Zadnih dana mi je bilo čudno, jaaako čudno. Krenimo od petka kad sam u jednom danu bio u Osijeku, pisao ispit, trčao na vlak za Našice, otuširao se i prepakirao za DOF i u roku sat i pol, bio sam na putu za Veliku. DOF je prošao prilično očekivano. Inicijalno uzbuđenje koje sam čekao od prvog srednje (dakle skoro 7 godina) nije splasnulo. Bilo je sve, i više nego što sam očekivao. Puno više ljudi i puno više općeg kaosa. Na mahove sam bio pizdio, jer jako dugo nisam po cijeli dan pio, jeo ljenčario i uživao u dobroj atmosferi. Doslovno kao da sam zakržljao na tom području. Navikao sam biti u pokretu, uvijek trčati, uvijek NEŠTO raditi. I iako sam se na mahove mjestimice osjećao napoželjnim ili jednostavno suvišnim (razlikujte ta dva pojma), zapravo je bilo lijepo. Možda sam malo previše pio (svako popodne i večer po litru konjaka i ostatak sa strane... pretežno rakije) ali onog čega se želim sjećati, sjećam se. Sjećam se pokojih pusica s frendicom, više uzrokovanih alkoholom, no, to me ne brine. Brine me što sam oko sebe vidio gomilu, ne zgodnih, ne slatkih i simpatičnih, nego DOBRIH žena. A pod pojmom DOBRA mislim na onu killer-combo na koju bi svaki normalni tip pao-kombinaciju intelekta i izgleda. A ja nisam ništa napravio. Pokušao možda i jesam, ali očito preslabo i nedovoljno... ma kog ja zajebavam – po današnjim mjerilima nisam napravio ništa pod milim kurcem.
Razmišljao sam o nekoliko ljudi koje poznajem i njihovom ophođenju prema meni. Nisam našao ništa čudno. Prije da sam se ja sam čudno ponašao, ili nisam imao pravi pristup prema pravim ljudima. Moj zajeb.
Već tri godine se osjećam kao da se gubim, ne da sad ludim i slično, nego da gubim doticaj sa stvarnim ljudima i svojom okolinom. Nekoć sam mogao ubaciti se u gotovo svako društvo oko sebe i ljude i tom društvu bih se svidio, tj. ostavio dobar dojam. Sad osjetim određenu blokadu, zid o koji se razbijam. E, sad, krivo bi bilo da krivim uvijek te određene ljude za to. Vjerojatnije je da sam sam kriv za većinu tih problema, vjerojatno ima nešto u mom ponašanju, no problem je što ne znam što.
I to je ono što me muči već treću godinu. Otkako sam okončao jednu prilično dugu vezu krajem srednje škole, zarekao sam se da nikad više neću dopustiti od cure ili bilo koje osobe u mojoj blizini da pravi budalu od mene. Činjenica je da sam zbog toga i sam podigao nekakav zaštitni zid oko sebe, zatvorio se. Generalno ušutio. Ljudi iz bivšeg razreda srednje s kojima se ne viđam često me ne mogu prepoznati. Barem što se tiče karaktera. Jer sam postao suprotno onog što sam bio. Šutljiv, smiren, proračunat i ako treba oštar i bez dlake na jeziku. Drugim riječima – postao sam đubre. Unazad zadnjih godinu dana sam neke ljude odbio i otjerao od sebe, neke ljude koje nisam poznavao, ali, posebno zadnjih mjeseci, neke ljude s kojima sam bio jako jako dobar. Zato što sam ili izravno u lice, ili putem različitih kanala (pa i bloga) rekao ljude što ih sljeduje. Često nisam nikog ni imenovao. Ljudi su se sami prepoznali. A istina boli. Izgleda da u sebi imam previše nasljeđa CDJay-a, ili je on preuzeo kontrolu (pisao sam prije dosta vremena o njemu tu na blogu. Ako vas zanima, potražite po arhivi)
Sve veze sa curama od onog vremena mature su mi propale. Većinom mojim uzrokom. Zato se sad često susprežem od ičeg tako sličnog, što ne umanjuje činjenicu da to želim. Želim vezu i želim curu, samo što ne želim nikog više povrijediti samim sobom. Dakle, svojim oprezom sjebao sam samog sebe.
Dakle, znam što mi je, barem otprilike. Znam u čemu je problem i znam kako je to počelo. Samo što ne znam što trebam napraviti da to promijenim. Imam puno prijatelja, ali malo drugova. Družim se s gomilom ljudi, ali i dalje sam sam. Pazite, ne kažem usamljen. Postoji razlika. Sam. Sam sa svojim mislima i sam sa samim sobom. I koliko god bio okružen ljudima koji pokušavaju to promijeniti, a neki se svojski trude, nikako da upali. Očito je da trebam nešto jače.
I zašto sve ovo pišem? Zato što otkako je DOF završio, otkako sam došao doma, ne mogu mirno spavati. U snovima me proganjaju likovi ljudi i slike mjesta koja sam prije pohodio kao kakva avet. Proganjaju me slike cura koje su meni slomile srce i koijma sam i ja učinio isto. Proganjaju me osjećaji i situacije u kojima sam se nekoć davno rado nalazio i bio sretan u njima, no, zbog istih se opekao više puta, a jednom toliko jako da sam jednostavno pobjegao od njih. I zanimljivo, baš mi sad na winampu svira "Fields of Athenry":
"Low lie the fields of Athenry,
Where once we watched the small free birds fly,
Our love was on the wing,
We had dreams and songs to sing,
It's so lonely 'round the fields of Athenry"
Nekoć su mi ljudi govorili da sam svojim razmišljanjem ispred svog vremena, da sam zreliji od velike većine svojih vršnjaka... pa, ako i je tako bilo, onda se situacija obrnula i sad sam iza svog vremena, jer se osjećam kao da su svi oko mene jednostavno nadmoćniji, iznad, a ja sam kržljavi posprdni ostatak. Jučer me zvala Nyka, o kojoj sam također pisao ranije. Dolazi ovih dana u Našice. Dolazi vidjeti što se promijenilo, dolazi na kavu i šetnju. I prije bih možda bio izvan sebe, preplavljen emocijama zbog nje i moje zaljubljenosti, ali sad... sad mi je samo drago što ću vidjeti dragu mi osobu i prozboriti koju riječ s njom. Jednostavno je sav onaj osjećaj oko nje kojeg sam imao – nestao. Sva ona zaljubljenost o kojoj sam pisao prije i slično.
Uglavnom, kako god bilo, sve ovo, ovdje napisano, razlog je što se ja toliko i oblokavam, što kad sam pijan bolje mogu funkcionirati među ljudima, a i ako to nije istina, onda barem lakše podnesem taj zid oko sebe. Doslovno, trebam alkohol da podnesem stvarnost te vrste. Faks mi je u kurcu. Nisam goli kurac položio u ljetnom roku, imam 13 nepoloženih ispita, od kojih su 4 od lani. I u biti ne moram ništa ni položiti, pa imam bezuvijetni upis, ali imat ću gadnih problema s nagomilanim ispitima... ma kog ja zajebavam – već sad imam. Jedino se nadam jesenskim rokovima, da ću barem jedan dio riješiti.
I znaju me ljudi pitati šta mi je. Najčešće izmislim nešto kao "umoran sam", ili "nije mi ništa, malo sam se zamislio", a oni koji me bolje poznaju, koji znaju da sam u kurcu, no svejedno pitaju isto – što mi je. Pa kako da im objasnim? Ovo ovdje sve napisano je samo djelić, u biti ni ne znam točno što mi je, znam da me gomila stvari prca u mozak.
Nekoć sam to smatrao darom i talentom, to moje promatranje i uočavanje detalja kod drugih ljudi, onih malih gesta, pogleda, trzaja, ili stvari kojih ni ljudi sami nisu svjesni. Nekoć sam to smatrao darom, sad na to gledam kao prokletstvo, jer skužim i vidim i više neg što želim. Samo što to ne govorim tim ljudima, neka oni misle da niko nije vidio, jer to može biti gadno oružje ako zatreba. Može jako boliti. A ja ne želim drugim ljudim prouzročiti bol. Osim ako to nije stvarno nužno.
I opet se vraćamo alkoholu. Jer otupljuje, oglupljuje, uspori i omami. Zato mi paše. No, međutim, osjećam se da mi je dosta alkohola. Psihički jednostavno ne mogu više podnjeti toliko pića, jer nemam više snage nositi se sa posljedicama, mamurlukom i onim slikama koji poslije samo osvanu u mojoj glavi.
A smisao cijelog ovog posta? Rekao sam jednoj dobroj frendici u poruci da, kolik god da DOF bio pijan iz moje perspeketive, zapravo je u nekim stvarima bio veliko triježnjenje. Spuštanje na zemlju jer sam spoznao da mi je nužno mijenjati sebe i svoja djela ako želim jednog dana biti koliko toliko normalna osoba i imati normalan i barem donekle skladan život.
I znam da barem jednom u životu, barem jednom želim biti glup, plitak i apsolutno nesenzibilan na stvari oko mene. Znam, jer više ne mogu podnjeti ovo. Umoran sam. Jako sam umoran od samog sebe.
ne maior poena cuam culpa sit!
Be thee well!
neverone