You chose the long road, but we'll be waiting...!

Ustuknula sam, šokirana. ''Ti želiš da ja...?'' Nisam bila u stanju složiti svoje zbrkane misli i dovršiti nesmotreno započetu rečenicu.
Amelia kimnu glavom. Smaragdne oči su joj zasvjetlucale kao u transu, a rukom je još uvijek nježno klizila po mom vratu i ramenima, ostavljajući leden, ugodan trag. ''Da, Maggie. Zamisli samo što bismo mogle skupa učiniti. Cijeli svijet bi bio naš.'' Zavodila je moja razmišljanja naglašenim, odlučnim riječima i opijala me pobjedonosnim pogledima svojih zjenica, zjenica u kojima sam gotovo nazirala njezinu viziju o tome što se moglo desiti. Nedostajalo je tako malo da ju primim za ruku, da pristanem na njezinu ponudu, te tako ostvarim početak nečeg novog, nečeg boljeg, ali... u konačnici, sabrala sam se – jer, morala sam to učiniti.
Dobila bih mnogo, istina, ali gubila bih previše.
Nisam mogla to podnijeti.
Nisam mogla ostaviti oca i sestru.
Zato sam morala ostati snažna. Morala sam ostati Riddle.
Ustala sam i odmakla se za nekoliko kratkih koraka čiji je odjek bio jedini izvor zvuka u tmurnoj prostoriji. ''Doista me ne poznaješ, Amelia'', odgovorih hladno, s izraženom mirnoćom u glasu. Nonšalatno sam razgledala svoje duge, njegovane nokte prelakirane u crnu boju – moju boju. ''Možda jesam zla, hladnokrvna kučka, ali nikad ne bih izdala svoju obitelj. Nikad.''
Amelia ispusti glasan uzdah, uzdah iznenađenja i ljutnje. Oštro me je pogledala, ne skrivajući... razočaranje. ''Oh... ali upravo si to učinila, Margaret.'' Pognula je glavu. Uredno začešljane vlasi kose raspustile su se i klonule preko njezinih mramornih obraza. ''Izdala si me. Vjerovala sam da ćeš stati uz mene, da ćeš mi pomoći, ali ti si me izdala.''
''Ja sam tebe izdala? Ja tebe?!'' Povisila sam ton. Trgla se i stala naspram mene, ispravljajući se do svoje pune visine. Očekivala sam da će mi uzvratiti vikom, ali ona je samo šutke zurila u prazno. Ta tišina je ostavljala dovoljno vremena, dovoljno napetih trenutaka da mi se misli u glavi lagano poslože, a riječi nezaustavljivo poteku sa usana. ''Lexy i Snape su imali pravo. Trebala sam se čuvati tvojih spletki! Glumila si da ti je stalo do mene, a cijelo vrijeme si samo htjela da ti se pridružim!'', procijedila sam kroz zube. Vjerojatno sam djelovala bijesno i histerično, možda čak i više nego što sam trebala, ali nisam marila...
Amelia se nasmijala, prekriživši ruke na grudima. Željela je tim uobičajenim, posprdnim osmijehom nadomjestiti onih nekoliko trenutaka razočaranja i zbunjenosti koji su joj očito smetali. ''Nemojmo se zavaravati, draga.'' Ugao tanke obrve joj za tren poleti prema čelu. ''Od samog početka si znala za sukob između mene i tvojih roditelja, ali si ipak htjela provoditi vrijeme sa mnom, jer i sama znaš da bi se naše moći mogle ujediniti u nezaustavljivu silu.'' Primila me je za ruku u pokušaju da nježno ispreplete prste sa mojima, ali joj nisam željela to dopustiti. Otrgla sam se, frknuvši nosom u znak negodovanja i odbijanja. Napravila sam još nekoliko koraka unatrag, sve dok nisam osjetila površinu hladnih, drvenih vrata pod leđima. ''Mogle bi, Amelia. Mogle bi, ali neće'', odbrusila sam. Primila sam željeznu kvaku i naglo ju povukla prema dole. ''Sad me ispričaj. Moram ići. I vidimo se na večeri!''
Otvorila sam vrata i zakoračila na hodnik, ali me je njezin glas natjerao da zastanem. ''Odabrala si duži put, ali ja ću svejedno čekati.'' Sjela se u naslonjač. Njezino blijedo lice je poprimilo izraz najhladnijeg kamena, izraz odlučnosti i samouvjerenosti. Bilo je to pravo lice Amelie Gabrielle Goth Riddle. ''Ja ti mogu dati sve što poželiš. Samo što ti, budalasta mamina i tatina curice, još uvijek nisi toga svjesna'', rekla je, prije no što sam demonstrativno zalupila teškim vratima i, mrmljajući si nešto prilično neugodno u bradu, požurila prema društvenoj prostoriji.

***

''Maggs, neću reći da sam ti rekla, ali... rekla sam ti.'' Amanda nervozno prođe rukom kroz kosu koja joj se presijavala poput najvrijednijeg, najblještavijeg zlata pod prigušenim svjetlom glavnog hodnika. Koračale smo prema Velikoj sali, u pratnji naših sljedbenika što su nas okruživali sa svih strana, gradeći na taj način neku vrstu neprobojnog štita. Tada sam u njezinom zamišljenom pogledu zamijetila i prelamanje nejasne kombinacije prezira i neodobravanja. Primila sam ju pod ruku i oslonila se na nju, razvukavši usne premazane modernim, rozim sjajilom u bolan smiješak. ''U zadnje vrijeme prečesto imaš pravo'', primijetih, na što se svi tiho zacerekaše. Bacih kratak pogled na veliki, zidni sat što je tiho kucao, sat čije su nas prebrze, metalne kazaljke neminovno podsjećale da je došlo vrijeme večere. ''Požurite se. Zakasnit ćemo.''
Nisam bila sigurna da me je itko slušao – činilo se, zapravo, kao da svi oni predano razmišljaju o nečemu drugom, nečemu ozbiljnom, nečemu... značajnom.
''Znala sam ja da toj Ameliji nije za vjerovati. Uvijek mi je bila odvratna'', izjavi Alexis otresito, mršteći preplanulo lice. ''Ona i njezine banane... čak i da su doveli neku mentalno zaostalu čimpanzu iz ZOO vrta i rekli; ovo je vaša nova profesorica OOMS-a, mislim da bi ostavila bolji utisak.'' Frknula je i zanjihala glavom, dok su joj smeđe vlasi neukrotivo padale po obrazima i ramenima.
Mi ostali potvrdismo njezine riječi laganim kimanjem glave i osmijesima koji su rastjerali ostatke uobičajene, tmurne atmosfere... bar zasad. Jedino je Roxy smeteno zakolutala očima i promrmljala si nešto u bradu, nešto što nitko nije uspio razumjeti. ''Dosta više s tom Ameliom. Smučila mi se'', izjavila je u konačnici. Podigla je pogled sa vrhova svojih crvenih martinki i oprezno ga zaustavila na meni. ''Inače, Maggie, kako je bilo s Potterom danas?''
Otpuhnula sam. ''Ne spominji mi tog jebenog debila! Tri sata sam sjedila s njim u jebenoj knjižnici i pokušavala učiti jebenu lekciju iz jebenog Travarstva, ali...'' Tada naglo zastadoh, prisjetivši se jedne male sitnice koju sam očito zanemarila poslije svega ovog sa Ameliom. Iz grudi mi se ote uzdah. ''Ajme! Koja sam ja glupača!''
''Jesi, čim si bila s Potterom.'' Draco se namršti, nastavljajući sa svojim ljubomornim spikama koje su mi sve više išle na živce. Udarila sam ga po ramenu, prilično jako. ''Ne mislim na to, skote!'', povikah, cereći se sarkastično. ''Srela sam Robyn u knjižnici, te mi je ona dala knjigu gdje se može pronaći nešto o famoznoj Midian. A ja sam ju ostavila kod Amelie! Koja glupača!'', ponovih, lupivši se dlanom u čelo.
Amanda se nasmiješi i nonšalantno mi prebaci ruku preko ramena. ''Ne brini, Maggs. Otići ćemo po nju poslije večere'', reče tada, smirujući me – a oduvijek je bila najbolja u tome. Oduvijek joj je bilo stalo. Zato sam joj i sada uzvratila taj ljubazni, nježni smiješak na način kako sam najbolje znala i mogla, već osjećajući blago olakšanje.
Skrenuli smo u susjedni hodnik na čijem su se bliskom kraju nazirala širom otvorena vrata Velike sale, krcata učenicima koji su se gurali kako bi što prije stigli na večeru i smjestili nešto u svoje prazne trbuhe. Netko je tada prošaputao da dolaze blizanke Riddle, te su se svi naglo umirili i raščistili nam prolaz do stola za kojim su već bili okupljeni neki Slytherinci, većinom prvašići. Smjestili smo se u sredinu, na mjesta koja su uvijek ostajala prazna – mjesta koja su ostavljali praznima jer smo mi uvijek sjedili tamo. Nasula sam si sok od bundeve u široku, staklenu čašu i, osluškivajući Leni i Alexis koje su se odmah posvađale oko jednog sočnog komada mesa, bacila pogled ka profesorskom stolu. Nadala sam se da ću uočiti Ameliu, ali nisam. Nije bilo ni McGonagallice, ni Dumbledorea, ni Amelie.
Da nisam isuviše zaokupljena s kroasanima, vjerojatno bih pomislila da je ovo čudno, zaključila sam iznenađeno, bacajući se na večeru.

***

Lagano sam pokucala na vrata Amelijina kabineta.
''Da?'', začuo se njen oštar, ali ipak melodičan glas.
''Mi smo, Maggie i Amanda'', odvratih, gledajući u svoju sestru. Ona zakoluta očima. ''Smijemo li ući?''
''Uđite!'', doviknula je Amelia, prije no što sam blago gurnula vrata i zaustavila procjenjivački pogled na njoj, stupivši u polutamu velike prostorije. Sjedila je na rubu svog stola i prelistavala knjigu – knjigu koju mi je Robyn dala. Podigla je zainteresiran pogled za iskrzanih, požutjelih stranica i dubokim zjenicama preletjela preko Amandinog, a potom i preko mog lica. ''Već si se predomislila?'', zapitala je ironično, dok joj je na blago ispucalim usnama poigravao neprimijetan osmijeh.
''Sanjaj.'' Frknula sam. ''Samo sam došla po svoju knjigu.''
Zaklopila je tvrde, prašnjave korice i bez riječi mi ju pružila, gledajući me pomalo iznenađeno. ''A otkad se vas dvije zanimate za Midian Turunen?'', zapitala nas je. Oslonila se rukama na uglačanu površinu stola, zabacujući lepršavu crnu kosu na leđa.
Amanda uzdahnu. ''Duga priča.'' Odmahnula je rukom. ''Zaboravi.''
''Oh, ja imam vremena. Ispričajte mi ju'', reče Amelia. Tada primijeti naše poglede pune prezira, poglede upućene upravo njoj, te lagano izmijeni izraz lica. Blago se nasmiješila. ''Molim vas.''
Bio je to prvi put da sam čula kako ona kaže ''molim vas''.
Amanda i ja se pogledasmo. Po njezinom pogledu, po onome što sam pročitala sa ohrabrujućeg izraza njezinog lica, jasno sam zaključila da misli kako bismo ju trebale poslušati. Ne znam kako, ne znam zašto, ali... morala sam se složiti s njom. ''Dobro. Neka ti bude'', odvrati Am u konačnici. ''Prije no što si ti, nažalost, došla u Hogwarts, Lujiza je ubila Dolores Umbridge i njezinom krvlju ispisala poruku na zidu.''
''Poruku? Kakvu poruku?'' Djelovala je zbunjeno.
''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian'', rekoh. Sklopljenih očiju, još jednom sam se prisjetila tog prizora što mi je svaki put iznova tjerao neobičnu, hladnu jezu u kosti. ''Zadovoljna?'' Ne čekajući odgovor, pružila sam knjigu Amandi i napravila nekoliko koraka ka izlazu, ka hodniku. Krajičkom oka, vidjela sam kako se Amelijin pogled, pogled uperen u neku daleku prazninu neprestano mijenja. Kimala je glavom sama za sebe i tiho, prigušeno mrmljala. Izgledala je kao da duboko razmišlja, kao da joj mozak ubrzano radi, rješavajući... nešto.
''A što je njoj?'', zapita me Amanda šapatom.
''Luda je.'' Zakolutah očima. ''Hajde, idemo. Ionako ne bismo trebale biti ovdje.''
''Imaš pravo. Hajde.'' Zastala je na dovratku, bacivši kratak, preziran pogled na Amelijino i dalje zamišljeno, odsutno lice. Primila sam ju za rub crnog ogrtača i nježno izgurala vani.
''Maggs, ja... rekla sam Voldemortu da ćemo noćas doći'', šapnula mi je moja sestra, kad smo već bile na sigurnoj distanci. Pa ipak, hitro se obazirala oko sebe, tek toliko da bude sigurna da nas nitko neće i ne može čuti. Začuđeno sam ju promotrila. ''Da...? A zašto?'', upitah.
Namrštila se. ''Dogovorile smo se da ćemo ga pitati da li išta zna o Lujizi i tvojim neobjašnjenim ozlijedama, zar ne?'', uzvratila je pitanjem. Knjiga u njezinim rukama se gotovo presavila od jačine stiska. Kimnula sam glavom, dodirnuvši ju po ramenu. ''Da. Dobro.'' Zamislila sam se. ''Taman ćemo ga pitati može li uz pomoć ove knjige nekako povezati Lujizu i Midian, pa...''
Prekinuo me je nervozan glas koji je dopirao sa drugog kraja hodnika, nekoliko metara iza nas. Bijaše to Dumbledoreov glas. ''Gospođice Margaret, molim vas, stanite!'' Prišao nam je, noseći nekoliko debelih, starih knjiga u rukama. Djelovao je uspaničeno i smeteno.
Pomislila sam da će nam prigovoriti nešto vezano za naše lutanje školom za vrijeme kad bismo trebale biti u društvenoj, ali, začudo – nije. ''Gospođice, idite u moj kabinet i sačekajte me tamo. Želio bih porazgovarati s vama'', izjavio je, promatrajući me.
Podigoh obrvu. ''Što sam sad učinila?''
Nije odgovorio. Samo je kimnuo glavom, produživši dalje. ''Dolazim za nekoliko minuta. Moram potražiti... nešto... '', mrmljao je pritom, dok se njegova prilika gubila u gustom mraku hodnika.
Amanda i ja smo se zbunjeno zgledale. Otpuhnula sam, kriveći usta u grimasu. ''OK. Ovako ćemo. Ti odmah kreni u dvorac, a ja dolazim čim vidim što ovaj bradati slon hoće od mene!'', razvila sam strategiju, na što je ona samo potvrdno kimnula glavom i, navlačeći crnu kukuljicu preko lica, otrčala u drugom pravcu.

***

Dumbledoreov kabinet je bio okupan veselim bojama, topao i krajnje neugodan – baš kao i svaki put do sada. Budući da sam tamo često boravila, sve mi se činilo normalno i uobičajeno. Nisam zamijetila ništa drugačije ni dok sam koračala ispod velike, drvene police koja bijaše krcata knjigama i staromodnim ukrasima. Tople, svjetlucave varnice što su isijavale iz širokog kamina stvarale su nepodnošljivu vrućinu, čak toliku da sam morala prići prozoru i širom ga otvoriti, dopuštajući hladnom, noćnom zraku da mi pomiluje lice. Pogledala sam dolje, u tamu. Za tren mi se učinilo da se nečija sjena ili nešto slično pomjerilo iza drveta, ali sam to pripisala svojoj nesuvisloj mašti...
''Hm... koga ja to vidim?''
Čuvši taj hrapavi, grubi glas, naglo sam poskočila. Okrenula sam se, ali moje širom otvorene, razrogačene oči nisu mogle uočiti ništa. Instinktivno sam podigla štapić u zrak, bacajući naokolo letimične, bijesne poglede.
''A zašto ne pokušaš sa policom, Margaret?''
Odahnula sam. Bio je to razredbeni klobuk.
Samo stari, ofucani razredbeni klobuk.
''Mogao bi završiti na otpadu zbog ovog, smrdljiva vrećo buha'', procijedila sam kroz zube, spremajući štapić natrag u pelerinu.
Klobuk opsova, kranje neprijatno.
Ignorirajući ga, oslonila sam se rukama na uglačanu radnu površinu Dumbledoreova stola. Pogled mi je nesmotreno sletio na sat neobična oblika što je simbolično prekrivao sitan, zanemarljiv djelić smeđeg zida.
Što uopće radim ovdje?
Što Dumbledore hoće od mene?
Razmišljajući, razmatrajući nepovezane činjenice u glavi, slučajno sam zapazila neobičnu statuu na rubu stola. Imala je oblik zmije što se uvijala oko visokog stupa. Zanimljivo, pomislih, primivši ju u ruke. Kamen od kojeg je bila načinjena ugodno je hladnio moje vrele dlanove.
''Ne! Ne diraj to, mala nakazo!!!'', zaurla klobuk.
Zbunjena, pogledah u svoje dlanove.
Ne. Nije ih hladio kamen.
Hladila ga je tečnost. Tečnost što je curila iz kamena.
Slila se niz moju ruku i kanula na tlo.
Ono zadrhta. I zidovi zadrhtaše.
Popločani pod najednom poče tonuti, prelijevajući se čudnom čarolijom u stepenice – stepenice što su vodile do novootkrivene prostorije u samoj unutrašnjosti podzemne tame.
Razrogačila sam oči i otvorila usta, osjećajući kako mi srce ubrzano lupa.
Što se to desilo?!
Nisam morala predugo razmišljati.
Začula sam korake iza svojih leđa. ''Čestitam. Kćerkice, ovog puta si nadmašila samu sebe. Pronašla si tajnu prostoriju. Pronašla si ono što mi treba.'' Zadrhtala sam. Taj mi glas bijaše tako poznat, tako dostojastven, a opet... tako hladan. Tako prokleto dalek. Miljama dalek. Mislim da sam odmah znala kome pripada, ali morala sam se uvjeriti – što sam drugo mogla? Okrenuh se. Pramen kose mi skliznu preko bijelog obraza, a snene zjenice u polutami prepoznaše prekrasno, kameno lice. Lice moje majke.