ovaj post počela sam pisati s namjerom da se izrodi nešto nadasve pametno i patetično o tome kako sam se riješila jednog dijela sebe kojeg nisam voljela («mrziti» je tu možda ipak prejaka riječ, s obzirom na razinu mojeg samopouzdanja, da ne velimo, samoljublja). no tamo negdje oko desetog retka inspiracija je potpuno isparila i shvatila sam da to zapravo uopće nije ono što želim reći. patetika više nije moj đir. barem ne danas.
tada sam počela misliti kako bi to mogao biti dobar početak da se riješim i druge osobine koja me ponekad neizmjerno živcira – sposobnost da sve zakompliciram i da vrlo uspješno od buhe napravim - ne jednog, ne dva, nego tri! – slona. naime, ja si volim misliti kako relativno dobro analiziram misli i osjećaje, ako ne tuđe, pa onda barem svoje. a to dvoje skupa (posebno kad je uključena pokoja čašica nekakvog alkohola što dodatno potiče razmišljanje) je zbilja ubitačna kombinacija.
i tako je nastao početak ovog posta, a ja sam i dalje željela napisati nešto pametno i podijeliti svoju mudrost s ostatkom blogerskog svijeta. no, ispalo je na kraju da sam se samo htjela pohvaliti kako se čuda događaju te se i ja mogu povremeno sabrati i razmišljati malo racionalnije. kako to već obično biva kad bog upre prstom u mene i počne se smijati a ja si zabrijem da sam prosvijetljena, lupio me niz kojekakvih shvaćanja. tako mi je sinulo da se ja zapravo nemam s čime hvaliti – ja sam samo jedan pijun u igri i moja je uloga tu da popunim vrijeme u pauzama. moj mali trijumf vjerojatno ne zanima ni mog susjeda a kamoli nekog tko me ne poznaje, ili nedajbože neku višu silu. život će ionako već naći neki način da me opet zajebe.
ipak, čovjek je na kraju krajeva ono što si sam zabrije, a ne što drugi misle da jest. dakle, ako misliš da je tvoja osobna pobjeda važna, naletit ćeš barem na jednu osobu koja će se s tobom složiti. međutim, cijela poanta ovog posta, baš kao i onog koji je inicijalno trebao nastati, jest činjenica da stvari nekad idu i unatrag – baš kao što se to meni desilo: nađeš nekog tko će ti pomoći da shvatiš da si savršen baš takav kakav jesi. tada je to ustvari njegov osobni trijumf, a meni preostaje samo da kažem «hvala» i ne puštam ga više iz ruku.
uglavnom, tko je shvatio je shvatio, tko nije neka pati. puno sam toga ovdje napisala, malo je toga pametno, ali barem nije patetično.
|
