Blog.hr

Vijesti s bloga

Neman i iman

Morska:

Tila bi se opet upisat u planinarsko društvo Mosor. Da nediljon mogu na izlete. One lakše, oznake K1 T1. Za druge se bojin da ih više ne bi mogla izvuč.
Triba mi pustit mozak na pašu, a dušu u beskraj.
Al ne može!

Tila bi ponovo na slikanje. Sanjan pinel kako meljan uljanin bojama, mišan ih i preden.
Ne može!

Tila bi se zaletit na škoj, vidit tetu dok je još živa. Da je zagrlin za sve čime mi je obilježila živopisno ditinjstvo s okuson soli i mirison mora.
Al ne može ni to.

O pucanju

Nisam nikada kupovala pirotehniku, ali slučajno znam kolike su cijene. Ima se, može se.
Ne samo kod nas, nego i van naših granica. Prema današnjim vijestima i žrtvama, ni ostali Europljani nisu ništa bolji, tako da to možda i nije samo naše obilježje.
Pokušavam razumjeti opijenost vatrometom. Recimo, lijepo izgleda i tako to …

Ono što ne razumijem je zašto treba gruvati cijeli prosinac i zašto neki ljubitelji pirotehnike moraju imati krajnje omalovažavajući stav prema protivnicima pirotehnike. Zašto moraju kolati izrazi poput “tko šljivi pse i mačke, djecu i starce”? U obrani svojeg stava ispuštaju ogromne količine pasivne agresije. Maltene ne smiješ reći da ti pirotehnika smeta jer će te okarakterizirati kao mlakonju, slabića ili neupućeno biće koje ne shvaća što su pravi životni užici, piše na blogu samo lagano.

Skroviti vrt

Premda mi čitanje ide sve teže – još uvijek bez naočala vidim dobro sve što mi je pred očima na dohvat ruke, ali koncentracija mi tijekom čitanja popušta i misli mi vrludaju - svaki dan nastojim pročitati po nekoliko stranica neke zanimljive knjige. A nedavno je to bila knjiga "Skroviti vrt" Luke Paljetka, napisala je Litterula.

Da, divno je to napisao Paljetak, prekrasna knjiga, pojedine dijelove čitala sam po nekoliko puta. Osobito mi je draga i stoga što se spominje poznati arboretum u Trstenom, predivan vrt pun egzotičnoga bilja, vrt koji ja nisam vidjela i nisam se po njemu šetala, ali sam o njemu čitala. Nadam se da ću ga jednom vidjeti i uživo. Bar ono što je od njega ostalo.
A evo sad i jednog odlomka iz ove divne knjige koju bih voljela imati u svojoj radnoj sobici na novoj polici za knjige:

Pirgo

Sudbina je čovjekova da prestane vjerovati u ideale za koje je još do jučer bio siguran kako je spreman za njih mrijeti; tako je i meni te godine i te zime sam Pirgo došao pred noge: uplašeno, izgubljeno lane pjegavih bokova, ukočeno od straha na nekoliko metara daljine koju su ispunjavale zapreke što su nas dijelile.

Toga sam se časa, gledajući ona dva tamna ogromna oka koja kao da nisu s ovoga svijeta, sjetio blatne ledene šume pod čijim sam skutom doživio isto što i onaj Pirgov suputnik - dječak u noveli Anđelke Martić; pod tamnim nebom punim svijetleće tanadi i dalekog užarenog željeza što šišti zrakom ti možeš ili ostati čovjekom, njihovim ili našim - ili postati Pirgo. Vječita lovina; sluđena i uništena silom, ratom i zlom koje se ne da nikako i nikada popraviti, napisao je Vjetar u granama.

O prevođenju i ostalome

Nikada se nisam osudila prevoditi poeziju, samo romane, priče i novele. Poezija bi baš trebala biti prepjev, a to je već malo teže postići.
Ipak, prijevod i prevođenje su vrlo uzbudljivi, i uvijek otkrijem nešto novo. O autoru, o djelu, o sebi....Divno je kad se prevodi živući autor, pa ako baš kod neke riječi ili rečenice zapne - možeš se konzultirati....Fraze se moraju prevoditi u kontekstu i kulturi jezika na koji se prevodi, da se pravilno shvati od strane čitatelja.
Dobar prevoditelj će u okviru svog prijevoda ostati neprimjetan, nenametljiv a savršeno jasan i razumljiv. Nikako mijenjati originalne misli autora, iako u jednu ruku prevoditelj postaje sukreator teksta. I baš zbog toga mora biti jako pažljiv.
Hoće li Al zamijeniti prevoditelj pitanje je koje se često postavlja. Neće. Nikada. Jer Al ne zna i ne može prenijeti - emociju, piše Luki2.

Ciljevi i prije novog početka

Dust in the wind:

Nisam uopće sklona pisanju novogodišnjih odluka, ali da to izbjegavam, to bi već bio klišej. Vjerujem da bi od daleko veće koristi bilo sažeti neke naučene lekcije tokom ove godine kako bi nova godina bila harmoničnija i svrsishodnija.

Duša koja luta:

Sad kada sam skinula pola kose sa glave (doslovno), vrijeme je za manje ciljeve.
Ne za velike transformacije, nego za nastavke i da, s dozom prkosa za sve koji misle da je život “uredan” i da su njihova mišljenja zakon.

Riješila sam se kose koja mi je bila emotivno sidro, jer sam shvatila da su sidra precijenjena i ponekad naporna baš kao ljudi koji stalno imaju mišljenje o svemu.

Sretna 2026.

Agava505:

Još jednom smo zakoračili u takozvanu Novu godinu…
bliješteću, varljivu, uz čaroliju vatrometa zavaravajući nas
kako je svijet zdrava jabuka i da za trulež ne zna…

pal MOOD:
I tako, Zemlja napravila još jedan puni krug oko sunca,
a mi:

Zdrav mi opet,
ne bio proklet!

gogoo:
Eto nas i u Novoj 2026. godini. Nisam išao dalje od Rijeke i Vinodola ali ne mora se otići daleko ako je doma dobro.

Posljednji dani u ovoj godini

I kao što to obično biva, stara godina odlazi nervoznim korakom, a nova nastupa sigurnim, kao da i njen korak neće u nekom trenutku postati nemiran.
Kada prođu godine bude nam žao svega što smo mogli a nismo. Prolaznost godina je čudna stvar, kada su tu jedva čekamo sljedeću, nadajući se boljem, a nedugo potom sjećamo ih se sa sjetom ...
Iskoristite ove posljednje dane u godini da pričinite sebi neko zadovoljstvo, da uradite stvari kojih ćete se sjećati s radošću, jer ovi dani se više neće ponoviti, piše Prečica do sna.

Meke misli

metamorfoza:

Zima je vrijeme za postati si najbolji prijatelj, brižna majka i zahvalno dijete
Zagrliti sebe, pogledati se u ogledalo

Tamo je veliki trbuh, bore na licu
Neravni zubi i preguste obrve
Sijeda kosa i umor u očima
Tamni podočnjaci i ožiljci na tijelu
Prigrli ih
Prihvati ih
Zavoli ih

Zimi pogledaj u oči svim svojim strahovima, mračnim danima i vlastitim demonima koji te koče i često puta ti ne daju disati
Gušiš se noćima
I stiščeš grlo, pokušavaš doći do zraka
No mrak je pregust da bi ugledao svjetlo

Sretan Božić i Nova Godina!

Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić, piše na blogu karantenski blues.

Niste nam bitni

Poučavam djecu dviju malih jako bogatih općina.

Redovito smo svake godine za Božić i Novu godinu dobivali panetone od jednog komunalnog poduzeća. Za tako veliko bogato poduzeće mali znak pažnje, nama znak da misle na nas. Zahvalni smo. Dobili smo ga i ove godine. Stvarno lijepa gesta.

Također smo dugi niz godina od jedne općine dobivali botelju vina. Isto lijepa gesta.

Lani nismo dobili vino, nešto smo gadno skrivili, piše na blogu samo za vranju.

Mala mjesta mali događaji

Kao što znate imala sam Božića ljepših, veselijih s više očekivanja. Bilo je i onih kad su misli bile usmjerene na "ljepotu umiranja", jer je onaj + na to ukazivao. Eto do danas sam tu, dokle, eto Njemu na odluku a moju molbu neka mrvičak produži, napisala je nema garancije.

Dakle, osobno mi je i sada knedla u grlu s namjerom da će se tu duže zadržati, sve dotle dok ne vidim na obzoru iskrice opravdane nade da će oni koji trenutno biju najteže bitke iz njih izići bez većih ožiljaka. Znamo da svaka bitka na bojnom i drugim poljima ostavlja ožiljke. Neka na njima ostane.

Božić iz Zamunde

Slušala sam ovih dana Božićni radio i krene Do they know it’s X-mas? I mislim kako su zapadnjaci veselo pjevali o tome znaju li Afrikanci šta je Božić a sad kad su konačno došli slaviti sa njima, e sad bi ih uglavnom slali nazad otkuda su došli, piše Kojotica.

Ne znam kako drugi narodi ali nema naroda koji više sere o toleranciji i borbi protiv rasizma od Nijemaca a koji je manje spreman pozvati nekog stranca da slavi sa njima. Ne mora biti crn, evo s Poljacima ili Bugarima bi se dalo početi. Onda se čude da se stranci ne integriraju a šta za njih znači ta famozna integracija, kako je oni zamišljaju?

Dobar k'o...

Dobar k'o kruh, kaže se za nešto stvarno dobro, al' onda to više nitko i ne spomene. Isto kao na božićnoj trpezi... zvijezde su uvijek: sarma, purica, francuska, pečenje, kolači... a (božićni) kruh (koji je dobar), on se valjda podrazumijeva pa ga nije potrebno isticati, je li.
A on vam je kao molitva... on je sve ono što nam je omogućeno ovog Božića, i čemu se nadamo i idućeg.
Nekakve osnovne ljudske potrebe.

Zato ću ga ja sada istaknuti. Onakavog kakav se u mojemu domu oduvijek tradicionalno peče.

Nu ga, piše V.

Zbogom, Brigitte

Nisam nikad bila ljubiteljica “Brižitke”, sviđala mi se više njena prijateljica Sylvie Vartan. Ali, bila je ikona tog poslijeratnog europskog vedrog i veselog vremena slobode i nezavisnosti od društvenih konrtolfrikova u misiji uređivanja ti gaća, obroka i privatnog života, s kim ćeš leći, kog ćeš ljubiti, kad i što ćeš jesti i s kim se treba a s kim ne družiti i vjenčati, koja imena nisu poželjna za dijete u društvu kojim operira kontrolfrik na svih devet nivoa pakla, kad te kontrolfrik uređuje od rođenja do smrti i sisa te cijelo vrijeme jednostranim ugovorom da mu to, tih devet nivoa pakla i moraš - plaćati. Bilo je to tada nezamislivo, da netko kontrolira i plaši curu, curička, paklom i silovanjima i udarcima na cesti i u četiri zida, mizoginijom i femicidima, klečanjima za dominaciju ih, piše na blogu Starry night.

Odlazak

No, ono što me sad izulo iz cipela je tekst koji sam pročitala o demenciji, osobni, napisan tečno i iz duše...istinit ili ne, mene je baš sašio. Rasplakala sam se i zavapila, sve, samo to ne. Post je zapravo bio o ljubavi i tome kako slavimo prve korake, a nitko ne spominje one kasnije, teške.

Tata je uvijek govorio kako ti znanje nitko ne može uzeti. Oh, kako se prevario. Osjetila sam nakratko i na vlastitoj koži kako je to kad...tvoj um više nije tvoj. Trenutak koji te promijeni iz temelja, mene je srećom vratio neoštećenu. Možda i jaču i bolju, no itekako svjesnu da te život ponekad odneseeeeeeeeee....miljama daleko od doma. I tu ne možeš ništa, osim vjerovati, piše na blogu U svijetu tajni.

(pred)božićno čudo

eh saznala:

ona
uza zid neke zgrade sa obnovljenom fasadom u centru grada, raspoložena, čeka sa sinom i snahom uber vožnju, nakon sudjelovanja na predbožićnoj likovnoj radionici.

on
stoji uz otvoren prozor na prvome katu iste te zgrade, puši i pjeva na sav glas (ne baš s previše sluha, ali radosno) refren "moj lipi anđele". iz osvijetljene prostorije iza njega dopire zvuk klavira i drugi raspjevani glasovi, većinom ženski, mlađi.

pogledi im se susretnu, on joj se široko nasmiješi, a ona se spontano pridruži pjesmi. i pjevaju tako zajedno, nepoznati romeo na prozoru prvoga kata i julija nekoliko koraka ispod prozora. publika nasmiješeno sluša. shakespeare, miruj, trenutak je radostan, savršen. baš kao i oliverova pjesma.

uber
pristiže kao deus ex machina. ona slegne ramenima, on i dalje nasmiješen i raspjevan, mahne joj. trojac ulazi u taxi i odlazi, veselo komentirajući događaj.

Praznični

Na stand by modu sam neko vrijeme od bloga, ništa osobno, prebirem po tekućoj godini, gledam što bi moglo za novu.

Ova godina je bila za zaborav, no dapače, ne uzaludno potrošena. Izazovi postavljeni od strane drugih. Izazovi koje ti potom postaviš sebi zbog toga. Rad na sebi. Odbacivanje starih obrazaca. Nije lak proces, posebno ako se ponavljaju godinama. Postane navika. Počneš kontrolirat više sebe jer kontrole nametnute od drugih nemaju nikakvog smisla. Ti sebe najviše poznaš. Drugima je kontrola i nametanje svojega, prikrivanje vlastite nesigurnosti. Kad bi se više bavili sobom, manje bi bili sujetni, napisala je pozitivka.

Protuodgovor

Huc:

judi se upiru da opstanu, da bi na kraju završili sa stisnutom šakom
ničega.
Sjećam se poeme Carla Sandburga, „ The
People, Yes.“
Lijepo mišljeno, ali u potpunosti netočno.
Ljudi nisu opstali kroz plemenitu borbu
nego kroz laž, kompromis i
podmuklu lukavštinu.
Živio sam s tim ljudima, nisam siguran
s kakvim je to ljudima Sandburg
živio.
Ali njegova me poema uvijek raspizdi.
To je poema koja laže.

Vanil kiflice tete Line

Ponosna sam da u zbirci mojih kuharica imam i kuharicu tete Line. Pisana je lijepim rukopisom 1909. Usudila bi se reći da se danas više ne piše rukom tako lijepo.

Ne znam puno o teti Lini. Znam da je živjela u Zagrebu, na Vrhovcu. Odlična domaćica. Ostavila je jedinstvenu kuharicu pisanu na hrvatskom i njemačkom jeziku. Tako se je onda i govorilo u Zagrebu, napisala je zemlja2.

Recept za kiflice iz 1909.:

14 dkg brašna, 10 1/2 dkg putra, 1 žumanjak, 5 dkg badema, ˝ žlice vanili šećera i malo soli umijesiti u tijesto.
Oblikovati male kiflice, peći do svijetlo žute boje, i još tople posipati šećerom u prahu

GDPR kao izgovor za zabrane

Koja je razlika između Boga i birokrata?
Bog ne umišlja da je birokrat.

A birokrati se u današnje vrijeme često ponašaju kao da su "bog i batina", odnosno nekakav "vrhovni autoritet", prvenstveno po pitanju interpretacija raznih direktiva, uredba i zakona, a zatim i nametanja vlastitih ideja o tome kako bi ljudi trebali živjeti i funkcionirati, da apsolutno sve bude u skladu sa tim istim direktivama, uredbama i zakonima.

Štoviše, vrlo često se događa apsurd da birokratske interpretacije postojećih zakona - pogotovo kada su ti zakoni nedorečeni ili previše općeniti - budu izuzetno restriktivne, piše toco1980foto.

Četvrta adventska svijeća

Esencija života:
Četvrta adventska svijeća zove se Anđeoska svijeća i njezina poruka je ljubav. Ona se pali posljednje nedjelje došašća, kada je Božić već jako blizu.

Supatnik:
Nije lako voljeti Boga kada bi najradije zavapili Bože moj zašto si me ostavio.

Nije lako voljeti Boga kojeg tražimo u najdubljim zakutcima duše, i nerijetko ga ne nalazimo, jer se oglušuje na naše molitve i vapaje.

Potok:
Želim nam svima da se bar približimo smislu adventa i Božića i osjetimo dublju, unutarnju radost, mir i utjehu, koja je puno više od blještavila i gradske vreve, vatrometa i pucnjave.

Želje i pozdravi 2025

Godina je počela spektakularno - siječanjskim odmorom u toploj i egzotičnoj Šri Lanci. A planovi za nastavak godine su bili luudo dobri. No, kako je to već s planovima, otišli su malo u vjetar - da se sad ne izrazim nekim grubljim izrazom.

Imam osjećaj da mi je godina prošla u nekakvom načekavanju - sad će, sad će... pa nije. Stalno je nešto nedostajalo - novaca, vremena, nekih drugih objektivnih, pa subjektivnih razloga.

No, to Rudarku nije spriječilo da izda stručnu knjigu - i to na engleskom jeziku. Uz ugodnu promociju u prekrasnom hotelu Lone u Rovinju - što bi čovjek/žena više želio?

Više ljubavi, manje terora

Kao što sada valjda cijeli svijet zna, u Australiji se dogodio strašan teroristički napad. Vidim da su se o tome raspisali i hrvatski mediji, valjda toliko da to nekim čitateljima već ide na živce. Neću detaljno opisivati, nego radije samo malo o mom viđenju situacije, piše na Karantenski blues.

Ovaj napad je za Australce nešto prestrašno jer je to tu iznimka i većinom su se ljudi različitih nacionalnosti i religija naučili živjeti zajedno. To se vidi i po tome da ima puno muslimana koji su javno rekli nešto protiv ovoga, a i taj poznati junak koji je napao terorista je i sam musliman iz Sirije. Mnogi muslimani bi rekli da to nije australski način, a jedan koji je govorio protiv napada rekao je da se tako ne radi u “sretnoj zemlji”, pa bih po tome rekla da mu je tu lijepo, I ne žele to kvariti religijskim terorizmom. Ali dobro, uvijek ima izuzetaka i treba ti samo jedan jedini (ili bar dva) izuzetka da se dogodi velika tragedija.

Gdje su blogeri

Mi u Rijeci imamo problem s blogerom Miškom (jednom bloger, uvijek bloger), svako malo nam nestane s radara, odnosno društvenih mreža, pa ga se traži, pa ga se bodri, pa provocira poslovicama a la "Krepat ma ne molat", blogerica Windfuckersister, pa blogerica Danielaland (obje, jednom blogerica, uvijek blogerica) objavi sliku svojih dugačkih nogu, koju on,budući da je živ, koliko god mu bilo teško, mora lajkati smajlićem srca (deset godina je stariji od mene i od kad je ostao bez psice, Jinove vršnjakinje, živi sam).
Uglavnom opet smo u kontaktu s njim, nakon što se još jednom vratio iz svaki put težeg iskustva bolnice, piše Nachtfresser.

1962.

Split. Godina 1962. Noć dočeka. Sa škoja su arivali teta Maro, barba Vinko i mojih troje rođaka. Razlika u godinama, među nama, neznatna. Dičinja. Neprimjetna. Meni jedinici, bez brata i sestre, oni su bili SVE.

Živili smo skromno, ali teta i njeni su bili baš na dnu. Škrta zemja davala je malo. Vino, uje i rakiju niko ni kupova. Naprosto su to jemali svi. Jelo se šta se ubere, peška u moru, od jaja i koka koje bi platile glavon kod novorođenja i za blagdanske dane. Pravih radnih mista jedva da je i bilo. Od neimaštine, sve se iselilo i raselilo, piše morska.

Neka vam zvijezde obasjavaju lica!

Ostvarujemo se kada se naš predegzistentni ja spoji sa transcedentalnim ja. Kada naše predispozicije, ostvare najveću moguću svrhu za koju su stvorene, objasnimo to ovako eudaimonistički.
Poput dva dijela mača. Primjerice Aragornova Andurila.
Tada postajemo novi i bolji. Upgrade, rekao bi Neo matrix.
Evola bi rekao; "Ovladavamo Kali Yugom jahanjem tigra."
Ponovno postajemo dio višeg metafizičkog svijeta iz kojega smo poslani na zemlju kako bi ostvarili svrhu utiranja puta za novo Zlatno doba i konačni kraj zle Kali Yuge.
Uz pomoć ukroćenog tigra vladamo stvarnošću, gradimo novo zlatno vrijeme.
Borci za slobodu od uvjerenja masa.
Aristokrati duha, piše whiskybar.

Događa se - 1000!

Agava:

Dok se olovka troši, misli zapinju, a rokovi pomiču “na sutra”,
broj postova tvrdoglavo raste.
Rezultat? 1000 komada čiste upornosti.

Olovka se potrošila, tipkovnica izlizala, inspiracija otišla na neplaćeni dopust, a ja i dalje pišem.
Ne zato što znam što radim, nego zato što ne znam stati.
Tako Vam, eto, sasvim slučajno, događa se 1000-ti post.

Čestitam i divim se svima koji su postigli više od mene, a ima vas, ima, na radost Vašu i moju.

Svjetlost koja korača kroz tamu

Star rose:

Sveta Lucija dolazi tiho, gotovo nečujno,
kao da se boji probuditi uspavani prosinac.
Koraci su joj od svjetlosti, od one najmekše vrste svjetla
koje ne zasljepljuje, nego grli i smiruje.

U rukama nosi plamen što ne peče, već obasjava put —
onaj unutarnji, skriveni, koji često zaboravimo pratiti
u žurbi svakodnevice.
To je svjetlo koje se ne gasi ni kad se noć najdublje spusti,
svjetlo koje šapće:
„Ovdje sam. Samo pogledaj.“

Mala šala - veliki problem

Male šale mogu izazvati velike probleme, piše toco1980foto.

Događali su se već slučajevi da su zbog nečijih šala, "prankova" i sličnih zafrkancija drugi ljudi nastradali, bilo u fizičkom smislu (ozlijede ili smrt) bilo u društvenom (narušavanje ugleda u društvu, gubitak posla, razvod braka, pravni problemi isl.)

No očito se ne vodi previše računa o tome da danas lako dostupna AI tehnologija, odnosno umjetna inteligencija, u rukama izuzetno glupog i nepromišljenog čovjeka može biti itekako opasna stvar.

Veliki mural 2

ad sam već prikazao murale u kvartu Podmurvice evo nekih i iz kvarta Stari grad-Školjić. Nekad je na mjestu gdje je sad parkiralište na Školjiću bilo ušće Rječine i kod većeg vodostaja rijeka je donosila pijesak i šljunak i tako tvorila otočić, školjić. Kasnije se umjetnim nasipavanjem stvorila delta a riječka luka je bila na mjestu Fiumare koja je kasnije postala Mrtvi kanal a tok Rječine skrenut na Brajdicu.

U sklopu manifestacije "Japan u Rijeci" Jap-u-Ri-cr prošle godine u svibnju japanski umjetnik i muralist Yusei Sagawa u ulici Ivana Grohovca na bočnom zidu zgrade HEP-a visoku 25 m. na Školjiću oslikao je mural kao trajnu uspomenu na dugo prijateljstvo gradova Rijeka i Kawasaki, napisao je gogoo

You'll Never Walk Alone

Na Flekserici sam nešto sprčkala sa adresom bloga pa više ne funkcioniraju linkovi kako bi trebalo.
I zato (jer sam tako mlad) odlučih vratiti se nazad u garažu gdje je prije 17 godina počelo moje blogojavljanje.

Kad smo se onomad vratili s krstarenja napisala sam post o izletu u Liverpool koji nisam odmah objavila.
Nije prošlo par dana i neki kreten se zabije autom u ljude i nakon toga činilo mi se nekako neprimjereno.
Ali šteta slika i muke oko postavljanja u post, pa nek ide na blog s manjim zakašnjenjem od samo sedam mjeseci.

Treba razlikovati odmor od putovanja.
Tako je barem pokojni Kupus govorio, piše i fotka Kojotica .

Domaćinstvo

Domostroj (aka - Domaćinstvo) je knjiga, spomenik ruske (moskovske) književnosti 16. stoljeća, koja predstavlja zbirku pravila, savjeta i uputa u svim područjima ljudskog života i obitelji.

Najviše pažnje privlačili su oni dijelovi teksta u kojima su opisane preporuke za okrutno kažnjavanje članova obitelji:
muž je morao "biti prijetnja svojoj ženi",
a također se preporučivalo strogo kažnjavanje djece i žene za razne grijehe,
uključujući "lomljenje rebara neposlušnima", "šibanje bičem do priznavanja krivnje".
Okrutnost opisa ženinih kazni postala je poznata kao primjer morala Moskovske kneževine u 16. stoljeću, napisao je sajam taštine.

Traume jedne kuhače

Riba Luca:

Pogledajte našto liči,kao da je dosla sa
prve crte blatnjavog rova, granatirana, spaljena, ofucana, skoro
prepolovljena, na izmaku jer joj treba kisik, nakon silnog dima,
da ne izdahne.

Bilo je to davno, cca 10 godina i više.

Tipkanje smijeh i suze sa Osebujnim likom nije upropastilo
samo kuhaču, nego i strop.

Jednom u zanosu i suzama od smijeha zaboravila sam da sam stavila
skuhati 2 jaja. U tvrdo.
Nego kako drugačije.
Tvrdo je tvrdo.

Imagine

Prošlo je četrdeset i pet godina otkako nas je napustio John Lennon – pjesnik mira, buntovnik s razlogom, čovjek koji je vjerovao da svijet može biti nježniji nego što jest. Bio je vizionar koji je mislio hrabro, pjevao iskreno i sanjao u ime svih nas koji još uvijek vjerujemo da ljubav može mijenjati stvarnost.

Postoji nepisano pravilo da se ime njegovog ubojice ne spominje – jer nije zaslužio mjesto u kolektivnom pamćenju. Onaj koji je u jednoj ruci nosio pištolj, a u drugoj Salingerov „Lovac u žitu“, nije odnio samo ljudski život, nego je pokušao ušutkati ideju. Ali ideje ne umiru.

I zato se John i danas vraća – kad god zatvorimo oči, kad god poželimo svijet bez granica, bez mržnje, bez podjela, piše na blogu Mali suncokret.

Prijelomna vijest

Huc:

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Uskoro izlazi "Ne razumiš!"

Napisala sam kratkih 20 priča od ranog djetinjstva pa do danas, ništa opširno, ali onako baš iz duše. Samo sam zapisivala događaje iz svog života. Nisam imala pojma koliko je dug put od rukopisa do knjige, ali ipak sam uspjela. Svoj cilj sam ostvarila i napisala sam knjigu koja je još uvijek u procesu tiskanja. Ne krijem svoju sreću zbog toga, ali (neki) ljudi se ne znaju ili ne žele radovati tuđem uspjehu. Posprdno me pitaju što mi je to trebalo. I nije mi trebalo da svoju intimu prosipam pred svima, ali ja sam to željela. Pisanje ovog romana (zbirke priča) je na mene imalo terapeutski učinak. Čitateljima sam poslala više poruka, a temeljna je: Život je ovdje i sad! Svi vjerujemo i nadamo se da će sutra doći, ali ono uopće ne mora osvanuti, napisala je Šušunjara.

Druga svijeća

Esencija života:
Druga adventska svijeća tradicionalno nosi ime Svijeća mira, a pali se na drugu nedjelju došašća. U kršćanskoj tradiciji, ona predstavlja korak dublje u pripremi za Božić. Nakon što se prvom svijećom budi nada, druga nas poziva da stanemo, zastanemo u svom tempu i otvorimo prostor za mir – onaj unutarnji, ali i onaj koji gradimo s ljudima oko sebe.

Supatnik:
Vi ste ta ljubav koja gori na današnjoj svijeći, da vi ne volite tama bi nas odavno prekrila.
Ljubite braćo i sestre, čuvajte svjetlo.

Annabonni:
druga svijeća kao ljubav
kao velikodušnost
prema
svima
kao darivanje topline
kao ruka otvorenog
dlana

Pismo

Dragi Sveti Nikola,

Evo me opet ove godine, iako sam iskreno mislila preskočiti ovaj ritual jer mi se čini da je 2025. već dala sve što je imala i to uglavnom u obliku umora, neurednog doma i djece koja se međusobno posipaju brašnom jer je to, citiram, „snijeg, mama“.
Hvala ti na tome, ako si ti imao kakve veze s time.

Želim da znaš kako sam bila jako dobra, da sam se stvarno trudila. Bar onih 7 minuta tjedno kad nitko nije vikao moje ime. Također možda znaš i da sam često poželjela pobjeći negdje daleko, ne zato što ne volim svoju djecu, nego zato što sam čovjek, ne Amazon paket s garancijom "isporuka bez stresa", piše na blogu Duša koja luta.

Bor za Božić

Nema Božića bez bora. Svako božićno drvce, bilo to bor, jela, smreka ili umjetno, zovemo bor.

Postavljanje i kićenje bora na Badnjak podsjeća na djetinjstvo, obitelj, dom, toplinu doma, veselje, i zajedništvo.

Posebno se vesele djeca.

Rado se sjećam božićnih blagdana mog djetinjstva.
Davno je to bilo. Kitili smo bor kuglicama, slatkišima, posrebrenim orasima i lametama. Nije bilo još električnih ukrasa, pa su se na bor kvačile prave svječice, često s neželjenim posljedicama. Na vrh bora
dolazila je zvijezda, anđeo ili špica, piše na blogu Zemlja.

Kukanje i pljuckanje naše svagdašnje

Gdje god se okreneš, svi nešto prigovaraju, optužuju, vuku ucrvane ostatke prošlosti i busaju se u prsa kada govore o sebi.

Zatim, jako je popularno omalovažavati bilo koju stariju generaciju, jer ona, kao, ne zna funkcionirati u današnjem svijetu. Ni starci nisu ništa bolji: pletu po mladima, koji, kao i uvijek, pojma nemaju i srljaju kao muhe bez glave, bezobrazni su, agresivni i bahati.

I tu negdje između, postoji još jedna grupa, raznih dobi, ona kojoj pada mrak na oči kada počnu naša uobičajena hrvatska prepucavanja. (Da se razumijemo, ni širom svijeta nije bolje), piše na blogu
samo lagano.

Tišina praporaca

V:

-Boga vam vašeg tuntlavog, ta jel ja uvik sve moram sam radit?!!!
Zaorio se Tunjin snažan glas seoskim dvorištem, pa udario o cigleni mozaik pod nogama, odbio od stari crveno - žuti štagalj, okrznuo ormu dva oslikana vranca ponad njegovog ulaza, i na kraju zveknuo o kuhinjski prozor koji se istog trena otvori a na njemu se pojavi Kata s prijetećim kažiprstom. Kroz prozor se iza Kate provuče i miris perkelta od soma koji izazovno podraška Tunjine nosnice što ga odmah odobrovolji pa on samo još malo zabrunda.
A ne ljuti se on na svoju Katu. Kata mu je uvik mila, kako onomad dok je ko momak obilazio njenu kuću i potiho ju zazivo da proviri na svoj divojački pendžer, tako i sada, puno godina kasnije, uvik u poslu sa zasukanim rukavima i obavijenu miomirisima njene ku'inje. Ljuti se on na ona dva mulca, mazgove od njiovi' sinova šta i' nikad nema kad mu tribaju.

A gdje ste vi bili dok je svir'o

Evo, mi smo onomad na dan onog strašnog koncerta bili doma u zgb, to popodne točnije na Jarunu, sjećam se jer taj smo put svo troje došli biciklima, dijete se nakraju smorilo i nepodnošljivo neutješno plakalo i histerično zapomagalo na povratku, naravno da je meni to bilo deset puta gore nego što se taj dan događao zloguki koncert kojeg smo s profinjenim gađenjem zaobišli... no, bila je tamo to popodne na plaži neka grupica mladih ljudi slavonskog porijekla, ne pretjerano obrazovanih, pozicioniranih negdje na donjem dijelu ljestvice radne snage, isto su se to popodne kupali na Jarunu i smišljali beskrajne zajebancije na račun dotičnog gospodina koji kombinira srednjevjekovlje s crnokošuljaštvom i sve nekim simbolima o kojima jedva da nešta zna osim onog najvažnijeg, a to je da pali rulju i donosi pare, e, rekao bi čovjek da ta je grupica mladih ljudi kontra tog gospodina, ali nne, napisala je Aniram.

Grinčanje i grinčevsko prigovaranje

Nisam baš u nekom božićnom raspoloženju. Moji dečki dobili božićnicu, ja nisam. Mi dobijemo kao neku povišicu krajem godine, taman da imam za jelku kupit od toga kad odbiju porez. Ali na kraju, to malo vremena oko Božića je tako depresivno vani a i cijeli svijet je nekako u ku*cu pa je najbolje okititi stan, odvrnuti grijanje na maksimum, gledati američke patetične božićne filmove i nikome ne otvarati vrata. U svakom slučaju bolje za psihu nego sve ove filozofije koje bi mogle dobiti Oscara a koje bi kao trebale potaknuti na razmišljanje, napisala je Flekserica.

Pun mi je ku*ac razmišljanja. Razmišljam previše cijeli život.

Zašto (ni)sam išla na marš

Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države, napisala je konobarica.

Kalem

- I? Kako je prošao razgovor za posao?
- Pa znaš da tvoj dragi rastura!

Ups?!

- Jesi li ti to SEBE upravo deklarirao kao "MOJ dragi"?
Pitam u nevjerici, jer se još nije dogodilo da je sam sebe nekome ponudio na svojatanje.

- Ma ne, krivo si razumjela, kaže mi i odmah mijenja temu, priča o poslu.
Slatko je smiješan i volim ga kad tako, sam sebe uplete u neugodnu situaciju.
Znam ja da sebe smatra mojim dragim. Znam, jer to jest. I znam da me voli. Pokazuje mi to svakog dana, piše na blogu Julija pala s Marsa.

Alerta antifascista

Danas smo bili na antifašističkom maršu i prvih put zadnjih godina je iskrsnuo problem, ekipa se u gužvi nije mogla sva pronaći, tako da za neka znamo da su bili, ali se nismo vidjeli. Napad grupe maskiranih crnokošuljaša se dogodio upravo kad smo mi dolazili na trg, vidio sam metež, vidio sam naše redare i grupu koja je pohrlila prema crnima, nisam se mogao probiti do mjesta događanja, neki su se nasmijali kad sam drugaricu pitao koji su naši, zaboravio na Duccea, jbga crvenocrne su bile i boje anarhista, napisao je Nachtfresser.

A u Zagrebu na prosvjedu je bila Luki.

Došašće

Prva je nedjelja adventa.
Iako se preporučuje uzdržavanje od bučnog veselja, ova četiri tjedna nude nam
obilje tihe, unutarnje i obiteljske radosti.
Svake nedjelje na obiteljskom se stolu pali po jedna svijeća koja simbolično osvjetljava naš put do ponovnog susreta s Božićem.
Četvrtog je prosinca Sveta Barbara kad mnogi, posebno u sjevernim dijelovima Hrvatske, siju božićnu pšenicu.
Na Svetog Nikolu darivamo djecu koja se vesele iznenađenju, a često iščekuju i kostimiranog sveca i Krampusa.
Sveta Luce je popularna u primorskim krajevima. Ona također dariva djecu, a toga se dana u primorskim mjestima sije pšenica, piše na blogu Potok.

Prva adventska svijeća

Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.

Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako, piše na blogu Esencija života.

Priča

whiskybar:

Prolog

Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.

Dogodilo se ljeti, ali moguće je cijele godine

U banci je vladala spasonosna klimatizirana atmosfera. Od pet raspoloživih šaltera aktivno su radila tri, a zaposlenice su svako malo odlazile u pozadinske prostorije – po potpise, dodatne dokumente ili nešto treće. Brojevi redomata pomicali su se prilično sporo, no činilo se da baš nikome to ne smeta jer svi smo došli ovamo sa nekih 35 do 36 Celzijusa vanjske temperature i sa užarenog betona.

Na nekoliko strateški raspoređenih ekrana svijetlio je broj 147. Na mome papiriću je pisalo 161. Sjela sam za stol u prostoru za čekanje.
Desetak minuta kasnije ušao je novi klijent, po gestama i ponašanju prilično nervozan i nestrpljiv. Šetao je cijelim prostorom, u svim smjerovima.
Nastavak pročitajte na blogu samo lagano.

Ono, kad te nešto malo iživcira

Tko zna kako se on nametnuo kao pojam izvornog hrvatstva, simbol pravog domoljublja, jedini koji zaista voli napaćenu Hrvatsku. Ima lijepih tekstova o njemu, pogotovo nedavno napisanih, jer su pametni mladi Hrvati počeli pisat. Ima i zgodnog propitivanja njegovog ratnog puta. Pa se pitam, zna li on da ima Srba koji su bili hrvatski dragovoljci maltene od početka do kraja rata. Pa ga pitam, jel te sram, sram da su se Srbi borili za Hrvatsku više od tebe samoga.

Ali kog će vraga njega biti sram. On je ojkao od početka do kraja. Ako me pamćenje ne vara, bilo je to davno, jeo je i pio kod mog kuma iz Minhena. U kumovoj kući kod nas doli u Dalmaciji. Piše wikipedija da je pjevač sam sebi financirao svoj prvi album. Koliko se sičam, moj kum i njegovi Minhenčani su lipo donirali za taj album, piše na blogu karantenski blues.

Mapiranje simulacije

Mrzila sam živjeti u malom gradu, svi znaju sve pa i ono što ne znaju i ono što uopće ne postoji, e i to znaju. Zato, eto me ovdje u velegradu u kojem svaki dan ribam blato s cipela, jer zima je, mokro je, taman za sakrit se na toplo, baš fino mi ovdje, slušala sam danas na radiju gospona Vanju kako je prije osam godina na mapiranju Trešnjevke posjetio oni naš čokoladni toranj u kojem su onomad snimili pokvareni sat, a koji godinama unazad pokazuje točno ono vrijeme u kojem je hitnim službama prije neki dan dojavljeno da toranj gori. Točno. U. Minut. Joj, baš volim ove dramaturški osmišljene točke, amerikanizacija još jedna, neka. Ali to sa tim satom, trnci me prošli. Pa ti reci da ne živimo u simulaciji i da zemlja nije ravna. Još me uvijek trnci drže. Zato sve više pazim što govorim, a ponekad i što objavljujem. Simulacija, sestro, napisala je aniram.

Jin i njegov prijatelj Werner Riemann

Prije dvije godine jednog sličnog neobećavajućeg jutra današnjem me zatekla vijest pri dnu jednog ne baš čitanog portala o smrti Wernera Riemanna, Brechtovog suvremenika i prijatelja te imitatora naročito njegove supruge Helene Weigel. Ove godine se ostvarila i njegova zamisao da se dvorište unutar kazališta Berliner Ensemble nazove njenim imenom, pronađe u podrumima klupica bačena pod bivšim intendantom, renovira i postavi uz njenu bistu također u dvorištu.
Nakon umirovljenja se posvetio vođenjima kroz unutrašnjost Brechtovog kazališta, bio je živa enciklopedija i njemu su dolazili i ljudi iz cijelog svijeta po informacije o životima Weigel i Brechta, koje bi onda dodavali svojim doktorskim dizertacijama, kao ravnopravan dokument onim pisanim, napisao je Nachtfresser.

Kazna nije opomena

Čula sam lijepo sročenu kratku izjavu Jandrokovića o Međunarodnom danu protiv zlostavljanja žena i ostala - duboko dirnuta.
On, Jandroković, ima ugodan glas, birani vokabular i svaka riječ mu je na mjestu poglavito danas, povodom dana koji se obilježava kao upozorenje svima: muškarcima, ženama, djeci i susjedima.
Svakome tko je zlostavljan na bilo koji način ili tko zna da je zlostavljač u njegovoj blizini.

Detektirati
Locirati
Uhititi

Sve je uzalud. Uzaludno, piše Annabonni.

Zašto ne?

Kockavica:

Noćas sam sanjala putovanje.
Putovanje prijatelju Brgljezu u posjet.
Tamo negdje u Rusiji.

Odmah mi se za skute zalijepila neka špijunka,
kao za moju sigurnost,
i da me upozna sa običajima strane zemlje,
a zapravo da provjeri nisam li ja špijunka.

Program vjernosti

Huc:

oduvijek sam naginjao
nakazama
i patuljcima.
žalio sam
ta jadna bića što ih je priroda
oštetila već na početku
puta.
bilo je to čak i prije no
što sam postao svjestan želje
da činim dobro i samo dobro.
u širem smislu — da prkosim zlu
a potom roditeljima i društvu.

prva djevojčica u koju sam se zaljubio
bila je mala grbavica

Rijeke maslinova ulja

"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...

Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije, piše na blogu On, Ludilo i Ja.

Puno buke oko mobitela

Danas djeca, maltene od predškolske dobi, imaju na raspolaganju mobitele, čak do mjere da ih odgajaju mobiteli (a ne roditelji) i sve na njemu dostupne gluposti koje mogu naći na internetu i društvenim mrežama, a koje, s obzirom na dob, nekritički upijaju poput spužve.

Štoviše, čini se da je i roditeljski odgoj zakazao do te mjere da čak ima slučajeva djece koja stalno bulje u mobitele, a roditelji ih ne nauče baš nikakvim praktičnim životnim vještinama - ne znaju primiti olovku u ruke, misle da se sliku na papiru može uvećavati kao na mobitelu, a da se stranice listaju tako da se prstom prevlači po njima odozgo prema dolje kao na ekranu mobitela, uslijed čega su dobivali odgodu upisa u prvi razred osnovne škole, piše na blogu toco1980foto.

Vjera nije slabost nego snaga

Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen, piše Esencija života.

Prikaži još vijesti...