjeti. toliko od mene za ovaj put, pozdrav do iduceg posta! budite lijepi dobri i pametni ;) |
