I AM BROKEN, BUT I AM HOPING...

''Pa, profesore?'', upitah u konačnici. Nastojala sam djelovati sabrano i mirno, onako kako se ni u jednom pogledu nisam osjećala. Zagledala sam se u Dumbledoreovo naborano lice, iščekujući da mi kaže nešto, nešto što će razriješiti sve moje sumnje. ''Margaret, dobro me saslušaj. Sve ovo se tiče tebe i više no što misliš'', rekao je zagonetno. Ah, te zagonetke... mrzila sam ih. Mrzila sam kad god bih morala drugima čitati misli, ili pak čitati između redova. Zato samo zabacih kosu na rame i uputih mu još jedan pogled. Samo, ovog puta, gledala sam ga mnogo oštrije i odlučnije. Shvatio je poruku. ''Prije mnogo godina, u Egiptu...''. započeo je.
Prekinula sam ga. ''Znam sve o legendi'', rekoh.
''Oh, gospođice, nije to legenda. To je proročanstvo. Proročanstvo koje se ostvarilo. Izabranica Tame je tu. Tu je već gotovo petnaest godina.'' Dumbledore se ustade i priđe prozoru, kojeg je idućeg trena širom otvorio. Hladan vjetar mi je oduvao dugi pramen kose s lica. ''Znate li tko je ona, profesore?'', upitala sam, premda sam bila sigurna da zna. Samo sam željela čuti da li će mi to priznati, ili će pak slagati... Ustala sam se iz naslonjača i približila mu se, hvatajući njegov zabrinuti pogled. Okrenuo je glavu i pogledao me, popravljajući svoje naočale. ''Kako ne bih znao, kad upravo stoji naspram mene?'', uzdahnu on. Ponovno se zagledao u kišu koja je lila iz mračnog nebeskog pokrivača. A ja? Ja sam se oslonila na stol, pokušavajući doći do daha, ali nisam mogla. Nisam mogla niti pronaći smisao u njegovim riječima. ''Što? Vi govorite o...'', zaustih, ali me je glas tada izdao.
''Da, Margaret. Ti si ona zbog koje čuvari Terrina hrama ubijaju djevojke. Ti si ona koju traže, jedina koja bi mogla preživjeti njihove napade. Ti si Izabranica Tame'', odgovori Dumbledore.
''Nema teorije!'', zavrištala sam. ''Kako možete biti toliko sigurni u to?!''
Bez ijedne izgovorene riječi, sagnuo se i dohvatio zlatni štap koji je dotada ležao pod njegovim radnim stolom. Pružio mi ga je. Onog trena kad su moje ruke dotakle hladnu površinu štapa, on zasvijetli jakom žućkastom svjetlošću, otkrivajući egipatske simbole koji su bili ispisani po njemu. ''Što je ovo?'', upitah. Glas mi je bio povišeniji i ispunjeniji bijesom nego što sam očekivala. ''Dokaz'', reče Dumbledore, kad sam odložila štap na naslonjač. Nisam ništa odgovorila. Jednostavno sam ostala stajati, pogleda prikovanog za pod. Na neki ludi i možda nemogući način, vjerovala sam u njegove riječi. Činilo se kao da je to primijetio. ''Vaša moć će na vaš rođendan postati onakva kakva je oduvijek trebala biti. Neograničena. Savršena. Onakva kakvu svi oni žele. Moramo vas zaštititi od njih.'' Ispružio je ruku prema meni. ''Mogu vam pomoći. Bit će dovoljno da se klonite Voldemorta i Lujize.''
Odmakla se u sam kut prostorije. Sav strah i nevjericu koju sam osjećala sada je u potpunosti zamijenila mržnja. Mržnja, u svojoj punoj snazi. ''Što time želite reći?'', procijedila sam kroz zube.
''Gospođice, krvna je veza najjača od svih veza. Ali i ona može biti prekinuta'', odvratio je.
Osjetila sam kako nešto u meni puca. ''K vragu, dosta!!!'', zavrištala sam. ''Dosta više! Ja odlučujem o svojemu životu!''
Istrčala sam van iz njegova kabineta, ne osvrćući se. Čula sam njegovo dozivanje, ali nisam zastala. Tempo disanja mi se još više ubrzao, ali niti zbog toga nisam zastala. Moji ubrzani koraci odzvanjali su praznim hodnicima Hogwartsa. Nisam znala gdje idem, nisam znala zašto bježim, niti od čega bježim... Možda od same sebe. Možda od te nove spoznaje o sebi. Izabranica Tame... Taj pojam, ta titula, sada mi je zazvučala čudnije i misterioznije nego ikada prije. Nametalo se jedno jednostavno pitanje; zašto ja? Sjela sam se na klupu u predvorju, promatrajući noć kroz mokra prozorska stakla. I dalje sam drhtala. Ne mogu vam opisati kakav je to bio osjećaj. Fraze i prazne riječi nisu dovoljne za to. Osjećala sam se tako preplašeno, tako slabo, tako... usamljeno. Da, to je riječ koju sam čitavo vrijeme tražila. Sve što su željeli od mene bila je moć. I Dumbledore, a možda i Elaine i svi njihovi bliski suradnici. To su bili razlozi njihove ljubaznosti posljednjih dana. Nisam se stigla zapitati kakve Elaine ima veze s tim, jer mi je jedno drugo, važnije pitanje zaokupilo misli. Da li su Voldemort i Lujiza znali za ovo? I, ako jesu, zašto mi nisu rekli? Je li moguće da su i oni, moji vlastiti roditelji, samo željeli tu prokletu moć?!
Je li moguće da sam, čak i za njih, postala samo izvor neograničene moći?

***

Da li ste ikada osjetili nemjerljivu bol u duši, toliko jako da ste mislili da nećete izdržati? Toliko jaku da ste satima nekontrolirano plakali, proklinjući i Boga i sve oko sebe? I da li ste tu istu bol sakrivali onim lažnim, beznačajnim osmijehom, koji je izazivao isti takav na licima drugih, za koje ste nekoć vjerovali da vas vole? Jeste li ikada bili slomljeni, ali se ipak trudili skupiti komadiće vlastitog srca i krenuti dalje, uzdignute glave? Jeste li se ikad osjećali kao da ste posve sami? Da li ste ikad posegnuli za nečijom rukom, ali ju pustili, uvidjevši koliko je dodir hladan? Da li ste se ikad osjećali kao ja u tim posljednjim danima listopada, kad je zima već polako počela zamjenjivati jesen, ali i ono što ste nekad zvali svojom dušom?

***

''Sretan rođendan, Maggie!'', vrisnula je Roxy. Prenula sam se iz sna i polako sklonila pokrivač sa lica još uvijek vlažnog od suza koje sam isplakala, dok su svi ostali čvrsto spavali. Bio je to posljednji dan listopada, moj o Amandin rođendan. Roxy, Haley i Amanda su stajala kraj mojega kreveta i široko se osmjehivale. ''Hvala'', promrmljala sam, nevoljko ih grleći sve po redu. Kad sam zagrlila Amandu, rekla sam:''Sretan rođendan i tebi, sis.'' Možda je njezin dodir ipak bio jedini u kojemu sam pronalazila neku iskrenost i toplinu. Zato mi je dugo trebalo da se odvojim od nje.
''Imamo malo iznenađenje za vas dvije u društvenom'', rekla je Haley veselo, bacivši mi pelerinu. Prihvatila sam ju i počela se bezvoljno oblačiti. Amanda je već bila obučena - stajala je kraj dovratka, smiješeći se. Pomalo sam joj zavidjela na tome. Haley i Roxy su nas primile za ruke i izvukle nas u društveni, gdje nas je doista dočekalo iznenađenje - veliko iznenađenje. Svi iz doma Salazara Slytherina, svi oni koje sam poznavala, svi oni koje sam mrzila, svi oni koje nisam poznavala - svi su bili tamo. Draco, Leni, Stephanie, Evelyn, Melody, Angela, Enika, Marco, Crabbe, Goyle, Michael, Anduril... i mnogi, mnogi drugi. Na zidu je visio veliki transparent sa natpisom kojima su nam čestitali rođendan. Draco mi je prvi prišao i poljubio me. Poželjela sam ga odgurnuti od sebe. Nisam željela da me itko dodiruje. Nisam željela ničije dodire, ničije slatkaste riječi, ničije darove... Koja je, u konačnici, svrha toga? Imala sam osjećaj kao da se nalazim u nekom bezizlaznom košmaru, dok su se svi oko mene dovikivali i gurali mi darove sa šarenim vrpcama u ruke. Lagala bih kad bih rekla da nisam poželjela vrisnuti i razbiti sve i, u konačnici, pobjeći... Pobjeći od svih njih, pobjeći od Dobra, pobjeći od Zla, pobjeći od moći... Ali već sam tada bila svjesna da to neće biti moguće.
''Maggie, ne moraš biti vesela, ali se barem pretvaraj. Rođendan ti je, pobogu'', siknula je Leni, dok smo pile sok i sjedile u naslonjaču. Bijes se u meni gomilao, samim tim što sam morala gledati sve druge kako se vesele... Skrenula sam pogled na Leni, koja me je i dalje upitno promatrala.
''Znam'', odgovorih mrzovoljno. ''Sve znam.''
''Uzgred, umalo da zaboravim...'', Leni se lupi po čelu. ''Gospodar i Gospodarica te žele vidjeti večeras.''
Zagrcnula sam se, te umalo ispustila staklenu čašu koju sam držala u ruci. ''Molim?'', rekoh.
''Poručili su ti da će doći. Samo ih trebaš sačekati kod jezera'', rekla je.
''Molim?''
''Valjda ti žele čestitati rođendan'', pretpostavila je. ''Nisu ništa rekli.''
''Molim?''
Leni se namršti. ''Maggie, budeš li to ponavljala poslije svake moje rečenice, nećemo daleko dogurati'', promrmljala je. Htjela sam joj nešto odgovoriti, opsovati valjda, ali sam na kraju samo slegnula ramenima i nastavila piti. Krajičkom oka sam spazila mog polubrata Marca kako prilazi. Htjela sam se ustati i otići, ali sam se osjetila kao prikovana za kauč. ''Što hoćeš?!'', upitala sam ga, ne skrivajući bijes. Začudo, on se nasmiješio.
''Najprije ti čestitati rođendan. Amandi sam već čestitao'', rekao je i poljubio me u obraz. Namrštila sam se, brišući lice. ''I želim razgovarati s tobom. Možeš li izaći nakratko?''

Nastavit će se...