Blog.hr

Vijesti s bloga

Pa opet, svejedno želim...

Dakle, hajde da konačno stavimo prave karte na stol - ovo je čovječanstvo samo po sebi potpuno nesposobno zaustaviti sve poražavajuće i silno destruktivne globalne procese na svim poljima i u svakom zamislivom smislu. Ako pobijedi Kamala, bit će to samo plitka utjeha, samo odgoda. Pa opet, svejedno želim da pobijedi Kamala. Normalan čovjek u meni to želi. Čovjek koji nije izopačen nacionalističkom, vjerskom ili ideološkom mržnjom i tužnom ostrašćenosti tamo gdje bismo trebali biti braća i sestre jedni drugima bez obzira na mnogostruke i polivalentne prošlosti u našim umovima, napisao je Mariano Aureliano.

Aus dem nichts

Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.

Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi, napisao je vjetar u granama.

Laž

Lažete li??
Onako iskreno, možete li odgovoriti na to pitanje??
Ne, ne mislim ono u stilu internet reklame za sebe: ja sam iskren, zgranjavam se na ljude koji to nisu, i najgora istina je bolja od laži. Jedino se kolebaju mišljenja, kao neko umire pa tresnuti mu istinu u oči ili zaobilazno reći. Ili ono vara te muž-žena, reći prijatelju znajući da si ga izgubio
-Hej drugar, partner ti nabio rogove
Pristojno to može se izvesti i kao
-Znaš imam dve vesti za tebe dobru i lošu.
-Kaži prvo dobru.
- Kupio sam novi auto.
-Loša??
-Žena-muž ti promenila horoskopski znak, sada si u znaku jarca ili ovna, kako više voliš.
Mislim na one obične, svakodnevne laži. Pita me prijateljica kako mi se dopada njena frizura. Iskreno izgleda kao da su je svrake čerupale, piše Meca.

Ausbildung

Snaga Tvokuna:

Hello ekipa!

Evo nakon nekog vremena doćlo je da napišem poneku!

Znate da je ugovor bio potpisan i da sam 01.10.2024. krenula u novu avanturu zvanu Ausbildung.

Moram vam reći da nisam imala pojma iskreno što me čeka, nisam bila svjesna težine izazova na koji sam pristala i koji sam toliko željno iščekivala.

Prvi dan škole sam doslovno sjedila tamo i gledala u profesore trudeći se razumjeti barem nešto. Inače ako i ne razumijem hvatam riječi i zakljuučjem iz konteksta .. ali taj prvi dan ni to nisam mogla. Osjećala sam se kao najgluplja osoba na planetu zvanom Njemačka.

Sestre

Ima nešto posebno u crnobijelim fotografijama. Za mene su poput čuvarica uspomena, svih divnih i dirljivih trenutaka koji izranjaju iz sjećanja kada ih pogledam.

Ova je uistinu posebna; na njoj je fotograf ovjekovječio četiri sestre moga oca – Paulu, Vjekoslavu, Boženu i Mariju. Sad mi je neizmjerno žao što ih nikad nisam pitala tko je predložio da se odu fotografirati, jesu li zajedno birale što će odjenuti, zašto ih je odlučio fotografirati ozbiljne kad su imale tako prekrasne osmijehe. Zamišljam ih kako koračaju Brezjem, pa gradom i smiju se dok razgovaraju; zatim ulaze kod fotografa koji ih slaže – Paulu i Vjekoslavu da stoje, a Boženu i Mariju da sjede. Nekoliko klikova za vječnost, za sjećanje na četiri sestre koje su bile prave ljepotice, napisala je Rossovka.

Lisbeth se rastaje

Kao što je to rekao moj predragi Andrić - dođe eto tako vrijeme, kad pamet zašuti , a budale zavladaju....

Meni će to biti najbolji opis raspada braka, i uzmite u obzir da je meni ovo drugi put -neće više bogami, i da ja nisam konfliktna osoba, nisam inatljiva i ne mrzim. Ne krivim druge za svoju nesreću i uvijek ću polaziti od sebe i uvijek ću pokušavati i pokušavati i kad je odavno prošlo vrijeme za pokušavanje, jer je brak vrst smrti, ne zaboravite to. Svaki put kad se udamo, umre dio nas, ali se rodi novi; kad rodimo, umre ogromni dio nas, ali se stvori veći, vrjedniji, ali kad se rastanemo, samo umremo kao osoba koja smo bili, ništa drugo, ljuska koja iznova traži smisao i svrhu i cilj...
To je najusamljeniji dio odraslog života, većina ljudi nas napusti, većina ljudi ako nas i sasluša izbacuje one šablone šablona, za koje bi ih opalio nogom u guzicu da bolje shvati kako izgleda to -ma samo idi naprijed, šta te briga, život je pred tobom – ma krepaj sinko, koji život? Ako se rastegnem malo jače, iščašim nešto, piše Lisbeth.

Priroda

I onda proleti cijela godina bez planinarenja. Uopće ne znam kako se to dogodilo. Ok, imala sam tu prometnu početkom godine i nisam baš mogla hodati tih prvih par mjeseci. Onda smo valjda bili lijeni. Onda smo se ulovili radova po kući...i vrijeme je proletjelo. Bez da sam omirisala šumu. Bez da sam hodala po mahovini.
Bez da sam kao divokoza poletjela po stijeni. Bez da sam sjedila na nekom tamo vrhu i guštala u suncu i onom pobjedonosnom osjećaju kad si tamo gore, na vrhu.

Ok, odlučila sam, krajnje je vrijeme za prvo ovogodišnje planinarenje, napisala je U svijetu tajni.

Kak je nekad bilo i kak je sad

ad sam bil dečec pa sve tamo do prvih studentskih dana, nakon neke dramske predstave ili koncerta klasične glazbe kritike sam mogao pročitati u kasno-večernjim izdanjima Vjesnika, Večernjaka i drugih novina, tog istog dana. Danas toga više nema. Gotovo da i ne postoje kritike a ako se i pojave to je tek nakon nekoliko dana. I najčešće umjesto kritike dobijemo opis toga što se dešavalo a ne kako se dešavalo i da li je bilo na ovoj ili onoj razini. Očigledno su kritičari-znalci nestali s naših prostora, piše Rista biciklista.

Maslačak

Maslačak je jedini cvijet koji predstavlja tri nebeska tijela: Sunce, Mjesec i zvijezde. Žuti cvijet podsjeća na sunce, maslačak na mjesec, a rasute sjemenke na zvijezde.

Cvijet maslačka otvara se da dočeka jutro, a zatvara se navečer da zaspi.

Koristan je svaki dio maslačka: korijen, list i cvijet. Može se koristiti za hranu, lijekove i kao boju.

Sve do 1800-ih ljudi su uklanjali travu sa svojih travnjaka kako bi napravili mjesta za maslačke i druge korisne "korove" poput zvjezdaste trave, sljeza i kamilice, piše Star Rose.

Nevere i bonace bloga

Na blogu kažemo o sebi mnogo više nego što smo svjesni. Svojim pisanjem sebe jasno oslikamo. A onda se desi da nas požele upoznati ili da mi želimo nekog sresti. Tradicija blog susreta traje skoro koliko i blog. Više puta sam upoznavala blogerice i blogere. Rijetko mi se dešavalo da me susret razočara. Češće sam stjecala prijatelje.

U carstvo sladoleda i kolača ušli smo malo ranije. Uskoro se na vratima pojavio osmijeh zvani j u pratnji svoje inspiracije, prave ljepotice. Od prvog trena imali smo utisak da se već dugo poznajemo, napisala je Lastavica.

Kome suditi i zašto

Koga osuđujete svi vi, koji niste u prosvjeti ali čitate i pratite slučaj djeteta, učenika 4. razreda koji ima nedolično, agresivno ponašanje od kojega strahuju (!) nastavnici i učenici, zaključavaju se u razrede, dobivaju živčane slomove i daju ostavke, kao ravnatelj zadnje škole?

Sinoćnje Otvoreno pod vodstvom nesposobnog i neempatičnog voditelja Smrtića otkrilo je sav jad i bijedu prosvjetara a i više onih koji to nisu, a skloni su malone ovog dječaka smjestiti na Dječju psihijatriju u Kukuljevićevoj bez obzira, što NITKO, ali baš NITKO nije uspostavio kontakt s roditeljima, a znamo, da ovaj dječak IMA roditelje koji prvi moraju uspostaviti kontakt s odgovornim službama i dati anamnezu svog djeteta, piše Annabonni.

Birthday gift

Huc:

Za moj roćkas voziti ćemo se dugo i besciljno, obavijestio sam družinu, pa smo se vozikali amo i tamo, a kada smo prešli preko Sljemena i spustili se u Strmec Stubički ugledali smo kuću u čijem je dvorištu bio parkiran Fokker 100.
- Jebote, što je ovo?! - razrogačenih očiju uskliknuo je Maderfaker.
- Fokker 100, parkiran u dvorištu - rekao sam.
- Jebote, kako dođeš na ideju da parkiraš Fokker 100 u dvorište? I gdje ga kupiš, jebote?! Na Hreliću, jebote?!
Čudio se Maderfaker.
- I kada ga kupiš kako ga rastaviš i dopremiš u ovu zapizdinu?
- Ego - rekao sam - jebeni ego…
- I što onda kad je tu i kada ga gledaš svaki dan? Diže ti se na njega? Ne kužim.
- Vjerojatno nakon nekog vremena počinješ smišljati načine kako da povratiš barem dio uloženih sredstava pa ga proglasiš avionom za parije, rođendane, tim biliding i slično…

S one strane Zašto?

Lisbeth:

- Ali ja sam mu mater!
- Ma nisi ćerce, ti si žena koja ga je rodila. Ona koja ga je othranila i brinula o njemu, to je njegova mater.
- I po tvojem ne smijem tražiti svoje dijete?
- To nije tvoje dijete. I ne. Jedini razlog zbog kojeg ćeš ga tražiti je sebičan. Da bi se ti osjećala bolje. Jesi razmislila kako će se on osjećati? Bit će sretan kad te vidi? Ne, neće. Mrzit će te. Pa onda i sebe. I druge. Uništit ćeš mu samopouzdanje, možda cijeli život. Da bi se ti osjećala bolje…. To nije tvoje dijete. Nisu ti ga oduzeli švabe u ratu, oduzeto ti je zbog tvoje nebrige koja je trajala tko zna koliko dugo. Njegova je mater vjerojatno išla s blagom verzijom i rekla mu- tvoja biološka majka je bila premlada i nije se mogla ni znala brinuti za tebe bla bla bla... I to je bijela laž koja je ok. S njom može živjeti. Tvoja istina je presuda.

Ja sam živjela s druge strane. I ne. Nijedna istina , nijedna priča ne može pomoći. Nema tih riječi koje bi nas, koji smo s druge strane ostavile u uvjerenju da smo bili voljeni, da se za nas trudilo, da nismo mi krivi. Posebno ako uz nas postoje brat i sestra koji su ostali s biološkom majkom.

Nedjelja, sunce

Zna da sreću nedjeljnog sunca, šetnje i promatranja ljudi koji se trude, uistinu se trude, vidi im to na licima i po odjeći, opustiti; opustiti u toj opjevanoj nedjeljnoj šetnji, svetom gralu svih opuštanja ikada, u trenu može pokopati nešto. Vibracija mobitela, jer opuštanju ništa ne smije stati na put pa je, kao da sjedi u parteru HNK plemenitog Zajca, isključila zvonjavu, podesila na vibraciju. U relaksu je. Nema da omane.
Šeće ona tako manje poznatom, ali ipak pristojno ispunjenom šetnicom. Uz nju odrasla kći, tinejdžer sin i njihov otac. Hepi femili. Nedjelja, sunce, piše konobarica.

Što se dogodilo te noći?

Esencija života:

Nikada nisam vjerovala u paranormalno. Bila sam tip osobe koja je uvijek tražila logična objašnjenja, posebno za neobične događaje. Ali ono što se dogodilo prošlog ljeta, to ne mogu objasniti. Pokušala sam više puta, ali sve što sam dobila je tjeskoba i neprospavane noći.

Ljeto je počelo kao svako drugo, vruće i sparno, s mnogo slobodnog vremena. Moja prijateljica Ivana pozvala me da s njom provedem vikend u kući njenih roditelja, staroj kamenoj vili na rubu jednog malog sela, duboko u šumi. Kuća je bila staromodna, ali lijepa, s onim romantičnim osjećajem starine, koji vas navede da zamišljate prošlost. Ivana i ja planirale smo se opustiti, možda malo istražiti okolinu, bez ikakvih očekivanja.

Perspektiva

U raspravama se nekad ne možemo složiti s nekim. To je sasvim u redu, jer ne gledaju svi isto na određene stvari i nečija je perspektiva možda drugačija od naše. Uzmimo za primjer vrapca i žabu, tj. ptičju i žablju perspektivu. Vrabac ne može vidjeti što je u žbunju ako se ne spusti na zemlju, a žabac ne vidi opasnost koja vreba iza žbunja jer se ne može vinuti u visine s koje bi to mogao sagledati. Tako je i sa ljudskim perspektivama. Ovisi na kojoj se misaonoj poziciji nalaziš. Netko je proširio svoje vidike i može sagledati nešto iz drugačijih perspektiva, drugi pak ne može ako isto tako nije proširio svoje horizonte, piše na blogu kejtoo.

Suživot s autofagijom

S autofagijom sam u suživotu zadnje dvije godine. Nije baš to neka idila, ali se podnosimo tako što jedno drugo ignoriramo.

Na autofagiju me je upozorio Mišek, pa sam pomislio da bi to mogao biti dobar način da si izbušim šlauf, koji me oko pasa počeo stezati i gušiti. I bilo je tako, šlaufa sam se riješio prilično bezbolno i u relativno kratko vrijeme.

Ipak, autofagija nije dijeta, već način zdravog života. Ritmom od 8 sati hranjenja i 16 sati posta, stvari se dupkom mijenjaju. Autofagija nastupa poslije 12 sati posta, kad mozak pošalje informaciju tijelu da više nema hrane, pa tijelo (stanice) počinje jesti ono što ima. A ono što ima su toksini, virusi, bakterije i kancerogene stanice, i ne samo što se autofagijom rješavamo tih štetnih tvari, nego stanica, tim procesom, stvara dodatnu energiju, piše vilimstvor.

Plodovi zemlje i sunca

U zadnjih dvadesetak i kusur godina više puta imao sam priliku sudjelovati u berbi grožđa. Kao jedan naturalizirani Moslavac i umjereni ljubitelj vina smatram da ponešto znam o naravi te, ajmo reći, ceremonije. Osim same berbe, muljanja, prešanja, pretakanja odnosno cjelodnevnog vrzmanja prilika je to za viđenje i druženje s prijateljima i poznanicima. Zadovoljstvo nakon obavljenog posla uvijek je izraženo. Osjećaj pripadanja (uz gemišt) neminovno biva pojačan. Javi se djelomično i neka iskonska potreba vraćanja zemlji i suncu odnosno zahvalnost na plodovima koji će u tami podruma dozrijeti u kapljice što krijepe duh i tijelo da se tako slobodnije, pjesnički izrazim.

Oboružan tim iskustvima berbe grožđa proteklog vikenda bio sam u prilici iskusiti nešto slično, am pak različno kak' bi rekli susedi Slovenci. Naime, naši prijatelji i kumovi odnedavno posjeduju nemali maslinik u Istri blizu mjesta Brtonigla. Ako sam ja, kad je vino u pitanju, naturalizirani Moslavac za njih slobodno mogu reći da su takvi Istrijani ako o maslinovim ulju govorimo. Nakon prošlogodišnje, prve berbe o kojoj su mi pričali odlučio sam ove godine pomoći i iz prve ruke iskusiti kako je to sa žilavih stabala skupiti sitne plodove što daju žitku, zlatnu tekućinu neponovljiva okusa i velike nutritivne vrijednosti, piše na blogu Usputne bilješke.

Navratila da pozdravim

Lilianke:

Odlučeno je, vratit ću se,
na blog, mislim reć' :)))
no sasvim sigurno puuuno rijeđe postati no što sam prije činila
jer mi je život postao ludi ljubavni roman.
Lud zbog trčanja i tisuću zguranih zbivanja, te tisuću stvari koje titraju i čekaju da budu obavljene,
a ljubavni roman jer..... eh :)))) u te dvije riječi sve je rečeno, što se tu ima za opisivati? :))))
tri reda ljubljenja
dva reda ljubljenja
red operativnih stvari
red ljubljenja
spavamo tamo
red operativnih stvari
dva reda ljubljenja
spavamo amo
red razgovora
pet redova ljubljenja

Na stanici

Miško:

Večernji se suton tek počeo spuštati, ali sam svejedno vrlo dobro vidio njene plamteće crne oči. Stajala je pored mene, nije se privijala uz mene, jer moj je stari bio udaljen otprilike tri metra, ne želeći kontaminirati naš prostor: prostor Marije i mene. Ostalo moje društvo, moji prijatelji, bili su oko nas, pili iz jedne boce koju su dodavali jedan drugom, gurali je i prema meni, a koju sam odbijao: nisam želio posljednji poljubac sa Marijom začiniti alkoholom.
- Je li ti žao? – upitala je.
- Nije – rekao sam.
Dan prije me zagrlila ispod onog našeg stabla i ugrizla me nježno za uho, pa šapnula, dahom ublažujući bol ugriza:
- Molim te, idi dan ranije. Moram te ispratiti …
- Ali taj dan, kad moram krenuti, moj je rođendan …
- Znam – rekla je privijajući se uz mene – ali ja ne mogu biti prisutna kod tvog odlaska, ako ideš taj dan.

Perun

Jučer je pao izbor na vrh Perun (880 m.n.v.) ponad Mošćenica na planini Učki. Dan je predivan, sunčan topao, cijeli dan u kratkim rukavima, piše na blogu Od mora do planina.

Zašto Perun? Zato jer smo 21.rujna bili na "Perunovim danima" festivalu starih zanata. Tom prilikom smo hodali od Mošćeničke Drage do Trebišća, ali nismo bili na Perunu. Mitska priča i predstava o Perunu su me toga dana zaintrigrirali i morao sam se uzverati gore dok mi taj doživljaj performansa i predstave ne izblijedi.

Auto parkiramo 100 m prije Mošćenica i krećemo prema Mošćenicama,

Pomicanje granica

U mnogim stvarima u životu sam pomicala granice. Granice psihičke izdržljivosti, strpljenja, granice u pisanju i u poslu, granice nošenja sa tugom i boli. Pomicala sam i granice u otkrivanju sebe, drugih i života. No, nikada nisam jače Pomicala granice vezane za izdržljivost tijela.
Do sad. Iako nemam baš malo godina, upisala sam se na jači trening snage. Nisam prvo ni znala u što se upuštam. Krenula sam zbog vježbi za kralježnicu s kojom imam većih problema.

No odlučila sam krenuti. I jesam.
Kada sam vidjela što moram u tih sat vremena napraviti, mislila sam da nema šanse da uspijem. No, čovjek se ponekad prevari. Niti ne zna što može.
Meni su utezi, girje, sprave i kojekakve slične stvari, bile tamo nešto sam ponekad gledala na televiziji ili internetu. Nešto što sam mislila da nije za mene, piše Metamorfoza.

Ugriz

Flekserica:

On: Šta lupaš, susjedi su se prestrašili?!
Ja: I za to me zabole kuki. Bolje da me se boje, barem ću imat mira od njih.
On: Nemoguća si ko uvijek.
Ja: Glavno da se ti praviš sa svima dobar a samo ogovaraš jedne susjede sa drugima.
On: E, kad smo kod ogovaranja...Plavuši je onaj ljubavni ugriz promijenio boju, sad nije više modre boje nego šaren. Izgleda ko krava ona crno bijela iz reklame.
Ja: Ona i Vučko (muž od Plavuše) koda imaju 15 godina.
On: E, Vučko ju valjda grize tako da svi vide koliki je je*ač.
Ja: Nije mu dosta da svi čuju svaki put kad se njemu to malo starog qrca digne.
On: Meni to sa tim ugrizima nikad nije bilo jasno niti me pali. To mi je više fuj, bolje da joj poliže 3,14čku.
Ja: onda bi joj ona stvar bila modra, kad bi ovaj navalio sisati po njoj a nju ne može pokazivat bez da Heinz zove policiju zbog uznemiravanja reda i mira.

Hibakusha

sajam taštine:
Norveški Nobelov komitet odlučio je za 2024. nagradu za mir dodijeliti japanskoj organizaciji Nihon Hidankyo.
Ovaj masovni pokret preživjelih od atomske bombe iz Hirošime i Nagasakija, poznat i kao Hibakusha, dobiva nagradu za mir za svoje napore da postigne svijet bez nuklearnog oružja i za demonstriranje svjedočenjem preživjelih kako se nuklearno oružje nikada više ne smije upotrijebiti.

Betel:
Dogodi se tako, jednom u desetljeće, da nagrada ode u prave ruke! Bez obzira na slučajnost, ili ne!

Mali Ivica u školi nekad i sad

marival11:

Nekad
Mali je Ivica krenuo u školu. Jedva je dočekao da izađe iz kuće. Dosta mu je nadrkane mame i nadrkanog tate. Ide u razred gdje u miru može maltretirati klince i klinke u razredu. Plan je pripremljen.

Danas
Ivica je spreman za novu školu i novi razred. Iz prethodne je premješten jer mu je ponašanje bilo nerimjereno. Čak su se zbog njegovog ponašanja svi učenici ispisali iz prethodnog razreda i škole. Ništa ne poduzimaju ni psiholozi, ni institucije, ni ministar. Čekaju da se problem riješi sam od sebe. Ipak je to devetogodišnje dijete.

Bučijada after

Utorak je prije podne. Osmi je dan desetog mjeseca. Donedavno neradni, Dan neovisnosti. Po novom radni, Dan Hrvatskog sabora. Stojim u centru Ivanića ispred penzionerca i promatram križanje Tomislavove i Vladimira Nazora. U mislima mi se vrte stihovi: Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada / 'ko je domaćin / a 'ko je bio gost.

Proteklog vikenda u našem malom gradu dogodila se Bučijada, jubilarna dvadeseta. Dvije i pete bio je to mali sajam proizvoda od buče na gradskoj tržnici. S godinama je rastao i pretvorio se u veliku, gotovo trodnevnu manifestaciju što okupira pola grada. Promatram plato na kojem se odigrala glavnina događanja, piše Usputne bilješke.

Centralni prijem

Da nisam tužna, ne bih napisala ovaj post, ali sam jako tužna i moram vam reći, ako dođete u Split ili u okolicu nemojte se razbolit, nemojte imati ježa u nozi ili nedajbog saobraćajnu, jer, što god da imate, sve boleštine dolaze na onaj ozloglašeni Centalni prijem u čijoj čekaonici sjede starci pred izdisaj, djeca s temperaturom i oni koji kašlju od viroze ili korone, nema veze.

Dolaze svi: iz Hercegovine, Dalmacije, s otoka helikopterom, oni srušeni romobilom na kolniku, samo eto, još nije došla mater s Hvara od ministra Beroša pa da on, po vlastitoj majci shvati, da je centralni prijem za srednju Dalmaciju najpromašenija stvar njegova mandata, napisala je Annabonni.

Ptice nebeske (i one ostale)

Huc:

Zapuhao je snažan vjetar. Nad gradom se kotrljalo olovno nebo. Spremala se gadna oluja.
Na putu kući, u prolazu između dvije zgrade, zatekao sam mladog vrapca na tlu. Ispao je, ili su ga izbacili iz gnijezda. Imao sam osjećaj da su ga izbacili.
Gnijezdo je bilo visoko, nedosežno. Vrabac nije imao nikakve šanse. Odlučio sam pobrinuti se za nj. Nije prvi put da ću othraniti pticu, pomislio sam. Jednom sam spasio vranu koje je ispala iz gnijezda dok sam slikao na zagrebačkoj Savici. Spasio sam i vjetrušu. Na Braču sam pak pokušao spasiti lastavicu, ali kako rekoše stari: još se ni rodi taj ki je spasi lastavicu. Osjetljive neke ptice. Ima to veze s enzimima iz sline koje majka isporučuje zajedno s ulovljenom zalogajom, te nemogućnošću mladunaca da probave potpuno živu hranu, takovo što.

Blogiranje i blogersko maltretiranje

Evo, došla prijestupna godina kada moram nešto napisati.

Odlučila sam redovno pisati bar godinu dana. Ne mogu dočekati doba novogodišnjih odluka, jer ih se ionako nikada ne pridžavam, pa sam odlučila ovako iznenada da mi se piše i da me od toga neće odbiti nikakva blogovska politika, a ni to da me nitko možda neće čitati jer je ova blogosfera već uhodana urica di se svi znaju i prepoznaju i dopisuju, pozitivno ili negativno. Odlučila sam zažmiriti i baciti se u nepoznato i samo piskarati. Bit će tu puno gluposti, što je totalno neizbježno, jer je i život tako onako pun besmislica i gluposti, a ipak ga nastavljamo životariti. I pisala bih o svemu što mi padne na pamet, a ne samo o Australiji. Jer u mojim godinama, egzistencijalne misli su neizbježne, piše Karantenski blues.

Prokletstvo iz slike

Flips,:

Na zidu stare, zapuštene i velike vile, visjela je slika. Bila je to jedina stvar koja je bila netaknuta, dok je sve okolo bilo trulo. Na slici je bila žena iz prošlog doba, odjevena u raskošnu haljinu, s svijetlo plavim očima koje su promatrale svakoga tko uđe u hladnu i tamnu prostoriju. Pogled joj je bio hladan, gotovo si mogao osjetiti kako led probada tvoju dušu kad ju pogledaš. Nitko nije znao tko je bila ta žena sa slike, ali govorilo se da nitko, tko ju je pokušao maknuti, nije preživio.

Marta, mlada studentica umjetnosti, došla je u zapuštenu vilu kako bi mogla istražiti arhitekturu i umjetnost stare zgrade. Svi, iz obližnjeg selu, su je upozoravali da ne dira „Prokletu damu“, tako su je zvali, ali ona nije vjerovala u njihove priče. Mislila je da je to samo praznovjerje.

Legenda o Picokima

U naselju Đurđevac odlučili smo posjetiti Stari grad Đurđevac koji se nalazi na sjevernom dijelu naselja i poznat je po legendi o Picokima, piše na blogu Viatrix.

Legenda o Picokima se usmenom predajom prenosila više stoljeća, dok se najstariji pronađeni zapis o toj Legendi nalazi u rukopisu iz 1898. godine. Legenda je temeljena na povijesnim događajima iz vremena osmanskih osvajanja polovinom 16. stoljeća. Zahvaljujući lukavstvu jedne starice, na njen prijedlog kapetanu grada, branitelji Starog grada Đurđevca su iz topa ispalili picoka (pjetlića) pa su Osmanlije zaključile da u utvrdi ima hrane u izobilju i tako završili opsadu. Od tada se žitelji Đurđevca nazivaju Picoki.

Godinu dana kasnije

Flekserica:
Ona: Šta je, kako mišići, jesi se dovoljno nagledao u zrcalu?
On: Ma daj, jučer neki lik došao u firmu i traži onog starijeg sjedog čovjeka koji tu radi.
Ona: A ti mislio da će tražit onog razbacanog stričeka u dobroj formi?
On: Ma nabijem ga na qrac. Ima sreće da ga nije stariji sijedi gospodin zviznuo!
Ona: Užas b(l)ožji. Ja šepava a ti star i senilan. Na kraju ćeš moći dignuti konja a nećeš se sjećati kako.

Ona: Daj donesi one prokulice da ih očistim.
On: Ti treba i padela za stavit ih unutra?
Ona: Ma ne, samo ću ih razbacat okolo po kuhinji.
On (nosi padelu): Mislim da je ova dosta velika.
Ona: Tako si mislio i u školi da ti geometrija neće u životu trebat.

Dobar dan, izvolite

Ljudi dragi evo nas!!!
Vani smo!
Moj prvijenac, knjiga naslova
Dobar dan, izvolite je danas stigao iz tiskare do izdavača, a potom i do mene.
Stavljam ovdje fb objavu, jer malo sam sa Zakonitim i svojim curkama proslavila, pa ne mogu puno vresti (nakon 4-5 smokovača) o knjizi.

Hvala do neba svima koji su sudjelovali.
Izdavač Studio TiM Tamara i
Milan Zagorac
Urednica Julijana Matanović
Lektura Tanja Diklić
Ilustracije, grafička priprema i nevjerojatna količina prepiske Marina Lj
Naslovnica TLI design, Tanja Prokop
Autorica - Konobarica Ş
Hvala svima na praćenju i podršci. Bez vas koji me čitate i vjetar ste mi u leđa, ove knjige vjerojatno ne bi bilo.
Sad ćemo nazdravit!
Grlim vas sve.
I da, davit ću vas još... Jedan je prvijenac

Konobarica je napisala zahvalu.

Druga mama

Moja je kćer pronašla sebi novu mamu.

Pred kraj četvrtog srednje, slomila je hrskavicu koljena i završila u štakama. Bezvezna mala ozljeda kojoj je trebalo dugo da zaraste i štake je postepeno skidala pa je to trajalo negdje do Božića, znači cc 6 mjeseci.
Ali u to vrijeme kraja njezinog srednjoškolskog obrazovanja, ispita, mature, upisa na faks, prijemnih; to je vrijeme je bila u punoj ratnoj spremi: obje štake i ortoza.
Tako da sam ju kroz to vrijeme pratila svugdje kao da je malo dijete, nosila torbu, vodu, papire, gurala ju u auto iz auta, putovala s njom na prijemne u tri grada, četiri dana nasjedila se na raznim osunčanim ili prehladnim stepenicama, strepila i bojala se jednako kao i ona i veselila se jednako kao i ona, piše Lisbeth.

Dva pitanja

Da je papin stav o ulogama žena u društvu deterministički i reduktivan, to je vrlo lucidno uočeno. Ne znam je l' uopće treba dodatno objašnjenje. Papa stavlja ženu u strogo ograničen broj uloga, a njezinu ženstvenost vidi kao biblijsku, dakle dogmatsku kategoriju. Žena nije slobodna da sama sebe opiše ili ne opiše, već je ona, ipak nekako, jebiga, ta glupa Eva koja je od zmije uzela jabuku. Pa je u najbolju ruku ženstvena. Eh, da, žena je ženstvena - to je tako divno rečeno! Stoga, jasno je, ne može biti svećenicom, i o tome dalje nema razgovora. Papa Franjo, naime, upravo na taj način odgovara na pitanje o ženama-svećenicama - nema razgovora. Kaže u odgovor nešto drugo. Odšuti. Spomene kako je Marija bila žena. I kako je Crkva žena, piše Mariano Aureliano.

Sve ovo malo previše podsjeća na 2019.

Svi narodi i nacije vole lagati sebi. Socijalizam je u Hrvatskoj i bivšoj Jugi super funkcionirao, jer ispada da Hrvati i ostali južni Slaveni isto jako vole lagati. Ako netko kuka da nema para i da mu je jebeno teško u životu, budite sigurni da pliva u parama. I da se uspješno prebacio iz socijalizma u ortački kapitalizam.

Najviše kukaju u Hrvatskoj oni koji imaju. Nepogrešivo me preko četiri desetljeća života u to uvjerilo.

Ne znam kukaju li jednako tako najbogatiji ljudi na svijetu kao što kukaju oni u Hrvatskoj, ali znam da vole sebe. Bogataši su oni koji su ključ toga da svjetskoga rata neće biti jer svjetski rat znači da hrpa milijardera neće moći uživati u svojemu bogatstvu, raznim bunga-bunga zabavama i nadrealnoj obijesti. Zato se ne brinem zbog svjetskoga rata. I nuklearnoga rata.

Sebičnost bogatih nas sve čuva.

Pero Panonski, 890. put.
P.S. 6. srpnja 2024. bilo je 20 godina bloga. Traje blog duže od pojedinih političkih stranaka.

Kako stari lišće

metamorfoza:

Lišće stari sjajno
Bajkovito i blještavo
U mnogo boja i nijansi
Meko, šuškavo
Mokro, vlažno
Sa mirisom kiše
Jesenje blago i nježno

Djeca skupljaju lišće i dive se
Njegovim bojama u jesen
Ono je ukras i dekoracija
To lišće koje stari svakim danom

She ili bez gnušanja

Sarah:

Prelijepa mulatkinja, Ann, pružila mi je ruku i zazvonila s puno narukvica već na početku te večeri.
Sjajna niska blistavo bijelih zubi, osmijeh iz snova, sjajna crna kosa, plesačkih gracioznih kretnji.
Doplesala je do mene u svojoj maloj crnoj haljinici u zadimljenom klubu s lijeve strane šanka negdje iza ponoći
i započela razgovor ni o čemu.
Nalakćene, dočekale smo zamalo jutro. A sve ni o čemu.

Debeli Pero, simpatičan šanker i konobar kojeg svi znaju, u prolazu mi je nekoliko puta namignuo, kak¨si dobrog komada zbarila.
Smijeh me do gušanja i pišanja hvatao od tih njegovih gustih i sraslih obrva, koje su se podizale i spuštale u čudu, preneraženosti, uzbuđenju, čineći sad slovo V, sad smiješni polukrug oko dobroćudnih mu namig očiju.

Nikad Hrvati nisu bolje živjeli

Mnogi umirovljenici, a osobito onih 300 000 umirovljenika s penzijom manjom od 300 €, često kupuju nekvalitetnu, nerijetko i robu kojoj je istekao rok trajanja koju trgovački lanci prodaju za simbolične svote, a voće zaobilaze u širokom luku, ne zato jer ga ne vole, ne kupuju ga jer si ga ne mogu priuštiti. Novac iz državnog proračuna nepravedno se raspodjeljuje; neprihvatljivo je da toliki novac odlazi za Ukrajinu, Hercegovinu i Crkvu, drugim riječima parazitima od kojih mi nemamo nikakve koristi, dok nam 1/5 stanovništva gladuje.

U Mostaru smo podigli suvremenu i bolje opremljenu bolnicu od nekih zagrebačkih bolnica, da ne spominjem bolnice u provinciji. Tu su i škole, crkve, obnove župnih dvorova, gradi se i kazalište. Na pretjerani odljev novca u Hercegovinu upozorila nas je i EU, napisao je Moslavac.

Il Testamento

I tada se dogodi. 22 lipnja 2006 otvorih blog pod nazivom ‘Zagrebački dekameron’ i objavih prvu novelu, ‘Daj se Ines’. Obzirom da se ta kratka novela dala razraditi u nekoliko povezanih novela nasta ciklus koji obuhvati razdoblje od desetak godina. Nekako s time došle su i ostale. Krenulo je. Ime ‘zagrebački’ blog dobi obzirom da sam zagepčanin, a 'dekameron' po lascivnim doživljajima koji bilježe i događaje i duh vremena sa kraja 1980ih i 1990ih. Nije to Dekameron tipa Giovanni Boccaccio iz Firenze. To je jedan posve drugačiji Dekameorn. Ali je kao i onaj, Dekameron.

U to vrijeme bi prilično teško naći publiku za svoje pisanje, a da ta publika, svatko pojedinačno, bude i meni zanimljiv. Ipak, s vremenom dođe i to, bliski se afiniteti uvijek nekako pronađu. Obzirom na magičnu riječ ‘dekameron’ i lascivne novele u kojima stvorih lik Furbija što pomalo sliči na mene, oko Zagrebačkog dekamerona poče se skupljati ženski svijet, a bi i muškaraca. Jedna od prvih blog ‘kompanjonki' bi izvjesna Daniela poznatija kao Uranova pikula. A bilo je i drugih, da ih sve ne nabrajam, jer bi sigurno neku zaboravio. Traje to do jeseni kada zbog posla u inozemstvu nastaje prekid, ali krajem 2007 opet sam tu i bacam se na 'blogiranje’.

Dalibor ili kako se ovdje predstavljam, Meštar Bocaccio.

Spisateljice biraju

Danas stigli autorski primjerci!
Jeeei!
Moje drugo ukoričenje, a prvo ovogodišnje.
No o čemu se radi možda će najbolje reći dio iz blurba knjige koji potpisuje njena urednica.

"Spisateljice biraju drugi je naslov u mom zamišljenom nizu knjiga (radnog naslova Žena ženama). Radim na ženskoj podršci onako kako najbolje znam. I snagom koja mi je još preostala. Nakon što netko uzme ovu knjigu u ruku, možda će poželjeti ponovno pročitati tekst iz kojeg lik dolazi, a možda će posegnuti za knjigom autorice koja o tom liku piše. U oba slučaja pobijedit će književnost."
Julijana Matanović

Ima nas dvadeset i četiri, a da likova bude jedan manje, pobrinula se Ana Karenjina koja je izbor dvije autorice, napisala je konobarica.

Brzinom kornjače

Flekserica obilježava važnu godišnjicu:

Drugi tjedan će biti godinu dana od moje prve nezgode i operacije. Godinu dana idem na fizioterapiju i više sama nisam sigurna ima li to uopće smisla ili je tek mazanje očiju. Kako sam nakon iščašenja koljena kod kojeg je oštećena arterija i svi mogući ligamenti još i slomila istu nogu na dva mjesta, sad je ta druga nezgoda opravdanje da još uvijek ne mogu saviti nogu više od 90-100 stupnjeva, po stubama dolje idem stubu po stubu. Veliki napredak je da ne trebam štake ni hodalicu.

Ne budi plijen

...in patria sua:
Glimbegul je sa sobom vodio tri prasca, dvije svinje i jednog jedinog odojka koji je dosta otužno cvilio jer je zaboravio uglancati papke. Glambegel nije vodio nijednu krmaču, ali zato je krmača vodila njega - njezin nepogrešiv njuh govorio je što oči ne bi mogle ni da ih je bilo u Glambegela. Glombegol je pak vodio četiri nerasta, tri kopuna, dva pajceka i, ne budi lijen, jednog prepoznavača uljezâ. Kopune je potonji silno uznemiravao, iako su bili propisno maskirani u ostatak družine.
Pošten će se čitatelj, a ne nalaznik, sad logično zapitati. OK, imamo likove, imamo put, ali kamo sve to vodi? Nepošten će pisac taktički natuknuti nešto u smjeru kraja ove unaprijed neuspjele priče, ali neće se tako lako izvući - u krajinoj liniji, tko može jamčiti da sâm pisac nije jedan od likova?

Zmije u avionu 2

Čuo sam negdje da je strah od zmija urođen i da ga svi imamo.. ja sam svoj prvi put osvijestio nakon gledanja filma Zmije u avionu, Samuel L. Jackson. Vjerujem da bi većina ljudi rekla da je film glup i da nije realan ali što se mene tiče nije uzalud deklariran kao akcijski horor. Fino me prepao i od tada si zmije i ja nismo prijatelji. Da sam onaj Adam, jabuka me ne bi ugledala.

Srećom živim u gradu, pa su šanse za srest zmiju nešto manje nego u ruralnim krajevima. Na sreću ili nesreću, moja je mašta dovoljno vrijedna da tome doskoči i smisli scenarije koje drugima možda ne bi pali na pamet.

I tako, u nedostatku boljih ideja kojima bi popunio dan, počeo sam se pitati koje su šanse da mi zmija izađe iz wc-a. Oke, znam da nisam prvi kome je to palo na pamet, ali možda sam bar prvi koji o tome piše. Ovdje.

Normalan život

Počistila sam cijelu kuću i sredila ormar. U oči me bode šareno umjetno cvijeće u vazama. Vani pada kiša, a u mojoj kući je proljeće. Odlazim u obližnji trgovački centar i nisam ni sama sigurna što tražim. Samo nešto manje proljetno. Pronalazim umjetno lišće - smeđe, crveno, narančasto, žuto. Usput kupujem namirnice. Pohvalim samu sebe što nisam kupila nijednu čokoladu ili čips. Moji slatkiši će ovih dana biti jogurti i voće. Dolazim kući i slažem svoje nove ukrase. Pronalazim neke stare jesenske ukrase u ormaru. Dok postavljam vijenac sa češerima na ulazna vrata, imam osjećaj kao da službeno proglašavam jesen. Nekoliko dana prolazi u mom miru, čišćenju, dijeti, čitanju i svim aktivnostima koje me zavaravaju da i ja mogu voditi normalan život. Jutro je prije mog niza uzastopnih dežurstava, piše Medlife.

Trčati za sucem ili loptom?

Nogomet je za sirovine; tu ste tvrdnju odavna već ovdje mogli pročitati; kada vidiš kako se neki odnose prema činjenici da su nogometne utakmice s radošću pratili jedan Andrić, Maroević ili Marquez, pomisliš na to kako ljude doista nije tako teško uvjeriti u to da je zemlja ravna; dovoljno je samo natjerati ih da im nešto omrzne.

Nije stvar u tome da se nogomet mora sačuvaj Bože voljeti; stvar je u tome da se sve one koji ga vole ne proglašava lošima. Ne govorim tu o nogometu novca i zarade, ili još gore – o nogometu koji služi tome da se pronađu naši i njihovi; nogometu koji se igra pod barjacima i prati u masama – da se izliječe desetljetne i teške traume, snovi i izgubljene nade; pričam o igri: o maloj, nevinoj potrebi da se napuhani mijeh udari i usmjeri u prostor među brankama; o tome da se bez taktike, novca, plana i bijesa igra i uživa u ljepoti igre; nepredvidive, tihe i važne, piše vjetar u granama.

Jesu li riječi gore od mača?

Riječi su gore od mača, govorila je moja stara često, a da budem iskrena nije mi bilo najjasnije tada. Ona bi rekla – mač poreže, zaraste i zaboravi se, ali zla riječ nikada. Nema tog mača koji može učiniti više štete od zle riječi.
Meni su riječi uvijek bile samo riječi, neopipljiva stvar u koju uobličimo izdah, prolazna, jedva ih čuješ, pa i napisane, jedva ih pamtiš. Imaju svrhu da učine svijet lakšim i ljepšim..
U isto vrijeme, što s onom gomilom ljudi koja je umrla od mača? Kad bi ih danas pitali – recite gospodine, mislite li da bi vam neka riječ učinila više štete od ove koju vam je učinio mač?
A onda bismo mogli ići unazad od tog mača i doći do riječi, nečije riječi koja je započela cijeli taj slijed koji je doveo do toga da se baš taj čovjek nađe pred tim mačem toga dana u blaženom neznanju koja mu je riječ i kada presudila, piše Lisbeth.

Samo ti se učinilo da te silovao

Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama donosim dva izvatka iz Staroga zavjeta, iz kojih se jasno vidi "jednakost" žena s muškarcima u toj Svetoj knjizi koja bi svakome kršćaninu trebala biti dovoljna za snalaženje i orijentaciju u ovome svijetu na koji ga je roda donijela te nema potrebe imati u kući neke druge knjige osim ove, piše Mariano Aureliano.

I smokva mi je neubrana...

agava505:

Ne žalim ni za čim, pomogla sam koliko sam umjela i znala,
usrećila mnoge, neke do suza radosnica
Sad sam tu gdje jesam….
tri puna puncata tjedna ležim u bolovima, blokade sam dobila, terapije se pridržavam, ali….bez učinka…
ne mogu više smisliti sebe, ne poznajem se takvu….
navikla sam biti u dinamici, muvingu, navikla,
ali situacija se mijenja, ne mogu objasniti kako sam tako iznenada klonula u bolove….
vjerujte mi jači su od onih kad sam rađala…

Doktori kažu strogo mirovanje da se intenzitet bolova smanji….
upale su jake, živci uklješteni, leđa do bola bolna...

Život u zgradi

Kukumare:
Živim u starijoj zgradi i osim mene na katu je jedan stan koji se iznajmljuje, jedan stan gdje su dvije starije gospođe. Nasuprot meni je stan od kojih 38 kvadrata gdje žive mladi par s psom. Ustvari to je stan od njegove mame a oni su se doselili nakon što su bili kratko vani. Ne pričamo puno, ne volim ih zamarati onim moraš susjed-susjed odnosom.

Annabonni:
Nakon 14 godina života u ovom stanu, ni s kim nemam bliski odnos: sve je to pozdrav u hodniku ili liftu, osim noćnog događaja, kada je crna mačka susjeda na spavaćem katu preskočila moju juku i došla u spavaću sobu gdje je na tepihu spavao naš pas.

Strka na katu, zvono snažno na vratima dolje, jer su susjedi primijetili da im je mačka u našem stanu. Poslije je maca uginula pa oni sad imaju tri sina čija imena, nažalost ne znam.

Reklama

Naše mačke jutros su snimale reklamu za Catckers (mačji Snickers, novi, još nepoznati proizvod), piše Flekserica.

Scenarij ide nekako ovako:
1. čin: mijaukanje u triu ispred spavaće sobe dvoje batlera - mau vau rau, minjau, marju (očito su učili neki strani jezik)
2. čin: grebanje po vratima spavaće sobe i pokušaj otvaranja vrata skakanjem na kvaku (u pozadini se čuje sporadični mau vau rau i marju)
3. čin: tišina u trajanju od 5 minuta (telepatski dogovor što dalje poduzeti, da se lijeni batlerski par izvuče iz kreveta)
4. čin: u prizemlju se čuje pad metalnog predmeta pomiješan sa zvukom razbijenog stakla (batlerica, sjebane noge, teške ujutro ko zemlja kaže pomoćnom batleru: odi vidi šta su sad opet sjebali)

Pošto metar psa?

Prvi pas u mojoj obitelji, bila je mala kratkodlaka kujica, crne boje, jazavčarka, Pakistanka, piše na blogu Zemlja2.

Ima ona svoju priču, žalosnu, koja je ipak završila sretno. Jedan od velikodostojnika dobio je na poklon štene. Običaj je kao i kod nas, da se ljudima koji sve već imaju poklanjaju mali lijepi štenci, koji poslije završavaju tko zna gdje.

Novopećeni vlasnik psića je zapravo volio pse i imao svog ljubimca, pa je brigu o maloj pridošlici prepustio svom domaru. Domaru se dodatna obveza nije svidjela, pa se je iskaljivao na psu, i jednim udarcem noge izbio je psiću očnjak.

Virovitica naglavačke

Znate onu pjesmu: U Virovitici / ne postoje pritisci / i mirno žive svi / kao hipici / u Virovitici. Tako otprilike djeluje taj pomalo uspavani gradić na rubu Podravine. Dobro, nije baš potpuna siesta kao u pjesmi. Događa se nešto, ljudi rade, kreću se, promet se odvija, ali sve skupa nekako je ravničarski mirno. Baš tamo zaputih se početkom mjeseca u lokalnu bolnicu. Razlog: snimanje glave. Nakon što su mi neurokirurzi na Rebru prije petnaest godina malo švrćkali po glavi i praktički mi produžili život svake dvije do tri godine moram na MR, pa na kontrolu. Logično pitanje: Zašto, kao i svi koji žive blizu Zagreba, ne obavim tu pretragu u nekoj od zagrebačkih bolnica? Odgovori: 1. U zagrebačkim bolnicama čeka se barem dvostruko duže. 2. Promet u samom gradu radnim je danom postao nepodnošljivo kolonijalan. 3. Jednom sam već obavio to snimanje u virovitičkoj bolnici i iskustvo je dobro. 4. Da mi stražnjica vidi puta, odnosno nije daleko i vožnja do tamo čist' je ugodna, piše na blogu Usputne bilješke.

Nije na pretplatu

Dogodi se često da se uljuljamo u ljepotu svoga postojanja, dogodi se i to da smo sigurni u neuništivost vlastite kolotečine. Ponese nas dotle da svaki iznenadni "bum" gledamo začuđeno i s negodovanjem..., "je li moralo, je li trebalo biti ovako, a mi smo baš granitne stijene koje su neoborive, mi smo oni vječni primjerci".
Tu među nama nema vječnih, nema nepogrešivih, nepobijeđenih niti savršenih, koliko god da je "izvedba otaca" bila programirana da se stvori nadnaravno biće. Nikada nisam ni razmišljala na taj način, valjda sam nešto drukčije "programirana" sa stalno prisutnom sviješću kako nam je život tek list na vjetru i ne kunimo se u vječnost ovozemaljsku, piše Nema garancije.

Trst

Kukumare:
Odlazak u Trst bio je događaj koji je toliko uzbuđenja donio meni i mojoj 2 godine mlađoj sestri. Kad bi mama najavila da se ide u Trst to bi bila fešta. Nas dvije bi se pogledale i zagrlile od sreće. Mama bi nam napomenula kako ce svakoj kupiti po hlače, par majica, tenisice...nešto za školu. Naravno kavu, veliku litarsku kupku, škatulete tunjevine i još ponešto, ovisi koliko bi ostalo lira bi se potrošilo na Bati.
Autobus krcat, mi u iščekivanju dolaska, iskrcaj i čekanje na granici...i napokon taj grad, sve veliko, drukčije, trgovine na svakom koraku, mirisne, lijepi izlozi, lijepe dotjerane prodavačice.

Blumi:
Propaganda bivše države pljuvala je zapad,
valjda nam je baš zato i bio neodoljivo privlačan.
Parodija je što nam je tada "zapad" bio Trst,
a luksuz kava, cigarete, ploče, Denim...

Svatko od nas je poseban

Svaka osoba ima poglavlje koje ne čita naglas, priču o gubitku, slomljenom srcu, tuzi.

Postoji bol koja tiho sjedi u kutovima naših duša, tama koja svakim danom postaje sve teža.
Učimo živjeti s tim, nositi osmijeh, skrivati suze i pretvarati se da je sve u redu. Ali istina je, svi mi vodimo bitke koje nitko drugi ne
može vidjeti, noseći teret koji nitko drugi ne može osjetiti, piše Bosonoga Vjeverica.

Nije svako zlo za zlo...

Ne znam, da li mi u početcima naših veza ne vidimo jasno, da li glumimo, ili nas nešto tijekom vremena toliko promijeni da se događaju one rastave s razlogom -nepomirljive razlike.
Gdje su te razlike bile prije? Iza osmijeha, lijepih riječi, darova, dobrih sisa i guze? Gdje?

U početku braka imali smo dva auta; moj stari crveni i njegov kombi. Ponekad bih tražila taj kombi jer je teretni i u njemu se može prevesti daleko više, ili je moj bio na popravku ili slično.
To bi izgledalo kao da sin od tek navršenih osamnaest, sa tek položenim vozačkim moljaka oca za bmw u subotu navečer.
I smetalo me to. Ali onda bih pomislila, hajde, kombi mu treba za posao, da se šta dogodi bio bi problem.
I tako bih ponekad dobila kombi kad je njemu nešto trebalo; kad bi meni nešto trebalo onda nisam sposobna vozit kombi, piše Lisbeth.

Vrijeme ne moranja

Poslije svega onog što smo mislili da trebamo i moramo, polako i neprimjetno, život nas dovede u vrijeme ne moranja. U vrijeme kad ne postavljamo previše pitanja. Kad nemamo previše očekivanja. Većinu odgovora smo, koračajući stazama života, našli. Na lakši ili teži način. Svejedno. Učenja koja su spoznaje, kao odgovore, možemo reći onima koji su sa silnim očekivanjima (kao i mi nekad) zakoračili u vrtlog života; makar znam da svatko od nas doživljeno i proživljeno nauči na svoj način. Učenja nekad i danas, uvjerena sam, razlikuju se, napisala je Ljubav kroz riječi jedne žene.

Đukica - zagrebačka legenda

Sjedio sam u restoranu u Preradovićevoj gdje me je stari, kad bi stara negdje otputovala znao izvesti na ručak, piše Bocaccio. Odjednom, na drugom kraju sale restorana počne neko glasno veselo komešanje. Operetski uz pompu i smijeh osoblja uđe našminkan tip u ženskoj haljini. Tip zagrli ćelavog šefa sale koji nasmiješen izađe u susret pozdraviti ga. Tip viši za dvije glave od okruglog šefa sale, naglas kaže:
„Okej, daj mi pusicu.“
Đukica bi najpoznatiji zagrebački transvestit onog doba. Moglo ga se gotovo svakodnevno vidjeti na potezu Frankopanska – Masarykova – Teslina – Cvjetni - Ilica. Ništa me nije moglo pripremiti na izgled tipa što uđe sa James Brown trajnom boje plave noći i palačinka makeupom. Po licu namazao šminku, crvenilo na usnama, velike okrugle naušnice, izvučenih trepavica i liht plavih kapaka. Nikada do tada nisam vidio ništa slično. Ne kužim što se to na mom licu vidjelo, ali stari je skužio i skulirao me:
„To je Đukica.“

Javljanje nakon godišnjeg

Konobarica:

Daklem, eto me natrag. Godišnji se potrošio. Bio je vrhunski, više me umorio no odmorio, no slatki je to umor bio. Kao i svi pretpostavljam započela sam sa rješavanjem sitnica koje ne stignem kada radim. Malo banke, malo postolara, sanitarna iskaznica pregled, malo ne znam ni ja čega, samo znam prođe dan tika taka bum!

*****

Meca:

Možda sam nešto pogrešno shvatila, jer ruku na srce, zvezde se sve manje vide na nebu, sigurno su
se umuvale u neku kuću koja nije aktuelna. Ne ne... nije to zbog smoga i zagađenja planete, ta
Lepo kažu znastvenici, tako je uvek bilo.
Ko nam je kriv ako pamtimo drugačiji nekada... do nas je,nije do zagađenja.

Prikaži još vijesti...