Blog.hr

Vijesti s bloga

Ljeti se ne smije umrijeti

Annabonni:

imam puno nenapisanih riječi
a nikada pjesnikinja nisam bila
samo sam rasla ispunjena nježnošću
prema svima i svemu
te strune su rasle u meni
i ravnodušnost prema prirodi
ugasla se zauvijek,
Svijet mi je oduvijek bio lijep
a strune u meni pjevale su ljubav

A onda je ranim kolovozom umrla moja majka
( ljeto je najgore za umiranje )
utihnula ionako pretiha oko devet navečer
gledajuć' neku seriju , pored mene koja do tada nisam vidjela smrt
a ljeto je, kolovoz, ljudi i djeca se čuju s ulice.... i moja su vani u igri

Tjedan iza

Izuzetno produktivan tjedan je iza mene.
Možebit se i primjetilo da se bavim produktivnošću, kad me nema tu na blogu :) . Propustih svoje redovne dane, ali drugačije nije ni moglo.
Uglavnom, na poslu se pozavršavalo nekih bitnih stvari, proslavilo 20 godina poslovanja hotela ( čestitke - hvala :) ), ideja za jedan privatni a poslovni projekt je na, rekla bih, 90 posto do konačne realizacije, pala je ponuda i za jedan treći projekt, a književno se u roku napisalo traženo.
Kako je fešta u hotelu bila u petak, a uz feštu i zaduženja povodom nje moralo se normalno i raditi, jer nismo tvornica i hotel se 22. lipnja ne može staviti na pauzu na tih nekoliko sati, kada sam taj dan poslijepodne nakon još obavljene kupnje sa Zakonitim došla doma, osjećala sam se skršeno i zadovoljno. Prejeben osjećaj, piše konobarica.

Nitko ih ne želi u susjedstvu

Gledah upravo skenirani plan grada iz 1947., bez neke posebne potrebe, onako, iz dosade ... pa ga prolistah od sjeverozapada prema jugoistoku. I taman kad sam došao do zadnjeg kvadrata (Žitnjak-Petruševac) uočih neke detalje koji mi još nisu zapali za oči. Stoji tamo: "Životinjski krematorij", "Mrcinište", "Crevarna", sve u krugu od valjda 500 metara.

Žitnjak tad još nije bio industrijski razvijen, tvornice su tamo došle uglavnom nešto kasnije ... no, vidim da je taj kvart već onda bio predodređen za "posebne namjene", one pored kojih nitko nije htio živjeti, piše na blogu Nepoznati Zagreb.

Limited edition

Metamorfoza:

Sve je jako ograničeno
Kratko i prolazno
Bezbrižno djetinjstvo i mladost
Vrijeme bez egzistencijalnih briga
Vrijeme u kojem živiš dan po dan
Bez posebnih planova
Samo snovi, želje i mahnitost

Kasnije slijedi suočavanje sa stvarnim svijetom, ono može biti okrutno
Zaboraviš sebe, živiš u silnoj želji samoostvarenja
Kao radnik, kao partner, kao roditelj, kao prijatelj
I još mnogo drugih uloga koje moraš ili želiš doživjeti, živjeti ili ponekad odglumiti

Crtica iz ordinacije

Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća je došla u moju ordinaciju u trapericama i kožnoj jakni djevojka imenom Hava Karamustafaoglu. Govorila je odlično njemački. Odmah mi je objesnila razliku između njenog izgleda i imena.
Dolazila je nasmijana. Promatrala sam njeno savršeno građeno tijelo, njene predivne tamne oči, prašumu od kose dok mi je pričala o porijeklu, o dalekoj zemlji iz koje su njeni roditelji s njom u naručju pobjegli tražeći sreću. Darovali su joj slobodu i dozvoli da slijedi radostan život mladih u Švicarskoj. Željela je studirati Kineziologiju, a igrajući tenis, povrijedila je lakat. Razgovarale smo i smijale se, onda je jednog dana došla sa suzama u očima.
Slijedeći tradiciju pradjedova, otac me je rođenjem obećao nekom meni nepoznatom dječaku. Nadao se da su roditelji dječaka to zaboravili. Znam da moram funkcionirati, znam da samoj sebi dugujem odluku, ali svjesna sam da je dugujem ocu i porijeklu, tužnim glasom je zaokružila svoju nutarnju tišinu, piše na blogu Dinajina sjećanja.

Tratinčistan (Blogom na blog)

Postoje dvije vrste ljudi: frajeri i tratinčice.
Frajeri žele uvijek biti jači i najjači i dokazivati "tko je jači taj kvači". Baš im je u redu ponašati se kao da su najvažniji na svijetu. Takvi će npr. pišat i hračkat ili puštat pseće kakice u dječjem parku ili oko sportskog terena gdje će sigurno netko nagazit, ili stat u prometnoj traci ispred kisoka bez obzira što se iza njega stvori kolona, gurnut će, šutnut će, oteti,izmlatit ženu, dijete ili nekog tko se ne zna tuć jer im je baš fora kad se čuje ono "tup" i "pljas" i kad se ti jadnici, ta niža vrsta ljudi prestraši i trese od straha, piše Iznajmljivačica.

P.S. Ovaj post je inspiriran raspravom na blogu Smisao života - Civilizacijsko zlo

Civilizacijsko zlo

Svi znamo da je tzv. civilizacija nastala i razvijala se na zločinu, na klanju slabijih, a sve zbog civilizacijskog zla zvanog vlasništvo nad zemljom, jel' tako da znamo?.. Pa čemu onda to ponavljati?... A ničemu, ili možda ipak treba ponavljati u nadi da ćemo se jednog dana opametiti, al' znate kako se kaže - nada je kurva...

No, to ne sprečava mnoge naivce da ponavljaju kako su čitava naša civilizacija, naš napredak, naše nacije i države izgrađene na zločinu, a sve u kurv... pardon, nadi da ćemo suočivši se s istinom promijeniti naše narative, naše mitove, a time i naš način života, piše Smisao života.

Muzička podloga

Huc:

Sjedili smo i čekali primariusa Goldsteina da kaže koju o stanju njegovog srca.
Na zidu čekaonice visio je Portret žene s bisernom naušnicom.
– Dobar je – rekao je promatrajući sliku.
– Ha? Tko? – prenuo sam se snatreći o grudima Ornelle Muti.
– Vermeer – rekao je cimnuvši glavom prema slici.
– To je bar lako naslikati – prokomentirao sam.
– Ne znam baš – rekao je on – ja ne bih imao ništa protiv da mogu tako.
Baš kao i mnogi drugi bio je neostvareni slikar (da mi je novčić svaki put kada sam čuo: voljela sam crtati u osnovnoj... ili šteta što nisam imao uvjete... moj brat imao je silan talent no otišao je drugim putem i sl.)
U razdoblju prije fakulteta, crtao je i slikao, zalazio u atelijer Vilka Šeferova, drugovao sa njegovim sinovima Mićom, Eugenom, budućim slikarima, umjetnicima…
A onda je odabrao arhitekturu. Dobro je odabrao. Arhitektura mu je omogućila bolji život.
U penziji se vratio crtanju, slikanju, rezbarenju... Nije bio loš, no bio je previše kognitivan tip. Za njega vrijedi ona Dalijeva (koji je izrekao za samog sebe):
„Prepametan da bih bio dobar slikar“.

Mir

Dva dana sam bila sama u sobi, što meni čovjekoneljubnoj paše, no danas je došla cimerica.
Jučer sam se zajebavala da ću opet dobiti neku “pipi mahen” kao zadnji put.
Jezik pregrizla.
Em su me probudili kad je došla a taman sam zaspala ko klada, em ne govori njemački.
Kaže njena kćer: Meine Mutter nicht Deutsch sprechen, nur Ukrainisch und Rusisch!
Da i šta sad, pa ne očekuje valjda da ja trebam govoriti ruski ili ukrajinski umjesto da njena mater, koja ovdje ima svu zdravstvenu skrb nauči njemački.
Malo morgen!

No Pipi machen je danas najmanji problem.
Ujutro su me opet držali bez hrane i pića zbog mogućnosti operacije danas, što se naravno nije dogodilo.
Ali zato je taman kad su mi donijeli ručak došla doktorica objasniti mi kako će proteći operacija.
I tu me je presjeklo, piše Kojotica koja je čvrsta Flekserica.

Dan protiv govora mržnje i ostale "vijesti"

Nema garancije:

Opasnijom smatram neizgovorenu mržnju,
riječi su često izrazi nezadovoljstva bez skrivanja
pokušajmo se odreći svega što može povrijediti
čovjeka, životinju, biljku, prometni znak
nešto u svemu gledam točku slabosti
a slabost se ne smije zloupotrijebiti

Izaziva li ferari i "avion za specijalne prilike" negodovanje
ili duboku mržnju prema moćnicima kojima ne možemo ništa,
mislim da je zaustavljanje tek na bezazlenu grintanju
osobno žalim sve one koji imaju potrebu
koristiti konjske snage da bi kamuflirali konje
tek moj dojam nikomu bitan, čak ni primjetan

Sigurna kuća

Kad sam prije nekoliko tjedana na internetu vidio da je objavljena knjiga "Sigurna kuća" Marine Vujčić znao sam da ću je pročitati čim se ukaže prilika. Kad sam tu knjigu prije nekoliko dana uzeo u ruke znao sam da ću o njoj ovdje na blogu pisati. Dobre knjige kod mene pobuđuju želju za pisanjem, a ova to svakako jest. Marina Vujčić nije novi autor u mojem čitateljskom imaginariju. Kroz ranije naslove A onda je Božo krenuo ispočetka, Stolareva kći i još neke upoznao sam donekle njezin stil, književne teme i okupacije i oćutio autorski nerv. Međutim ovaj, o čijem doživljaju želim ovdje ponešto reći, prilično me zatekao. Na neki način učinio je da se kao aktivni konzument pisane riječi osjetim nespreman u emotivnom smislu na trenutke i ranjiv, napisano je na blogu Usputne bilješke.

Na samom početku autorica u kurzivu bez pojašnjenja ispisuje kratke izjave susjeda, novinara, policajaca kao u crnoj kronici.

Poklon

Kratke priče:

Ubijam se u tablicama od ranog jutra, u glavi mi je mi se miješaju boje i brojke. Kolegica po treći puta spominje da mi je danas rođendan. Valjda želi da joj platim marendu ili cugu.

Rođendane formalno ne slavim već godinama, odem s mužem na večeru ako se poklope zvijezde taj dan, a uglavnom nema ni poklona. Možda jednom u pet godina i to ako je netko baš tih dana naletio na nešto zanimljivo.

Zove me sestra da je mama u bolnici, tata zove da je mama u bolnici, nona zove da je mama u bolnici, čekam i bolnicu da jave da je mama u bolnici, znam jebote da je mama u bolnici, 500km od mene i ne mogu ništa, o Bože, mama mi je u bolnici, počnem plakati ko kiša.

Šefica zove da treba neki izvještaj jučer.

Krenulo je ludilo

Rossovka:

1. uvijek imajte na pameti da on svo teoretsko znanje o nogometu ima pod noktom od malog prsta; za njega su najveći treneri svih vremena luzeri, pa nemojte uopće pokušat ulazit u raspravu bilo koje vrste a pogotovo kad se radi o sastavu i taktici igre naše repke, jer je Dalić za njega hlebinski naivac i pojma nema al baš o ničemu vezanom za nogomet

2. nemojte ga ni pokušavat prekinut u gledanju utakmice, ni da kuća gori; pokupite vrednije stvari i dokumente, pozovite vatrogasce i izađite iz stambenog objekta, on će vjerojatno izać kad dim bude tolko gust da ne bude vidio ekran

3. pripremite na vrijeme zalihe tableta za bolove, jer u slučaju lošeg rezultata vjerojatno će uz alkoholne pripravke popit i zalihu jabučnog octa, šta u konačnici rezultira jezivom glavoboljom drugi dan

Coco de Mere

Sarah:

Bježimo prema jugu
Tamo gdje se dani parunski produljuju u nepoznato
Tamo gdje se susreću u jednom sva svjetska mora i sve rijeke
Iza vjeđa bubri mi mjehurić od sapunice
ne radim nagle pokrete
da mi se prerano ne rasprsne preko očiju
punog grla
gledam koliko se krajolik promijenio od zadnji put
kad smo si rekli
koliko se
volimo i želimo
ovdje bih volio da si stalno
kaže
bradom pokazujuć džep od košulje

Samoborskim vrhovima

Ovu obilaznicu osmislili su članovi HPD Željezničar 2020. godine, a ovjereni dnevnik i značku osobno mi je uručio gospon Damir Bajs u prostoru Društva. Prije nego bacim svoja sjećanja s puta u digitalni arhiv, moram napisati da mi je izuzetno drago što sam imala prilike upoznati jednog Željezničara posebno- "Gojzeka" gospona Željka koji mi je definitivno postao jedan od planinarskih uzora i motivatora. Osim što sam s čovjekom mogla ozbiljno razgovarati i ozbiljno se šaliti, kasnije sam saznala da je čovjek prošao sve kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, popeo Sauleck, svaki vikend negdje planinari, uči mlade povijesti (jer je i profesor), drži školu šaha i promotor je projekta "Pruži mi ruku". Sve te aktivnosti čovjek radi sa stopostotnim oštećenjem vida. Hej, čovječe reci mi da ne možeš, pa ću ti reći da postoje ljudi kojima to nije u rječniku, piše Maca Šumarica.

Probudio sam se

Huc:
bačen u svijet, iznova

probudio me vrisak i zavijanje sirene hitne pomoći
probudio me zvuk štikli što su tuckale po keramičkim pločicama kat iznad
probudila me buka proždiranja smeća smetlarskog kamiona u četiri izjutra
probudili me radnici što ruše pregradne zidove pneumatskom bušilicom u stanu s desna
probudili me majstori što pajserima razvaljuju stare drvene prozore i ugrađuju pvc stolariju dva kata ispod
probudili su me radnici zrinjevca što jure travnjakom u traktor-kosilicama
probudilo me podrhtavanje madraca na bračnom krevetu, supruga veli da je u pitanju grč u nozi, ali ja joj nekako ne vjerujem
probudio me zvuk teške mehanizacije, bageri ruju pred zgradom, na radiju vele - obnova vodovodne mreže

A bilo je tak, tak...

"Pronađi sebe, pa onda potraži mene.", tako je otprilike glasila završna Zarathustrina poruka učenicima, kad ih "poslao" u svijet, koji je, takav, kakav jest. Nikad mi se ne da tražiti autentične citate, koje sam, često na svoj način posvojio, kao što mi je odbojan bilo kakav administrativan, "potvrđujući" rad, te zato nikad nisam ni pokušao napredovati u akademskoj karijeri. Motivacija za završetak fakulteta bila mi je smiješna, odgovor Davida Boviea na pitanje, zna li da su ulaznice za njegove koncerte skuplje od svih ostalih:" Znam i odobrio sam to, jer želim steći što prije toliko novca da svima mogu reći, tko vas...". Bio sam u zabludi da diploma nešto znači, pogotovo jamči neku neovisnost, ali mi je ipak u nečemu pomogla, nikad nisam dopustio nekompententnim nadređenim osobama miješanje u polje, koje pokriva moja struka, napisao je Nachtfresser.

U tišini propovijedi

O-da životu!:

Na jutrošnjoj misi sam naučila puno toga.
Iznad mene tri gavrana,
mama i tata u letu sa poletarcem.
Šireći svoja impozantna krila glasno grakću.
Iza njih leti galeb.
Dosadila mu lokalna crkva u gradu te se otisnuo u brda.
Divim se širokim krilima u sinhroniziranom letu crne obitelji
dok me jedan od njih dodatno oduševljava.
Pustio se vjetru u slobodnom letu
tako rastegnutih krila pa par puta bočno zarotirao.

Trešnje

Vrijeme je od vrućine; dođe nam prvi vruć i naporan dan: nije tek osamljen – već očito jedan u nizu vrućih i napornih; zadao si sam sebi nekakav zadatak da se nešto uredi, podreže, podšiša i tako metrima i desecima metara redom, korak po korak, pa ti ruke već bride i drhte od vibracije i struje i tehnike bučne i teške.

Dođe tako čovjeku pa se upita: a kako su to sve ljudi radili prije pedeset i sto godina, pa se sjetiš kako si s djedom tamo na nekom brdu iznad grada strpljivo i polako čitavog popodneva škarama obrezivao živicu ili kosom kosio travu; bez prestanka i gotovo bez odmora, sve do u toplu, meku i tihu noć punu zrikavaca, krijesnica i sova, napisao je Vjetar u granama.

Odbacivanje filmskog negativa?

Iako klasična fotografija, koja kao medij koristi film, odnosno filmski negativ, u zadnje vrijeme doživljava svojevrsnu renesansu, jer pripadnici mlađih generacija (koje su započele svoj fotografski put na digitaliji) pokazuju zanimanje za snimanje na film, počeo se događati trend u kojem pojedinci koji snimaju na film, dostave film na razvijanje u foto-studio, traže skeniranje negativa kako bi imali digitalni verziju fotografije, i zatim iz foto studija "podignu" (ili zatraže dostavu) samo digitalnih skenove negativa, dok negativ ostave u foto-studiju "jer im više ne treba", napisao je Toco.

Ostalo je ostalo...

Moram vam nešto šapnuti,napokon sam ponovno srela čovjeka po kojem je nastao moj ciklus: Pronađeni čovjek!
Ciklus je to koji je nastao prije više od pet godina.Tada sam bila neka sasvim druga ja,mala,slomljena,krhka,puna nada i vjere,ali odsutna,bila sam odsutna iz vlastitog života,jer živjela sam u nekim etapama,malo lijevo,malo desno,malo u sredini,ali nikad sto posto sebe,a onda,onda sam shvatila da sam sprema na sve i da je sve to što ja mogu i da ne trebam ničiju dozvolu.
Pa sam eto sada postala Daniela, ali Daniela koja je svoja sva.

Smislene slučajnosti

Kad smo kupili automobil u Njemačkoj, išli smo prvi put sami za domaju.

Običaj nam je da idemo rano spavati, zatim ustanemo u 1 sat i krećemo. Obavezno u sredini tjedna da izbjegnemo gužve. Treba nam 13 sati do cilja.

Prvi put trebamo kupiti vinjete za Austriju i Sloveniju. Diktira muž registraciju, diktira zaposlenik na benzinskoj još jednom da provjeri.

Prošli lijepo Austriju.
Tik na ulasku iz Slovenije, zaustavljaju nas.
Pregledavaju dokumente i vinjetu.
Nije valjana.
Dvije brojke zamijenjene.
Kazna za vožnju bez vinjete u Sloveniji je 300 €.
Službenik je rekao neka ovaj put kupimo samo ponovno vinjetu na licu mjesta i neka drugi put budemo pažljiviji, piše Galaksija.

Šestošenje

6.6.2004. (2+4=6), datum prvog posta na ovom blogu. Jutros sam preletio malo preko postova prve dvije godine, prepoznao sam koliko se ogorčenosti krilo između redova u mojim postovima tog vremena, koje je i dobrim dijelom 2005. na smjenu pratilo troje blogera, dvije blogerice su izdvojene u tekstu iz 2023., link lijevo gore sa strane "Tri blog gracije", treći je bio famozni Alje, koji se pak izdvajao svojom kreativnošću i poslije se istom ostvario u stvarnom životu, piše Nachtfresser.

Tad se pojavio blog.hr, kao prilika za sipanje moje žući. Vidim sad, da je posebno, otkako nema više fotki, to uglavnom nečitljivo, al zanimljivo da su mi i takav blog otkrili, s distance se vidi, stvarno najbolji.

Daidža Tomo

Riječ daidža je naravno turcizam. Za neupućene: To je ujak, majčin brat. Zvuči pomalo grubo ta imenica posebno onima čije uho nije naviklo na arhaične tuđice. Kao neotesan, neobrađen balvan. Međutim svi daidže ili ujaci koje sam ja imao ili još uvijek imam su karakterno profinjeni, "od kvalitetnog drveta izdjeljani, fino brušeni čak s politurom".

Jedan od njih pokojni je daidža Tomo. On je zapravo bio ujak mojem ocu, brat moje bake. Rodio se i odrastao u Visokovićima malom selu podno planine Vilenice kod Travnika. Međutim kad je izučio zanat i oženio se sagradio je veliku kuću na Kalibunaru, naselju što se naslanja na sam grad Travnik. Preko puta te kuće zgrada je osnovne škole koju sam pohađao. Bio je vješt stolar, piše na blogu Usputne bilješke.

Priručnik za djevojčice

Na kraju priče ne pretvaraš se iz ružnog pačeta u plemenitog labuda, i ne otplivaš klizeći niz mirnu vodu prema prema zlatno crvenom horizontu uz dramatični finale velikog orkestra. Rasplet priče nije pošteno i pravedno razrješenje nepravde, kako se očekuje nakon svih proživljenih nedaća, već obratno, iz lijepe kuštrave djevojke jedrog i glatkog mesa, odjednom, bez ikakvog uvoda i psihološke pripreme, pretvoriš se u staru ženu, ružnjikavu, podeblju, koja prdi nekontrolirano dok se spušta niz stepenice i računa na površnost publike dok pošalicama pokušava prikriti svoju zaboravnost i šeprtljavost na koju se ne može priviknuti, piše Iznajmljivačica.

Kad pogledaš u ogledalo, pod utjecajem bajke u koju si naivno vjerovala, očekuješ lijepog i snažnog labuda. A ne kilavu patku. Ili kokoš. Ćoravu.

76. ugodna neugoda

Ona koja ima neku čudnu moć da nas digne i napuni samopouzdanjem. Gotovo svatko ju je barem jednom u životu osjetio. I dok razum govori ne idi tamo, koraci više ne ostavljaju tragove po tlu, nego negdje barem desetak centimetara iznad, i lijepo nas pokvareno vode baš tamo. U okrilje ugodne neugode. Vas je dvoje.Imate onaj neki klik. Super vam je dok se družite. Bilo što više od tih ugodnih trenutaka dok si klikate nedopušteno vam je i, povremeno, dok bi neke riječi kod drukčije definiranih ljudi u životu, izgovarali nesputano, tu morate biti suzdržani, jer svaka izaziva neugodu. Neki dodir, gestu, pogled... jednostavno ne smijemo napraviti ili potencirati. Jer su nam u društvu te osobe neugodni...A sve nam je u vezi s tom baš osobom ugodno. Piće, kino, druženje, sms, chat, telefonski razgovori, o njoj pričati dobrim prijateljima... Sve je tako dobro i ugodno, piše konobarica.

Oni

Jedan ima fiksaciju na muški spolni organ (vlastiti) pa mu je zayebanciya brutalna.
Ponekad pretjera pa svi okrećemo očima.
Onda nas on počasti novom rundom vrućeg humora pa se smijemo.
On je drag, piše
Dvi (+/-) tri...

Ona se zeza i na svoj i na tuđi račun, imaginacija joj je bezgranična, odlično čita ljude. Nije vic, ali kad smo razgovarali o tetovažama, rekla mi je da zna da ja imam tetovirana krila na leđima. Velika. Preko cijelih leđa. Pitala sam je otkud zna - a ona kaže da se priča po selu, po svim birtijama o mojoj tetovaži.
Nemam tetovažu, naravno.
Ali... Nikad se ne zna...
Kaže za sebe da će postati stand-up komičarka i pjevačica.
Talenata bezbroj - za općenarodno veselje.
Nju volim.

Moj blog teenager

Budući da sam ovih dana bolesna i većinom se ne mogu pomaknuti s kauča, razmišljam o mnogim stvarima. Većinom razmišljamo o glupostima, kada imamo puno vremena za razmišljanje. Bar ja.
No, nekako mi je u tim razmišljanjima palo na pamet kako već zaista dugo imam ovaj blog, statistika kaže, za koji dan četrnaest godina.. Znači moj blog je naveliko ušao u pubertet. Zato i je pao u stanje lijenosti i nedostatka inspiracije.

Sjećam se jako bistro večeri kada sam ga otvarala i kada su počeli stizati prvi komentari. Zahvalna ću zauvijek biti osobi koja me potaknula da počnem pisati u trenutku najvećeg životnog pada, boli, tuge i razočaranja. I pokrenulo se nešto, malo po malo, moja svijest o tome da znam pisati, solidno, ljudi koji su se polako poćeli povećavati i koje sam počela čitati, nakon nekog vremena dobila sam neku vrstu posla na lokalnom portalu, upravo zahvaljujući pisanju..

Vježbaj!!!!!

Baš sam se od srca nasmijala kad mi je Anđela predložila da idemo u teretanu. Dok sam se ja doslovno njoj iscerila u facu, ona je bila skroz ozbiljna. Nije odustajala od paklenog plana da se nas dvije upišemo u teretanu. Dobro bi nam došlo oba dvije malo tjelovježbe jer ja sam ionako sva fizički gnjila (to ja kažem) , a ona cijele dane provodi u autu, a i kaže da se u posljednje vrijeme jako udebljala. I tako dok sam slušala njene ideje i planove koje je ona do detalja razradila, u jednom trenutku mi je došlo da zaplačem kad sam se sjetila da se meni želje uvijek ostvaruju, ali ne onda kad ih ja želim nego malo sa zakašnjenjem. Koliko sam samo željela otići baš u teretanu da i ja malo uz nečiju pomoć vježbam na spravama koje su meni pristupačne. Ali, jbga, nikad nisam našla nekog da bi sa mnom išao u teretanu. Ne znam jeli to iz srama da ih'ko vidi sa mnom ili zbog nedostatka vremena, piše Šušunjara.

Šetnja Floraartom

Nema više velikih šatora u kojima se i mi i jadno cvijeće kuhamo, manji su šatori, vidim pomak ka vanjskim dekoracijama. Bravo, piše Zlica od opaka.

Ok, još ih je malo. Ali Oblak Dobriše Cesarića mi je ukrao srce, u trenu.
Ponavljam, malo malo, djeluje prazno, ali to je početak. Osim Oblaka, izdvojila bih Zagrebačke parkove, na jednoj strani panoa fotka, na poleđini plan i popis svih stabala u parku. Savršeno.

Tu još ima malo zmijica te kako i zašto čuvati životinje. Solidno radionica za djecu.

Sad dolazimo do prodajnog dijela: na mjestu nekadašnjh izložbenih šatora, sajam. Da možemo bez sajmišta, ne bismo ih imali. Ovako, djeluje podnošljivo. Uz cvijeće i biljke koje nisu cvijeće.

Histrionsko - voajerska simbioza?

Prateći društvene mreže može se primjetiti jedan prilično očit fenomen:

S jedne strane, tu su histrionični ljudi, bolesno željni pažnje, a koju privlače na sve moguće načine kojih se sjete, koriste društvene mreže upravo kako bi i na njima to činili, najčešće olako servirajući svoju privatnost ili pak tjelesne atribute "na izvol'te", svijesni da sve što objave ima mogućnost doći do velikog broja ljudi, a što posljedično zadovljava njihov poriv za privlačenjem pažnje, pogotovo kada rezultira masom pohvalnih komentara i "lajkova".

Takve se u medijima danas naziva "influencerima", piše toco1980foto.

Slava na čekanju

Da barem nemam problem s lijenošću, piše ponos i predrasude. Možda bih se udostojala završiti četiri romana koja sam započela pisati i nisam stigla dalje četvrte stranice i sad ću napisati popis izlika koje samoj sebi prodajem:

- ovo je tako glupa priča
- previše sjedim zbog posla pa ne mogu još i u slobodno vrijeme (zato ležim iskrivljena na kauču i gledam reprize Seinfelda po stoti put)
- ionako neću ništa izdati, čemu trud
- nemam talenta
- ovo je sranje

Kad me uhvati entuzijastično raspoloženje, onda sam ovog stava:

- bliže se školski praznici, sad ću pisati roman ujutro uz kavu, prije odlaska na kupanje
- toliko sam dobra u ovome, ovo će biti sigurno hit
- prevest ću ovo na engleski da mogu imati publiku u cijelom svijetu; postati bogata i slavna; režirati film po vlastitom romanu

Mit o Sizifu

Interpretacija mita o Sizifu Alberta Camusa nudi dublje uvide u naše postojanje. Osuđeni na vječni zadatak guranja gromade uz brdo, samo da bismo je gledali kako se kotrlja natrag, Sizifova nevolja odražava naše vlastite ponavljajuće i često naizgled uzaludne napore.

Ovaj mit nosi dublju lekciju: svrha života ne nalazi se u krajnjem cilju, već u lekcijama naučenim kroz borbu.
Jedina prava konačnost u životu je smrt, pa čak i uspjesi, iako imaju objektivne komponente poput 'pobjede' i 'gubljenja', u konačnici su prolazni.
Bit Sizifove lekcije leži u prihvaćanju da životu ne postoji univerzalno značenje.
Naše reakcije na nedaće nas definiraju, čineći sve naknadne ciljeve sekundarnim u odnosu na proces korišten u njihovom postizanju, napisao je sajam taštine.

O životnim krizama

Biro me nije čekao, dobio sam stalni posao odmah nakon faksa. Radio sam ono što sam volio i ono za što sam se obrazovao, a posao sam dobio baš onda kad su ga svi gubili, u koroni. Hvala Bogu na tome jer me posao držao na životu, a još sam se i družio s ljudima, upoznao neke kolege koji su mi danas prijatelji. Ipak, i dalje me držala anksioznost, nešto mi je nedostajalo, htio sam promijeniti svoj život, otići negdje drugdje. Nisam htio ostati raditi isti posao četrdeset godina samo zato što ga imam za stalno. Čim sam položio stručni ispit, uzeo sam neplaćeno i preselio u drugu državu. Tamo sam našao posao, ali i još puno toga. Živio sam punim plućima.

Kad sam se vratio u Hrvatsku i na stari posao, imao sam u glavi da se moram preseliti od svojih, nisam se htio vratiti na staro, piše na blogu Dnevnik bivšega studenta.

Antene i antenski sustavi

Jedan poznanik angažirao me nedavno da mu izvršim manji popravak na krovu kuće. Rekao sam mu da inače ne radim takve poslove, ali on je bio uporan. Te ajd’ ne mogu nikoga naći, te ti si lagan i spretan i to ti neće biti problem. Načelno sam pristao i u dogovoreno vrijeme nacrtao se u njegovom dvorištu. On je pripremio dugačke ljestve, alat i svu logistiku uključujući i hladno pivo. Međutim stupivši na strmi, visoki krov shvatio sam da se ne osjećam sigurno i odustao od posla. Uvidio je moju nelagodu i nije inzistirao na nastavku. U hladu ispred kuće popili smo pivo, popričali i svatko svojim putem.

Nije uvijek bilo tako. Strah od visine kod mene nije bio prisutan. Štoviše, u mladosti sam se pentrao i tamo gdje većina ljudi ne bi ni pomislila. Posebno je to bilo izraženo negdje sredinom devedesetih u vrijeme praktične nastave u jednom elektro servisu u Đurđevcu. Terenski posao podrazumijevao je montažu takozvanih zemaljskih i satelitskih antena, piše na blogu Usputne bilješke.

Dječak Srebrenice danas priča...

Rossovka:

rikrašću se noćas u san majci, onako kako smo se brat i ja prikradali kad bi okasnili jer smo se ostali igrati poslije škole, ili brali susjedove trešnje, ili pekli prve kukuruze.

Uvijek je govorila – nemojte djeco, sramota je tuđe brati. Majka će vam ubrati i donijeti naših. A znala je da je slađe popeti se i jesti slatke trešnje na drvetu, i da je slađe nečije kukuruze kradom ubrati i ispeći, pa ih onako čađave i vrele jesti putem. Pa i sama nam je pričala da su i oni kao djeca isto radili.
Dočekala bi nas vrućom, tek pečenom pitom čiji bi miris osjetili još na prilazu kući. Čvrsto nas zagrlila i privila sebi, govoreći – evo mojih jablana. Gdje ste dosad? Perite ruke pa da jedemo. A onda bi sjela i gledala kako slatko jedemo njenu pitu, najslađu na svijetu.

Prikrašću joj se jer je danas opet plakala.

Ljubomora

Nedavno sam naletila na jednu staru simpatiju koju nisam vidila jako dugo. Odselio se, ne živi više u Dalmaciji pa se sretnemo rijetko. Davno je bilo kad smo se družili, ima tomu bar deset godina. Nemam neki osjećaj daljine kad je on u pitanju, sve neki čudan filing mi izaziva. I eto, sretnem ga i proradi mi osjećaj da je sve nešto pogrešno u toj priči. Valjda jer ne razgovaramo baš. Nekoć smo bili dobri, sad si samo kimnemo u prolazu.
I otada, otkako sam mu kimnula nekidan, proganja me razmišljanje o njemu. Zgodan je i dalje, nek ide u pm. I ne bila ja žensko, okrenem sve što sam mogla na internetima da provjerim što se događa s njim, piše na blogu Snoviđenja.

Darovana predstava

Sinoć smo gledali odličan dokumentarac o nažalost prerano preminulom glumcu, nezaboravnom prijatelju Mustafi Nadareviću, piše Dinaja.

Uzburkale se uspomene, minuli trenuci susreta u i izvan teatra. Sjetili smo se i Zdenkovog oproštaja i Mujicinih riječi:

Dijane se sjećam iz vremena akademije, dolazila je s mamom na satove scenskog govora i onda sam pomislio, ova djevojčica će završiti u glumištu, prevario sam se, nije postala glumica, ali je ostala žena iz sjene, vjerna pratilja događanja na sceni. Budi sretan što je uz tebe...

Rad ne daje vremena za net

hawkeye1306:

nakon dugih 2 mjeseca imam dan odmora u Zg...
evo, čak sam i laptop uključio, pa da se javim s nekoliko riječi
iskreno, očekivao sam da ću se moći pohvaliti s većim postignućima, ali
nepredviđeni događaji, nedostatak svježeg novca, a ni koljeno nije baš...
ipak, tavan na kućici je dovršen, još samo tepih i to je to
u prizemlju radim na struji, vodi, slijedi keramika, a uz to dvorište
da, veliko je i zahtjeva...raskrčili smo veća, lošija stabla
teški malčer je odradio posao , sada je oko 2000m2 očišćeno i lijepo
u kratkim crtama, umoran sam do iznemoglosti

Bogatstvo različitosti

Suprotnost vjeri nije sumnja, već bojažljivost, napisao je EuM.

Odakle tolika bojažljivost u Crkvi? Na Duhove slušamo nevjerojatan izvještaj o odvažnosti rane Crkve, o oduševljenju koje se nije dalo zaustaviti.

Duh Sveti otvara srca, tjera strah. Budi pouzdanje i hrabrost. Učenici otvaraju vrata. Evanđelje kreće u svijet. Davno se sve to dogodilo. Kako bi bilo lijepo kada bismo danas tako nešto doživjeli. Umjesto umornosti, zasićenosti, nepovjerenja. Gdje se izgubilo duhovsko oduševljenje.

Krug delfina

Pao je prvi ovogodišnji kupanac! Sarah je hrabro ušla u još uvijek hladno more.

Hladno je kad ulaziš, no kroz glavu su mi ulazili
Svi oni kupači Sjevernog mora
Koji vele da je to za zdravlje
Kad si već unutra, moraš se puno ritati i plivati
Onda je toplo i lijepo
Plaže su još neuređene
More je izbacilo iz svoje utrobe sve suvišno
A blizu obale, kod bove, igrao se delfin
Ne znamo zapravo dal' se igrao
Ili je skačući nešto nam pokušavao reći

- Bako, otplivaj tamo, molim te, možda se zapetljao

S njima sam tako normalna.
Nisam glumila heroja.
Odmah sam znala svoje granice.

-To je priroda, spasit će se sam.

Srce

U utorak sam odjednom počela osjećati neko čudno stezanje u prsima, bolje reći u gornjem dijelu trbuha.
I to onako na refule - malo steže, malo ne.
Prvo na što sam pomislila su svi oni za hipohondere ko stvoreni članci u novinama u kojima se žene straši drugačijim simptomima infarkta nego kod muškaraca.
Sjetila sam se i one mlade žene s kojom sam nakratko dijelila sobu nakon prve operacije a koja je danima mislila da je od male pobrala neku virozu, kad ono - infarkt!
Još si glupača mislim: sranje, sad ne mogu otić plivat i ostat ću debela.
Onda se sjetit da će vaga u tom slučaju biti moj najmanji problem jer će me u vodi zdrmati herc i to će biti to, napisala je Flekserica.

18/05/24

Dvi, tri riči... piše dragom dnevniku:

That's the way, aha-aha, I like it.
I ovo bi zaista (što se mene tiče) mogao biti početak jednog divnog prijateljstva.

Doma sam stala na vagu.
Rekla sam joj: Ljubim te, srićo!
1o kg sam lakša,
U svakom pogledu.

I to je to.
Pišem ti opet uskoro.

TV kalendar

li Dogodilo se na današnji dan.
Ili štogod drugo iz domene javne televizije, kao i Srdačno vaši iz prethodnog zapisa.
Prošlo je točno, više ili manje, više više nego više manje, godinu i pol i još nekih par dana više od zadnjeg zapisa.
Blogovi, piše li ih itko više? Ili se prepuštate kojekakvim umjetnointeligentnim alatima koji ne znaju prebrojiti prste na rukama kad generiraju slike? Uglavnom, prije no što reinauguriram Gabriela, mala rekapitulacija nečega što, možda, nekom vještijem rečenicoklepcu , a priznajmo, nije niti teško biti vještiji, zar ne, može biti sasvim dobar sinopsis za roman, piše maddogsh.

Pojmovi lete u nebo

Možda sam (pre)stara, možda mislim da su današnja djeca previše razmažena, pa na svakakve gluposti pomišljaju - no sve u svemu protivim se agresiji malobrojnih nad višebrojnima. Uključujući agresiju da ja moram "njih" nazivati "oni". Ili je "on" ili je "ona" (mijenjaj brate spol koliko god želiš no pusti me na miru). Ne priznajem treći rod i točka, tvrdo zastupa svoj stav Rudarka.

***

Što više čitam o transseksualnosti i transrodnosti (interseksualnost razumijem), sve manje znam jer svaki članak o toj temi, bilo na Wikipedijama, bilo na kojekakvim portalima, govori nešto drugo. No najmanje od svega mogu shvatiti što bi to bila nebinarna osoba, ovako je započeo Mariano Aureliano svoj novi post.

Normala

Ne odustaj, idi dalje i kad ima onih koji ti govore suprotno, negativno to su oni koji te ne poštuju ali ne obaziri se, znaš tko si a sve si to i pokazao i dokazao. Oni koji te poštuju te bodre, dolaze ti u susret dok su svi ostali nebitni. Tako ide ovaj svijet nažalost u zadnje vrijeme naopako ali svi mi koji primijetimo ono što je dobro ali i zabavno, što promiče kulturu i daje uvid na neke aktualne situacije ali i neke prave vrijednosti e to za nas sve ima moć. I rasplesao i razveselio si ritmom sve oko sebe.. E to pozitiva i samo pozitiva u ovim hladnim vremenima kada se sve pretvorilo u nešto što ni sami ne znamo kako nazvati. Iz cirkusa ti si izveo ono najbolje tradiciju i kulturu i neke običaje, piše Star Rose.

Opet ja po istom

„Različitosti treba uvažavati“- rečenica je koju često i prečesto možemo čuti na gotovo svakom koraku i u svim segmentima života. Osobno sam ju toliko puta ponovila da mi polako prelazi u floskulu.
Ali ne! Za mene to nije samo isprazna fraza nego je to jednostavno način mog života. I nije to samo zato jer sam i sama osoba s invaliditetom, dakle različita, nego jednostavno živim i prihvaćam različitost, piše Šušunjara.

Rekli su mi da je on Šiptar-miči se od njega!
On ti je peder-miči se od njega!
Ona ti je kurva-ne pozdravljaj ju na ulici!
Ono ne zna ni koji je spol- potjeraj ju ili ga; što li je već!

…ali to je moj susjed dostupan za pomoć 24 sata
…ali to je moj prijatelj i nije me briga s kim spava
…. ali ona je sirotinja teška i brižna majka svojoj djeci
….ako mi je ona pružila ruku i rekla žensko ime, tko sam ja da kažem drukčije?!

Cause tonight is the meaning of life

Huc:

svaki bogovjetni dan, kat iznad visi
ili se vijori
rublje, plahte, jastučnice
odjeća, tanke poliesterske deke, prekrivači

svaki božji dan, okrene se barem jedna runda veša
mašina neumorno radi, prima vodu, grije, zavrti i
vrti-
vrti-vriti
pa zastane, pritaji se
onda pljucka vodu, pa opet vrti, ispire
treska, cetrifugira poskakujući
DUM - DUM – DUM

Vatra

Parkiramo se u dvorištu usamljene vikendice. Računamo koliko vremena nismo u njoj duže boravili, stalno radimo i samo ponekad stignemo doći provjeriti je li sve u redu. Prilikom ulaska zapljusne nas ustajali zrak i hladnoća. Odlažemo stvari na najbliži ormarić te On kreće naložiti vatru, a ja otvaram prozore kako bi ušlo malo svježeg zraka i počinjem brisati prašinu. Vikendica je mala te smo vrlo brzo počistili, ugrijali se i smjestili. Uključili smo TV, samo kako bi nešto mrmljalo u pozadini dok kuhamo čaj. Vrlo se brzo spustila večer.

Debeli hladni zidovi se vrlo teško ugrijavaju te održavamo vatru do kasnih sati. Iskopala sam neku košaru u kojoj ćemo donositi drva do peći. Nosim je sa sobom u dvorište gdje odabirem suha drva osrednje veličine. Nisu teška te se lako vraćam u kuću i ubacujem jedno drvo. U mraku promatram kako ga plamen odmah obuhvaća sa svih strana i divim se jednostavnosti i ljepoti ovog procesa, piše Medlife.

Ne znam otkud ljudima potreba za blizinom

Galaksija:

Ja zapravo imam problem s ljudima i uživam kad se ne srećemo...
I ne volim slučajne dogovore jer znam da sresti se nećemo!
Nasjedam na laži što izgovore ta usta koja su školovana za to.
Premalo sam ljudski uživao, o čega sam se svega naslušao...
Jer ljudi su ko bomboni, zaslade al ubrzo nestane i slast, prisutnost i pojava.
Zvoni alarm za druženje, al to je opet samo jedna lažna dojava.
I bjesan vjetar mi se rukuje s licem pa mi povremeno opali šamar.
Osjećam se izdano, prepredenost živi, samo mi nedostaje samar.

Luku Paljetku, u spomen

Luku Paljetku u spomen Annabonni se prisjetila zgode s fakulteta gdje joj je on bio profesor:

Dakle, došla sam kao profesorica - studentica kod Luke Paljetka na ispit iz Teorije književnosti, pripremljena maksimalno i dobila papir s tiskanom Matoševom pjesmom Djevojčici umjesto igračke.

- Je li vam jasno kolegice da analiza mora biti kompletna i pisana crvenom kemijskom kojom morate ispraviti sve pogrešno napisane riječi i definicije - na usmenom ostalo izgovoriti pravilno?
Nagnuo se prema meni onako razbarušen, kuštrav, crnook govoreći brzim, šuštavim glasom glasove S i Š
Težak je bio ovaj Matoš, još teže od nepravilnog stvoriti pravilno, ali iz njegovih predavanja, pokretima ruku u zraku kad bi objašnjavao stilske figure, metaforu i opkoračenje u stihovima ali, da nije rukama kroz zrak i dugim koracima "govorio" ne bi ostale slike teorije koje u knjizi pišu.

Žena je imala pravo

Piše Galaksija već u naslovu jednu od najvećih istina svijeta:

Čekala sam ga u ambulanti.
Imao je operaciju.
Ovdje ga zovu Rambo.
Kad žena govori "Ne diži sam terete!", naravno da se ne sluša.
Tko će ako ne on.
Ipak ga je počelo živcirati u zadnje vrijeme što ga je netko na poslu prozvao "mini bagerom".
Zaradio je prije godinu i pol dana, asimptomatsku kilu na desnom donjem dijelu trbuha.
Imao je osjećaj kao da mu se nešto lijepi za crijeva.
Liječnik je govorio da nije bruh, ja sam govorila da je bruh.
Preuzeli su ga u 15 sati i 20 minuta.
Bila sam nervozna i ljutita jer
su se paralelno izvodile tri operacije, a prostor je bio pun ljudi koji su imali preglede i čekali.
Pametni roditelji su pustili dvije djevojčice da lupaju ključevima po staklu, skaču, trče, urlaju.
Nikome nije smetalo.

Majčina ljubav i mi...

Naslovnicu je dizajnirao Edo Murtić. Hladnoća velegrada i djevojčica s mašnicama u kosi, oslikana sreća djeteta koje raste u okrilju majčine ljubavi.
Roman kazuje temu umijeća glumačke umjetnosti kao tihu pedagogiju odrastanja i spoznaju osobnog života. Majka glumica radeći na kazališnoj drami mladog autora, otkriva kćerki svijet na daskama koje život znače.
Knjigu sam od mame dobila prije šezdesetak godina. Kao da je autor opisao moje odrastanje. Mama već pet godina počiva u miru, a uz knjigu magija života uz nju je uvijek tu.

MOJA MAMA

„Sve se okreće oko moje Mame,
sve se okreće zbog ljepote njene,
Zemlja se okreće, Sunce se okreće,
a Mama se okreće samo oko mene.“

Enes Kišević, glumac, pjesnik prijatelj mi je darovao ovaj stih na posljednjem ispraćaju moje mame, podijelila je Dinaja s nama svoja sjećanja.

Sretan Majičin dan svim majkama

Godine prolaze

Da mi je netko prije 20 godina rekao da će proći 20 godina, a ja ću još uvijek biti jednaka zbunjena i zbrkana inačica sebe, ne bih im vjerovala, napisano je u novom postu na Ina's playground blogu.

20 godina je puno. Za toliko vremena bit ću odrasla osoba, a odrasle osobe znaju što rade i što žele. Tako bih im nekako tada objasnila. Do tog vremena imat ću skoro 37, završit ću faks, naživjet ću se u svojim dvadesetima, zaljubit ću se, imat ću prijatelje za čitav život, radit ću nešto što volim, pisat ću, čitat ću, putovat ću, imat ću kuću, dvoje djece i psa. Ironično da sam možda sa 17 imala jasniju predodžbu svog života, svojih želja i snova.

Ali ljudska bića su jednostavno prezbrkana. Možda je neki unutarnji dio nas podešen da nekako nikad ništa nije do kraja ok. Možda je to i dobro. Da nemamo želja, strasti, što bismo ustvari radili? Samo sjedili i čekali da život prođe? Što bismo bili?

Laži i još ponešto

Galaksijo, javi se Blumi ti bude skuhao pašta šutu!

No u međuvremenu jamra o voću, Slovencima i sokovima:

Velim ja njoj, ne vjerujem našim lopovima, ali Slovenci, oni što napišu to i je tako. Šipak. Shvaćam želju za zaradom, ali zašto me moja država ne štiti od evidentnih beskrupuloznih opsjenara. Dakle, ako naši pišu sok od borovnice u njemu će biti jabuke, aronije i tko zna čega još, navodno, ali renomiranom i skupom Fructalu možeš vjerovati. Malo preksutra. Sok od borovnice ima 20 % voća, od toga tek 3 % borovnice i to ne one čiste, nego iz koncentrata, dakle ubijena do krajnjih granica. Dodana i lažnjak aroma, praktički smeće. Ali dobro, glavno da meni odlično radi novo centralno, pa nam je svima toplo i to ne samo oko srca.

Oslobođenje Zagreba

Lilianke je napisala jedan vrlo osoban post u kojemu nema sretnog završetka:

Dakle, poklopilo se nekoliko stvari...
Neki dan, Dijete me zamolilo da joj pomognem sa zadanim radom iz povijesti.
Ona obično ne razumije tko je tu koga i zašto, ti povijesni, ratni i vojni termini su joj apstraktni i odbojni,
tako da sam imala zadatak obnovitti znanje iz četiri teme
četnici, partizani, ustaše i sažetak problematike...
te je preslušati dok mi izlaže itd...
pomoć joj s time.
Naravno da je moje sjećanje manjkavo, pa sam morala pol udžbenika pročitati,
vidim koliko ne znam i vidim kako su se sve stvari koje su se dogodile morale dogoditi,
i niti jedna strana od svih spomenutih nije bolja.
Nema ispravnijeg.
Ne postoji.
Žao mi je, ustaše nisu jedini problem koji se dogodio na ovom području.
Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže.
Otvorite si školski udžbenik, pa vidite , što se i zašto i kako osnovalo, tko je bio kakav.

Agonija u Hugo Boss odijelu

Huc:

volio bih napisati nešto superherojsko, muški

8 sati unutrašnje patnje
8 sati kulučenja
8 sati demonskih snova
i slično…

volio bih napisati nešto herojsko
ali jutro je tmasto i ja sam
razmočena kutija nakon sinoćnje
oluje ja sam
lav koji je većinu života proveo u
kavezu zablude i laži
ja sam tvoje vrećaste sise
i tvoj podli um
umalo sam umro od starosti
u dvadesetima

Zanimljivosti o pivu

Ovaj vikend išao sam na pivo u jednu poznatu i meni najdražu pivnicu, koja se nalazi u okolici Münchena, u malom selu Aying.
U ovo vrijeme se pije Maibock pivo (jačina 6,9°). Normalno pivo je oko 4% alkohola.
Oktoberfest pivo je oko 6% alkohola.
Maibock je najjače pivo u Njemačkoj sa oko 7%
Kažu da je 1 krigla Oktoberfest piva otprilike jednaka kao 8 čašica rakije.

Pivo s najvećim procentom alkohola je "Snake Venom", a sadrži 67,5%, napisao je Kenguur.

Polufinale

Nemam kravu (ni bika kao ministar iz mog kraja) ali dajem časnu pionirsku riječ da nikada više neću gledati to sranje od Evrovizije ako mali Lasagna ovaj put ne pobjedi.
Lani su "stručni" žiriji zajebali onog zelenog čakavca iz Finske, nadam se da će mali Istrijan uspijeti izrimtimtagidimati se iznad njihovih političkih kalkulacija.

E sad.
Mali je ulovio žicu mnogima.

Jedno što spominje mačku.
A znamo da su mačke na internetu popularnije od svih Taylor Swift i Brad Shitova.

Drugo što je tim spominjanjem mačke dirnuo u srce mnoge koji su, kao i ja, otišli u tudjinu s onim jednim (ili više njih) kofera.
Doma je ostala kuća, roditelji, braća...
I naravno - mačka.
Nisam naročito sentimentalna, barem to nikada ne bi priznala, no taj detalj s mačkom meni uz svo ono veselo skakanje po pozornici tjera neku staru prašinu u oko, od koje onda poteče suza, oštro po tipkovnici udarila je Flekserica.

***

Osim kod Flekserice, Eurosong možete komentirati i na našoj anketi

Zaboraviti

Možeš zaboraviti stvari ili osobe, ali ne možeš zaboraviti osjećaj koji si pritom imao...

Reće netko.... - "nitko ne voli tužne ljude".

E, onda ispada da moraš imati namontiran osmijeh, praviti se da si savršeno sretan, biti po svim standardima, nešto govoriti, a da to ne misliš, šutjeti kad ne misliš da treba šutjeti, osluškivati druge koji zanovjetaju jer im se nešto ne sviđa kod tebe, a pritom ih ne ugrožavaš, ići tamo negdje gdje ti nije baš ugodno.... itd. itd.

Pa si tužan jer nemaš pravo biti tužan. Pa si u grču.... Jer nemaš pravo i ti biti sretan, piše pozitivka.

Prikaži još vijesti...