nedjelja, 29.07.2007.

15:41

Pišite fanzine, p***a vam materina!

             ...Hail the shower from the broadside,
             To the heavens down below,
             Draw one last breath from your fannin' ship,
             Sink the hunger in us all.
             Shake the hand that speaks of freedom,
             Kiss hate one final bow,
             Till each twilight falls then rests till dawn and tomorrow's
             never sleep...

             So with a wonder and a wild desire,
             I will crawl from under every weight,
             With a wonder and a wild desire,
             Bless the day it was I shared your name,
             With each word forever speaks your grave...

Flogging Molly – With a Wonder And a Wild Desire

      Tja, ne znam šta ta napišem. Nije da mi se dešava puno tog i nije da razmišljam o koječemu posebnom pa da imam šta za napisati. Učim, s vremena na vrijeme odem do grada na piće, navečer pogledam OZ ili pokoju drugu seriju i tak to. Ništa posebno

      Nisam pisao post puna dva tjedna, baš sam gledao statistike bloga. A šta da radim da mi se stvarnost razvlači poput jebene trakavice u obliku trometarske žvakaće gume. Glavobolje su se izredale. Standardno, jer pokušavam nešto utuvit u glavu iz tih jebenih skripti.

      A vani u gradu.. ništa. Sinoć sam vidio jedno tri bivše ili potencijalne cure sa tri svoja dečka pa me uhvatila želja da se obločem, ali em mi budžet nije dopuštao, em mi tolerancija alkohola nije dopuštala. Tako da su mi planovi pali u vodu. Jebiga. Emocionalna nestabilnost. Frend mi je počeo piti happy pills. Razmišljam da i ja počnem

      Ali primjetio sam kako se u zadnje vrijeme dosta očiju ljudi lijepi za mene. Dosta žena me promatra, a meni nije jasno zašto. Ajd da je zbog objavljivanja knjige, ali, fala bogu, ta fama oko mene kao pisca u Našicama je završila. Ajd da sam neki macan od tipa pa da izgledom privlačim pozornost, ali isti sam kao i prije, gadni, mršavi, suhonjavi lik s gadnom naravi i upaljenim podočnjacima koji su mi već postali trademark i nikako ih se ne mogu riješiti. Neki ljudi i neke cure koje s kojima u životu nisam pričao me pozdravljaju, neke od njih poznam, a neke ne. I sad, meni nije jasno! Zbog čega? Čime ja toliko privlačim pozornost? Da, dobro, kosa mi je narasla pa mi glava podsjeća na lizalicu, ali to ipak nije toliko ekstremno. WTF? Najgore je što ne mogu procijeniti jel ta pozornst usmjerena na mene pozitivna ili negativna, a valjda sve te žene, ako i nešt očekuju od mene, onda valjda očekuju da ja nešto napravim glede toga, što se neće tako lako dogoditi. Ne bez većeg poticaja. Jednostavno se ne usudim više toliko ni riskirati ni truditi, jer vrlo su visoke vjerojatnosti da će pasti u vodu. A za to sad nemam živaca.

      Neki dan sam bio na roštiljanju i kampiranju na Lapežu s društvom. Bilo je lijepo i došao sam do spoznaje da koliko god vani toplo bilo, ne valja spavati na otvorenom, posebno ne pred jutro, jer sam se smrzo ko pička. Nadalje, zaključio sam da više nikad neću piti Staro Češko pivo jer je za kurac, previše se pjeni i boli glava od njega poslije. Uostalom, takitak ne pijem više pivo toliko često. Previše sam ogrezao u žestu. Pazim na ovaj šlauf oko struka koji se nakuplja i naspram ostatka mog tijela koje je mršavo, ovo izgleda naprosto smiješno.

      Nedavno mi je frend vratio fanzine koje smo čitali i pisali u srednjoj školi. Baš sam si razmišljao u zadnje vrijeme, moja generacija je očito bila zadnja glede fanzina, i s odlaskom moje generacije iz srednje, fanzini su izumrli iz Našica. Mislim, koji kurac? Zar su današnji klinci nepismeni i tolko glupi da ne mogu sročiti pokoji članak, recenziju i kolumnu? Čisto sumnjam. Danas kad čitam te fanzine djelomice se smijem zbog stavova koje sam imao onda i finti koje sam pisao, a djelomice se smijem i zato što su mi finte iz tih fanzina još uvijek smiješne... i sad koji kurac? Koliko je vas mlađih uopće čulo za Roargh? Kontraprotivan? Bandiera Rosa (ne sjećam se kak se to točno pisalo)? Otpor (jel se tak zvao uopće)? Ili onaj moj neuspjeli pokušaj nazvan Wipeout? Dajte, ljudi, niste mutavi, a siguran sam da i imate nešto za reći, pa napišite to, učvrstite spajalicama ili čime god i prodajte. Neka ljudi čitaju, nek se vaš glas čuje! Fanzini su obilježje punkera, a vas bar ima po NA, tj. ljudi koji se izdaju za pankere. Dajte već jednom prestanite biti anarhisti koji idu u McDonald's i pankeri koji kupuju marke odjeće, i budite pankeri kak spada. Ili se barem potrudite. Pišite, crtajte, stvarajte. Ima onaj bedž kojeg sam vidio, a vrlo je mudar i jednostavan: "Čitajte fanzine, pička vam materina", a moja verzija je: "Pišite fanzine, pička vam materina! "!

ave!
neverone

nedjelja, 15.07.2007.

15:47

Sinoć

             my lord bishop,
             reverent fathers,
             reverent mothers,
             your excellencies,
             my lord mayor,
             ladies and gentlemen,
             and fellow peasants!

      Okupilo se društvo u svom većinskom sastavu sinoć u AQ-u i bilo nam je lijepo! Nastavili smo prevrtati one bitne i za život krucijalne teme (neki bi rekli da smo bizarni, ali vi to jednostavno ne razumijete, i svako ko to misli inferiorno je biće koje zaslužuje brokule za ručak svaki dan) poput idealnog naslova za pornić (izlijetali su nazivi poput "Svršavanje vojnika Ryana", ili "Epidemija španjolske mušice u internatu časnih sestara"). Poslije toga smo razmišljali o onim trash-akcijskim filmovima na RTL-u koji imaju nevjerojatno logične nazive tipa: "Posljednje iskupljenje 3". Jebote irud, kako to iskupljenje može biti posljednje treći put za redom??? Razmišljali smo o jezičnoj, tj. lingvističkoj vrijednosti serije Cobra 11, ali tu smo temu brzo napustili. Također, zanimljive teorije je povukla misao kojeg su okusa suze skotne kujice, ili pokojeg drugog pseta, i kako bi to išlo uz pečenu piletinu? Malo smo i pričali o ovom ljetu, planirali filmske večeri i roštiljade, pa frend, koji će imati praznu kuću, pa frendica, koja još nije došla iz ZG, ali je svejedno došla na tapetu i tak.

      Pa sam se otišao naći s jednim djevojčurkom na kavi koja je dogovorena prije 3 godine, pa smo ošli i sjeli na terasu Firenze, čekali lijepo dok nije došao konobar da nam kaže da ne rade, što je bila bruka specifična samo za mene, obviousli. Na kraju smo se smirili u ne tako mirnoj grackoj kahvani prepunoj adolescenata koji ne mogu spustiti glas. Valjda zbog hormona. Ili alkohola. Ili kombinacije. A crtić odavno prošao. I koji su kurac bili vani? Ne znam. Fakin ekskurzija. Poslao sam ih u kurac. U sebi. Ipak su bili znatno brojčano iznad mene. Jebiga.

      Pa, onda poslije, na cugu s frendom u Paradajz... ovaj.... Briks pab. I tamo doletje ova jedna Nina sa svojom sestričnom, pa su njih dvije vrlo lijepo svojom prisutnošću uljepšavale prostor oko nas. I moj gin sa ledom je bio prikladno ohlađen. I večer je prošla lijepo.

      Valjda prva subota u ne znam koliko vremena da se nisam napio.

      Pasalo mi je društvo. Školski drugari, ljeto, vani toplo, ispružene noge na susjednu stolicu, puno zgođušnih djevojaka u oskudnoj odjeći. Minus su one maloljetne kojima još ni sise nisu počele rast, a ni guzica, pa im takva odjeća stoji naprosto nakaradno. Al dobro, jebiga, navikao sam. Valjda čekaju kakvu dobru priliku (čitaj: bogatuna s parama), jedno deset godina stariju, koja će ih odvest u svom beemveu negdje, napumpat, i tak to... To je sad u modi. Pa da.

      But ay don't give a fock. Me ladds and ay had a good taym, and t'was just a thing ay needed. Lots of bonnie lasses around. T'was the best thing. Ay still got it inside me. Aye.

toodles!
neverone

srijeda, 11.07.2007.

12:02

Malo o DOFu i malo (puno) više o meni

      Zadnih dana mi je bilo čudno, jaaako čudno. Krenimo od petka kad sam u jednom danu bio u Osijeku, pisao ispit, trčao na vlak za Našice, otuširao se i prepakirao za DOF i u roku sat i pol, bio sam na putu za Veliku. DOF je prošao prilično očekivano. Inicijalno uzbuđenje koje sam čekao od prvog srednje (dakle skoro 7 godina) nije splasnulo. Bilo je sve, i više nego što sam očekivao. Puno više ljudi i puno više općeg kaosa. Na mahove sam bio pizdio, jer jako dugo nisam po cijeli dan pio, jeo ljenčario i uživao u dobroj atmosferi. Doslovno kao da sam zakržljao na tom području. Navikao sam biti u pokretu, uvijek trčati, uvijek NEŠTO raditi. I iako sam se na mahove mjestimice osjećao napoželjnim ili jednostavno suvišnim (razlikujte ta dva pojma), zapravo je bilo lijepo. Možda sam malo previše pio (svako popodne i večer po litru konjaka i ostatak sa strane... pretežno rakije) ali onog čega se želim sjećati, sjećam se. Sjećam se pokojih pusica s frendicom, više uzrokovanih alkoholom, no, to me ne brine. Brine me što sam oko sebe vidio gomilu, ne zgodnih, ne slatkih i simpatičnih, nego DOBRIH žena. A pod pojmom DOBRA mislim na onu killer-combo na koju bi svaki normalni tip pao-kombinaciju intelekta i izgleda. A ja nisam ništa napravio. Pokušao možda i jesam, ali očito preslabo i nedovoljno... ma kog ja zajebavam – po današnjim mjerilima nisam napravio ništa pod milim kurcem.

      Razmišljao sam o nekoliko ljudi koje poznajem i njihovom ophođenju prema meni. Nisam našao ništa čudno. Prije da sam se ja sam čudno ponašao, ili nisam imao pravi pristup prema pravim ljudima. Moj zajeb.

      Već tri godine se osjećam kao da se gubim, ne da sad ludim i slično, nego da gubim doticaj sa stvarnim ljudima i svojom okolinom. Nekoć sam mogao ubaciti se u gotovo svako društvo oko sebe i ljude i tom društvu bih se svidio, tj. ostavio dobar dojam. Sad osjetim određenu blokadu, zid o koji se razbijam. E, sad, krivo bi bilo da krivim uvijek te određene ljude za to. Vjerojatnije je da sam sam kriv za većinu tih problema, vjerojatno ima nešto u mom ponašanju, no problem je što ne znam što.

      I to je ono što me muči već treću godinu. Otkako sam okončao jednu prilično dugu vezu krajem srednje škole, zarekao sam se da nikad više neću dopustiti od cure ili bilo koje osobe u mojoj blizini da pravi budalu od mene. Činjenica je da sam zbog toga i sam podigao nekakav zaštitni zid oko sebe, zatvorio se. Generalno ušutio. Ljudi iz bivšeg razreda srednje s kojima se ne viđam često me ne mogu prepoznati. Barem što se tiče karaktera. Jer sam postao suprotno onog što sam bio. Šutljiv, smiren, proračunat i ako treba oštar i bez dlake na jeziku. Drugim riječima – postao sam đubre. Unazad zadnjih godinu dana sam neke ljude odbio i otjerao od sebe, neke ljude koje nisam poznavao, ali, posebno zadnjih mjeseci, neke ljude s kojima sam bio jako jako dobar. Zato što sam ili izravno u lice, ili putem različitih kanala (pa i bloga) rekao ljude što ih sljeduje. Često nisam nikog ni imenovao. Ljudi su se sami prepoznali. A istina boli. Izgleda da u sebi imam previše nasljeđa CDJay-a, ili je on preuzeo kontrolu (pisao sam prije dosta vremena o njemu tu na blogu. Ako vas zanima, potražite po arhivi)

      Sve veze sa curama od onog vremena mature su mi propale. Većinom mojim uzrokom. Zato se sad često susprežem od ičeg tako sličnog, što ne umanjuje činjenicu da to želim. Želim vezu i želim curu, samo što ne želim nikog više povrijediti samim sobom. Dakle, svojim oprezom sjebao sam samog sebe.

      Dakle, znam što mi je, barem otprilike. Znam u čemu je problem i znam kako je to počelo. Samo što ne znam što trebam napraviti da to promijenim. Imam puno prijatelja, ali malo drugova. Družim se s gomilom ljudi, ali i dalje sam sam. Pazite, ne kažem usamljen. Postoji razlika. Sam. Sam sa svojim mislima i sam sa samim sobom. I koliko god bio okružen ljudima koji pokušavaju to promijeniti, a neki se svojski trude, nikako da upali. Očito je da trebam nešto jače.

      I zašto sve ovo pišem? Zato što otkako je DOF završio, otkako sam došao doma, ne mogu mirno spavati. U snovima me proganjaju likovi ljudi i slike mjesta koja sam prije pohodio kao kakva avet. Proganjaju me slike cura koje su meni slomile srce i koijma sam i ja učinio isto. Proganjaju me osjećaji i situacije u kojima sam se nekoć davno rado nalazio i bio sretan u njima, no, zbog istih se opekao više puta, a jednom toliko jako da sam jednostavno pobjegao od njih. I zanimljivo, baš mi sad na winampu svira "Fields of Athenry":

             "Low lie the fields of Athenry,
             Where once we watched the small free birds fly,
             Our love was on the wing,
             We had dreams and songs to sing,
             It's so lonely 'round the fields of Athenry"

      Nekoć su mi ljudi govorili da sam svojim razmišljanjem ispred svog vremena, da sam zreliji od velike većine svojih vršnjaka... pa, ako i je tako bilo, onda se situacija obrnula i sad sam iza svog vremena, jer se osjećam kao da su svi oko mene jednostavno nadmoćniji, iznad, a ja sam kržljavi posprdni ostatak. Jučer me zvala Nyka, o kojoj sam također pisao ranije. Dolazi ovih dana u Našice. Dolazi vidjeti što se promijenilo, dolazi na kavu i šetnju. I prije bih možda bio izvan sebe, preplavljen emocijama zbog nje i moje zaljubljenosti, ali sad... sad mi je samo drago što ću vidjeti dragu mi osobu i prozboriti koju riječ s njom. Jednostavno je sav onaj osjećaj oko nje kojeg sam imao – nestao. Sva ona zaljubljenost o kojoj sam pisao prije i slično.

      Uglavnom, kako god bilo, sve ovo, ovdje napisano, razlog je što se ja toliko i oblokavam, što kad sam pijan bolje mogu funkcionirati među ljudima, a i ako to nije istina, onda barem lakše podnesem taj zid oko sebe. Doslovno, trebam alkohol da podnesem stvarnost te vrste. Faks mi je u kurcu. Nisam goli kurac položio u ljetnom roku, imam 13 nepoloženih ispita, od kojih su 4 od lani. I u biti ne moram ništa ni položiti, pa imam bezuvijetni upis, ali imat ću gadnih problema s nagomilanim ispitima... ma kog ja zajebavam – već sad imam. Jedino se nadam jesenskim rokovima, da ću barem jedan dio riješiti.

      I znaju me ljudi pitati šta mi je. Najčešće izmislim nešto kao "umoran sam", ili "nije mi ništa, malo sam se zamislio", a oni koji me bolje poznaju, koji znaju da sam u kurcu, no svejedno pitaju isto – što mi je. Pa kako da im objasnim? Ovo ovdje sve napisano je samo djelić, u biti ni ne znam točno što mi je, znam da me gomila stvari prca u mozak.

      Nekoć sam to smatrao darom i talentom, to moje promatranje i uočavanje detalja kod drugih ljudi, onih malih gesta, pogleda, trzaja, ili stvari kojih ni ljudi sami nisu svjesni. Nekoć sam to smatrao darom, sad na to gledam kao prokletstvo, jer skužim i vidim i više neg što želim. Samo što to ne govorim tim ljudima, neka oni misle da niko nije vidio, jer to može biti gadno oružje ako zatreba. Može jako boliti. A ja ne želim drugim ljudim prouzročiti bol. Osim ako to nije stvarno nužno.

      I opet se vraćamo alkoholu. Jer otupljuje, oglupljuje, uspori i omami. Zato mi paše. No, međutim, osjećam se da mi je dosta alkohola. Psihički jednostavno ne mogu više podnjeti toliko pića, jer nemam više snage nositi se sa posljedicama, mamurlukom i onim slikama koji poslije samo osvanu u mojoj glavi.

      A smisao cijelog ovog posta? Rekao sam jednoj dobroj frendici u poruci da, kolik god da DOF bio pijan iz moje perspeketive, zapravo je u nekim stvarima bio veliko triježnjenje. Spuštanje na zemlju jer sam spoznao da mi je nužno mijenjati sebe i svoja djela ako želim jednog dana biti koliko toliko normalna osoba i imati normalan i barem donekle skladan život.

      I znam da barem jednom u životu, barem jednom želim biti glup, plitak i apsolutno nesenzibilan na stvari oko mene. Znam, jer više ne mogu podnjeti ovo. Umoran sam. Jako sam umoran od samog sebe.

ne maior poena cuam culpa sit!
Be thee well!
neverone

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>