Blog.hr

Vijesti s bloga

Ono sve što znam o sebi

Lilianke:

mijenjamo se
promijenila sam se
ja sam neka druga ja
moj život je sasvim novi život
nevjerojatno koliko puta se može ići iz nule
(navodno baš svaki sadašnji trenutak)...
poanta je da se naučimo odbaciti staro
kako se staro odbacuje?
rezolutno, bolno, opraštajući silne količine toga,
drugima i sebi,
ali, vrijediti 'čistiti skladište',
vrijedi pobrisati staru sebe, kome i čemu bi ona služila, na koncu?

Čvarki

Pisala sam jednom o tome kako je kod nas u vrijeme svinjokolja bio običaj susjedima i rodbini dijeliti svježe čvarke, meso , kobasice...
Dolazili su uz krafne i salenjake, i sve je imalo nekakvog smisla jer je to zapravo bila svojevrsna posudba obiteljima koje još nisu spremile svoje zalihe za zimu. Jer bi ovi poslije, naravno, jednako tako sve dijelili, odnosno vraćali.
Mi smo davno prestali sa svinjokoljama (i to je nešto s čime se moja mama jako teško pomirila, ako i je ikada...), a i u selu ih je sve manje... no, al' ja imam susjede koji još uvijek drže do običaja, pa i do ovih u novom ruhu, i tako sam ja lijepo dobila svježe čvarke!
A oraspoložilo me, iako to baš nikada nije bila moja hrana... ali zato čvarkuše jesu, napisala je V.

Tuga mijenja sve

metamorfoza:

Tuga mijenja sve.
Oblaci više nisu meki, samo su sumorna smetnja.
Mirisa više nema. Postoji samo sterilni zrak.
Okusi više nisu što su bili.
Hrana nema okus.
Samo je sredstvo za preživljavanje

Tuga mijenja sve. Naš izgled.
Lice se često puta izobliči.
Od puno suza. Od nespavanja.
Od nedostajanja. Od ludila

U zdrav mozak

Jesam vam ikada pričala o svom Zakonitom?
Vjerujem da nisam onako dubinski. Ma neću ni sada. Navesti ću samo nekoliko činjenica, e da bih vam što plastičnije opisala jedan oblik vrijeđanja zdravog razuma. Je*anja u zdrav mozak, kako mi to lijepo sročimo.
Osmog siječnja će mu ukloniti sve oblike eventualnog kreditiranja od strane njegove banke. Onakve banke, znate, u kojoj većina moje generacije ostaje od prvog zaposlenja još od Jugoslavije i njenih banaka, pa preko hrvatskih nasljednica banaka Jugoslavije. Jer mi kad se vežemo, nešto nam ide za cijeli život. Barem.
Oni to nazivaju ukidanje kratkoročnih obveza, piše konobarica

Mužar

Prije nekoliko dana kupila sam pistacije pa sam ih odmah htjela i kušati; da provjerim dal su dobre, da nisu slučajno pokvarene. No kako trenutno još uvijek ratujem sa svojim lijepim novim zubima pa ne mogu gristi ništa tvrdo, potražila sam nešto da pistacije fino usitnim. Nije mi se dalo vaditi mlinček za orahe pa sam se sjetila dobroga staroga mužara. Nekad smo ga u kuhinji redovito koristili za drobljenje i usitnjavanje šećera, papra, češnjaka, zrnja, začina, suhog bilja itd…
Danas umjesto mužara kuhari koriste raznorazne blendere, štapne miksere, kuhinjske robote, procesore, multipraktike i slične mašinice, no ja mislim da ni jedna od tih ekstravagantnih novih spravica ne može zamijeniti bakin mužar. Kad u njemu zgnječite sastojke za fini pesto okus je posve drukčiji i cijela kuća miriši, napisala je Litterula

Prelet

Nema garancije:

Ima jedna skrivena priča
"Sunce neba moga" joj je ime
pisana davno za jedne hladne zime
nije ugledala svjetlo dana
prepuna je duše i skrivene sjete
sjetih se danas za sunčana dana
spomen joj dadoh i godinama što lete

Pisala sam i mnoge pjesme ljubavne
čini mi se da za to sada i nije prava ora
danju u večerje kasno ni kad sviće zora
druge su ricete sada na snazi
dok život pruža svoje kandže i nemilo nas gazi
gledamo i stare slike svih profila

Samo zidovi ostadoše

bellarte,život od uspomena:
Kao što prethodno napisah, morah iseliti!
I iselio sam!
Mislio sam da to ipak neću stići.
No u mom slučaju vatra je pomogla. Ne, ne nisam zapalio kuću, nedo Bog. Već brdo (što bi rekla moja bolja polovica, nepotrebnih) stvari.
Bijaše lomača ko u srednjem vjeku kad bi nekog jadnog heretika spaljivali.
Jedino se nije čuo žamor svijetine i jauci spaljenih.
Al bijaše tihih jauka u meni. Nije se lako rastati od nekih stvari u kojih uložih i vrijeme i dušu a bome i pokoji novčić.
A otišlo u nepovrat!
Neki mi rekoše pa mogao si nekom pokloniti!
A kome?
Tko će prašnjave artikle koji dugo stajaše netaknuti.
A treba ih de brzo riješiti.
Metala.

Nastasija i boje divljeg zapada

Huc:

jožica je sam u ladanjskoj kući. prošla je ponoć kada je odlučio da si pusti paris, teksas. to wendersovo remekdjelo gledao je prije četrdeset i nešto godina u kinoteci. želio je vidjeti koliko se točno sjeća filma koji je na nj tada ostavio snažan emotivni utisak. tek su dva filma o rasapu muško-ženske veze za njega imala taj srcoloman efekt– sjaj u travi i blue valentines.

iznenadio se koliko se dobro sjeća detalja. pamtio je čitave rečenice harry dean stantona dok izgovara monolog iza zamračenog stakla peep show „ispovjedaonice“.

Formular F0870

Ima ih 7 komada.
Većinu moram ispuniti sama, manji dio ispunjavaju doktori, koji uz zahtjev prilažu ono što bi se u mojoj struci reklo tehnički opis postojećeg stanja.
Već na trećem pitanju prvog formulara kaže: odgovorite li sa "da", priložite i formular F0870.
U mojem slučaju dva primjerka jer sam doživjela dvije nezgode, koje svaku ponaosob treba opisati.

Osim toga treba ispuniti i deveti formular jer sam godinama radila izvan Njemačke.

Dok svi ispune svoje bit će svibanj 2048 i trebat će mi samo još ispunjen formular za posmrtnu pripomoć, piše Flekserica.

10. rođendan

Već sada se mogu popeti po očvrsloj goleti tame i upaliti 10 svjećica na torti.
Malo paučine se nakupilo oko sanjane punoće u negostoprimljivoj deceniji. Tišina i bezglasje. Možda nam je snove oteo neki silnik? Možda obilazi njihove prostore iskušavajući opasne sutjeske nastanjene strahovima.
Ili, možda, gospodar snova javuje, napisala je aneta.

Blogeri se opraštaju od Nisan El Diablo vol2

Dinajina sjećanja:
i pjevao si dragi prijatelju,
objavama i komentarima plijenio srca.
U titrajima svitanja anđeli fanfarama
simfonijom univerzuma slave tvoj dolazak.
Zapjevaj ti njima basom iz dubina da ušuti
grmljavina, da oblaci budu meka postelja
tvom vječnom snu.

Agava:
još su žive uspomene na dane kad je s klapom boravio u mom gradu,
pjesmom grlio svako srce iz publike...
i mjesto gdje je večerao u društvu vrsnih pjevača,
obećao je opet će doći...naš Diablito

Blogeri se opraštaju od Nisan El Diablo

konobarica:
Kliknem na njegovu stranicu, kaže Zatvoreno radi čišćenja. Uživala sam u njegovim literarno fotografskim pričama. Uživala u blog interakciji jer bio je jedan od onih sa kojma se može lijepo sporazumjeti. Nisam znala da je bio pjevač. I to bas.

White Lilith:
Bio si bloger iza nicka koji me je podržavao ovdje na blogu kada sam htjela otići. Tvoje riječi podrške davale su mi snagu. Htjela sam ti se zahvaliti niti ne znajući tko iza nicka stoji.

Lastavica:
Kad si imao svoj posljednji koncert ovdje, očekivao si me u publici, a ja bolesna nisam mogla doći. Neke se prilike nikad ne mogu ponoviti.

Adio kumpanjo

Annabonni:
Partija je još jedan od naših, od mojih Šibenčana.
Pismom nas je zadužija, lipom riči blogere veza, ma uzice popuštale, el Diablo je partija
Sad je na blogu, tu je, s nama i ostaje dokle god Maslinu slušamo...

Supatnik:
Eto nismo se uspili još jedan put vidit, fala ti dragi Dinko na svoj dobroti koja je iz tebe zračila, i na ljubavi koju si uvik pokaziva prema svima mojima.

Moglo se dogodit da se nikad ne upoznamo, i moj život bi bija siromašniji za jednu ljudsku gromadu.

Dragi kumpanjo Srića šta ovdi pišemo, jer da triba nešto reć, toliki mi je grop u grlu da ne bi moga, i nije me sram pustit suzu za tobom, ka zahvalu za svaku toplu rič kad je meni bilo najteže.

Bitno je što si, a ne odakle si

Poznati glumac John Malkovich koji je rođen u Americi, a i svoju je filmsku karijeru stvorio tamo, onako usput osvrnuo se na svoje pretke. Pa je tako spomenuo da su mu možda pradjedovi iz Hrvatske, možda iz Srbije, ali i činjenicu da mu je pradjed bio lažov. Na kraju možda mu je jednom nekad majka ili baka spomenula neko selo u Crnoj Gori, pa je zapravo Crnogorac. On nije siguran u svoje davno porijeklo , ali zna da je Amerikanac.
Ali ono što je nama bitno je da se ložimo na to da je Hrvat. Tobože on je naš. Ma baš me briga čiji je. Svoje uspjehe postigao je svojim zaslugama i to je to, napisao je Metric.

Njihovi ljudi

A sad nešto o čemu se malo piše.
Što u slučajevima, kada se njihovi ljudi ne mogu o njima više brinuti? Razlozi mogu biti razni, kao na primjer dnevna šetnja, pogotovo kad njihov čovjek nema vrt.
Da, ima šetača pasa, ali to nije trajno rješenje.

Što onda?

Staviti psa u sklonište za nezbrinute životinje.
U Zagrebu je to Dumovec.

Neki će odlučiti ostaviti psa na ulici.

Udomitelj?

Za dobro rješenje morate imati sreću. Mi smo je imali. Našla se je rođakinja, plemenita ljubiteljica životinja, posebice pasa, a s odličnim uslovima, uključujući vrt i
voljom da udomi peseka, piše na blogu Zemlja2.

Bebe znaju

Sarah:

Ljudi ne rastu, ljudi ne stare, ljudi ne odlaze.
Rastu, stare i odlaze, samo priče o njima.
Filigranske dragocjenosti koje čuvamo.
Za priču
dovoljne su stare cipele ispod kreveta.
Stara petrolejka.
Nacrtano srce na zidu, sa licem, preko kojeg je bila naljepljena neka fotka iz časopisa.
Dovoljno je tako malo, da ponovno ožive, zabljesnu na rubu omiljene žličice, u odsjaju prozorskog stakla, da zaplešu uz svoju omiljenu pjesmu. Pored nas. Tako blizu. Da nas grle u snu.

Ako itko zna, bebe znaju. Bebe ih vide.
Bebama vjerujem.
Na pogled.

Djeci na riječ.

Ljudima sve manje.

Šta da gledam (nastavak)

Kao što već znate, moja bolja polovica uglavnom provodi večer gledajući šta da gleda. Što pak mene nervira jer prije bi Baldrick iz Crne Guje pronašao dobar plan negoli on (za mene) gledljiv film.
Kad počnem previše grintati doda on meni daljinski i kaže: Ajde onda ti nadji nešto po tvom ukusu, piše Flekserica.

Film me je pogodio ravno u staru ranu.
Ranu od koje ne šepam na lijevu nogu kao nakon zadnje nezgode ali mi je dio srca zaledila Snježna kraljica i rijetko koga više pusti dovoljno blizu, da bi ga mogla zavoljeti.
I izgubiti.
Vratio me film u one Božiće kojih u našoj kući zbog žalosti za pokojnim bratićem, koji je živio sa nama, nije bilo.

Ime: Rajko

Prije nekoliko dana u Zagrebu je promoviran posthumno izdan album Rajka Dujmića “Tko to zove ime moje”. Za realizaciju tog projekta su zaslužni njegov sin Tin , supruga Snježana i nekolicina prijatelja koji ga se nisu odrekli.
Za razliku od Splita koji sa velikim poštovanjem, pijetetom i ljubavlju obilježava godišnjice Oliverove smrti, Zagreb je zaboravio ove četiri godine na gospodina Dujmića, jednog od najplodnijih hrvatskih skladatelja sa 1 800 skladbi, koautora ne zvanične himne RH “Moja domovina” i eurovizijske pobjedničke pjesme, najmlađeg dobitnika Porina za životno djelo i tvorca najvećih hitova na prostorima ne samo svoje sadašnje države, nego i one nam bivše.
Rajko je pjevao o svemu što život znači: o ljubavi, o majčinim očima, o dječaku plavom, o rukama, o kiši i duši, o suncu, o ženi koja ustaje u pola šest, o tom kako pjevaju šume, o smrti, o skitnici koju ne drži mjesto jer je vuku daljine, o zagrebačkom Trgu cvijeća i o tom “kako je dobro vidjeti te opet”, pjesme od koje se nekad orio Dinamov stadion, piše Mali suncokret.

Cvetnjak Hrvatske

Dio svog djetinjstva provela sam u Međimurju. Iz tog doba nosim prekrasna sjećanja a i danas kad više nemam kome otići osim na grob u ovo predbožićno vrijeme s nostalgijom se sjećam starih običaja. Jedan od tih je i ukrašavane kuće za Božić!
Za kićenje se koristilo zelenilo i ručno izrađeni ukrasi od krep-papira. Najčešće su to bili cvjetovi, a nazivali su ih kinč.
U vrlo malenim i tamnim seoskim kućama šareni cvjetovi bili su gotovo jedini ukras u predbožićno vrijeme. Odatle i ime za ovakve ukrase: naziv „kinč“ dolazi od mađarske riječi „kincs“, u značenju „blago“ ili „vrijednost“.
„Kinčili“ su se kako vanjski dijelovi kuće i gospodarskih zgrada, tako i sama kuća. Za kićenje se koristilo sve što se moglo naći u prirodi, napisala je Goddess Vesna.

hiMEN

Očevi sinovima, majke kćerima, u pubertetu pričaju o osjetljivim temama. Kad su moje djevojčice zagazile u pubertet, bez obzira na to što sam znala da im ono o čemu ću pričati nije nepoznanica, imala sam potrebu reći im ono, o čemu majke s kćerima razgovaraju.
Pričala sam im onako kako mislim i osjećam, napisala je ljubav je jednostavno ljubav.
****
Kad kažemo, “sve što je prvo, pamti se”, najčešće pričamo o prvoj ljubavi, prvom poljupcu. O onome što poslije toga slijedi, nerado pričamo. Radi lošeg iskustva, ili radi onoga kako su nas učili i odgajali!? Mislim da ovo drugo ima ključnu ulogu.
Metamorfoza djevojčice u ženu počinje vidljivim znakovima. I onim manje vidljivima.
Mjesečnica je prekretnica u životu svake žene. Do jučer bezbrižnu djevojčicu, majka uči onako, i onoliko koliko zna, upozorava.
Još jučer, dječaci, prijatelji u igri, preko noći postaju zabranjena zona.
Zašto?

Božićna pšenica

Litterula:

Na početku prosinca, u danima između spomendana sv. Barbare i sv. Lucije u lijep, starinski, keramički ili porculanski duboki tanjur u široku plitku zdjelicu ili sličnu posudicu, posijati valja božićnu pšenicu. Prije sjetve je nekoliko puta isperite pa zalijte tako da bude prekrivena vodom pa ostavite da zrnje nabubri preko noći. Višak vode sljedećega jutra ocijedite. U široku plitku posudicu uspite 1-2 cm zemlje za cvijeće ili pijeska, pa ravnomjerno rasporedite oko 0,5 cm debeo sloj pšenice. Umjesto zemlje možete staviti i sloj vate ili kuhinjskog papirnatog krep ubrusa. No, zdrava će zrna dobro niknuti i bez ikakve podloge. U sredinu posude utisnite čašicu promjera odgovarajućeg svijeći koja će poslije ukrašavati božićno žito. Prekrijte posijanu pšenicu tankom pamučnom krpicom i smjestite u umjereno toplu, zračnu i svijetlu prostoriju. Svaki dan lagano poškropite preko krpice. Za nekoliko dana pšenica će nabubriti, isklijati, niknuti i lijepo se zazelenjeti. Kad pšenica nikne, krpicu uklonite pa nastavite i dalje umjereno zalijevati.

Posljednji pozdrav blogerici Mayday

Na anketi u komentarima stara teta je napisala: dobila sam tužnu vijest iz Rijeke. preminula je naša draga blogerica Mayday, prekrasna žena, sjajna umjetnica, pjesnikinja, dizajnerica, duhovita, svi stariji bogeri ju znaju po dobrom.

nachtfresser:
Jučer je u svojim Grižanama, pokopana i blogerica Mayday, imala je 64 godine tek...

Lastavica:
Sve si mogla i sve znala, samo nisi mogla pobjeći tužnoj sudbini. Nikad se nismo uživo srele, ali sam te kroz tvoje pisanje dobro upoznala.

supatnik:
Draga susida, jednom si rekla za jednu moju pjesmu da bi volila da si je ti napisala, pa ti je evo sada na kraju poklanjam, neka bude tvoja.
Pozdravi ekipu gore, i nemojte sad po cilu noć tipkati.

Pozdrav svima dragi narode!

Bezobrazno, i ne najavivši povukoh se na mjesec dana od objavljivanja na blogu. Jednostavno mi je u jednom trenutku blog postao nešto što radim na silu ponedjeljkom i četvrtkom. Više obaveza no užitak, pa sam odlučila odustati od te "obaveze" i pričekati trenutak kada će to ponovno biti užitak.
Nije me knjiga razmazila niti spavam na lovorikama iako, za sada, pozitivni osvrti i recenzije, nećemo se lagati, gode.
Nastavljam s blogom puno redovitije od naredne godine, ne obećajem dosadašnji kontinuitet, možda će ritam objava biti razbarušenniji, no i dalje sam tu i prisutna.
U prosincu se nadam nekoj dobroj inspiraciji pa pustimo prosinac za testno razdoblje naredne godine, piše Konobarica.

U slatkom sam iščekivanju promocije knjige koja će se održati u predivnoj novoj Gradskoj Knjižnici Rijeka.
U ponedjeljak, u 18 sati.
Promociju moderira moj dragi Enver Krivac i svi ste pozvani.

Nošen osobnošću

Svatko je svijet za sebe. Svijet u otkrivanju. Rođenjem dobijemo gene kao i raznolikosti koje nas označuju i razlikuju. Nitko ti ne može ukrasti ono što nosiš u sebi. S onim što vrijedi, s čim se rađaš to je vječno tvoje. Tako znanje, iskustvo, osjećaje, ljubav, radost i ostalo što nas obogaćuje osobnošću. Svatko nosi i daje drugačije. To je u nama ono zanimljivo što čini razliku. Original biti a ne kopija. Svatko se istiće po svojoj osobini a razlikuje po vanjštini. Ono što je teško s tim se moramo nositi. A lijepo davati i pomoći kad je moguće. I svatko je tu s razlogom i nosi ulogu u svom životu. Pušta trag. I po poslanju daje ono najbolje. Dobrotu koju svi učimo i s kojom smo odgojeni. Iako se sve mijenja s onim s čim si stasao ne odlazi. I to te odražava, kao karta s kojom ideš u svijet. Budi primjer. Pozitivnim vibrama, ako ti nije moguće odmakni se i ne narušavaj tuđe osjećaje, napisala je Star Rose.

Kako savladati njemački jezik?

Budući da uopće nisam bila ljubiteljica njemačkog jezika, došla do zaključka da jedino procjeđivanjem kroz zube odvratnih slavenskih crnohumornih poštapalica bi moglo biti od pomoći u savladavanju novog jezika.

Došlo je do toga da sam bivšem šefu na elokventnom njemačkom rekla da mu je facijalna ekspresija poput časne sestre kada ugleda golotinju. Nije čovjek to očekivao pored svih ono mamlaza i nebuloza, i onako kaže - pa dobro kakav je to osjećaj udati se za Hrvaticu, piše na blogu Dust in the wind.

Kako izgleda biti žena i žrtva obiteljskog nasilja u Lijepoj Našoj

Lisbeth:

Ja sam uvijek držala do policije, cijenila ju, učila kćer da cijeni poštuje i brine o zakonima, jer su oni tu da nas čuvaju, da bi sad, kao žrtva psihičkog, fizičkog i ekonomskog nasilja uključujući i moju kćer koja to sve isto prolazi, bila optužena i izjednačena s nasilnikom, odnosno, stavljena u lošiji položaj od njega.

Ovo je pismo odgovor zašto žene ne prijavljuju nasilje dok ne bude prekasno.
Da je bilo koji drugi čovjek u pitanju, već bi ga poslali na procjenu u bolnicu ili nešto, ali ne, on ima tretman -doktore jel vam treba šta, a ja da sam neki kriminalac možda bi bolje prošla.

Do danas nisam dobila odgovor,naravno. Rekli su, provjerit će....

Ono što sam saznala je da je dan prije moj budući bivši suprug bio u policiju u neslužbenom posjeti i da pismenu izjavu da sam ja psihijatrijski slučaj pa se moje izjave ne mogu uzimati za ozbiljno.

Želja

Ipsi je htjela Božić na blogu, pa zašto joj ne ispuniti želju?

Sinoć smo gledali neku božićnu limunadu sa Lindsay Lohan.
Ništa posebno ali najvažnije od svega u ova inače podosta opterećujuća vremena, kada su i filmovi postali nepodnošljivi davež teških tema ili pak obični produženi video spotovi u kompjuterski animiranim krajolicima - film je imao početak, nekakvu kako tako smislenu, pa čak i zabavnu radnju i happy end.
Što više željeti od božićnog filma?
Meni je najvažnije da nema stotinu mrtvih, političkih zavrzlama, povijesnih ličnosti i kontroverznih priča o njima, zlostavljanih žena, djece i kućnih ljubaca ni kojekakvih sekaualnih perverzija.
Barem ne kad nakon pakiranja vrećica za adventski kalendar konačno sjednem na kauč i upalim televizor, napisala je Flekserica.

Prva nedjelja došašća

Danas je počelo došašće ili advent.
U molitvi Oče naš na latinskom dio teksta glasi :"Adveniat regnum tuum" što znači "Dođi kraljevstvo tvoje", pa otuda i naziv ovog dijela crkvene godine.
Kršćanska duša bi trebala biti ispunjena čežnjom za dolaskom Božjeg kaljevstva po Kristu, koji se je pojavio u liku djeteta , postao sličan nama u svemu osim u grijehu.
Pozvani smo da mu u ovom vremenu "poravnamo staze", otvorimo svoja srca te u molitvi, odricanju od loših navika, prihvaćanju životnih križeva i dobrim djelima dočekamo dan istinskog slavlja, njegov rođendan BOŽIĆ, piše Sjećanja i osvrti.

Ravnopravnost spolova

Ulazim u bus.
Samo jedno mesto slobodno, a ja idem tri stanice.
Pojurim kao da me goni horda Tatara. Bićeš moje, htedoh mu uzviknuti, ali neću da konkurencija ne čuje. Iste namere imao je jedan gospodin koji je ipak bio gospodin i odustao još u startu kad je video moj juriš. Na mesto se nameračila je i neka mlađa ženskica, ali zbog mobitela u ruci nije imala šanse.
Pobedonosno sedoh kao na presto I sa visine gledam običan svet, to jest, stajače.
Malo dalje stoji… stoji… Interesantna osoba. Nemam što raditi pa pogađam muško, ili žensko ??
Kosa srebrnasta, može biti muško rano dobio srebrni ukras.
Može biti i žensko koje pokriva sede uboji dečije plavo ili nordisko srebrno…
Dole hlače. Nema tu muško, ženske, traperice su traperice, što bi se reklo unisex, mada su više bez sex, piše Meca.

Tko zna kad

To kaj smrdi kao kuhani grah, tak' vam miriši zagrebački zrak. Uglavnom, zračenje, poslije ručka, ne znam što smrdi ustvari, mislim da je to ta čarolija života u maglovitom gradu, industrija, ispušni plinovi, što li već, nešto je u tome zraku kojim zračim ja kroz sve, širom na izvolte pootvarane otvore to što smo ručali finu gustu juhu riblju i odmrznute sarme, izmučenog muža istjeralo iz njegove omiljene zahodske jazbine i tvrdi on uspaničeno da to je grah, ispostavlja se da su ipak kiseliši, zimnice, vrijedni naši susjedi, ubijaju nas kiselišima, mi njima redovno uzvraćamo azijskim peče-oči-grebe-grlo ljutim začinima i to je taj naš suživot u naguranom gradu, neka nam i nek nas, piše Ani ram.

Kvalifikacije

Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo, napisao je Vjetar u granama.

Želje i pozdravi 2024

Što bi čovjek/žena više tražio od života?

Da se spustimo na zemlju. No, stvarno ne mogu biti nezadovoljna. Kao umirovljenik/ca i dalje imam mogućnost ostati u struci, pa se to i desilo. Uletilo je nekoliko zanimljivih, a bome i izazovnih poslova (čitaj: ekspertiza). Baš sam zadovoljna što sam i dalje aktivna i da se nisam prepustila, kao neki moju prijatelji, umirovljenju. U punom značenju.

Drugo, naša mala već ima tri godine. Da li nas mulja? O da. Da li nas uveseljava? O da... Da sad ne objašnjavam koje je veselje biti baka i djed (koji sve dozvoljavala), napisala je Rudarka.

Ima li narcisa na Blogu?

ma li narcisa na Blogu? Vjerojatno ima jer svi smo mi pomalo narcisi. Neki su narcisoidni poremećaj podigli na najvišu razinu. Uostalom, opis klasičnog narcisa je pred vama pa sami procijenite.

Ima na internetu podosta napisanog o narcisoidnom poremećaju, iskreno, internetu baš i ne vjerujem previše, ako mi treba pouzdan izvor informacija uvijek navratim u knjižnicu, u takozvanom Zaštićenom fondu mogu pronaći sve što me zanima. Što se narcisa na Blogu tiče ima ih, ima, nađe se i blogera s malo težim poremećajem narcisoidnosti. Slažete se? Ako ne, pročitajte po kojim znakovima je najlakše prepoznati narcisa, napisao je Moslavac.

Moj dragi tricikl

Kod objavljivanja novog posta moraš odgovoriti na neko pitanje, zar ne? To je ok, nemam ništa protiv, ali jedno pitanje me uvijek nasmije, a to je ovo: "Koliko kotača ima bicikl?". Zašto mi je to smiješno? Zato što moj bicikl ima tri kotača.

Kad smo se doselili u Osijek ubrzo smo odlučili kupiti bicikle. Kako i ne bi kad taj grad ima najviše biciklističkih staza. Morski i ja pili smo kavu u kafiću i donijeli brzinsku odluku.

Blizu nas je bila trgovina s biciklima. Ja sam tražila poni, međutim Morskom se svidio jedan crveni gradski pa sam nakon nekog vremena popustila i kupili ga, on je sebi kupio isti ali plavi, piše Sakurra.

Zamijenjene uloge

Jeste li ikad razmišljali kako nas djeca doživljavaju?
Ako i ne razmišljamo, kroz igru i razgovor brzo naučimo. Iskrenost i samokritičnost, u dječjem i odraslom svijetu, htjeli mi to priznati ili ne, razlikuju se.
****
Često im govorim kako su dobra i poslušna djeca. Neki dan mali mudrac, odgovorom me iznenadio.
- Nije bas tako, rekao je gledajući me u oči, ponekad smo malo neposjusni.
-To je normalno, kažem mu, ni odrasli nisu uvijek dobri i poslušni.
Gledao me začuđeno. Na moju izjavu nije znao što bi rekao, pa se igrati nastavio.

Danas smo zamijenili uloge. Mališani su bili veliki i odgovorni, ja malena i neposlušna, piše na blogu Ljubav kroz riječi jedne žene.

Ni besedah

Smijati se ili plakati, pitanje je sad. Dok me reklama upozorava da je i tražiti vezu za doktora – korupcija – Beroš, kažu, izlazi iz zatvora jer je ispitano svih sedam svjedoka. Za kupnju austrijskih robota za hrvatske bolnice neophodan je srpski kriminalac. Inače je baš za 2022. napravljena revizija za sve bolničke zdravstvene ustanove, piše Marival.

Plaće u gotovo svim zdravstvenim ustanovama nisu isplaćivane po zakonu, već šefovi i ravnatelji dijele nagrade šakom i kapom. Vjerojatno onima koji mudro šute o kriminalu u javnoj nabavi, kao i onima koji rade u njihovim privatnim poliklinikama.

Efekt promatrača

Svi znamo što je efekt promatrača, jel tako? Naravno da je tako.
Pa zašto onda ja sad pišem post o tome? Pa zato što je, kako ono kažu, ponavljanje majka mudrosti.
Ali, zapravo ne pišem post o tome, jer mi se ne da, već ću radije priložiti kratki video o tome. Kako ono kažu, slika govori tisuću riječi, a tisuće pokretnih slika govori milijune riječi, piše Smisao života.

Jednog dana će možda u kulturi u kojoj ćemo živjeti pružanje pomoći biti norma, a ne iznimka, ali čisto sumnjam.

Pregovori s Bogom

Nisam se usudila pitati časnu, župnika, moju baku i one koji su to sigurno znali. Činilo mi se da je moje pitanje neusmjesno, da bi se uvrijedili, da bi to pitanje razotkrilo neku strašnu tajnu o meni samim time što ga postavljam. Činilo mi se da sam već velika i da bih trebala znati odgovor jer to svi znaju. Vjerojatno su časna i župnik baš o tome govorili na vjeronauku ona dva-tri puta kad sam izostala s nastave.
Onda bih jednostavno zaboravila na to pitanje, bavila bih se drugim stvarima, ali bih ga se ponovo sjetila, naročito na velikim misama kad više svećenika u svečanim mitrama s više kadila obilazi crkvu i maše, kadi, dimi. Što je važniji dan, što su svečanije odore, što je više ljudi u crkvi (a u crkvu dolaze dobri ljudi), to je više kadila i više dima. Kao da je više vragva koje treba otjerati.
Nije mi smetao miris tamjana ni dim, ne. Samo nisam razumjela zašto se to radi. I to u crkvi, piše Iznajmljivačica.

Pasji život

Ozbiljni postovi su katastrofa. Tereta svih vrsta većini nas staraca ne manjka, pa se pitam kud me vrag tjera tupiti s analizama i svim onim što bi prostodušno dobronamjerni nazvali pametovanjem bez navodnika. Zapravo ne znam, a i nije da mi uopće godi ili da me nešto ispunjava. Za usputno površno druženje sasvim su dovoljni i baš ovakvi postovi. Danas uživam u mladenačkoj pjesmici o odjebu bivšoj ekipi gdje svi idu u isti koš osim psa. Eto ga što ti je čovjek, beštije su nam često draže nego ljudi i njihovi utezi, piše Blumi.

Fenomen koji ne razumijem

Pokušavam slušati pjesme Aleksandre P. i na trenutak kao da je nešto što mogu slušati, a onda opet odluta njena pjesma u nešto daleko, istočno, ljubavno, nepoznato. I zaključim da je valjda u meni problem, jer je moje uho na zapadu, otrovano talijanskom glazbom i svim zapadnim još od Toma Jonesa pa do Josha Turnera bez razlike. No, cijenim što toliko ljudi sluša i Prijovićku. Ja je volim gledati i crtati makar stavio slušalice na uši uživajući u tišini, piše Metric.

***

U anketi možete odgovoriti na pitanje - Tko su autoriteti koji određuje što je kvalitetna glazba, a što je šund?

Via Adriatica 3 Šegotići-Raša

Nedjelja, buđenje u 5:45. Mičem stopala, ruke, noge, ne osjećam ništa, ništa ne boli. Valjda sam živ?
Nakon jučerašnjih 25 km sasvim se dobro osjećam, ma idem ja i danas.
Ali to je 30 kmrolleyes, ma neka je. Luđi sam nego što sam mislio.
Ustajemo svi, radimo kajganu, pečemo jaja na oko,otvara se mesni doručak, reže panceta ,sir, pomidori. Gužva u kuhinji.
Srećom je jučer bila samo jedna butelja Žlahtine.
Opet lijepim bandažne trake na stopala. Oblačim neke planinarske čarape pa još jedne deblje sportske, preko njih.
Noga u cipeli mi je baš fiksna, valjda je to, to.
Dječja krema, mažem osjetljivo područje med nogami. Djelujem preventivno.
Dakle danas idemo od Šegotića do Raše, ukupno 30 kilometara hoda. Nakon Raše ostaje nam još 16 km do Plomina, ali to drugom zgodom, piše na blogu Od mora do planina.

Priča koje nije htjela umrijeti

Lisbeth:

-Ustani, ustani, ustani, ustani!!-
-Moram li baš sad?-
-Da, sad.-
-Ne mogu vjerovati, molim te danima da dođeš i baš sada u zoru ti trebaš van?-
-Ne može se odrediti vrijeme za velikane..-
-Velikane? Pa ti si obično malo dijete koje zanovijeta!-
-To se tako čini sada, ali kad izađem, bit ću velika.-
-Dobro, dobro, pričekaj da skuham kavu prvo...-
-Ajme, ajme, kavu, pa ćeš htjeti doručak, pa onda sto stvari!-
-Šuti i strpi se!-
-O Bože, gdje me stavi u tu ludu glavu bez talenta, požrtvovnosti, bez..-
-Ne jadikuj!-
-Da li ti znaš, kako je "Onore D Balzak!!" pisao?!

Neki dan u tjednu

Neke gospoje u godinama s prvih katova žalile su se parkovima i nasadima da im grane drveća iz našeg parkića miluju prozore, pa da bi ih trebalo dovesti u red, elem, ne vide one od njih baš najbolje tko se mora po parkiću, elem, ptice im se dernjaju pred dnevnim boravkom, elem sve druge životinjice, elem došli nam parkovi i nasadi pa upravo rade masakr motornom pilom što me nostalgično podsjetilo na Japan, prošla je godina dana od početka našeg parmjesečnog putovanja po bijelom svijetu i sve što me još vuče natrag to je Japan, naravno da sam u širokom luku izbjegla onu Milićevu emisiju koju je najavio tako da je Japance proglasio bezveznjacima koji su posebni jedino po tome što su preživjeli atomsku bombu, al hajd, nitko više ne gleda televiziju pa neka mu, piše ani ram.

Budućnost

Mariano Aureliano:

Rekao sam ti: pogledaj,
upravo ustajem i odlazim po vino,
onaj trenutak kad ćemo se kucnuti čašama
još je u budućnosti,
sada tek ustajem, gol, kao od majke rođen,
uzimam vadičep i zabijam ga u pluto,
budućnost se primiče,
već je sasvim blizu,
omatam papirnati ubrus oko vrha boce
i točim crvenu tekućinu u čaše,
budućnost još nije stigla,
još nije stigla,
gledaj me - s dvije vinske čaše dopola pune
pažljivo sjedam do tebe na krevet,
evo samo što nije, samo što nije stigla
ta budućnost,
i onda se kucamo i ja ti kažem:
pogledaj, budućnost od maloprije pojavila se,
došla je,
sada živimo tu budućnost.

Djevojčica iz Australije

U ove dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne volim puno pisati. Stignu me sjećanja i neke davne ružne uspomene. Od rata nema goreg zla, mislim.
Ginu i stradaju nedužni ljudi. Luđaci, kriminalci i nasilnici dolaze do izražaja.
Po prirodi sam osoba vesele naravi, ali uvijek u ovo vrijeme budem jako tužan.
Volim u tišini zapaliti svijeću i sjetiti se mojih dobrih susjeda i prijatelja kojih više nema.
Znam da mnogi ljudi vole Vukovar, ali ovo ljeto me posebno iznenadila jedna mala djevojčica koja je došla iz daleke Australije i bila je moj gost. Željeli su obići znamenitosti Vukovara, pa smo otišli i na Ovčaru, piše kenguur.

Rastanak kod Bolnice

Sklonili su se u bolnicu, zajedno sa stotinama drugih ljudi; mislila je da je tako najsigurnije. Bolnice se uvijek evakuiraju, ljude se zbrine na najbolji mogući način. Doista, bolnica je izgledala jezivo; poluruševina, očito pogođena toliko puta da se počela pitati je li odabrala dobro mjesto gdje će se skloniti s djecom. Oni koji mogu razarati bolnicu mogu počiniti i puno gore stvari, neprekidno je odzvanjalo kroz njenu svijest, ali nije više bilo vremena ni načina da se makne odande. Vojska je opkolila zgradu. Bili su vrlo grubi, nervozni, bilo ih je puno i pijanih. Njen je strah postajao sve veći, napisala je Rossovka.

Bezimeni križevi

Dinajina sjećanja:

Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom
i jecajem

Jedan dobar smijeh

Biti baka, znači s vremena na vrijeme sazvati sastanak kućnog savjeta i kroz polusmiješnu maniru, objasniti podmlatku da odjeću ne peru i ne peglaju dobre vile ili veseli patuljci Djeda Mraza. Što zapravo znači da to sve radi baka dok podmladak spava ili igra igrice na mobitelu.
Da priprema ručka znači davati ljubav kroz prženje luka, drvenu kuhaču, paradajz u tubi i fino napacano meso od prethodnog dana. Ljubav je i sve ono povrće u juhi. Mekana mrkva. Aromatičan celer. Da ta skuhana i servirana ljubav, ne može uvijek biti jednako uspješna i ukusna, ali je svejedno ljubav, za kojom treba pokupiti mrvice sa stola, tanjure staviti na pranje, a baki pokloniti duge zagrljaje koje toliko voli dok imitira Olafa iz crtića, piše Sarah.

Priznaj oprošteno ti je

Nema garancije:

"Dobro jutro "Slavko", - pogleda me blijedo.
"Šta je čudno, zar ne slaviš danas, rođendan, život, a znaš di ti je bio"? Prihvaća igru, smješka se, k'o da mu je drago šta je tu gdje je, malo se i stresao kad mu je valjda pred oči došao ljetni scenarij. Nećemo se vraćat, bilo je što je bilo, sve ono sa sretnim krajem daje nadu da će se mozak razbistriti.

Puno je tu zajedničkih dana, puno bura, oluja, bonaca, premda znam reći da bonace znaju biti dosadne, neka bar povjetarca, vjetrovi, naročito bure, bistre um, čiste srca ako ima taloga. Danas nije vrijeme za duboke analize i podvlačenje crta i crtica, valja nam se pobrinuti za jelovnik, večeras gosti stižu a dolaze i djeca. Potiho sam se nadala da će doći i na kraju između redova
zaključujem da stižu pred večer.

Lastane, jesam li normalna?

Julija pala s Marsa:

I tako ... nisam se začudila što je pogodio s pjesmom, što sam dobila odgovor, što mu nije problem reći što osjeća.
On se ne boji pokazati i reći.
Zna mi čitati misli, to smo odavno shvatili.

- Da čujem pitanje, pogleda me znatiželjno.
- Paaaaa, nemam pojma što bih pitala, lažem.

Nisam se usudila izgovoriti pitanje na glas.
Zašto?
Zato što me bilo sram.
Zato što bi u čuđenju rekao:
- Stvarno? Nije ti jasno koliko si mi važna? Koliko te volim?

Žene su čudna bića, ili sam samo ja čudna, ne znam, jer, njegovi postupci ne daju prostora za sumnju.
Ali moram to čuti.

Lastane, jesam li normalna?

Biti dijete često zna biti ubojito

Rasti na kamenu u našoj Zagori kao žensko dijete ni najmanje nije bilo zabavno, ako to sami ne okrenemo na zabavu. Tako je puno lakše, lakše se živi, čuvaju se samo one zaigrane situacije, u podsvijest stavlja prašina, suhoća ljeta, razbijena koljena i često ružni bapski komentari na svaki krivi gaz djevojčica iz susjedstva.

Od jučer se sjećam, pokušavam podastrijeti sve ono lijepo i manje lijepo iz tog razdoblja, razdoblja vrlo oskudnog u materijalnom, a s druge strane bogatog ljubavlju koja se rijetko izražavala riječima ali se mogla rezati u zraku. Već znate, naklonost sam imala od oca, moga najdražeg ćaće, dok je majka, pritisnuta gorkim iskustvom gubitka šesnaestgodišnjeg sina bila veoma suzdržana prema meni, ženskom djetetu. Usput kroz život sam shvatila da je njena ljubav bila jednako velika kao i ćaćina, ali sama činjenica da sam žensko nije joj ulijevala nadu da će mi put biti posut ružama, piše Nema garancije.

Cima di Coldai

Treći dan avanture u Dolomitima.
Budim se ujutro, pogledam udesno, a ono nikoga u krevetu pored mene. Znam da je sinoć bio tu, poželili smo si laku noć, a sada ga nema. Ustajem, odlazim u blagavaonu, a on leži na kauču. Pitam ga: "Što je bilo?"
Kaže: " Pobjegao sam, nisam mogao spavati koliko si hrkao". A ja nisam ni znao da hrčem, piše na blogu Od mora do planina.

Doručkujemo, spremamo stvari i napuštamo apartman. Idemo istočno 15 min do mjesta Alleghe. Mjesto je na lijepom alpskom jezeru. Uz obalu jezera postavljaju tržnicu, mi smo tu jer čekamo da se otvori trgovina u mjestu.

Oh, zar već?

Što da kažem, sredila me leđa, sada sam na poštedi, ali zato dolaze do izražaja i kreativni potencijali.....kao npr. ruminacija misli o nekim dugo priželjkivanim projektima koje sam željela realizirati. I sada lijepo imam vremena za dobro promisliti o svemu i nešto plasirati lijepoga za mogu dragu publiku. Prije neka dva tjedna ja sam shvatila da imam hrpu minimalizama u rukopisu što se akumuliralo od izdavanja moje prve zbirke poezije. Ja jednostavno nisam mogla vjerovati da je toliko tog materijala, a da se niti najmanje nisam osvrnula na to već skoro pune tri godine. Sama trka, kao na kardio traci, kao da će nešto uteći...ma moš si misliti. 1001 misao u sek 15 sekundi, piše Dust in the wind.

Easy brain

Neću to kategorički tvrditi (to i inače rijetko radim, jer iz iskustva znam da me život, ako tako odluči, uvijek može baš gadno demantirati...) ali... ja smatram kako bi za zdrav razvoj svakog mozga isti trebao kroz život iskusiti više različitih emocija, kako bi ih se znalo prepoznati te posložiti u ladice kamo pripadaju, i gdje ih se, ako zatreba, poslije može ponovno pronaći i iskoristiti.
Naravno, samo budala će svjesno potencirati ružne događaje i ružne emocije, ali ako se one dogode, a (nažalost) događaju se, moramo biti spremni nositi se s njima. Jer (i) život svašta nosi... i ostavlja svakakve naplavine s kojima se poslije moramo boriti.
Ako već nismo od onih koji su se odmah utopili.

Doduše, mozak je sposoban i sam sebi pomoći skrivanjem i izbjegavanjem raznih zamki, pa i sam se izliječiti, ali ne možemo baš uvijek računati na bijeg i skrivanje... ponekad moramo ući i u poneki otvoreni sukob, napisala je V.

Nesretne žene prošlog stoljeća

Nesretnih žena ima i danas.
Bilo ih je jučer, a biti će ih i sutra.
Svoje nesreće i boli drže, uglavnom, samo za sebe.
Ali ne sve,
Jedna od takvih je internacionalna ikona, slikarica svog stoljeća, lijepa, talentirana, ranjiva i nesretna,
Fridha Kahlo.
Zbog udesa, prisiljena na mirovanje počela je slikati.
Bila je samouk, a postala je najveća ženska slikarica.
Njene slike bile bi prepoznatljive iz satelita. Vrsta suvremene umjetnosti, realizma, uz utjecaj meksičkog folklora, piše na blogu Zemlja2.

Podijeljena Amerika

Stvarno moraš biti u Americi tijekom izbora da vidiš koliko su se ljudi podijelili. Amerikanci jako ozbiljno shvaćaju izbore i često bi mi znali reći, kad bi počela priča o glasanju, da nije to tako jednostavno i da moraju pogledati i proučiti razne stvari. Nisu tu u pitanju samo izbori za predsjednika, nego puno više.

Tražila sam biciklistički klub da mogu u grupi istražiti sve one divne biciklističke staze i mjesta koje Kalifornija nudi i voditelj jednog takvog kluba lijepo je napisao – "Trumpeters don’t apply!" Ili samo idem u svoj lokalni kalifornijski dućan s rajskim izborom povrća i voća, i na autu vidiš veliko nalijepljeno – "F_ck Trump". Srećom sam imala mobitel pa mogu i to priložiti kao dokaz, piše na blogu Karantenski blues.

It's Not Me

Nešto sam tražila po internetima, da, tražim si pametnog posla, vrijeme je već da se ozbiljno prihvatim pametnoga posla, traženje pametnog posla dovelo me na neku novu horror igricu u kojoj je glavni lik nonbinary child and their daily life, tražila sam onda prijevod za taj nonbinary child, reče google; nebinarno dijete, tražila sam pojašnjenje nebinarnog djeteta i sjetila se da u nekom jeziku koji ne koristi spolnu pripadnost djeca shvaćaju razliku cura - dečko negdje oko pete godine, prije toga ne znaju kamo spadaju jer im jezik to ne nameće, navodno, uglavnom, gubim se sve više, da, ali igrica nije horror zato jer je dijete nebinarno, nego zato jer ima čudovište u podrumu, ko bi reć da čudovišta postoje. A nebinarna djeca, štogod bila ta izmišljotina vrlog novog svijeta, da, da, postoje, eno ih već su glavni likovi u kompjutorskim igricama. A ako vam se kojim slučajem to sve s nebinarnim djetetom čini BOŽEMESAČUVAJ, onda čestitam, pobijedili ste na izborima u dalekoj zemlji Ameriki, koja se naizgled odlučila obračunati s tim debilanama, napisala je Ani ram.

Ritam snova

Rano buđenje i jutarnji tradicionalni kavomanski rituali dolaženja sebi u samoći ili udvoje, sve kraći dani i hladne noći uzimaju svoj danak u obliku promjene bioritma.
Popodnevni sanak od "samo pola sata da odmorim glavu, noge" pretvori se u tri sata čvrstog popodnevnog sna. Plus pet noćnog - taman.
Pa usfali slobodnog vremena budnosti za sve što se mora, a osobito za ono što se ne mora, a duša bi htjela.
Rečeno mi je da sam ječala u snu, a ja se sna ni ne sjećam, sjećam se samo neke nelagode, nekog straha s kojim se suočavam dok blaženo spavam. Detalj se sjetim pa odmahnem rukom. Što je bilo u snovima, u snovima neka i ostane, napisala je Dvi, tri.

Pa opet, svejedno želim...

Dakle, hajde da konačno stavimo prave karte na stol - ovo je čovječanstvo samo po sebi potpuno nesposobno zaustaviti sve poražavajuće i silno destruktivne globalne procese na svim poljima i u svakom zamislivom smislu. Ako pobijedi Kamala, bit će to samo plitka utjeha, samo odgoda. Pa opet, svejedno želim da pobijedi Kamala. Normalan čovjek u meni to želi. Čovjek koji nije izopačen nacionalističkom, vjerskom ili ideološkom mržnjom i tužnom ostrašćenosti tamo gdje bismo trebali biti braća i sestre jedni drugima bez obzira na mnogostruke i polivalentne prošlosti u našim umovima, napisao je Mariano Aureliano.

Aus dem nichts

Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.

Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi, napisao je vjetar u granama.

Prikaži još vijesti...