|
|
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MyOWN PREDLOŠCI
-- nešto što lajka radi dok joj se neda raditi ništa ostalo. ( a i to je bome propalo odavno, a prelina sam da se vise bavim time :D )
Vječno "prežvakavanje" vlastitih grešaka psihički je štetno i ima
loše posljedice po zdravlje...
Leonardo da Vinci:
"Uistinu je čovjek kralj svih životinja, jer njegova okrutnost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajući grobovi!"
"Imam jedan san. Vidim čovječanstvo koje razumije da duh koji pjeva u našim srcima pjeva i u srcima drugih životinja."
John Robbins, Diet for a New America
"Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, samoća pruža dvostruku korist; prvu, što je sam, i drugu, što nije s drugima." Arthur Schopenhauer
"Mislite da je novac korijen svega zla. Jeste li se ikad pitali što je korijen novca?" Ayn Rand
"I have never let my schooling interfere with my education." --Mark Twain
"Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci."
(pjesma Povratak, Cesarić)
u ovim bendovima je pjevao Chris Cornell :)
Dogodilo se to, moj tata me pohvalia i tješia! Naime, obavještavala sam ga o svojim dosadašnjim rezultatima kolokvjija i usmenih, na što je svaka njegova bila:"Pa bravo, super! Tako triba.". Kap koja je prelila čašu je bia razgovor vezan za programiranje. Taj kolegij mi je 3, a priko 90 studenata je palo. Ja nisam zadovoljna, jer mislim da znam puno bolje (nisu mi tili priznati zadatak jer sam radila 'drugačije'.. program radi i dobar je, ali eto, kreativnost očito nije poželjna :/ ). Ali to nije važno u ovoj priči. Važno je to što me tata tješia da je to u biti super rezultat za prvi semestar na faksu, priča mi je kako nesmim biti tako kritična prema sebi i da mi je to jednostavno jer se još tribam priviknuti na sve što me može snaći. Vi s normalnim odnosom s roditeljima vjerojatno imate sada začuđenu facu na licu i govorite:"e pa? i?" ali stvar je u tome da sam prije uvik bila izložena svesrdnim kritikama svog oca koje su pospješile razvoj dugotrajnog osjećaja gluposti u meni.
Uglavnom, fascinirana tim razgovorom, počela sam razmišljati koji je meni vrag da se toliko sputavam govoreći sama sebi da nikad nisam napravila nešto dovoljno dobro. Jedan dio mene je vikao: "Pa koji je tebi kur**? Pa masu ljudi je palo, a ti ne da si prošla, nego si DOBRO prošla!". No, drugi dio mene a.k.a. 'glasno zanovijetalo' što sam u slobodno vrijeme i inače, se glasno pobunio i rekao: "Pa čemu se zadovoljavati time da si samo dobar? Teži boljemu! Now and always." Osjetila sam se kao psihički slučaj na trenutak, razmatrajući svađu unutar sebe, pa sam diplomatski odlučila prekinuti to i dovesti cijeli slučaj na jednu "općenitu" razinu.
Zašto neki (koristim riječ neki jer neznam da li se radi o većini ili manjini) ljudi ne mogu biti zadovoljni samim sobom i postignutim tako da mogu ugodnije živiti, bar sami sa sobom? Tila sam sada napisati - "to ne znači da nužno ne smiju težiti, tj. htjeti bolje, željeti", ali sam ovime to ostavila samo kao mogućnost koju ćemo razmotriti. Da li željeti znači patiti? Schopenhauer je rekao da volja pokreće čovjeka, ali baš zato što je ona bezumna, slijepi nagon, ona nikada neće moći biti zadovoljena i stoga je rezultat svega toga samo bol i nezadovoljstvo životom. A volja jest potaknuta željom. Dokaz same dvostruke inkluzije patiti = željeti je jednostavan, takoreći trivijalan, jer je jasno da će patnja implicirati želju (kada patite, o čemu god da se radi, željeti ćete da izađete iz tog stanja), a isto tako je jasno da će želja implicirati patnju (kada nešto želite, radi nemogućnosti odvijanja te želje "odmah sada odmah" u vama će se stvoriti patnja, samo je pitanje inteziteta). Heh, pa zašto onda svi nebismo mogli "jednostavno" prestati željeti i time odgurnuti sebe u jedan lagodan život bez briga i općenito, patnje?
Dobro pitanje. Ali njegov odgovor je duboko do korjena subjektivne prirode. Pitanje je na koja način pojedinac shvaća lagodan život, koje su njegove aspiracije u životu i kako uopće vidi život i sebe u njemu. (počinjem si zvučati kao knjiga za samopomoć :D)
Ja osobno ljude bez aspiracija u životu smatram ribama koje plivaju u plićaku, jer mi nije jasno tko ne bi želio zaroniti dublje i proviriti u svaki kutak koji mu nudi ovo življenje koje smo svi prigrlili rođenjem. Koji je smisao toga da učiš plivati ako ćeš zauvijek biti u plićaku?
Možda se ljudi boje mogućnosti koje im nudi otvoreno more, jer kao što i Kierkegaard kaže, mogućnost je teža od stvarnosti. Teže je odabrati i prepustiti se nečem novom, nego prepustiti se izvjesnosti i sigurnosti stvarnosti. Ali, jednostavno mi je besmisleno prepuštati se pukoj egzistenciji ako već imamo toliko mogućnosti koje su nam dane ovim životom. I onda, kako ne željeti uza sve to što nam nudi život? I očito je onda patnja onaj rizik koji uključuje poduzetnost za ostvarivanje želja koje imamo.
[boring part]
Usnula sam čudan san. Bila sam cilo vrime na rolama i živila sam u Privlaci. Kroz cili san sam spremala kufere i onda bi čekala tramvaj koji bi me triba odvesti do aviona kojim sam tribala poći 'negdi', ali svaki put sam se predugo spremala i tramvaj bi mi pobiga, a niti jedan nakon njega me nije tia pustiti unutra. Vozači su mi neurotično gestikulirali "nešto", ali ja ih nisam ništa kužila. San se cilo vrime ponavlja iznova, jer ja nikada nebi stigla na tramvaj. Sve dok....
[funny part]
... dok ja nisam take-ala power back i otišla sa stanice, tj odrolala se dalje. Otišla sam u centar drage mi selendre Privlake i tamo je bilo slavlje. Naime, postojao je taj dan u godini u kojem bi svi na svijetu napali privlaku i onda bi se oni borili. I to bi sve prošlo relativno ok. Ali ovaj put (dok sam se ja rolala prema jednom velikom mulu u privlaci) je došao Darth Vader sa svojom vojskom i oni nisu bili dobroćudno-agresivno raspoloženi kao i ostali koji su taj dan došli u Privlaku. Darth Vader je počeo mahati svojim mačem i svi su ustuknuli pred njim i počeli bježati. Pokušala sam naći svoju kuću, ali to nije baš išlo, tako da sam na posljetku zalutala u neku kuću di se cili san pretvoria u igricu s jako jako lošom grafikom. Mali čičoglišo ljudi (= onako kako mala dica crtaju ljude) veslali su u dublu (=plovilo za dva veslača, jako je usko) i spašavali zapaljene ljude koji su osjetili gnjev Vaderov. I onda je jedan od čičoglišo ljudi počea kopati po tlu i izvadia je ogromni palac tamno-crvene boje koji sam mu ja uzela jer mu je vidno bia prevelik za bilo što, a kako smo imali istu viziju korištenja tog palca (ja sam to znala, ipak je to moj san :P), uzela sam taj palac i opalila po glavi zlikovce koji su pritom otišli offline (posivili su, kao što obično ikonice ljudi koji su offline posive). Bila sam sretna što sam pomogla u borbi protiv Vadera, ali onda je doša neki ogromni tip koji me cilo vrime triska i onda sam ga pokušala pretući ali me nije baš išlo (i tu je sve bilo kao igrica, jer sam vidila bodove koje osvajam dok ga tučem) i onda sam se toliko iznervirala pa sam se probudila ritajući se nogama u krevetu :P
/[casual part]
Neznam, meni je ovo gore presmišno (a i inače totalne idiotarije znam sanjati) :D Možda nije dobro prepričano, ali jbg-a, moram učiti pa nemam vrimena.
Inače, u tijeku su mi ispiti i kolokviji, sve je totalno napeto da sam gotovo zaboravila da mi je i rođendan u petak. A i ne volim baš rođendane, to mi ne znači nešto pretjerano...
Odoh programirati :) pa-pa!
Ponekad (hah koji izbor riječi - "ponekad") dok torkeljam gluposti, osjećam se kao da se penjem na Mount Everest svoje gluposti i ta konvergencija prema osjećaju super-debilizma, ali isto tako i svjesnosti istog, toliko brzo napreduje da na kraju imam osjećaj kao da sam na stupu srama i kao da se svi ljudi nadvijaju nad mene nebi li promotrili taj divan primjerak idiota (mene) do svake pojedinosti. A ponekad, kod nekih drugih ljudi, znam primjetiti da je moguće konvergirati i kao padajući niz. Ti ljudi se isto penju na svoj osobni Mount Everest gluposti, ali njihova vlastita planinolika glupost ih izjeda, baca u parter i izvodi najpodlije udarce na njima, dok oni, kao žrtve vlastite gluposti, nisu ni svijesni toga i nikad ne dođu do trenutka spoznaje koji se nalazi na vrhu planine. I onda nakon što ispucaju svoju glupost, skoro pa i vidim kako si oblizuju prste zadovoljni svojim misaonim tvorevinama.
I onda sam kroz sva ta ultradubokoumna razmišljanja dok sam prala kosu došla do pitanja:"da li je komunikacija u suštini produktivna? I ako jest - kada?"
I nemojte me i ovaj put pilati govoreći mi da skačem s teme na temu, jer mi se neda sada pisati romane tako da bi vi osjetili most između mojim odlomaka, a niti nemam vrimena.
[Tu bi trebao biti dio u kojem ja pišem o produktivnosti komunikacije i obrazložavam svoje misli. Počela sam ga pisati i onda sam u polovici teksta skužila koliko će toga biti, pa sam odustala i izbrisala ga, jer jednostavno nemam vrimena - ujutro pišem kolokvij iz analize i strah me i nemogu spavati a dižem se u 7 ipo ujutro :( )
Smatram da u većini slučajeva neće iz razgovora izađi ništa produktivno radi same defektnosti "izricanja misli". Stvar je u tome da mi, izričući svoje misli, u biti izričemo samo onaj okvir koji okružuje tu misao i nikada nećemo moći iznijeti cijelu misao sa svom njenom biti i osjećajima koje mi vezujemo uz tu misao, jer jezik ne poznaje riječi koje bi mogle opisati kompleksnost samo jedne ljudske misli. Pomislite sada na, vama, nešto drago i pokušajte sami sebi to objasniti na glas. Ja nisam uspila :)
Bilo bi lijepo kada bi postojao neki jezik koji prelazi granice koje nam nameće ovaj jezik kojim danas govorimo. "Jezik" kojim bi komunicirali uz pomoć naših misli, ne uz pomoć glasnica, (fizičkog) jezika, usta, itd.
I bilo bi lijepo kada bi ja imala vrimena napisati ovaj post kako triba, a sada vas pozdravljam, uživajte pljuvajući po ovom postu, odoh slušati A Perfect Circle - The Nurse Who Loved Me, visiti na facebooku (to uključuje rješavanje priglupih testova - upravo sada sam saznala na testu:"What Mental Disorder Do You Have?" da imam maničnu depresiju ;D (savjetuju mi da se ne brinem toliko) ), i na kraju - odoh tražiti limese funkcija i nespavati :P
bye-bye!