Blog.hr

Vijesti s bloga

Mala šala - veliki problem

Male šale mogu izazvati velike probleme, piše toco1980foto.

Događali su se već slučajevi da su zbog nečijih šala, "prankova" i sličnih zafrkancija drugi ljudi nastradali, bilo u fizičkom smislu (ozlijede ili smrt) bilo u društvenom (narušavanje ugleda u društvu, gubitak posla, razvod braka, pravni problemi isl.)

No očito se ne vodi previše računa o tome da danas lako dostupna AI tehnologija, odnosno umjetna inteligencija, u rukama izuzetno glupog i nepromišljenog čovjeka može biti itekako opasna stvar.

Veliki mural 2

ad sam već prikazao murale u kvartu Podmurvice evo nekih i iz kvarta Stari grad-Školjić. Nekad je na mjestu gdje je sad parkiralište na Školjiću bilo ušće Rječine i kod većeg vodostaja rijeka je donosila pijesak i šljunak i tako tvorila otočić, školjić. Kasnije se umjetnim nasipavanjem stvorila delta a riječka luka je bila na mjestu Fiumare koja je kasnije postala Mrtvi kanal a tok Rječine skrenut na Brajdicu.

U sklopu manifestacije "Japan u Rijeci" Jap-u-Ri-cr prošle godine u svibnju japanski umjetnik i muralist Yusei Sagawa u ulici Ivana Grohovca na bočnom zidu zgrade HEP-a visoku 25 m. na Školjiću oslikao je mural kao trajnu uspomenu na dugo prijateljstvo gradova Rijeka i Kawasaki, napisao je gogoo

You'll Never Walk Alone

Na Flekserici sam nešto sprčkala sa adresom bloga pa više ne funkcioniraju linkovi kako bi trebalo.
I zato (jer sam tako mlad) odlučih vratiti se nazad u garažu gdje je prije 17 godina počelo moje blogojavljanje.

Kad smo se onomad vratili s krstarenja napisala sam post o izletu u Liverpool koji nisam odmah objavila.
Nije prošlo par dana i neki kreten se zabije autom u ljude i nakon toga činilo mi se nekako neprimjereno.
Ali šteta slika i muke oko postavljanja u post, pa nek ide na blog s manjim zakašnjenjem od samo sedam mjeseci.

Treba razlikovati odmor od putovanja.
Tako je barem pokojni Kupus govorio, piše i fotka Kojotica .

Domaćinstvo

Domostroj (aka - Domaćinstvo) je knjiga, spomenik ruske (moskovske) književnosti 16. stoljeća, koja predstavlja zbirku pravila, savjeta i uputa u svim područjima ljudskog života i obitelji.

Najviše pažnje privlačili su oni dijelovi teksta u kojima su opisane preporuke za okrutno kažnjavanje članova obitelji:
muž je morao "biti prijetnja svojoj ženi",
a također se preporučivalo strogo kažnjavanje djece i žene za razne grijehe,
uključujući "lomljenje rebara neposlušnima", "šibanje bičem do priznavanja krivnje".
Okrutnost opisa ženinih kazni postala je poznata kao primjer morala Moskovske kneževine u 16. stoljeću, napisao je sajam taštine.

Traume jedne kuhače

Riba Luca:

Pogledajte našto liči,kao da je dosla sa
prve crte blatnjavog rova, granatirana, spaljena, ofucana, skoro
prepolovljena, na izmaku jer joj treba kisik, nakon silnog dima,
da ne izdahne.

Bilo je to davno, cca 10 godina i više.

Tipkanje smijeh i suze sa Osebujnim likom nije upropastilo
samo kuhaču, nego i strop.

Jednom u zanosu i suzama od smijeha zaboravila sam da sam stavila
skuhati 2 jaja. U tvrdo.
Nego kako drugačije.
Tvrdo je tvrdo.

Imagine

Prošlo je četrdeset i pet godina otkako nas je napustio John Lennon – pjesnik mira, buntovnik s razlogom, čovjek koji je vjerovao da svijet može biti nježniji nego što jest. Bio je vizionar koji je mislio hrabro, pjevao iskreno i sanjao u ime svih nas koji još uvijek vjerujemo da ljubav može mijenjati stvarnost.

Postoji nepisano pravilo da se ime njegovog ubojice ne spominje – jer nije zaslužio mjesto u kolektivnom pamćenju. Onaj koji je u jednoj ruci nosio pištolj, a u drugoj Salingerov „Lovac u žitu“, nije odnio samo ljudski život, nego je pokušao ušutkati ideju. Ali ideje ne umiru.

I zato se John i danas vraća – kad god zatvorimo oči, kad god poželimo svijet bez granica, bez mržnje, bez podjela, piše na blogu Mali suncokret.

Prijelomna vijest

Huc:

„Kamion koji je prevozio Sreću
prevrnuo se na autostradi, pri čemu je
poginulo troje ljudi i jedno
maloljetno dijete.“

Ovu vijest objavljujem samo zato što moram ažurirati In memoriam neznanom patuljku. Naime, iz zagrobnog života javio se Noćni Patuljak i zatražio da objavim njegovu priču, uz prijetnju da će mi zagorčavati život do samoga kraja ukoliko to ne učinim. A kako poltergeist zna biti izrazito nesnosan fenomen – evo teksta bez ikakvih umanjenica.

Uskoro izlazi "Ne razumiš!"

Napisala sam kratkih 20 priča od ranog djetinjstva pa do danas, ništa opširno, ali onako baš iz duše. Samo sam zapisivala događaje iz svog života. Nisam imala pojma koliko je dug put od rukopisa do knjige, ali ipak sam uspjela. Svoj cilj sam ostvarila i napisala sam knjigu koja je još uvijek u procesu tiskanja. Ne krijem svoju sreću zbog toga, ali (neki) ljudi se ne znaju ili ne žele radovati tuđem uspjehu. Posprdno me pitaju što mi je to trebalo. I nije mi trebalo da svoju intimu prosipam pred svima, ali ja sam to željela. Pisanje ovog romana (zbirke priča) je na mene imalo terapeutski učinak. Čitateljima sam poslala više poruka, a temeljna je: Život je ovdje i sad! Svi vjerujemo i nadamo se da će sutra doći, ali ono uopće ne mora osvanuti, napisala je Šušunjara.

Druga svijeća

Esencija života:
Druga adventska svijeća tradicionalno nosi ime Svijeća mira, a pali se na drugu nedjelju došašća. U kršćanskoj tradiciji, ona predstavlja korak dublje u pripremi za Božić. Nakon što se prvom svijećom budi nada, druga nas poziva da stanemo, zastanemo u svom tempu i otvorimo prostor za mir – onaj unutarnji, ali i onaj koji gradimo s ljudima oko sebe.

Supatnik:
Vi ste ta ljubav koja gori na današnjoj svijeći, da vi ne volite tama bi nas odavno prekrila.
Ljubite braćo i sestre, čuvajte svjetlo.

Annabonni:
druga svijeća kao ljubav
kao velikodušnost
prema
svima
kao darivanje topline
kao ruka otvorenog
dlana

Pismo

Dragi Sveti Nikola,

Evo me opet ove godine, iako sam iskreno mislila preskočiti ovaj ritual jer mi se čini da je 2025. već dala sve što je imala i to uglavnom u obliku umora, neurednog doma i djece koja se međusobno posipaju brašnom jer je to, citiram, „snijeg, mama“.
Hvala ti na tome, ako si ti imao kakve veze s time.

Želim da znaš kako sam bila jako dobra, da sam se stvarno trudila. Bar onih 7 minuta tjedno kad nitko nije vikao moje ime. Također možda znaš i da sam često poželjela pobjeći negdje daleko, ne zato što ne volim svoju djecu, nego zato što sam čovjek, ne Amazon paket s garancijom "isporuka bez stresa", piše na blogu Duša koja luta.

Bor za Božić

Nema Božića bez bora. Svako božićno drvce, bilo to bor, jela, smreka ili umjetno, zovemo bor.

Postavljanje i kićenje bora na Badnjak podsjeća na djetinjstvo, obitelj, dom, toplinu doma, veselje, i zajedništvo.

Posebno se vesele djeca.

Rado se sjećam božićnih blagdana mog djetinjstva.
Davno je to bilo. Kitili smo bor kuglicama, slatkišima, posrebrenim orasima i lametama. Nije bilo još električnih ukrasa, pa su se na bor kvačile prave svječice, često s neželjenim posljedicama. Na vrh bora
dolazila je zvijezda, anđeo ili špica, piše na blogu Zemlja.

Kukanje i pljuckanje naše svagdašnje

Gdje god se okreneš, svi nešto prigovaraju, optužuju, vuku ucrvane ostatke prošlosti i busaju se u prsa kada govore o sebi.

Zatim, jako je popularno omalovažavati bilo koju stariju generaciju, jer ona, kao, ne zna funkcionirati u današnjem svijetu. Ni starci nisu ništa bolji: pletu po mladima, koji, kao i uvijek, pojma nemaju i srljaju kao muhe bez glave, bezobrazni su, agresivni i bahati.

I tu negdje između, postoji još jedna grupa, raznih dobi, ona kojoj pada mrak na oči kada počnu naša uobičajena hrvatska prepucavanja. (Da se razumijemo, ni širom svijeta nije bolje), piše na blogu
samo lagano.

Tišina praporaca

V:

-Boga vam vašeg tuntlavog, ta jel ja uvik sve moram sam radit?!!!
Zaorio se Tunjin snažan glas seoskim dvorištem, pa udario o cigleni mozaik pod nogama, odbio od stari crveno - žuti štagalj, okrznuo ormu dva oslikana vranca ponad njegovog ulaza, i na kraju zveknuo o kuhinjski prozor koji se istog trena otvori a na njemu se pojavi Kata s prijetećim kažiprstom. Kroz prozor se iza Kate provuče i miris perkelta od soma koji izazovno podraška Tunjine nosnice što ga odmah odobrovolji pa on samo još malo zabrunda.
A ne ljuti se on na svoju Katu. Kata mu je uvik mila, kako onomad dok je ko momak obilazio njenu kuću i potiho ju zazivo da proviri na svoj divojački pendžer, tako i sada, puno godina kasnije, uvik u poslu sa zasukanim rukavima i obavijenu miomirisima njene ku'inje. Ljuti se on na ona dva mulca, mazgove od njiovi' sinova šta i' nikad nema kad mu tribaju.

A gdje ste vi bili dok je svir'o

Evo, mi smo onomad na dan onog strašnog koncerta bili doma u zgb, to popodne točnije na Jarunu, sjećam se jer taj smo put svo troje došli biciklima, dijete se nakraju smorilo i nepodnošljivo neutješno plakalo i histerično zapomagalo na povratku, naravno da je meni to bilo deset puta gore nego što se taj dan događao zloguki koncert kojeg smo s profinjenim gađenjem zaobišli... no, bila je tamo to popodne na plaži neka grupica mladih ljudi slavonskog porijekla, ne pretjerano obrazovanih, pozicioniranih negdje na donjem dijelu ljestvice radne snage, isto su se to popodne kupali na Jarunu i smišljali beskrajne zajebancije na račun dotičnog gospodina koji kombinira srednjevjekovlje s crnokošuljaštvom i sve nekim simbolima o kojima jedva da nešta zna osim onog najvažnijeg, a to je da pali rulju i donosi pare, e, rekao bi čovjek da ta je grupica mladih ljudi kontra tog gospodina, ali nne, napisala je Aniram.

Grinčanje i grinčevsko prigovaranje

Nisam baš u nekom božićnom raspoloženju. Moji dečki dobili božićnicu, ja nisam. Mi dobijemo kao neku povišicu krajem godine, taman da imam za jelku kupit od toga kad odbiju porez. Ali na kraju, to malo vremena oko Božića je tako depresivno vani a i cijeli svijet je nekako u ku*cu pa je najbolje okititi stan, odvrnuti grijanje na maksimum, gledati američke patetične božićne filmove i nikome ne otvarati vrata. U svakom slučaju bolje za psihu nego sve ove filozofije koje bi mogle dobiti Oscara a koje bi kao trebale potaknuti na razmišljanje, napisala je Flekserica.

Pun mi je ku*ac razmišljanja. Razmišljam previše cijeli život.

Zašto (ni)sam išla na marš

Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države, napisala je konobarica.

Kalem

- I? Kako je prošao razgovor za posao?
- Pa znaš da tvoj dragi rastura!

Ups?!

- Jesi li ti to SEBE upravo deklarirao kao "MOJ dragi"?
Pitam u nevjerici, jer se još nije dogodilo da je sam sebe nekome ponudio na svojatanje.

- Ma ne, krivo si razumjela, kaže mi i odmah mijenja temu, priča o poslu.
Slatko je smiješan i volim ga kad tako, sam sebe uplete u neugodnu situaciju.
Znam ja da sebe smatra mojim dragim. Znam, jer to jest. I znam da me voli. Pokazuje mi to svakog dana, piše na blogu Julija pala s Marsa.

Alerta antifascista

Danas smo bili na antifašističkom maršu i prvih put zadnjih godina je iskrsnuo problem, ekipa se u gužvi nije mogla sva pronaći, tako da za neka znamo da su bili, ali se nismo vidjeli. Napad grupe maskiranih crnokošuljaša se dogodio upravo kad smo mi dolazili na trg, vidio sam metež, vidio sam naše redare i grupu koja je pohrlila prema crnima, nisam se mogao probiti do mjesta događanja, neki su se nasmijali kad sam drugaricu pitao koji su naši, zaboravio na Duccea, jbga crvenocrne su bile i boje anarhista, napisao je Nachtfresser.

A u Zagrebu na prosvjedu je bila Luki.

Došašće

Prva je nedjelja adventa.
Iako se preporučuje uzdržavanje od bučnog veselja, ova četiri tjedna nude nam
obilje tihe, unutarnje i obiteljske radosti.
Svake nedjelje na obiteljskom se stolu pali po jedna svijeća koja simbolično osvjetljava naš put do ponovnog susreta s Božićem.
Četvrtog je prosinca Sveta Barbara kad mnogi, posebno u sjevernim dijelovima Hrvatske, siju božićnu pšenicu.
Na Svetog Nikolu darivamo djecu koja se vesele iznenađenju, a često iščekuju i kostimiranog sveca i Krampusa.
Sveta Luce je popularna u primorskim krajevima. Ona također dariva djecu, a toga se dana u primorskim mjestima sije pšenica, piše na blogu Potok.

Prva adventska svijeća

Prva adventska svijeća uvijek nosi posebno značenje. Ona je početak putovanja kroz Advent, ali i tihi podsjetnik da se u životu ne živi samo od onoga što vidimo, nego i od onoga čemu se nadamo. Obično se naziva svijećom nade ili Prorokova svijeća. Ona predstavlja išćekivanje dolaska Isusa Krista.

Plamen ove svijeće podsjeća vjernike na Božija obećanja dana kroz proroke. To je svjetlo u tami koje donosi nadu za bolju budućnost. Čovjek uvijek traži svjetlo: u odnosima, u životnim borbama, u svojim strahovima i neizvjesnostima. Nije to neka površna nada, nego dublji osjećaj da dobro uvijek pobjeđuje, čak i kada to ne izgleda tako, piše na blogu Esencija života.

Priča

whiskybar:

Prolog

Dužnost je uzeti moć.
Što dulje puštamo praznim neki prostor moći, to je veća vjerojatnost kako će ga preuzeti neki slabiji stranac, zlikovac koji će samo unazaditi društvo.
Slobodan prostor moći je kao svaki drugi prostor, prazan. I ako je dugo neiskorišten zaposjest će ga entitet koji to inače nikada ne bi učinio da je taj prostor bio zaposjednut od entiteta kojima taj prostor moći pripada po njihovom pravu.
Zato treba vježbati Volju za moć.

Dogodilo se ljeti, ali moguće je cijele godine

U banci je vladala spasonosna klimatizirana atmosfera. Od pet raspoloživih šaltera aktivno su radila tri, a zaposlenice su svako malo odlazile u pozadinske prostorije – po potpise, dodatne dokumente ili nešto treće. Brojevi redomata pomicali su se prilično sporo, no činilo se da baš nikome to ne smeta jer svi smo došli ovamo sa nekih 35 do 36 Celzijusa vanjske temperature i sa užarenog betona.

Na nekoliko strateški raspoređenih ekrana svijetlio je broj 147. Na mome papiriću je pisalo 161. Sjela sam za stol u prostoru za čekanje.
Desetak minuta kasnije ušao je novi klijent, po gestama i ponašanju prilično nervozan i nestrpljiv. Šetao je cijelim prostorom, u svim smjerovima.
Nastavak pročitajte na blogu samo lagano.

Ono, kad te nešto malo iživcira

Tko zna kako se on nametnuo kao pojam izvornog hrvatstva, simbol pravog domoljublja, jedini koji zaista voli napaćenu Hrvatsku. Ima lijepih tekstova o njemu, pogotovo nedavno napisanih, jer su pametni mladi Hrvati počeli pisat. Ima i zgodnog propitivanja njegovog ratnog puta. Pa se pitam, zna li on da ima Srba koji su bili hrvatski dragovoljci maltene od početka do kraja rata. Pa ga pitam, jel te sram, sram da su se Srbi borili za Hrvatsku više od tebe samoga.

Ali kog će vraga njega biti sram. On je ojkao od početka do kraja. Ako me pamćenje ne vara, bilo je to davno, jeo je i pio kod mog kuma iz Minhena. U kumovoj kući kod nas doli u Dalmaciji. Piše wikipedija da je pjevač sam sebi financirao svoj prvi album. Koliko se sičam, moj kum i njegovi Minhenčani su lipo donirali za taj album, piše na blogu karantenski blues.

Mapiranje simulacije

Mrzila sam živjeti u malom gradu, svi znaju sve pa i ono što ne znaju i ono što uopće ne postoji, e i to znaju. Zato, eto me ovdje u velegradu u kojem svaki dan ribam blato s cipela, jer zima je, mokro je, taman za sakrit se na toplo, baš fino mi ovdje, slušala sam danas na radiju gospona Vanju kako je prije osam godina na mapiranju Trešnjevke posjetio oni naš čokoladni toranj u kojem su onomad snimili pokvareni sat, a koji godinama unazad pokazuje točno ono vrijeme u kojem je hitnim službama prije neki dan dojavljeno da toranj gori. Točno. U. Minut. Joj, baš volim ove dramaturški osmišljene točke, amerikanizacija još jedna, neka. Ali to sa tim satom, trnci me prošli. Pa ti reci da ne živimo u simulaciji i da zemlja nije ravna. Još me uvijek trnci drže. Zato sve više pazim što govorim, a ponekad i što objavljujem. Simulacija, sestro, napisala je aniram.

Jin i njegov prijatelj Werner Riemann

Prije dvije godine jednog sličnog neobećavajućeg jutra današnjem me zatekla vijest pri dnu jednog ne baš čitanog portala o smrti Wernera Riemanna, Brechtovog suvremenika i prijatelja te imitatora naročito njegove supruge Helene Weigel. Ove godine se ostvarila i njegova zamisao da se dvorište unutar kazališta Berliner Ensemble nazove njenim imenom, pronađe u podrumima klupica bačena pod bivšim intendantom, renovira i postavi uz njenu bistu također u dvorištu.
Nakon umirovljenja se posvetio vođenjima kroz unutrašnjost Brechtovog kazališta, bio je živa enciklopedija i njemu su dolazili i ljudi iz cijelog svijeta po informacije o životima Weigel i Brechta, koje bi onda dodavali svojim doktorskim dizertacijama, kao ravnopravan dokument onim pisanim, napisao je Nachtfresser.

Kazna nije opomena

Čula sam lijepo sročenu kratku izjavu Jandrokovića o Međunarodnom danu protiv zlostavljanja žena i ostala - duboko dirnuta.
On, Jandroković, ima ugodan glas, birani vokabular i svaka riječ mu je na mjestu poglavito danas, povodom dana koji se obilježava kao upozorenje svima: muškarcima, ženama, djeci i susjedima.
Svakome tko je zlostavljan na bilo koji način ili tko zna da je zlostavljač u njegovoj blizini.

Detektirati
Locirati
Uhititi

Sve je uzalud. Uzaludno, piše Annabonni.

Zašto ne?

Kockavica:

Noćas sam sanjala putovanje.
Putovanje prijatelju Brgljezu u posjet.
Tamo negdje u Rusiji.

Odmah mi se za skute zalijepila neka špijunka,
kao za moju sigurnost,
i da me upozna sa običajima strane zemlje,
a zapravo da provjeri nisam li ja špijunka.

Program vjernosti

Huc:

oduvijek sam naginjao
nakazama
i patuljcima.
žalio sam
ta jadna bića što ih je priroda
oštetila već na početku
puta.
bilo je to čak i prije no
što sam postao svjestan želje
da činim dobro i samo dobro.
u širem smislu — da prkosim zlu
a potom roditeljima i društvu.

prva djevojčica u koju sam se zaljubio
bila je mala grbavica

Rijeke maslinova ulja

"Ako pristaneš, imat ćeš jubav, krv, znoj i suze. I rijeke maslinova ulja. Ako ne pristaneš, jedan lipi prsten i to je to. Nemoj se zajeba!!!" - tim riječima me zaprosio. Ništa romantičnije nisam u životu čula. Bilo je iskreno i prožeto ogromnom ljubavlju. Ali i patnjom. Tu patnju sam ja odlučila riješiti. Izliječit ga od nje. Tada sam čvrsto vjerovala da ljubav to može. Pa ljubav može sve! Zar niste gledali američke filmove i čitali ljubavne romane?!? Da, da...

Oboje smo tada bili u kasnim dvadesetima, vrijeme nam je uostalom više. Nije, zaista smo oboje to htjeli, kočile su nas financije, piše na blogu On, Ludilo i Ja.

Puno buke oko mobitela

Danas djeca, maltene od predškolske dobi, imaju na raspolaganju mobitele, čak do mjere da ih odgajaju mobiteli (a ne roditelji) i sve na njemu dostupne gluposti koje mogu naći na internetu i društvenim mrežama, a koje, s obzirom na dob, nekritički upijaju poput spužve.

Štoviše, čini se da je i roditeljski odgoj zakazao do te mjere da čak ima slučajeva djece koja stalno bulje u mobitele, a roditelji ih ne nauče baš nikakvim praktičnim životnim vještinama - ne znaju primiti olovku u ruke, misle da se sliku na papiru može uvećavati kao na mobitelu, a da se stranice listaju tako da se prstom prevlači po njima odozgo prema dolje kao na ekranu mobitela, uslijed čega su dobivali odgodu upisa u prvi razred osnovne škole, piše na blogu toco1980foto.

Vjera nije slabost nego snaga

Danas često čujem da je vjera nešto zastarjelo ili povezano s nekim primitivnim razmišlajnjem. Mnogi govore o vjeri kao da je to samo prazna tradicija koja nema veze sa stvarnim životom. Ali tko god je u životu iskreno osjetio što znači vjerovati, zna da vjera nije običaj ni navika. Vjera je odnos, a ne skup praznih pravila ili znak slabosti. To je odnos s Bogom, odnos prema ljudima i način na koji razumijemo život. Ona daje snagu, mir i smjer, to ne znači da u život nema iskušenja ni zla ili da je čovjek savršen, piše Esencija života.

Moralnost AI treniranja

Naslov je predložio sam ChatGPT, piše
Mariano Aureliano. Prvo pitanje mi je izbrisao, ali je ipak odgovorio na nj. U njemu sam rekao da sam večeras gledao doumentarac u kojemu se između ostaloga govorilo i o radnicima u siromašnim zemljama Globalnog Juga koji poradi golog preživljavanja, za veoma malenu naknadu, kao outsourcing najamna snaga rade na treniranju AI-sustava da razlikuju dobro od zla, i to na način da moraju pregledavati slikovne i video baze podataka s eksplicitnim scenama silovanja i ubijanja djece, tjeranja djece od strane njihovih roditelja da seksualno opće sa životinjama itd., pri čemu bivaju duboko psihički istraumatizirani. Šokiran tom praksom u razvoju AI-a, odlučio sam pitati ChatGPT za mišljenje.

Međunarodni dan muškaraca

Annabonni:
Kakvi god da jeste, a ima vas svakakvih, život bez vas bio bi suh kao pustinjska dina.
Neka svima koji misle da je sve jednostavno bude i lako i jednostavno pronaći... recimo daljinski na udubljenju kauča na kojem sjedi.
Bez vas bi život bio teorijski moguć, a praktički neostvariv.

Duša koja luta:
Danas je Međunarodni dan muškaraca i, iskreno, to je savršena prilika da posvetim post muškarcu u svom životu...
O čovjeku koji je ušao u naš dom kao da ulazi u minsko polje, s hrabrošću, ljubavlju i malo upitnim smislom za humor.

Oni

Moja mater želi špinu koja se saginje zato da može otvoriti prozor. Špine takve ima, ali samo u Sloveniji ili preko ekupi u Hrvatskoj, ona bi na dvanaest rata, ali nemre se to tako jer za online plaćanje karticom mora imati mobilno bankatstvo, a koje ne želi imati ni plaćati, jer to oni nju samo kradu, i općenito, oni su to sve izmislili e da bi krali i zajebavali narod. I to što se sad sve radi preko interneta, to su sve "oni". "Oni" neki su isto tako izmislili epidemiju korone i najviše od svega žele uništiti Srbiju. "Oni" nam rade o glavi. Strašni su. Mislim da su isto tako zapalili neboder, inače, lijepa zgrada, uvijek joj se divim u prolazu, ti retro smeđi prljavo zapušteni prozori i taj lagani raspad bivših vremena koja su sanjala o modernom, minimalizmu i geometriji. Vremena se isto tako nekako čarobno proljepšaju ono jednom kad prođu, napisala je Aniram.

Vukovarski suživot

Užasavam se riječi suživot. Od završetka Domovinskog rata i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine, građani Vukovara, svih vjera i nacija žive kako se kaže neki suživot. Zašto ne život, nego suživot? Još uvijek postoje oni koji koji ne pokazuju žaljenje radi svega što se dogodilo, pa je logično da druga strana ne može dati oprost.

Kako će moj susjed koji 34 godine traži brata, dati oprost i kako može zaboraviti?
Kako da zaborave i daju oprost obitelji još 328 osoba koje se vode kao nestali na području grada Vukovara?
Dok jedni šute i kriju tajne, druga strana tuguje i još traži nestale, koje u posljednje vrijeme iskopavaju na gradskom smetlištu Petrovačka dola, napisao je Kenguur.

Vukovar

pal MOOD:
"Ovako je izgledao Vukovar kada ga je JNA, kako je objavila Miloševićeva vlast u Beogradu, 'oslobodila'.
U jednoj ulici sreo sam ovu kuću.
Stajala je na sredini puta razrogačenih očiju i drhtala...."

Dinajina sjećanja:
Barokni grad u srcu ravnice,
u zagrljaju Vuke i Dunava, na
mostu lik tužne uspomene.

Danas kod Eura nema humora, danas se sjećamo hrabrih branitelja Vukovara.

Agava:
Oštrica krika
kroz maglu siječe
pokraj vode
krvave rijeke...
Truplo jedno leži,
zapelo za granje
tu je završilo
bolno putovanje...

Refleksije bijelom temperom

Sarah:

Tamo između polica vidim bakicu koja je izgubila malu zelenu gumicu.
Ima onu hodalicu i gleda po podu, ne bi li je ugledala.
Ostavljam kolica sa stvarima i tražim s njom njenu
malu zelenu gumicu.
Odmičem palete i tražim.
Pitam prodavačicu, nemaju vrećicu gumica za kupiti.

- Nema veze, kaže ona, i vrijeme se zavrti na mjestu
Nas dvije zastanemo u dućanu ko dva šuškava grma
pričajući o ljubavima koje su umrle i djeci koja nemaju vremena.
Ona živi u Domu, nitko joj tamo ne odgovara, ima 88 godina,
rođena je 10.rujna i radila je u Nami.
Još se služi mobitelom pa je saznala da se Nama prodala
- nemojmo o tome, bolno je to
Muž je bio nasilnik i pijanica,
nikada ga nije voljela
dijete joj je bolesno, odrastao čovjek
kakav je to život, pita me

Spoznaja bez kalendara u ruci

Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku, napisao je Vjetar u granama.

Pobolijevanje

Danas sam lošijega zdravlja zbog bronhitisa ili sličnoga. Ustvari to već par dana me muči. To je od zagađenja i virusa zajedno svojevrstan zimski poljubac Ulaanbaatara, ako se smije tako reći poetički... Ali nije to nešto što sad prvi put doživljavam, nego kad smo stariji, valjda sve postaje teže i melodramatičnije i sva junačenja dolaze sa višom cijenom isporuke... Boravak vani mi samo pogoršava stanje kako sam se uvjerio već jutros, zato ću pokušati prizdraviti uz čajek i odmor, piše Brgljez.

Pismo unuku

Hej, Leo, jesi li ikada čuo za Šumski sud? I to baš prvostepeni! Postoji i prizivni, ali o njemu neki drugi put. Sud u šumi mora postojati, jer i životinje imaju pravo braniti svoje male slobode — ne po zakonu jačega, nego po pravici.

A prigovora, vjeruj mi, ima na pretek.
Netko pojede hranu koju je lisica brižno sakrila u grm, pa se ona odmah žali. Mladi zeko juri poljem, nagazi na jarebicu koja u gnijezdu grije četiri jaja, i eto nove tužbe. Ovca bi rado prespavala noć da ujutro nahrani svoje tek rođeno janje, ali vuk na brežuljku zavija prema mjesecu i ne da joj oka sklopiti, napisao je Borut.

Nedostaje korak, a kalcifikata ima na tone

Agava:

Vrijeme teče, neumitan mu je hod
svaki dan donosi svoju priču,
svaki dan nova je pjesma,
nova borba, često bol,
nevjerica, pad i slom
u trenutku let
pa opet ponor i lom...

Kako pomiriti
i kako prihvatiti
vrijeme i događanja,
kako otkriti svijetu
sve turbulencije
unutarnjeg svemira...

Mozak jednog službenika

No davne 2007. godine zbio se slučaj jednog službenika koji je zaintrigirao kako znanost tako i javnost.

Priča ide ovako:
Kad je 44-godišnji muškarac iz Francuske počeo osjećati slabost u nozi, otišao je u bolnicu. Nakon niza sveobuhvatnih pretraga su mu liječnici rekli - da mu nedostaje veći dio mozga. Muškarčeva lubanja bila je puna tekućine, a ostao je samo tanki sloj moždanog tkiva. Stanje poznato kao hidrocefalus. Živio je normalnim životom. Imao obitelj. Radio. Glasovao na izborima. Feštao...

Njegov IQ je testiran u vrijeme njegovih tegoba. Ispostavilo se da je prosjek 84, što je malo ispod normalnog raspona, piše sajam taštine.

Zašto pišemo nakon 50-te

Puno pišem i na poslu, ali to je sasvim drugačiji oblik pisanja od onoga za koji mi se odnedavno javila duboka potreba. U ovom tekstu pokušavam istražiti što nas potiče da počnemo pisati u zrelim godinama – nakon pedesete – i nameću mi se sljedeći odgovori.

S godinama svi skupljamo bogatstvo životnog iskustva – uspjehe i gubitke, radosti i tuge, odnose – što prirodno potiče potrebu za unutarnjim promišljanjem, piše Livio D..

Diploma i Roma

Juniorka diplomirala! Prve su tri akademske godine uspješno privedene kraju. Obranila je završni rad baš na svoj 22. rođendan, u vječnom gradu, onom kamo svi putevi vode. Četrnaest prijateljica i prijatelja, nas troje starijih (Zakoniti, naša kuma i ja ) u različito vrijeme i različitim prijevozima, iz Rijeke i Trsta stigli smo u Rim dan ranije, a tridesetog listopada sudjelovali u njenoj duploj fešti i danu samo za nju, napisala je konobarica.

Malo mi za sriću triba

Miris svježe skuhane kave širi se sobom dok sjedam za računalo...
Ponekad nam stvarno tako malo treba - tek neka sitnica koja će nam navući osmijeh na lice. Jedan takav ključ i ispravni anlaser, i motor će se pokrenuti...
Meni je ponekad potrebno malo više... vremena. Prođe i po pola dana a da i ne pokušavam potražiti ključ, ali... zato ključ nađe mene.
Kad bolje razmislim, ta obrnuta situacija je zapravo i puno češća.

Jutros se nisam namjeravala pokrenuti. Dan je izgledao kao nastavak onog jučerašnjeg s foteljom i nekoliko odgledanih serija. Doručak se uspio nekako progurati tek u vrijeme za večeru, napisala je V.

Leptirići

Meca:

Ljubav, ah ta ljubav mesečina zvezde, povetarac koji gvirka ili nosi pramenove kose.
Taj pramen koji bode oči pa načisto poludiš jer ti na nos padnu ružičaste naočale.
Cvetići cvetaju, gusenice, ne znam kako su do tog trenutka čučale negde u želucu, ili malo niže pretvaraju se u leptire. Kako lete tamo, pravo je čudo.
Ti si sretan cvrkućeš i lupetaš svakakve gluposti. Tragedija nastane kad se objekat tvoje sreće ne ponaša prema tvojoj zamisli. I sad kao patiš.
Boli te srce jer si ga dala tamo nekom i to bez operacije, čak nisi ni znala da si donator.

Za stare i one koji će to postati

Ovo nije stručna analiza situacije, samo gola istina o ljudima na vjetrometini. Brojna smo populacija, ima nas, puno se za nas izdvaja, evo jutros u ljekarni, osnovna terapija za nas dvoje preko recepta iznosila je točno 25,30 eura. Trajanje od dvadeset do mjesec dana. Uz to bi trebalo nadodati vitamina, magnezija, kalcija, tableta protiv bolova a nisu na recept (neki jesu) Kad o svemu razmislim korisnije bi bilo uzet neku oboritu ribu ili manje masno meso, povrća imamo (srećom), kvalitetno se nahraniti i možda bi lijekovi ostali u škartocu. Onda se dogodi da ustaneš s glavoboljom, bauljaš po kući u strahu da ti se ne ponovi ono od lani (blagi moždani) i to jači i "kvalitetniji". Okrenula sam se prema njemu koji pada na riječ o bilo kojoj bolešćini. Ajde, tlak je bio na "zavidnoj visini", ono za zakotušit, a on samo ponavlja: "ne može bit, ajde ponovi", napisala je nema garancije.

Unaprijed izgubljena utrka

...in patria sua:

Pisac se objema rukama držao za pisaći stol. Cijelo mu se tijelo treslo, zubi su mu cvokotali, ali nije ni pisnuo. Nakon desetak potresnih valova ipak je ustao i obukao još jednu jaknu. Što uštedim na grijanju, potrošit ću na hranu da nadoknadim gubitak od ovog tresenja, pomislio je. Priznavši konačno konačni poraz pred hladnoćom, povukao se u potkrplje zajedno s jaknama i najozbiljnijom namjerom da smisli nešto baš super, a onda se vrati to otipkati podgrijan malo poplunom, a puno više žarom inspiracije. Međutim, jedan neoprezan treptaj oka pretvorio je kasnu večer u rano jutro. Bilo je pretoplo za ovo doba godine, ali prehladno da bi od te pretoplosti bilo ikakve koristi.

Psihijatrija otvorenog tipa

Do sad je bilo valjda bezbroj ratova i skoro pa nema države koja barem jednom nije ratovala protiv neke druge. To je valjda u ljudskoj prirodi, da u nekom trenutku odluči da nauštrb drugoga proširi svoj utjecaj i moć.

No sve ove države koje sam navela, i koje su u nekom trenutku povijesti bile sukobljene strane, sada normalno koegzistiraju. Skoro je pa potpuno nemoguće da npr. Englez kupi kuću u ruralnom dijelu Francuske i da mu se na vratima pojavi u crno obučen Jean Piere koji škrguće zubima i ultimativno zahtijeva da "francusko smeće" napusti njegovu Englesku i još mu uz to sipa bukvicu o "engleskim vitezovima" koje je njegov šukundjed mučki smaknuo, napisala je Lou Salome.

Nije u šoldima sve

'Autonomna ženska kuća vratila donaciju Martine Dalić, ona im odgovorila: 'Žao mi je'.

Autonomna ženska kuća Zagreb, koja pomaže ženama i njihovoj djeci, objavila je danas na Facebooku kako im je Martina Dalić uplatila 2.157,50 eura kao donaciju.

V piše: Pranje novca i pokušaj(i) pranja obraza bi mam nekako htjeli ruku pod ruku ići.

Hebiga... a zamalo na konju bila. Ni bivanje Robin Hoodom nije više što je nekad bilo :I
(nisam se mogla odlučiti na samo jedan od svojih uobičajeno visprenih zaključaka, pa ste, evo, počašćeni s dva)

Stvarati zalihe za slučaj rata ili ne

Vjerujem da se svi mi najviše bojimo gladi, nisam izuzetak, zato sam tokom dva prošla mjeseca nakupovao dosta uglavnom konzervirane hrane. U zalihi imam dovoljno konzerviranog mesa, konzerviranog voća i povrća, trajnog mlijeka, pitke vode, brašna, jaja, ulja i još nekih sitnica dovoljnih za približno 2 - 3 tjedna.

Prvo trošim lako pokvarljive namirnice kao što su jaja, ulje, mlijeko i slično. Potrošeno odmah zamijenim svježijim da mi se ne dogodi da u slučaju nužde moram trošiti hranu čiji je rok upotrebe pri kraju ili je prošao, napisao je Moslavac.

Osnaženje žena

Kaori:

Ta mi se fraza pojavila na reklami
Na youtube music
Koji je moram reci nebo i zemlja naspram youtube

I sad si ja mislim sto se tocno misli
Sa tim osnazivanjem zena
Kako uciniti zenu snaznom

I kakve su to radionice za osnazivanje zena

Po meni je osnazivanje zena rad na sebi
Pobjeda nad kompleksom manje vrijednosti i nesigurnosti
Konformizam je cedo nesigurnosti

Smisao

"Di si bila osim na FINI, koga si srila da si tako dobre volje?.
Pokazujem mu malu ukrasnu vrećicu i sadržaj, vidim mu upitnik iznad glave.
"Imaš pravo pogađat, bojim se da ćeš teško pogodit 'ko me je dariva'".
Ne volim baš držat ljude u neizvjesnosti pa sam otkrila izvor lipog dara. Srila sam momka (davno je bio momak) i onako me gleda u nevjerici i kad je shvatio da sam to ja, ispozdravljali smo se srdačno, ukratko ispričali živote od zadnjeg susreta, a ja žurim, želim da ručak bude na vrime, a on ode prema autu i meni: "čekaj, čekaj, imam nešto za tebe, zapravo ja sam to ponio i darivam drage ljude ako ih vidim jer nemam vrimena obilazit. Ovo ti je ulje od prošle godine, a bit će i ove, dobra godina". Rekoh da ne triba i mi smo ove godine nešto imali, nama dovoljno, neka šalje dalje. Ni čut, želio je da ta etiketirana boca ide meni i sav sritan šta smo se srili i kratko proljudikali nastavio svojim putem, usput izgovorivši pozdrave za Njega i obećanje da će drugi put svratiti do nas, piše Nema garancije.

Odvratna reklama

Nećaci su na putovanju do kraja svijeta pa sam konačno i ja došla na red da čuvam klinca. Došao k meni na prespavanac. Unuk mog brata.
Naš mali je bistro dijete. Lako ga je zainteresirati, hvata se na svaku udicu, svaka ga tema zanima. Gladan znanja. I filozofiranja, što je nekima gnjavaža, ali meni je baš gušt. Zato se mali i ja tako dobro slažemo. S njime nikad nije dosadno ni naporno.
Ujutro sam obavila špežu. Napunila ormar svim onim ukusnim vrećicama koje mu njegovi doma uskraćuju. Vjerojatno bih i ja kad bi češće dolazio, ali, ovako, tu i tamo navrati, mogu si dozvoliti da mu podilazim čipsom, i kolom, i gumenim bombonima, napisala je Iznajmljivačica.

Ćuki s Mrzljaka, Nemrtvi kokičari i smisao života

Naći smisao u prekrasnom jesenskom danu na planini.

Sjetim se velikog učitelja Alana Wattsa i nemogućnosti jasnog izricanja ovakvih iskustava. To samo dođe od sebe: dok pereš suđe, voziš se biciklom na posao, hodaš po planini. To su trenuci koji su jaki kad se događaju, ali kad-tad ih naš mozak otpusti pa počnemo opet sumnjati u ljepotu stvari, očajavamo i pitamo se je li ovo sve bilo stvarno ili je to neki san? Čudesne su te kemikalije u mozgu, utječu na naše raspoloženje, a raspoloženje je sve - naš stav prema stvarima i to hoćemo li svijet doživljavati s nadom ili očajanjem, Maithreya je napisao izvrstan post.

Stop brokulama

U zadnje vrijeme često razmišljam o jednoj stvari koja mi jednostavno ne daje mira. Brokule. Toliko se o njima govori, da su zdrave i ukusne te se često promoviraju kao da bismo to svi trebali jesti, a meni su iskreno odbojne. Ne volim njihov okus, teksturu ni miris. Pokušala sam ih jesti više puta, u raznim jelima, ali nikad nisam osjetila zadovoljstvo, samo bljutavo i neukusno. Mislim da nije pogrešno što sam to priznala, piše Flips.

Zato želim otvoreno reći: „Želim da se brokule zabrane“. Ne iz hira, ne iz šale, nego iz uvjerenja da ne trebaju biti dio polica u trgovinama, sastojak u restoranima niti u bilo kojoj hrani.

Ova deca ne izazivaju nerede

Danas je godina dana od strašne tragedije u Novom Sadu kad se nadstrešnica autobuske stanice u trenu srušila i prekinula 16 života, piše Lastavica.

Otada Srbija svakog dana protestuje. Mladi sa svih strana pešače danima do Novog Sada kako bi danas odali počast poginulima.
Kao i uvek, ima ideja da se mirni protest naruši i proturaju se stupidne ideje o zlu koje protest donosi. Ko još u to veruje?

Rubne skupine

Natječući se za seminare usavršavanja u inozemstvu kao i volontiranja ovdje poželjno je ograničiti područja interesa. Moje temeljno je od početka do kraja radnog vijeka bilo "Kunst und Kultur"(umjetnost i kultura) te unutar toga, naravno kao u svemu u životu, nemoguće je držati se striktnih granica, "Randgruppen" (rubne skupine). To su etnički i socijalno marginalizirane skupine, ljudi, koji su odbačeni na osnovu siromaštva ili beskućništva, uzrokovanih često psihičkim bolestima, ovisnostima o alkoholu i drogama, te invalidne osobe i ljudi s poteškoćama u razvoju, navodim potpuno blogovski pojednostavljeno. Naravno i tu se vrši diferencijacija po onome: "sam je kriv za svoju sudbinu", te "njima treba pomoći, nisu bidni sami krivi za svoje stanje". Problem je i što ne postoji često ni najmanja solidarnost među rubnim skupinama pa jedne žestoko uzimaju na zub druge, naročito kod rasne (vidljive) rubnosti, piše Nachtfresser.

Zen tigar

Povijesni anakronizmi obično se koriste za stvaranje komičnih situacija.
Zamislimo srednji vijek. Seljak treba otići registrirati svoju kočiju, kao što mi danas registriramo auto. Nasmijava nas ta nekakva apsurdnost primijene današnjih pravila na prošlost. Slično je, ali smijeh se nalazi u toj razlici.
Kao što je smiješno kada netko nosi previše usku odjeću ili preširoku.
Smiješno je, vidjeti, kako se nešto suvremeno precrtava u prošlost i kopira se starim predmetima i materijalima. Posebice ako taj predmet, što želimo prikazati, nije postojao u prošlosti.
Primjerice animirani film The Flintstones je prepun takvog anakronizma. Famozni automobil kojega voze trčeći. Ili film Priča o vitezu (A Knight's Tale) gdje ubacuju rock glazbu na srednjevjekovne viteške turnire i zabave, piše Whisky bar.

Sačuvati ptice

Sarah:

Sanjala sam divan san.

Spremala sam neke šarene, žive ptice u kutiju, da ih zaštitim, da ih sačuvam.
Jedna od druge bile su odvojene šarenim papirima, u slojevima.
Zaštititi , sačuvati, pospremiti- ptice.
Neobična arhivska građa, mora da se nekako drukčije čuva.
Drugo jutro, našla sam ih klonule i mada sam bila očajna misleći da sam ih
ubila pretjeranom brigom, smiješnim pokušajem zaštite,
izvadila sam ih van i poslagala na prozorsku dasku, poput cvijeća.

Koja sreća kad su se počele meškoljiti, šušuriti, popravljati si perje i glasati !

Prikaži još vijesti...